1

                            Broj: Ppž-5432/2024

                               

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Anđe Ćorluka kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. M. M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji od 18. travnja 2024., broj: Pp-696/2024-9, u sjednici vijeća održanoj 18. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba okr. M. M. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. M. M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 50,00 EUR (pedeset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji od 18. travnja 2024., broj: Pp-696/2024-9, proglašen je krivim okr. M. M. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna 260,00 eura, u koju se lišenje slobode 17. travnja 2024. uračunava kao 39,82 novčane kazne, tako da okrivljenik ima za platiti 220,18 eura novčane kazne, te je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu 30,00 eura.

 

          1.1. Istom presudom, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja izvanbračne partnerice H. M., te joj se ne smije približiti na udaljenost manju od 50 metara u svim okolnostima i na svakom mjestu u trajanju od 2 mjeseca.

 

              2. Protiv te presude, žalbu je pravodobno podnio okrivljenik po branitelju, naznačujući da se žali iz svih žalbenih osnova, no iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati, a pobijana presuda ukine.

 

              3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se on pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Prvenstveno treba navesti da okrivljenik navodi kako se žali i zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te navodi da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i da su one u znatnoj mjeri su proturječne. No, iz obrazloženja ove žalbene tvrdnje, kojom se, zapravo, samo parafrazira dio zakonske odredbe čl. 195. st. 1. toč. 11. Prekršajnog zakona, jasno je da se ova tvrdnja žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka svodi na pobijanje ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, tvrdi se da je žrtva nasilja zapravo počinila psihičko nasilje prema okrivljeniku, da je sud povjerovao prijedlogu policije koji su podnijeli optužni prijedlog protiv okrivljenika, a koji nije počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, a da nisu podnijeli optužni prijedlog protiv H. M., žrtve nasilja, koja je svojim ponašanjem sigurno počinila psihičko nasilje prema okrivljeniku i njihovoj djeci jer je sama priznala da ju je okrivljenik, skupa s djecom, zatekao s nepoznatim čovjekom. Iz navedenog razloga, ovi žalbeni navodi neće biti razmatrani u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, nego u okviru pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6. Okrivljenik u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim gore navedenog, navodi da je presuda donesena temeljem laži, da je presuda donesena samo na iskazu žrtve nasilja, da je žrtva nasilja prilagodila svoj iskaz da bi što više teretila okrivljenika uzimajući u obzir da je sud utvrdio da okrivljenik nije upotrijebio tjelesnu snagu prema žrtvi nasilja, odnosno da je ona na sudu mijenjala svoj prvotni iskaz kojeg je dala pred policijskom postajom.

 

6.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

6.2.  Neosnovani su žalbeni navodi kojima se tvrdi da se osuđujuća presuda ne može temeljiti samo na iskazu svjedoka koji je žrtva nasilja. Takvim pristupom, ni jedan prekršaj iz područja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji bi bio počinjen na način da su bili nazočni samo počinitelj i žrtva nasilja, a koja situacija je doista vrlo učestala i imanentna upravo ovim prekršajima, ne bi mogao biti dokazan. Bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja, koja je iskazivala okolnosno i neproturječno i u čijem iskazu nema ni jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost istog, niti u istom ima bilo kakve proturječnosti i nedosljednosti. Prvostupanjski sud je, osnovano prihvativši kao istinit iskaz žrtve nasilja, nedvojbeno utvrdio da je okrivljenik inkriminirane prilike izgovarao uvredljive riječi koje su navedene u izreci pobijane presude. S obzirom da je takvo ponašanje kod žrtve nasilja izazvalo povredu dostojanstva i uznemirenost, a što je vidljivo i iz njene promptne prijave prekršaja, i po ocjeni ovog suda, okrivljenikovo ponašanje predstavlja čin nasilja u obitelji. Prvostupanjski sud je utvrdio da okrivljenik nije počinio fizičko nasilje prema žrtvi upravo iz iskaza žrtve nasilja, stoga je očito da ona nije imala namjere neosnovano teretiti okrivljenika. Naime, iz njenih iskaza pred sudom i u policijskoj postaji proizlazi da je došlo do fizičkog kontakta između okrivljenika i žrtve bez namjere okrivljenika da fizički napadne žrtvu, iako je prilikom takvog fizičkog kontakta žrtva nasilja pala. Žrtva nasilja na ispitivanju pred sudom koristila je izraz „gurnuo“, kao što ga je koristila i na ispitivanju u policijskoj postaji, međutim, iz njezinih takvih iskaza proizlazi da takav fizički kontakt nije imao karakteristiku niti intenzitet fizičkog nasilja jer ju je okrivljenik odgurnuo kada je potrčala prema njemu da joj vrati mobitel, kakav je i zaključak prvostupanjskog suda.

