Poslovni broj:Gž-1102/2024-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj:Gž-1102/2024-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

   P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić, predsjednice vijeća, Filke Pejković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. iz R., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i partneri iz R., protiv tužene N. J. – S. iz R., OIB: …zastupane po punomoćnicima iz Z. odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M. iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Povrv-389/2022 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. kolovoza 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Povrv-389/2022 od  29. ožujka 2024. u točkama I. i II. izreke.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika V. Š. poslovni broj Ovrv-2628/2021 od 26. siječnja 2022. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da isplati tužitelju iznos od 1.386,56 eura sa pripadajućim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

 

1.1.U točki II. izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 928,09 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 29. ožujka 2024. pa do isplate.

 

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92,58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,

 

 

 

25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) predlažući da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj navodi da je obrazloženje presude u suprotnosti sa sadržajem isprava koje se nalaze u spisu jer da se tužena temeljem čl. 4. Ugovora o najmu stana kao najmoprimac obvezala snositi troškove koji proizlaze iz korištenja stana i zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te da suprotno navedenim ispravama sud prvog stupnja donosi zaključak da zajedničku pričuvu trebaju plaćati suvlasnici i vlasnici, a ne i najmoprimci. Navodi tužitelj da stajalište da je najmoprimac dužan platiti pričuvu kada je preuzeo obavezu plaćanja pričuve, proizlazi iz pravnog shvaćanja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-11075/11 od 7. listopada 2014.

 

4. U odgovoru na žalbu tužena u cijelosti osporava žalbene navode tužitelja, te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

 

4.1.Navodi da tužitelj pogrešno tumači odredbu čl. 4. zaključenog Ugovora o najmu prema kojoj odredbi se tužena obvezala snositi tekuće troškove održavanja zajedničkih dijelova zgrade, nastalih usljed korištenja te nekretnine,te da se ne radi o pričuvi, te navodi da je u čl. 8. Ugovora o najmu ugovoreno da je najmodavac dužan snositi troškove investicijskog održavanja zajedničkih dijelova zgrada i uređaja u zgradi zajedno s ostalim vlasnicima stanova u zgradi i iz sredstva ostvarenih naplatom najamnine, a prema važećim propisima. Stoga smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da vlasnik stana ne može ugovorom s trećom osobom otkloniti od sebe zakonsku obavezu plaćanja zajedničke pričuve koja se sukladno čl. 89. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine”  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14; ZV), temelji na činjenici njegovog vlasništva nad predmetnim stanom. Stoga smatra da navedena sudska praksa na koju se poziva tužitelj nije primjenjiva u ovom postupku, jer da se u tom postupku radilo o tužbi radi stjecanja bez osnove protiv upravitelja stambene zgrade u situaciji kada se najmoprimac nedvojbeno obvezao plaćati pričuvu za stan koji mu je dodijeljen na korištenje. Stoga je predložila da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdi.

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao  upravitelja zgrade da tužena kao najmoprimac stana u R., na ime zajedničke pričuve za stan za razdoblje od listopada 2016. do studenoga 2021. plati iznos od 1.386,56 eura, odnosno mjesečno 22,36 eura.

 

7. Među strankama je sporno da li je tužena kao najmoprimac u obavezi platiti troškove zajedničke pričuve za predmetni stan koji koristi kao najmoprimac, da li je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije, da li je tužena temeljem čl. 4. zaključenog ugovora od 21. travnja 1994. obveznik plaćanja pričuve i je li nastupila zastara.

 

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara za tražbinu po osnovi zajedničke pričuve od listopada 2016. do prosinca 2018. sukladno čl. 214. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ( “Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 -  ZOO) jer da

zastarni rok za zajedničku pričuvu iznosi tri godine sukladno čl. 226. ZOO-a, te navodi da je takvo shvaćanje sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022.

9.  Sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan  prigovor pasivne legitimacije koji je istaknut od strane tužene navodeći sadržaj odredbe čl. 89. st. 2. ZV-a u kojoj odredbi je propisano da zajedničku pričuvu radi pokrića troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine te za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno. Nadalje, da je čl. 90. st. 1. i 2. ZV-a propisano da je zajednička pričuva namjenski vezana zajednička imovina svih koji su suvlasnici nekretnine i da je namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova, a sastoji se od novčanih doprinosa koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekog suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika.

