1

Poslovni broj: Gž-1396/2020-3

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1396/2020-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1.) N. B., OIB:… i 2.) A. B., OIB:…., oboje iz P., koje oboje zastupa punomoćnik R. R., odvjetnik u K., protiv tuženika: G. K. iz K., OIB: ….kao slijednika zemljišnoknjižnog upisa Općenarodne imovine, kojeg zastupaju punomoćnici Ž. B., i M. T., odvjetnici u K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj: P-359/2019-6 od 13. prosinca 2019., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2024.,

p r e s u d i o  j e

              I.. Prihvaća se žalba tužitelja te preinačava presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, poslovni broj: P-359/2019-6 od 13. prosinca 2019. i sudi:

              1. Utvrđuje se da su tužitelji: 1. N. B. iz P., ,hrvatski državljanin,  OIB - …. u 1/2 dijela i 2. A. B. iz P., hrvatska državljanka, OIB -….. u 1/2 dijela, stekli pravo vlasništva u 677/11989 dijela cijele z.č. ….u g.t…. z.k.ul. ….k.o. P., koji se suvlasnički dio tužitelja nalazi na točno određenom realnom izdvojenom dijelu z.č. …u k.o. P. ima ukupnu površinu 677 m2 i definiraju ga točke određene u HDKS koordinate broj:

              1 5460409.73 4993434.76,

              2 5460412.62 4993418.71

              3 5460401.02 4993401.06

4 5460400.37 4993400.58

              5 5460399.43 4993400.58

              6 5460399.48 4993397.35

              7 5460407.53 4993389.75

              8 5460408.45 4993388.14

              9 5460409.01 4993387.58

              10 5460435.07 4993398.17

              11 5460437.58 4993399.51

              12 5460438.68 4993400.29

13 5460439.87 4993401.63

              14 5460426.86 4993399.13

              15 5460428.18 4993405.92

              16 5460419.51 4993415.92

              17 5460416.67 4993418.97

              18 5460415.87 4993423.30

              19 5460417.15 4993424.39

              20 5460414.97 4993435.37

              21 5460409.73 4993434.76 određenom na Situaciji stvarnog stanja izrađenoj od strane G. - L. d.o.o. K. dana 23. kolovoza 2013.g. koja je sastavni dio ove Presude.    

              2. U smislu ċlanka 126. i 127. ZV-a a u vezi ċlanka 43., 52., i 55. Zakona o zemljišnim knjigama    ovlašćuju se  tužitelji da po pravomoćnosti ove presude zatraže upis prijenosa prava vlasništva s imena tuženika Jedinice lokalne samouprave G. K., …kao slijednika zemljišnoknjižno upisanog vlasnika općenarodna imovina, na ime tužitelja u odnosu na nekretninu i suvlasnički dio naveden u stavku 1. izreke ove presude.

              3. U smislu odredbe Zakona o prostornom uređenju (NN 153/2013) i to članka 161 stavak 1. točka 3. sud utvrđuje pravo na provođenje cijepanja cijele z.č. …u k.o. P. i to na način da se suvlasnički dio nekretnine tužitelja izdvoji pod novim brojem.

              4. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška postupka od 7.500,50 kn (995,49 eur[1]).

              II. Nalaže se tuženiku tužiteljima naknaditi trošak postupka od 2.010,70 eur, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 9. listopada 2024. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO-a, sve u roku 15 dana.

 

Obrazloženje

              1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva / suvlasništva tužitelja na jednake dijelove na točno određenom i opisanom realnom dijelu zč. …k.o.P. te time i zahtjev za prijenos tog prava u zemljišnu knjigu i prava na izdvajanje, dakle cijepanje dijela nekretnine (točka I. izreke), a tužiteljima je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka od 7.500,50 kn.

              2. Protiv te presude žalbu podnose tužitelji, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlažu preinačiti pobijanu presudu, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              3. Odgovorom na žalbu tuženik osporava žalbene navode te predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

              4. Žalba je osobna.

              5. Predmet spora zahtjev je tužitelje za utvrđenje prava vlasništva, svakog u ½ dijela, realnog dijela nekretnine z.č. …u g.t. …zk.ul…. k.o. P. te posljedično tome prijenos tog prava u zemljišnoj knjizi, kao i utvrđenje prava na provođenje postupka cijepanja predmetne čestice.

              6.1. Prvostupanjski sud ističe da je od početka postupka sporno jesu li tužitelji, unatoč činjenici što su isticali da bi bili dugogodišnji posjednici prijepora, stekli vlasništvo istog.

6.2. Ističe da se još od osnutka zemljišne knjige krajem XIX. stoljeća predmetna nekretnina nije nalazila u privatno pravnom (upisi Comune di Poglizzia pa nakon toga Općenarodna imovina), već javno pravnom režimu.

