1

Poslovni broj: Gž-3077/2024-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

                                                                          Poslovni broj: Gž-3077/2024-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. U., OIB:…, S., zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva T. V. & N. R. & T. C. C., V., protiv tuženika E. o. d.d. Z., OIB:…, Z., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & p., Pisarnica Z. I., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-16/2023-10 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 16. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj Pn-16/2023-10 od 25. travnja 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod  stavkom I., II. i III. izreke i odluka o parničnom trošku pod stavkom V. izreke.

 

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom IV. izreke za iznos od 6.000,00 eur sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom i za navedeno sudi:

 

     Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade neimovinske štete daljnji iznos od 6.000,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od 6. ožujka 2012. pa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna, u roku od 15 dana. 

 

III. Odbija se žalba tužiteljice kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u preostalom pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom IV. izreke.

 

IV. Preinačava se odluka o trošku u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova postupka za iznos od 16.143,82 eur sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom i sudi:

 

     Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji trošak  parničnog postupka  u iznosu od 16.143, 82 eur, sa zateznom kamatom od 16. srpnja 2024., pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana  tekućeg polugodišta za  tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od  žalbenog postupka u iznosu od 310,94 eur, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici:

- na ime naknade neimovinske štete iznos od 2.301,41 eur / 17.339,97 kuna[1] zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 6. ožujka 2012. do isplate, te na ime imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege iznos od 716,70 eur/ 5.400,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 25. travnja 2024. do isplate (stavak I. izreke),

- iznos od 8.699,81 eur /65.548,72 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče na iznos od 6.104,72 eur / 45.996,02 kune počevši od 3. studenog 2015. do isplate, a na iznos od 2.595,09 eur / 19.552,68 kuna počevši od 22. veljače 2019. do isplate (stavak II. izreke),

- iznos od 10.103,12 eur / 76.121,98 kuna koja teče na iznos od 9.946,25 eur / 74.940,01 kune počevši od 7. srpnja 2017. do isplate, a na iznos od 156,88 eur / 1.182,03 kune počevši od 11. veljače 2022. do isplate (stavak III. izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 7.739,07 eur /58.310,02 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na ime naknade neimovinske štete i imovinske štete za troškove liječenja te tuđu pomoć i njegu, kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 716,70 eur / 5.400,00 kuna za razdoblje od 6. ožujka 2012 do 24. travnja 2024.

Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 11.632,77 eur / 87.647,11 kuna na ime naknade štete za izgubljenu zaradu - plaću te iznos od 6.735,42 eur / 50.748,02 kuna na ime naknade štete za izgubljenu zaradu - napojnice zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Odbijen je i tužbeni zahtjev tužiteljice u razlici od dosuđene kamate do zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade štete za izgubljenu zaradu.(stavak IV. izreke), a tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.111,33 eur/ 8.373,31 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku od  dana donošenja prvostupanjske presude (25. travnja 2024.) do isplate (stavak V. izreke).

 

2. Protiv navedene presude žale se obje parnične stranke zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.,70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje u tekstu: ZPP) i to tužiteljica sadržajno protiv odbijajućeg dijela pod stavkom IV. izreke i odluke o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, a tuženik protiv dosuđujućeg dijela pod stavkom I., II., III. i odluke o parničnom trošku pod stavkom V. izreke te  u dijelu u kojem nije uspio sa svojim zahtjevom za naknadu troška. Zatražen je trošak podnesenih žalbi.

             

3. Žalba tužiteljice je djelomično osnovana.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora jest zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete, nenovčane  imovinske štete i imovinske štete koju trpi iz štetnog događaja, prometne nezgode, od 19. listopada 2011. kada je teško stradala kao putnik u vozilu kojim je upravljao osiguranik tuženika.

 

6. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22 i 155/23  - dalje: ZPP), na koju se ukazuje u žalbi.

 

7. Nadalje, nije utvrđeno ni da su počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st.2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8.1. Nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 2. ZPP-a na koju se također ukazuje žalbom, jer je pravilno prvostupanjski sud dopustio sve preinake tužbe izvršene u ovom postupku povećanjem tužbenog zahtjeva na raspravi održanoj 15. ožujka 2024

 

8.2. Naime, zahtjev za naknadu neimovinske štete tužiteljica je prvi put preinačila podneskom od 22. veljače 2019. i potom podneskom od 11. veljače 2022. kada je konačno specificirala tužbeni zahtjev.

 

8.3. Na žalbene navode vezano uz preinaku tužbe žalitelju valja odgovoriti da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena  30. svibnja 2012. za vrijeme važenja Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i  57/11), kojim je u čl. 191. st. 2. bilo propisano da ako tužitelj preinačuje tužbu  tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

 

8.4. Ta je odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 25/13) kojom je u čl. 102. propisano da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu toga Zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11.).

 

8.5. Nadalje, ta je odredba izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) na način da je u čl. 39. propisano da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

"Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.", koja odredba se odnosi na sve postupke u tijeku.

 

8.6. Vezano uz preinake tužbe potrebno je istaknuti, da je na sjednicama održanim 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. (Su-IV-47/2020-5), Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2020., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, prema kojem shvaćanju se novi Orijentacijski kriteriji primjenjuju i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05. U obrazloženju toga pravnog shvaćanja između ostaloga je navedeno: "Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.)."

 

8.7. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH pod brojem Su-IV-47/2020-5, treba tumačiti kao okolnost koja tužitelju daje pravo da preinači tužbu i nakon zaključenja prethodnog postupka, jer je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da Orijentacijski kriteriji osim što su u smislu Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18,126/19,130/20) pravno obvezujući, predstavljaju i novu činjenicu sukladno kojoj tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a koju preinaku je tužiteljica izvršila podneskom od 11. veljače 2022.

 

8.8. Nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila nakon naprijed navedenih okolnosti, a koja je uz to, utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi,  tužiteljici bi nametnulo ograničenje prava na pristup sudu koje pravo je jedan vid "prava na sud", sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97,6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispr.,14/02, 1/06).