 

10. Slijedom navedenih utvrđenja, zaključak je suda prvog stupnja da tužena nije vlasnica niti suvlasnica predmetnog stana, već Republika Hrvatska, te da ne može ugovorom s trećom osobom otkloniti od sebe zakonsku obvezu plaćanja zajedničke pričuve koja se sukladno čl. 89. st. 2. ZV-a temelji na činjenici njezinog vlasništva nad predmetnim stanom.

 

11. Sud prvog stupnja nadalje navodi da predmetnim Ugovorom o najmu stana iz 1994., tužena kao najmoprimac nije preuzela obvezu plaćanja pričuve kako to tvrdi tužitelj, već je preuzela tekuće troškove održavanja zajedničkih dijelova zgrade nastalih uslijed korištenja kao npr. troškove čišćenja stubišta, potrošnje električne energije ili grijanja, ali ne i zakonsku obvezu plaćanja zajedničke pričuve koja je zakonska obveza vlasnika stana temeljem odredbe čl. 85. st. 1., čl. 86., čl. 89. st. 1. i 2. i čl. 90. ZV-a.

 

12. Slijedom navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan te primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a ukida platni nalog koji je sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika V. Š. pod poslovnim brojem Ovrv-2628/2021 od 26. siječnja 2022. kojim je tužena obvezana isplatiti tužitelju iznos od 1.386,56 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

13. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 156. st. 1. u vezi čl.155. ZPP-a.

 

14. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da donošenjem citirane odluke nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz navedenog zakonskog članka, pa tako ni bitna povreda iz čl.

 

354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju posebno ukazuje tužitelj u žalbi, jer razlozi koji su navedeni u odluci nisu u suprotnosti sa sadržajem isprava koje su priložene u spisu.

 

15. Naime, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se sadržajem čl. 4. Ugovora o najmu  stana tužena nije obavezala snositi troškove zajedničke pričuve, već tekuće troškove koji proizlaze iz korištenja stana i zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, dok je čl. 8. ugovora ugovoreno da je najmodavac dužan snositi troškove investicijskog održavanja zajedničkih dijelova zgrade i uređaja u zgradi zajedno sa ostalim vlasnicima stanova, a što predstavlja troškove zajedničke pričuve time da se navedeni troškovi investicijskog održavanja zajedničkih dijelova zgrade i uređaja u zgradi ostvaruju i iz sredstava ostvarenih naplatom najamnine, a prema važećim propisima.

 

15.1. Stoga protivno navodima tužitelja, tužena navedenim Ugovorom o najmu nije preuzela obvezu plaćanja zajedničke pričuve, kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja.

 

16. Stoga se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti utvrđenja i pravna shvaćanja iz odluke na koju se tužitelj poziva u žalbi, a to je presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-11075/11 od 7. listopada 2014. u kojoj najmoprimac traži povrat stečenog bez osnove na ime plaćanja zajedničke pričuve, time da u tom postupku je najmodavac izričito preuzeo obavezu plaćanja zajedničke pričuve, a u ovom sporu tužena kao najmoprimac kako je navedeno nije preuzela obavezu plaćanja zajedničke pričuve.

 

17. Slijedom obrazloženog proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 89. st. 2. i čl. 90. st. 1. ZV-a, pravilno utvrđujući da obaveza plaćanja zajedničke pričuve tereti vlasnika ili suvlasnika zgrade, a što proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3395/2007 od 15. ožujka 2012. iz koje proizlazi da zajedničku pričuvu treba plaćati vlasnik, odnosno pravna osoba koja je sljednik davatelja stana na korištenje.

 

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 451 st. 3. ZPP-a kada je ukinuo platni nalog koji je sadržan u rješenju o ovrsi navedenog javnog bilježnika kojim je tuženoj naloženo da isplati tužitelju iznos od 1.386,56 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama počev od dospjelosti mjesečnih iznosa pa do isplate.

 

19. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a. Dosuđeni trošak sukladan je Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 87/22, 126/22,138/23 - Tarifa).

 

20. Slijedom obrazloženog, žalbu tužitelja kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

 

 

 

 

21. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

 

 

 

U Rijeci, 13. kolovoza 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

  Svjetlana Pražić, v.r.