1

Poslovni broj: Gž-780/2023-3

 

Poslovni broj: Gž-780/2023-3

 

 

 

U I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. S. iz Z., OIB: ....., zastupan po I. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB:...., zastupan po OD K. & P.iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-8404/2021 od 25. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 31. srpnja 2024.

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-8404/2021 od 25. travnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1.               Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3972302 kojeg su 16.03.2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i primjenu valutne klauzule kod otplate, dok je  toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.776,51 eura ( 35.988,57 kn ) sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, a toč. III) izreke je odbijen tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 1.267,48 eura ( 9.549,77 kn ). Također je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.638,60 eura zajedno sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a toč. V) izreke je odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

2.              Protiv točaka I), II) IV) i V) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3.              U žalbi tuženik u bitnom navodi da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bez zahtjeva za isplatu jer da je upravo isplata iznosa pravni interes deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva. Navodi  da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, razumljive i uočljive, pa da nije dopušteno utvrđivati da li su iste poštene. Navodi da sud nije izveo dokaz saslušanjem javnog bilježnika i tužitelja, pa da nije jasno na temelju čega je zaključio da se o odredbama ugovora nije pregovaralo zbog čega da je potpuno pogrešeno utvrđeno činjenično stanje. Navodi da sud nije obrazložio svoj stav da je tužitelj potrošač čime da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da sud nije uzeo u obzir manje plaćene iznose tzv. negativnu razliku, da je pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare, kao i da je pogrešno primijenio odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) jer da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem. Osporava i odluku o trošku kao neosnovanu.

4.              Odgovor na žalbu nije podnijet.

5.              Žalba je neosnovana.

6.               Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu br.: 029-50- 3972302 kojeg su 16.03.2007. zaključenog između stranka koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom tih odredbi.

7.              Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

              - da su stranke 16.03.2007. u Zagrebu sklopile predmetni Ugovor o kreditu za kupnju novog OPEL vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 31.565,46 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca,

              - da je tuženik »trgovac« u smislu odredbe članka 3. točke 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje: ZZP/03),

              - da je dogovor stanaka o promjenjivoj kamatnoj stopi valjan,

              - da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje valjan,

              - da je u pogledu sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. od 04.07.2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14.06.2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-8832/17 odbijena žalba ovdje tuženika, prihvaćen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 i u razdoblju od 07.08.2007. do 31.12.2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

              - da je u pogledu sporne odredbe o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br.  P-1401/2012. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13.06.2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-7129/13 odbijena žalba tuženika, prihvaćen zahtjev za utvrđenjem da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 06.07.2007. suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 i u razdoblju od 07.08.2007. do 31.12.2008., suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07 povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i njezinim drugim internim aktima, a bez da je prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovac sa potrošačima kao korisnicima kreditnih usluga, pojedinačno o tome pregovarao,

              - da je ugovor prestao ispunjenjem tužitelja,

              - da iz predmetnog ugovora i iskaza tužitelja proizlazi da je vozilo kupljeno za osobne potrebe, pa da je tužitelj predmetni ugovor zaključio kao »potrošač« u smislu odredbe članka 3. točke 1. ZZP/03,

              - da iz iskaza tužitelja proizlazi da se o predmetnim ugovornim odredbama nije pregovaralo, već je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu sastavljenom po tuženiku,

              - da je sud vezan utvrđenjima iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača temeljem čl. 502.c ZPP-a,

              - da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđena visina utuženog potraživanja.

8.              Slijedom navedenog prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, dok u odnosu na restitucijski zahtjev primjenom odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i to samo u odnosu na primjenu odredbe o valutnoj klauzuli, dok zahtjev za isplatom primjenom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odbija zbog nastupa zastare. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev osnovom primjene odredbe o valutnoj klauzuli jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

9.              Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.  Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10.              Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika u svezi pravnog interesa tužitelja u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a jer je tužitelj predmetnom tužbom postavio i restitucijski zahtjev primjenom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga činjenica da je tužitelj sa tim dijelom tužbenog zahtjeva odbijen ( zbog zastare) ne utječe na njegov pravni interes u trenutku podnošenja tužbe. Pored toga tužitelj kao stranka predmetnog ugovora o kreditu ima kao zainteresirana osoba pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe usmjerene samo na utvrđenje ništetnosti odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i bez restitucijskog zahtjeva sukladno odredbi čl. 327. ZOO-a.