 

8.9. U konkretnom slučaju, preinaka nije utjecala ni na dužinu trajanja postupka, a nedopuštanje preinake nepotrebno bi moglo dovesti do podnošenja nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, čime bi se nametnuo prekomjeran teret ne samo za tužitelja, nego i za tuženu stranu, te napose, osim strogog i pretjeranog formalizma o kojemu su zauzeti stavovi u više odluka Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava, nema drugog uvjerljivog razloga za nedopuštanje preinake

 

8.10. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju dopustio preinaku tužbe koju je tužiteljica izvršila podneskom od 11. veljače 2022., a zbog navedenog su žalbeni navodi kojima se ukazuje na počinjenje naprijed navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. st. 1. ZPP-a, ocijenjeni neosnovanim.

 

9.1. Osnovano tužiteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio osnovanim prigovor zastare u odnosu na  povećani dio zahtjeva  u podnesku od 11. veljače 2022. za naknadu neimovinske štete u iznosu od  29.950,00 kuna  i kad je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev polazeći od pravnog shvaćanja da se "u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio pitanje zastare ocjenjuje samostalno, tako da je za povećani dio tražbine na koju se odnosi preinaka tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe" izraženog u više odluka Vrhovnog suda RH.

 

9.2. Naime, na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje:

"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." koji  stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-647/2023-2 od 18. lipnja 2024.

 

9.3. Stoga je imajući u vidu da se o zahtjevu za naknadu štete na ime pretrpljene neimovinske štete odlučuje prema stanju na dan prvostupanjskog presuđenja, oštećenik (ovdje tužiteljica) je ovlaštena uskladiti svoj zahtjev za naknadu štete s tim stanjem s obzirom da se zastara zahtjeva za naknadu neimovinske štete prekida s danom podnošenja zahtjeva ili tužbe, neovisno o tome je li kasnije i kada traženi iznos naknade povećan.

 

9.4. Budući da je tužiteljica tijekom postupka, nakon podnošenja tužbe, povisila novčane zahtjeve za naknadu neimovinske  štete na temelju iste činjenične i pravne osnove zbog kojih je i podnijela tužbu, tada povećanjem zahtjeva nije nastupila zastara potraživanja za povećani dio, budući je već podnošenjem tužbe došlo do prekida zastare.

 

9.5. Uz navedeno, valja još reći da bi suprotno shvaćanje predstavljalo pretjerani formalizam i moglo bi narušiti pravičnost postupka zaštite posebno osjetljivih zaštićenih vrijednosti (psiho-fizičkog integriteta oštećenika i njegova tjelesnog i duševnog zdravlja). To je nesumnjivo protivno cilju zbog kojeg je institut zastare zakonom ustanovljen, a to je prije svega pravna sigurnost. Naime, nastupanje zastare predstavlja sankciju za vjerovnikovo pasivno držanje i nemaran odnos prema ostvarenje prava koja mu pripadaju, što posljedično daje dužniku pravo otkloniti zahtjev takvog pasivnog i nemarnog vjerovnika. Međutim, kako oštećenik u konkretnom slučaju nije bio pasivan i nemaran, već je prije nastupanja zastare postavio zahtjev za naknadu neimovinske štete, koji je tijekom postupka povišen zbog objektivno promijenjenih okolnosti koji utječu na visinu naknade, a koje okolnosti nije mogao predvidjeti niti objektivno sagledati u trenutku podnošenja tužbe (promjena Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prigovor zastare očito nije bio usmjeren opisanoj svrsi.

 

10. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na kojem je utemeljio pobijanu presudu. Izvedeni su svi predloženi dokazi, koji su pravilno ocijenjeni, a navodima žalbe činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu nije dovedeno u sumnju.

 

11. Prvostupanjski je sud polazeći od utvrđenja da je kombiniranim prometno - sudsko medicinskim vještačenjem utvrđeno da tužiteljica u vrijeme štetnog događaja  nije bila vezana sigurnosnim pojasom, a osiguranik tuženika D. P. je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola  koncentracije 1,48g/kg apsolutnog alkohola u krvi, kako to proizlazi iz pravomoćne osuđujuće presude donesene u kaznenom  postupku, te imajući u vidu da je s njim provela određeno vrijeme prije štetnog događaja, čak mu je i sama poslužila jedno piće (pivo), znala je ili je morala znati i uočiti da je prije sjedanja za volan konzumirao alkohol, a što proizlazi i iz iskaza svjedokinje M. Z., koja je također bila suputnica u istom osobnom vozilu, ali je unatoč tome pristala na vožnju s alkoholiziranim vozačem i time se izložila riziku vožnje s pijanim vozačem, zaključio da je tužiteljica u okolnostima konkretnog slučaja svojim ponašanjem doprinijela nastanku štetnih posljedica u omjeru od 40%, a tuženik u preostalom omjeru od 60%.

 