 

6.3. Utvrđenim ponašanjem okrivljenik je nedvojbeno prešao granicu prihvatljivog ponašanja jednog člana obitelji prema drugome, unatoč samim okolnostima prekršaja na koje se okrivljenik poziva u žalbi („…pod izgovorom da sina P. vozi na trening, otišla je s prijateljem popiti kavu, i to na izletište Novu Branu u Vinkovcima koje je udaljeno od Vinkovaca oko 5-6 km, u šumi koja je neosvijetljena…u automobilu s M. M. bilo je i njegove preostale dvoje djece koji su vidjeli majku u automobilu, u šumi s nepoznatim čovjekom…“). Neosnovano se okrivljenik poziva na to da je žrtva nasilja počinila psihičko nasilje prema njemu i njihovoj djeci. Ovdje se ne odlučuje o krivnji žrtve nasilja i njezinom počinjenju prekršaja, međutim, u okviru razmatranja o samom doprinosu počinjenju prekršaja od strane žrtve nasilja i ocjeni predstavlja li okrivljenikovo ponašanje, s obzirom na ponašanje žrtve nasilja, psihičko nasilje, treba reći da se prema nespornim činjenicama u spisu o okolnostima samog inkriminiranog događaja, ne radi o psihičkom nasilju u obitelji od strane same žrtve nasilje. Međutim, okolnosti počinjenja prekršaja, na koje se okrivljenik poziva, svakako imaju utjecaj na manji stupanj njegove krivnje, a iz izrečene novčane kazne, koju je prvostupanjski sud smatrao primjerenim izreći u minimalnom iznosu, očito je cijenjena i ova okolnost, iako je prvostupanjski sud nije izrijekom naveo kod obrazlaganja odluke o prekršajnopravnoj sankciji, nego je tu okolnost prethodno obrazlagao u toč. 9. obrazloženja presude („…priznavši da ju je okrivljenik zatekao s drugom osobom u parkiranom automobilu, a što je kod okrivljenika prouzročilo osjećaj povrijeđenosti i ljutnje. Stoga je sud ocijenio logičnim da je okrivljenik u stanju jake razdraženosti u obiteljskom domu verbalno napao i vrijeđao žrtvu nasilja.“).

6.4. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

7. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

8. Razmotrivši odluku o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud smatra da su okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, dostatno vrednovane, pa njihova preocjena nije potrebna. Uzimajući u obzir da ne postoje naročito izražene olakotne okolnosti, nema osnove za ublažavanje novčane kazne, a prvostupanjski sud je presudom povrijedio materijalno prekršajno pravo u korist okrivljenika.

9. Naime, za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim, zakonom je u vrijeme počinjenja prekršaja, a ujedno i najblažeg propisa za okrivljenika, bila  propisana novčana kazna od najmanje 300,00 eura ili kazna zatvora u trajanju do 90 dana. Naime, u vrijeme počinjenja prekršaja na snazi je bio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od u obitelji („Narodne novine“, broj 36/24.), kojim zakonom su postrožene kazne za počinitelje prekršaja nasilja u obitelji, a za predmetni prekršaj propisana je novčana kazna od najmanje 300,00 eura ili kazna zatvora do 90 dana. Stoga je primjenom zakona koji je prethodno bio na snazi, a koji je blaži u odnosu na zakon kojeg je trebalo primijeniti, te izricanjem novčane kazne u iznosu od 260,00 eura povrijeđeno materijalno prekršajno pravo u korist okrivljenika, na koju povredu ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da je primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Naime, težina djela za koji je okrivljenik proglašen krivim, u povezanosti s iskazom žrtve nasilja iz kojeg je vidljiv strah od nasilničkog ponašanja okrivljenika, činjenice da je žrtva nasilja, nakon počinjenja prekršaja, napustila zajednički dom, očito iz straha (dio inkriminiranih riječi su „kupi se i odlazi“) opravdaju primjenu predmetne zaštitne mjere. Duljina trajanja izrečene mjere od 2 mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponavljanja istog. Prvostupanjski sud je i izricanjem zaštitne mjere počinio povredu materijalnog prekršajnog prava u korist okrivljenika, budući da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 36/24.), a koji je stupio na snagu prije počinjenja prekršaja, izmijenjena i udaljenost ispod koje se počinitelj ne smije približiti žrtvi nasilja u obitelji te je određeno da ta udaljenost ne može biti manja od 100 metara, a prvostupanjski sud je odredio manju udaljenost (50 metara).

 

11. Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje žalbe.

 

12. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik lošeg imovnog stanja, pa plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle blizu minimalno mogućem iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

 

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 18. srpnja 2024.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                Predsjednica vijeća: 

 

Nikolina Maretić, v.r.                                                                                  Gordana Korotaj, v.r.

 

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vinkovcima, u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, oštećenicu i tužitelja.