11.              Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen pobijani dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

12.              Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

13.              Stoga pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014 i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. imaju učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se iste odnose na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

14.              Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 16.03.2007. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

15.              Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). 

16.              Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

17.              Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

 

18.                            Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je  banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

 

19.              Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

 

20.                 Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, ocjena je i ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

 

21.                            Naime, ugovorna kamata u  ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita  obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava  odobrenih mu na određeno vremensko  razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i  na način  kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga  ugovorna  kamata kao takva  mora  biti  određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe  čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a. Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede  temeljna  načela  obveznog  prava  kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu  ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije  glede  promjenljive  kamatne stope, a kako  je to učinio tuženik u konkretnom slučaju  može se ocijeniti  suprotno  navedenim  načelima obveznog prava, jer je time od samog početka  tog ugovornog  odnosa, tužitelj kao korisnik  kredita i  potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

 

22.                            Predmetnom odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu  određeno je  samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,20% godišnje ) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali  podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20% godišnje  mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja  promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne  stope tijekom  ugovorenog  kreditnog razdoblja.

 

23.                            Pri tom tijekom postupka tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv  način objasnio  postupak  formiranja  kamatne stope, odnosno koji  sve čimbenici utječu na njezino  formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog  razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj  kao potrošač  mogao spoznati učinke koji  će  za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih  odredbi o promjenljivoj  kamatnoj stopi.

 

24.                            Isto tako iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 7. koja se odnose na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se otplata anuiteta veže za srednji tečaj CHF važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna.

 

25.                            Međutim tuženik niti u odnosu na tu odredbu nije dokazao da se o njoj pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

 

26.              Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

 

27.              Stoga su, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed  sastavljen od  strane tuženika kao banke, prijeporne odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, kao i o svim rizicima valutne klauzule koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku.

 

28.              Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama  tužitelja kao  korisnika kredita i  potrošača  kao jedne  ugovorne  strane u  odnosu  na  tuženika  kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

29.              Pri tom valja istaknuti da je u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

 

30.              U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da se tuženik posve neosnovano poziva na činjenicu pojedinačnog pregovaranja jer tu činjenicu ničim nije dokazao. Naime, tuženik je tijekom postupka odustao od saslušanja svjedokinja S. N. i M. Š., dok saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor nije adekvatan dokaz za utvrđivanje navedene činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužitelju kao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu niti bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti, već se naprotiv radilo o obvezi tuženika kao trgovca.

 

31.              Neosnovni su i žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru.

 

32.              Naime, prema odredbama ZZP/03 i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

 

33.              U konkretnom slučaju tužitelj se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirao kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz njegovog iskaza, kao i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužitelj kao fizička osoba koristio dobiveni kredit za kupnju automobila marke Opel, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužitelj istog zaključio kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženik tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imao svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen.

 

34.              Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ima status potrošača, dok tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao da svrha i cilj sklapanja predmetnog ugovora nije bila u zadovoljavanja tužiteljevih privatnih potrošačkih potreba.

35.              Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

 

36.              Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF ( čija restitucija je predmet ovog žalbenog postupka ), postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

37.              Nisu osnovani niti žalbeni navodi u svezi manje plaćanih anuiteta tj. tzv. negativne razlike i to iz razloga što u konkretnom slučaju tuženik tijekom postupka u odnosu na to potraživanje nije istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a, niti materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, niti je podnio protutužbu, pa nema niti postupovnih pretpostavki za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim razlikama temeljem predmetnih ništetnih odredbi ( VS RH, Rev-549/2023 od 18.12.2023., Rev 753/2023 od 20.02.2024.).

 

38.              Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom  ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

 

39.              Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška prema uspjehu u sporu primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

40.              Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

 

41.              Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točci III) izreke.

 

U Rijeci, 31. srpnja 2024.

                                                                                                  PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec v.r.