12. Neosnovano stranke u žalbi ustraju na prigovorima vezano uz  utvrđeni omjer suodgovornosti jer je suprotno žalbenim navodima, utvrđeni udjel od 1,48 g/kg apsolutnog alkohola u krvi vozača u času prometne nezgode, utvrđen u izreci osuđujuće kaznene presude, ukazuje na to da je do predmetne prometne nezgode došlo prvenstveno zbog nepropisne i neprilagođene vožnje osiguranika tuženika pod utjecajem alkohola, a da je  tužiteljica, koja je s osiguranikom tuženika, koji je ujedno i njezin poslodavac provela određeno vrijeme zajedno u T. t. (nekoliko sati) prije štetnog događaja, morala je uočiti da je isti za to vrijeme konzumirao alkohol (nekoliko boca piva), što proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje M. Z., koja je također bila suputnica u predmetnom vozilu u trenutku štetnog događaja, ali na mjestu suvozača, kao i samog osiguranika tuženika, ali je unatoč tome pristala na vožnju s vozačem pod utjecajem alkohola, na koju odluku je  vjerojatno utjecala okolnost da je s osiguranikom tuženika, svojim poslodavcem i došla u Tuheljske toplice, a kad pri tom nije  bila ni vezana sigurnosnim pojasom, čija svrha je upravo osiguranje putnika u vozilu od neželjenih posljedica koje mogu proizaći prilikom mogućih prometnih nezgoda, a što se  upravo i dogodilo, a izvjesno je, da je tužiteljica bila vezana,  da bi posljedice bile drugačije, čime je pristala i na posljedice koje su za nju nastupile, to i po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, takvim svojim propustima, koji su prethodili ovoj nesreći, tužiteljica doprinijela nastanku štetnih posljedica koje trpi u omjeru od 40% dok je osiguranik tuženika odgovoran u omjeru od 60%, koji se treba uzeti u obzir pri dosudi utužene naknade štete tužiteljici. Stoga ostala žalbena razlaganja i konstrukcije tužiteljice o mogućem automatskom otkopčavanju sigurnosnog pojasa u trenutku štetnog događaja uslijed djelovanja sila ili nenamjernog kontakta tijela tužiteljice sa sklopkom sigurnosnog pojasa  nisu od utjecaja na pravilnost iznesenog utvrđenja jednako kao i tuženika  jer u konkretnom slučaju štetne posljedice nisu nastale isključivom radnjom samog oštećenika.

 

13. Nesporno je da se tužiteljica obratila tuženiku sa odštetnim zahtjevom 6. ožujka 2012. i da je tuženik, prije utuženja, dana 9. svibnja 2012. isplatio tužiteljici 18.000,00 kn. Stoga neosnovano tuženik osporava početak tijeka zatezne kamate na dosuđenu neimovinsku štetu jer u smislu odredbe čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09) u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. tog članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva zbog povrede prava osobnosti to tužiteljici iste pripadaju na utuženi dio u tužbi od 6. ožujka 2012. kao dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Da je liječenje tužiteljice do tog dana bilo završeno potvrdio je tuženik plaćanjem nespornog dijela štete, a osim toga, sva relevantna medicinska dokumentacija vezana uz ozljeđivanje u predmetnom štetnom događaju je iz 2011., to su i sve posljedice predmetnog ozljeđivanja u vrijeme podnošenja odštetnog zahtjeva bile su predvidive, a sama okolnost da je u spisu naknadno priložena medicinska dokumentacija koja se odnosi na kasnije liječenje tužiteljice (većinom kroz fizikalne terapije) nije sama po sebi dostatna za zaključak da je naknada štete koju potražuje ovom tužbom nastala nakon podnošenja odštetnog zahtjeva (tako i Rev-27/2022-2 od 16. studenog 2022.).

 

14. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku na temelju stručnog i obrazloženog nalaza i mišljenja i očitovanja na prigovore stalnog sudskog vještaka dr. B. D., u bitnome utvrdio:

 

- da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila slijedeće ozljede - prijelom XII. kralješka prsne kralježnice sa pomakom, potres/nagnječenje mozga u području zatiljnog režnja desne polutke, nagnječenje na glavi čeono desno i rana razderotina tjemena desno, nagnječenje i oguljotina na stražnjici,

 

- da se kod tužiteljice ne radi samo o prijelomu kralježnice (prsne, a ne slabinske kao što navodi tuženik), nego i o dodatnim komplikacijama koje su ostavile teške posljedice. Liječenje tužiteljice zahtijevalo je operacijski tretman na način da joj je u zdrobljeni dvanaesti prsni kralježak usađen dio kosti s zdjelice, da bi se usadak "primio" bilo je neophodno izvršiti kiruršku blokadu donjih prsnih i gornjih slabinskih kralježaka. Kod tužiteljice je zaostalo bitno umanjenje pokretljivosti prsno slabinskog dijela kralježnice, a osim toga zaostao je i poremećaj u njenom uspravnom držanju, tj. zbog operacije je zdjelica ostala nesimetrična, desna polovica zdjelice je bila niže postavljena te su bili skraćeni mišići stražnje lože natkoljenice,

 

- da je medicinski vještak na stranici 9. svog nalaza i mišljenja (list. 160 spisa), jasno obrazložio tijek operativnog liječenja tužiteljice i da je zbog pomaka prelomljenih fragmenata dvanaestog prsnog kralješka izvršeno kirurško reponiranje ulomaka i fiksacija metalnom pločicom kojom su spojeni X. i XI. prsni kralježak, te I. i II. slabinski kralježak, a pored fiksacije metalnom pločicom, u frakturirani defekt XII. prsnog kralješka uložen je i dio kosti sa zdjelice, te da su kod  tužiteljice nakon  što je ponovila  stacionarnu fizikalnu terapiju u D. t. od 21. lipnja 2013. do 12. srpnja 2013., uočeni problemi sa zdjelicom odnosno utvrđeno je da ima poremećeno posturano držanje kao i obrazac hoda te nema rotatorne sinkineze, zdjelica joj nije simetrična - desna polovica je niže postavljena, a skraćeni su joj  mišići stražnje lože natkoljenice,

 

- da je tužiteljica trpjela bolove jakog intenziteta 10 dana, srednjeg intenziteta 30 dana, a bolove slabog intenziteta i trajnog karaktera 10 mjeseci,

 

- da je tužiteljica u trenutku ozljeđivanja doživjela primarni strah koji je trajao koliko i samo ozljeđivanje, sekundarni strah jakog intenziteta trajao je 7 dana, srednjeg intenziteta 15 dana te slabog intenziteta 60 dana,

 

- da se tužiteljica od veljače 2013. liječila psihijatrijski, uslijed strahova od vožnje automobilom, od neželjenih događaja (strah da će bojler pasti na nju dok se kupa, str. 68, 107, 111. spisa) te su joj utvrđene dijagnoze poremećaja prilagodbe (str. 62) te PTSP (str.68)

 

- da su kod tužiteljice unatoč liječenju i dugotrajnoj stacioniranoj i ambulantnoj fizikalnoj terapiji, zaostali ograničeni pokreti u slabinskom dijelu kralježnice u srednjem stupnju, a pojedini su pokreti zbog stvorenog bloka kralježnice praktično blokirani, poremećeno je posturalno držanje tijela i tužiteljica će čitav život imati povremene bolove u slabinskom dijelu kralježnice koji će se pojačavati kod dužih prisilnih položaja kralježnice (dugotrajno sjedenje, stajanje, duže vožnje automobilom), a bolovi duž kralježnice biti će uzrokovani naglim meteorološkim promjenama. Ove trajne posljedice prijeloma kralježnice u prsnom dijelu bitno umanjuju rekreativne, sportske i radne aktivnosti tužiteljice. Tužiteljica nije sposobna za teže fizičke poslove koji iziskuju nošenje težih tereta, nagle pokrete u slabinskoj kralježnici te za rad u nepovoljnim mikroklimatskim uvjetima, a pored prijeloma kralježnice, tužiteljica je zadobila i potres/nagnječenje mozga, što je dovelo do umanjenja životne aktivnosti za 30%,

 

- zbog posljedica operativnih zahvata kojima je bila izložena i rezova na leđima, kod tužiteljice postoji trajna naruženost lakšeg stupnja koja je vidljiva trećim osobama samo ponekad,

 

- da je tuđa pomoć i njega tužiteljici bila potrebna u trajanju 4 sata dnevno kroz 3 mjeseca za vrijeme nošenja ortoze, zatim 2 sata dnevno kroz naredna 3 mjeseca, odnosno ukupno 540 sati.

 

15. Na temelju navedenih utvrđenja kao i nespornih činjenica među strankama, prvostupanjski sud je, uzimajući u obzir utvrđeno trajanje, intenzitet i vrstu pretrpljenih bolova i straha, stupanj i trajnost naruženosti te utvrđene zaostale trajne posljedice u omjeru od 30% i time izazvanih duševnih bolova s postojanjem svih posljedica štetnog događaja na tužiteljičino fizičko i psihičko zdravlje te na njezino funkcioniranje u vrijeme ozljeđivanja, tijekom liječenja i kasnije, pozivom na odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 63/08, 134/09,  125/11 i 94/13, 78/15, 29/18, 126/2021 - dalje: ZOO), ocijenio da tužiteljici koja je u vrijeme štetnog događaja imala 22 godine pripada pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 4.690,43 eur / 35.340,04, te je uzimajući u obzir da je tuženik prije utuženja 9. svibnja 2012. isplatio tužiteljici iznos od 2.389,01 eur / 18.000,00 kuna,  dosudio tužiteljici daljnji iznos od  2.301,41 eur sa zateznom kamatom od 6. ožujka 2012., odnosno od podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate u skladu s odredbom čl. 12. st. 4. ZOOP

 

16.1. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovano tužiteljica  u žalbi upire da dosuđeni i isplaćeni iznos tijekom postupka, s obzirom na zadobivenu ozljedu i okolnosti štetnog događaja, te zaostale posljedice  ne predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava osobnosti kao jedinstvenog vida neimovinske štete jer je sud prvog stupnja na valjano utvrđeno činjenično stanje pogrešno  primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o visini utvrđene naknade i to u odnosu na sve kvalifikatorne okolnosti povredom izazvanih duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti i zaostalog naruženja kao i pretrpljenog straha i fizičkih bolova.

 

16.2. Naime, povreda prava osobnosti na tjelesno i/ili duševno zdravlje može se pojaviti  ne samo kao fizička već i kao duševna bol (čl. 19. st. 2. u vezi s čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO. Pri tome je i duševna bol također okolnost (kriterij, mjerilo) na temelju  koje će sud prosuđivati je li ona takve jačine i trajanja da u konkretnom slučaju povreda prava osobnosti na tjelesno i/ili duševno zdravlje opravdava dosudu pravične novčane naknade za taj oblik neimovinske štete.

 

16.3. U predmetnoj pravnoj stvari pravo osobnosti tužiteljice je nesumnjivo (objektivno) povrijeđeno zadobivenim  teškim tjelesnim ozljedama koje su posljedica predmetnog štetnog događaja, a koje su dovele do smanjenja njezine životne aktivnosti za 30% koje posljedice ona osjeća svakodnevno u svojoj fizičkoj i duhovnoj sferi  i koje se očituju kao duševna bol u smislu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO. Naime, smanjenje životne aktivnosti obuhvaća sva ograničenja životnih aktivnosti oštećenika koje je ostvarivao ili bi po redovnom tijeku stvari  u budućnosti sigurno ostvarivao, a pod ograničenjima valja razumjeti i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili uz posebne uvjete. Tužiteljica u smislu citiranih odredbi ZOO doživljava duševnu bol zato što zbog štetnih posljedica predmetnog štetnog događaja  ne može na dotad uobičajeni način obavljati razne aktivnosti u svom životu  u okviru i izvan zanimanja.   

 

16.4. Cijeneći kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti koje u smislu  čl. 1100. st. 2. ZOO utječu na visinu naknade: težinu povreda,  jačinu i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, a uzimajući u obzir životnu dob tužiteljice (u vrijeme štetnog događaja imala je 22 godine) i njezino zanimanje kao i ostale okolnosti slučaja, cilju kojem ta naknada služi, tužiteljici je po ocjeni ovog suda i uz utvrđeni omjer suodgovornosti od 40% valjalo dosuditi daljnji iznos od 6.000,00 eur koji iznos uz već dosuđeni od 2.301,41 eur / 17.339,97 kn i isplaćeni od 18.000,00 kn/2.389,01 eur u svojoj ukupnosti od 10.690,42 eur, čini pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u konkretnom slučaju zbog povrede prava osobnosti  na tjelesno i duševno zdravlje, pa se utoliko djelomično prihvaćaju žalbeni prigovori tužiteljice o prenisko dosuđenoj naknadi za navedenu štetu. uz djelomično preinačenje pobijanog stavka III. izreke presude suda prvog stupnja sa zateznim kamatama od podnošenja odštetnog zahtjeva pa do isplate (čl. 373. toč. 3. ZPP-a) dok je u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu neimovinske štete  žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao djelomično neosnovanu (čl. 368. st. 1. ZPP).

 

16.5. U odnosu na žalbeni prigovor, da bi tužiteljici pravo na zakonsku zateznu kamatu za preinačeni dio pripadalo od dana postavljanja tog zahtjeva, a ne od podnošenja odštetnog zahtjeva dana 6. ožujka 2012. valja reći da je, iako je ovaj drugostupanjski sud upoznat sa stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o navedenom spornom pitanju, izraženom u presudi poslovni broj Rev-1133/21 od 14. prosinca 2021., na sjednici sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu, održanoj 9. srpnja 2021., zauzeto drugačije pravno shvaćanje, prema kojem kamata na preinačeni dio tužbenog zahtjeva za naknadu neimovinske štete teče od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno tužbe (kod kojeg pravnog shvaćanja se ostalo i na sjednici sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2022.).

 

17. Tužiteljica je zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade prvi put postavila podneskom od 22. listopada 2013. i to ne samo po osnovi plaće već i napojnica (tzv. bakše), obzirom da je bila zaposlena na radnom mjestu konobara i  to jer  je  bila na bolovanju do prestanka radnog odnosa, a nakon prijave Zavodu za zapošljavanje nije bila u mogućnosti pronaći drugi posao sve do 1. veljače 2017. kada se ponovno zaposlila. Dakle, tužiteljica zahtjev za isplatu izgubljene zarade temelji na tvrdnji da bi nastavila raditi kod dotadašnjeg poslodavca da nije došlo do predmetne prometne nezgode.

 

18. Neosnovano se tuženik protivio preinaci tužbe, neosnovan je izneseni prigovor zastare, a vezano uz nemogućnost tužiteljice da se zaposli nakon 1. listopada 2013. (kada joj je istekao Ugovor o radu na određeno vrijeme), iz rezultata provedenog dokaznog postupka nedvojbenim je utvrđena uzročno posljedična veza između nezaposlenosti tužiteljice i štetnog događaja,. koja je direktna posljedica predmetne  prometne nezgode

 

19. Tijekom postupka je utvrđeno, a što između stranaka i nije sporno:

 

- da je tužiteljica po zanimanju turističko-hotelijerski komercijalist,

- da je u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena kod poslodavca Ugostiteljski obrt "P." temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme s nepunim radnim vremenom i bruto plaćom 2.814,00 kn na radnom mjestu konobara,

- da je privremena radna nesposobnost (bolovanje) kod tužiteljice trajala od 20. listopada  2011. do 1. listopada 2013.,

- da je nakon toga, privremena radna nesposobnost bila opravdana  za vrijeme trajanja ambulantne i stacionarne fizikalne terapije, te provođenja medicinskih postupaka koji su povezani s dijagnozama i tegobama koje su nastale kao posljedice predmetne prometne nezgode

- da je tužiteljica sa danom 8. listopada 2013. odjavljena iz radnog odnosa kod svog poslodavca i to temeljem osobno uvjetovanog otkaza iz razloga što zbog ozljeda koje je zadobila u predmetnom štetnom događaju više nije u mogućnosti obavljati poslove konobara,

- da se tužiteljica dana 28. listopada 2013. prijavila u evidenciju nezaposlenih osoba nakon prestanka privremene nesposobnosti za rad i bolovanja,

- da se u evidenciji nezaposlenih osoba vodila do 1. veljače 2017., kada je zasnovala  radni odnos na mjestu zastupnik u prodaji  osiguranja,

- da je na temelju nalaza i mišljenja sudske vještakinje dr. sc. D. P. dr. med. specijalistice medicine rada i sporta, od 2. kolovoza 2018. (str. 376-381) utvrđeno da tužiteljica nije mogla nastaviti rad na radnom mjestu (konobar) na kojem je bila zaposlena i radila prije prometne nezgode zbog zaostalih zdravstvenih tegoba vezanih uz kralješnicu, ali da kod tužiteljice postoji preostala radna sposobnost s kojom može raditi na radnim mjestima koja ne uključuju dugotrajno hodanje, stajanje, sjedenje te sagnut i prignut položaj, gdje nema dizanja i nošenja teških tereta i naglih pokreta u slabinskoj kralješnici, odnosno može raditi na poslovima gdje je slobodan ritam rada, kao na radnom mjestu na kojem se zaposlila od 1. veljače 2017., a to je zastupnik u prodaji osiguranja. Iako joj je u opisu radnog mjesta upravljanje motornim vozilom (obilazak klijenata), to joj ne predstavlja veći problem jer može raditi pauze i izbjeći dugu vožnju,

- da je 19. studenog 2013., od stane HZZ-a, utvrđeno, na temelju medicinske dokumentacije i liječničkog pregleda, da tužiteljica nije u mogućnosti obavljati poslove u okviru svoje struke koji zahtijevaju stalno stajanje, sjedenje, hodanje, kao ni poslove u prignutom i sagnutom položaju tijela te dizanje tereta,

- da su u razdoblju od 28. listopada 2013. pa do 31. siječnja 2017. objavljena 4 oglasa za slobodna radna mjesta za turističko-hotelijerskog komercijalista na području cijele V.-p. ž.,

- da tužiteljica zbog zdravstvenih kontraindikacija nije bila uključena u programe stručnog osposobljavanja za dadilju, rukovoditeljicu CNC tokarilice, monterku topolovodnih solarnih sistema, pekaricu, mesaricu, pripremateljicu jednostavnih jela i slastica, fasaderku, šivačicu i vozačicu,

- da je tužiteljica priložila u spis 6 molbi za zaposlenje koje se odnose na  razdoblje od 7. ožujka 2015. do 22. studenog 2015. (str. 402-406 spisa),

 

20. Prema odredbi čl. 377. ZOO kad je šteta uzrokovana kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja (st. 1.), prekid zastarijevanja kaznenog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete (st. 2.), a isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja (st. 3.). Dakle, zastarni rok prema odredbi čl. 377. ZOO, kao dulji zastarni rok, može se primijeniti samo onda kada je kaznenom presudom utvrđeno da štetna radnja predstavlja biće kaznenog djela

 

21. Suprotno žalbenim navodima, u konkretnom je slučaju šteta uzrokovana kaznenim djelom izazivanja prometne nezgode iz čl. 272. st. 2. KZ/08, a prema odredbi članka 19. KZ kojom je propisana zastara pokretanja kaznenog postupka, kazneni postupak se ne može pokrenuti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela i to 5 godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora od 6 mjeseci do 5 godina. Dakle, rok zastare kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. KZ iznosi 5 godina. Budući da je zastarijevanje prekinuto pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv osiguranika tuženika zastara je iznova započela teći nakon pravomoćnosti presude donesene u kaznenom postupku dana 11. travnja 2012., a nastupila je nakon proteka 5 godina (koliko iznosi i zastara kaznenog progona za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće).

 

22. Pravilno je pri tom prvostupanjski sud uzeo u obzir i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na šestoj sjednici Građanskog odjela održanoj 20. rujna 2021. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljena zarada, uzdržavanje ili u drugim slučajevima naknade buduće imovinske štete) oštećenik može ostvarivati ne samo u vidu rente već i sukcesivnim (povremenim) utuživanjem za proteklo razdoblje, ali se u tom slučaju prekid zastare iz čl. 245. st. 3. ZOO odnosi samo na tražbinu iz tužbenog zahtjeva, stoga rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje počinju teći prema čl. 230. i 231. ZOO/05, dok za slijedeće (novo) utužene tražbine zastara teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete i do prekida zastare dolazi tek podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće.", te je primjenjujući isto pravilno zaključio  da u trenutku kada je tužiteljica prvi puta istaknula zahtjev za izgubljenom zaradom (22. listopada 2013.), sukladno odredbi članka 231. ZOO-a, nije nastupila zastara za tražbine naknade štete koje su do tada utužene, odnosno koje su do tada dospjele. Zastara, sukladno ranije citiranog pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda, koje prihvaća i ovaj sud, teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa naknade štete, a do prekida zastare u odnosu na slijedeće (novo) utužene tražbine dolazi ili podnošenjem nove tužbe ili preinakom postojeće. Tužiteljica je nakon 22. listopada 2013., više puta preinačila tužbu tako da je povećala tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade i to podneskom od 3. studenog 2015. kada je postavila zahtjev za izgubljenom zaradom po osnovi gubitka prihoda nakon prestanka bolovanja za razdoblje od 19. listopada 2011. zaključno  sa danom pisanja tog podneska u iznosu od 122.308,90 kuna, a podneskom od 7. srpnja 2017. po osnovi gubitka dodatne zarade od napojnica za vremensko razdoblje od 19. listopada 2011. pa do 1. veljače 2017. u iznosu od 124.900,00 kuna. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema podnesku od 11. veljače 2022. tužiteljica potražuje po osnovi gubitka redovne zarade 153.195,81 kunu te po osnovi izgubljenih napojnica 126.870,00 kuna. Podneskom od 26. veljače 2024. tužiteljica je predmetni zahtjev uredila i naznačila svoje potraživanje u valuti Euro, a obzirom na stupanje na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22, 88/22). Imajući u vidu da je 22. listopada 2013. nastupio prekid zastare za do tada dospjele i utužene tražbine, a da zastara za novoutužene (slijedeće) tražbine teče od njihova dospijeća, neosnovano tuženik prigovara da je za potraživanje tužiteljice po osnovi naknade štete zbog izgubljene zarade za do tada dospjele iznosa do preinake tužbe izvršene 3. studenog 2015., 7. srpnja 2017. i 11. veljače 2022.) nastupila zastara već tužiteljica ima pravo na izgubljenu zaradu koja je posljedica njezine nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

 

23. U odnosu pak na izgubljenu zaradu nakon prestanka privremene nesposobnosti za rad, odnosno nakon 1. listopada 2013., kada joj je zaključeno bolovanje do ponovnog zaposlenja pravilno je prvostupanjski sud polazeći od stajališta sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja prihvaća i ovaj sud, da samo oštećenik koji se nije ni pokušao zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev x-115/2017 od 23. listopada 2019., Izbor 1- 2/2019-44, Rev x- 713/11 od 14. prosinca 2011., Rev-966/2021 od 7. rujna 2021. i dr.), a pri tom je  na oštećeniku teret dokaza da se nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, odnosno da zbog umanjenja radne sposobnosti nastalog kao posljedica štetnog događaja ima gubitak na zaradi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2576/2019 od 16. studenog 2021., Rev-378/11 od 15. svibnja 2013., Rev-966/21 od 7. rujna 2021., Rev-397/21 od 20. travnja 2021.).

 

24. Suprotno žalbenim navodima, opseg preostale radne sposobnosti tužiteljice utvrđen je 19. studenog 2013., nakon što je temeljem njezine prijave kao nezaposlene osobe na Zavod za zapošljavanje, upućena na stručno procjenu, a isto slijedi i iz nalaza i mišljenja vještakinje medicina rada D. P., pa kada se uzme u obzir da je u razdoblju od kada se tužiteljica, prijavila na Zavod za zapošljavanje (28. listopada 2013.) pa do njezina ponovnog zaposlenja (1. veljače 2017.), za radno mjesto za koje se školovala, na području cijele V.-p. ž. bila objavljena samo četiri oglasa, a da je tužiteljica, upravo zbog posljedica štetnog događaja, u okviru svoje struke, u pogledu poslova koje može obavljati, bitno ograničena, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je njezina nezaposlenost direktna posljedica ozljeda koje je zadobila u štetnom događaju, odnosno da se s preostalom radnom sposobnošću nije mogla zaposliti. Pri tomu je sud imao u vidu i činjenicu da je privremena nesposobnost za rad kod tužiteljice postojala, sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje medicine rada, i za vrijeme trajanja ambulantne i stacionarne fizikalne terapije, te provođenja medicinskih postupaka koji su povezani s dijagnozama i tegobama koje su nastale kao posljedice predmetne prometne nezgode jer je tužiteljica provodila fizikalnu terapiju i u razdoblju nakon 1. listopada 2013. (odnosno nakon prestanka privremene nesposobnosti za rad i zaključenja bolovanja); i to od 2. listopada do 11. listopada 2013. (str. 416), od 6. svibnja do 19. svibnja 2014. (str. 418), od 6. lipnja do 20. lipnja 2014. (str. 418), od 23. lipnja do 8. srpnja 2014. (str. 420), od 26. studenog 2014. do 10. prosinca 2014.(str. 422) od 21. rujna 2015. do 5. listopada 2015. (str. 424), dok je u razdoblju  od 6. veljače do 20. veljače 2015. boravila u D. t..

 

25. Tužiteljica je nastojala ublažiti štetne posljedice prijavom Zavodu za zapošljavanje i izvršenom  procjenom preostale  radne sposobnosti, a osim toga u spis je dostavila šest zamolbi za zasnivanje radnog odnosa koje se odnose na razdoblje od 7. ožujka 2015. do 22. studenog 2015. (str. 402-406 spisa), a  čak i iz medicinske dokumentacije u spisu proizlazi  da se na liječničkim pregledima žalila na nemoć i izražavala želju za radom, iz čega slijedi da je postojala volja za novim zaposlenjem pa kako nije ispunjavala uvijete za prekvalifikaciju jer se ista nudila za zanimanja koje ona, upravo zbog zdravstvenih kontraindikacija koje su posljedica štetnog događaja, ne može obavljati, a osim toga, vodila je i više postupaka pred Hrvatskim zavodom za mirovinsko osiguranje, te je tako, nakon što je odbijena sa zahtjevom za priznavanjem prava iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti, kod tužiteljice temeljem njezina zahtjeva od 1. listopada 2014., utvrđeno tjelesno oštećenje od 30%.

 

26. Suprotno žalbenim navodima, preostala radna sposobnost tužiteljice isključivala  je mogućnost zaposlenja na svim poslovima u okviru njezine struke koje zahtijevaju dugotrajno stajanje, hodanje, sjedenje te sagnut i prignut položaj, poslove dizanja i nošenja teških tereta i naglih pokreta te sve navedene okolnosti; nesposobnost za rad za vrijeme trajanja ambulantne i stacionarne fizikalne terapije, i provođenja medicinskih postupaka i nakon zaključenja bolovanja; činjenica da se nastojala zaposliti, prijavom na zavod i slanjem zamolbi za zasnivanje radnog odnosa; te da upravo zbog zdravstvenih kontraindikacija koje su posljedica povreda koje je zadobila u štetnom događaju, nije ispunjavala uvjete za prekvalifikaciju ukazuju na to da je tužiteljica dokazala da je njezina nezaposlenost u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, odnosno da se u predmetnom razdoblju nije mogla zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću.

 

27. Cijeneći sve navedene okolnosti, a posebice radnje koje je sama tužiteljica poduzela kako bi spriječila nastanak štete u vidu izgubljene zarade, te činjenicu da je krug poslova na kojima se mogla zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću u okviru njezine stručne kvalifikacije, znatno sužen, što je izravna posljedica povreda koje je zadobila u štetnom događaju, i po ocjeni ovog suda, tužiteljica je dokazala da se sa preostalom radnom sposobnošću u vremenskom razdoblju od 1. studenog 2013 do 1. veljače 2017. nije mogla zaposliti, zbog čega je imala gubitak u zaradi.

 

28. Suprotno žalbenim navodima, u tom razdoblju tužiteljici pripada izgubljena zarada u visini neto plaće, koja je i utvrđena nalazom i mišljenjem sudske vještakinje, jer se kod utvrđivanja naknade ove štete ne može analogno primjenjivati odredba čl. 90. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11, 82/12 i 73 /13) prema kojoj odredbi se pod plaćom radnika smatra bruto plaća, s obzirom da se naknadom štete oštećeni mora vratiti u istu materijalnu poziciju kao da štete nije niti bilo (čl. 1085. ZOO), dakle kod obične štete u stanje kao i da umanjenja imovine nije niti bilo. (obična šteta - čl. 1054. ZOO). Tako i Vrhovni sud u Rješenju poslovni broj Rev-676/2022-2 od 15. veljače 2023. pa kako je određeno specificirala  tek podneskom od 3. studenog 2015., od  tada joj sukladno odredbi članka 12. stavka 4. ZOOP-a, pripada pravo na zateznu kamatu za taj vid štete (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 373/2021-2 od 27. travnja 2021. te Rev 833/2019-5 od 6. srpnja 2022.).

 

29. Napojnica je novčani iznos koji se uobičajeno ostavlja u ugostiteljskoj djelatnosti osobi koja poslužuje gosta, te da sadržaj odredbe čl. 1095. ZOO-a zaradu oštećene osobe nije ograničio samo na određenu vrstu zarade (samo na plaću), pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica kao oštećenik ima pravo na naknadu štete zbog gubitka bilo koje zarade koju je ranije ostvarivala, ali ju sada zbog oštećenja zdravlja uzrokovanog štetnim događajem više ne može ostvariti. Stoga je svaka zarada koju tužiteljica ne ostvaruje zbog umanjenja radne sposobnosti koja je posljedica štetnog događaja gubitak u imovini, odnosno predstavlja osnov za naknadu štete u smislu odredbe članka 1095. ZOO-a, pa tako izgubljene napojnice.

 

30. Budući da primitak koji tužiteljica gubi po osnovi napojnica nije prihod od neprijavljenog rada niti je to u spornom razdoblju bio oporeziv primitak, već nagrada od gosta za dobro obavljenu uslugu, pravilno je prvostupanjski sud polazeći od iskaza saslušanih svjedoka, koje  je prihvatio kao istinite, te sadržaja ugovor o radu (list 278 spisa), kojim je regulirano radno vrijeme trajanje godišnjeg odmora i sl. utvrdio da je tužiteljica radila 40 sati tjedno, od ponedjeljka do subote (od 7,00 do 14,00 h), s time da je tjedni odmor koristila samo nedjeljom, a imala je pravo na 4 tjedna godišnjeg odmora tijekom kojeg nije mogla ostvariti zaradu od napojnica zaključio  da je tako od  48 radnih tjedana u godini i 6 radnih dana u tjednu, imala  288 radnih dana kada je mogla ostvariti napojnicu u iznosu od 100,00 - 150,00 kuna, što je ovisilo o dobu godine i je li prihod od napojnica dijelila s kolegicom, zbog čega je sud ocijenio da je prosječno dnevno po osnovi napojnica mogla zaraditi 100,00 kuna ili 28.800,00 kuna ili mjesečni iznos od 2.400,00 kuna (28.800,00 kuna / 12 mjeseci = 2.400,00 kuna mjesečno) te je zaključio da je tužiteljica po osnovi neostvarenih napojnica u spornom razdoblju mogla ostvariti iznos od 16.838,54 eur / 126.870,00 kuna, no obzirom na njezin doprinos nastanku štete, pripada joj 10.103,12 eur / 76.121,98 kuna sa zateznom kamatom od kad je zahtjev određeno postavila 7. srpnja 2017. odnosno od 11. veljače 2022. kada je povisila zahtjev po ovoj osnovi.

 

31. Slijedom izloženog, valjalo je presuditi kao u izreci pod stavkom I, II i III izreke temeljem čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

 

32. S obzirom na izmijenjeni uspjeh stranaka u sporu usklađena je i odluka o parničnom trošku. Naime, tužiteljica je u konačnici uspjela u sporu u pogledu dokazivanju pravne osnove sa 60% (što predstavlja omjer u kojem joj je tuženik dužan naknaditi štetu) i u pogledu visine  također sa 60%, što ukupno iznosi 120%, a nakon što se navedeni postotak podijeli sa dva (pravna osnova i visina) dobiva se tužiteljičin uspjeh u sporu od 60%, dok je tuženik uspio u sporu sa 40%, pa kad se od postotka tužiteljice oduzme postotak tuženika, jer je tužiteljica stranka koja je u većoj mjeri uspjela u sporu. na taj je način dobiven postotak konačnog uspjeha tužiteljice u sporu od 20 %.

 

33. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi  troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a odredbom Tbr. 50. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 15 kuna (1.99 eur). Budući da je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 25. travnja 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi navedena Tarifa, prvostupanjski sud je pogriješio kada je  za radnje poduzete prije stupanja na snagu iste odnosno prije 5. studenog 2022. priznao nagradu prema vrijednosti boda od 10,00 kn primjenom ranije važeće Tarife umjesto prema i vrijednosti boda od 15,00 kuna (1.99 eur).

 

34. I  Vrhovni sud RH je u odluci posl  broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., na postavljeno pitanje:

"Je li sud kod odluke o parničnim troškovima stranaka primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) u svezi čl. 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), a imajući na umu pravno stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-450/2023-2 od 30. kolovoza 2023., odluku treba donijeti na način da se za parnične radnje poduzete do 1. studenoga 2022. godine stranci prizna parnični trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kuna, dok se za parnične radnje poduzete nakon 1. studenoga 2002. godine stranci treba priznati parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna ili pak odluku o parničnim troškovima stranaka treba donijeti na način da za sve poduzete radnje, odnosno i za one parnične radnje poduzete i prije 1. studenoga 2022. stranci prizna/dosudi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna?" dao odgovor:

Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura), a jednako pravno shvaćanje je primijenjeno i u odlukama toga suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

 

35. Slijedom izloženog, u konkretnom je  slučaju valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka prema vrijednosti boda od 1,99 eura.

 

36. Budući da je tužiteljici  pravilno priznat ukupan trošak u visini od 6.750 bodova, uz vrijednost boda od 1,99 eura isti iznosi 13.432,50 eur, uvećano za PDV od 3.358,12 eur, a na navedeni iznos valja pridodati iznos plaćenog predujma za vještačenje u visini od 3.500,00 kuna / 464,53 eur, obzirom je provedba ovog dokaza bila neophodna za ishod ove parnice, tako da ukupni trošak tužiteljice iznosi 17.255,15 eur, pa kako je tužiteljici pravilno dosuđen iznos od  1.111,33 eur, u tom dijelu je  odluka o parničnom trošku potvrđena, a za preostali iznos od 16.143, 82 eur odluka o parničnom trošku  je preinačena (čl. 380. t. 2. i 3. ZPP) te je tužiteljici valjalo dosuditi tu  razliku  priznatog  troška sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove odluke  kojom je naloženo naknaditi tužiteljici daljnji parnični trošak sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP/20, koja  se primjenjuje na sve postupke u tijeku.

                                         

 

U Zagrebu, 16. srpnja 2024.

 

 

Predsjednica vijeća:

         Jadranka Matić, v.r.