              6.3. Cijela nekretnina oznake k.č. ….k.o. P., pa tako i prijepor, u zemljišnim knjigama da se vodi upisana kao općenarodna imovina, a prema podacima iz uvjerenja klasa: 350-05/14-01/180, ur.broj: 2170/1-03-04/6-14-2 od 30. travnja 2014, izdanom po Upravnom odjelu za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Županije….., da se radi o zemljištu koje je, na dan 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991., bilo unutar granica građevinskog područja naselja Poljica.

              6.4. Nadalje prvostupanjski sud navodi da je, prilikom prosuđivanja vremena dosjelosti, imao u vidu odredbu čl. 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br.91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38 /09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV), koji članak da ukazuje da je posjed tužitelja, a da bi isti mogao proizvesti učinke u smislu sjecanja prava vlasništva, trebao trajati duplo vrijeme, odnosno 20 godina za kvalificirani posjed, te 40 godina, za pošteni posjed.

              6.5. Iz povijesti katastarskih promjena, Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar R., Odjela za katastar nekretnina R. od 2. srpnja 2014., utvrđuje da se nekretnina k.č. ….k.o. P., od osnutka katastarskog operata 1954/1955, vodila upisana u Posjedovnom listu …., kao Društvena imovina D., B..

6.6. Svjedok J. B. (u vrijeme saslušanja star 80 godina) da je iskazivao o sjećanjima koja datiraju iz njegovog djetinjstva o načinu na koji su prednici tužitelja koristili prijepor, dakle sredine četrdesetih godina prošlog stoljeća, a svjedok P. P. (u vrijeme saslušanja star 70 godina) da je također potvrdio navode tužitelja, o posjedu na prijeporu, a koji da su izvršavali još otac i majka tužiteljice, odnosno o sjećanjima koja datiraju iz njegovog djetinjstva, dakle razdoblju sredine pedesetih godina prošlog stoljeća.

              7.1. Međutim, ističe da je stav suda, obzirom na pravni status predmetne nekretnine, odnosno okolnost da za vrijeme dok je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, nije moglo teći vrijeme koje se računa u dosjelost, da bi se kao vrijeme dosjelosti, moglo računati tek vrijeme proteklo od navodnog ulaska u posjed tužiteljevih prednika krajem XIX stoljeća pa do 6. travnja 1941., zatim od završetka rata pa do podruštvovljenja nekretnine i onda tek od 8. listopada 1991. pa nadalje, naravno, pritom, ne zbrajajući vremenska razdoblja, odnosno godine po etapama, već godine u vremenskom kontinuitetu.

              7.2. Ocjenjuje da tužitelji, iako su već u tužbi isticali da bi se njihovi prednici nalazili u posjedu prijepornog dijela nekretnine još od kraja XIX. stoljeća, na navedenu okolnost, nisu podastrli dokaze. Niti isprave, ali niti saslušani svjedoci, da nisu potkrijepili navode da bi se prednici tužitelja, nalazili u posjedu prijepora, dovoljno dugo, da bi se isti, mogli pozvati na zakonom stečeno pravo vlasništva do 6. travnja 1941, temeljem pravnih pravila OGZ-a. Iako da su svjedoci, iskazivali o gospodarskim građevinama - svinjcu i peradarniku, podignutim na prijeporu, u razdoblju njihovog djetinjstva, sud da ne može samo na temelju takvih iskaza, povjeriti vjeru navodima tužitelja o tome da bi se radilo o građevinama koje datiraju s kraja XIX. ili početka XX. stoljeća, jer da treba dozvoliti i mogućnost da se radi o objektima podignutim, primjerice, 1939. Stoga, neovisno o činjenici što su oni postojali u vrijeme djetinjstva svjedoka J. B. i P. P., sama ta okolnost da ne potvrđuje navode o dugogodišnjem posjedovanju prijepora, koji je od osnutka bio u režimu javnog dobra (Comune di Poglizzia), a temeljem kojeg posjeda da bi se tužitelji mogli pozvati na zakonom stečeno pravo vlasništva.

              7.3. Nadalje se navodi da je, nakon završetka rata pa do podruštvovljenja predmetne nekretnine 1950. godine, proteklo vrijeme prekratko da bi se uopće na njega sud osvrtao, dok od podruštvovljenja predmetne nekretnine, odnosno njezine pretvorbe u općenarodnu imovinu pa sve od 7. listopada 1991., da nije bilo moguće steći dosjelošću vlasništvo prijepora.

              7.4. Trenutak od kojeg da je moguće opet računati vrijeme potrebno za dosjelost da počinje s danom 8. listopada 1991., tako da tužitelji, do trenutka podnošenja tužbe 2. srpnja 2014., imaju nešto više od 22 godine posjeda, što da nije dostatno vrijeme posjedovanja da bi se na temelju njega mogli pozivati na dosjelošću stečeno pravo vlasništva te cijeneći da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 159. st. 4. ZV-a odbija tužbeni zahtjev.

8. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koje, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, sud pazi po službenoj dužnosti. Međutim na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev. 

9. Naime, 1. siječnja 1997. stupio je na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te je odredbom čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana, a navedena odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. (NN 137/99), što znači da je bila na snazi od 1. siječnja 1997. pa do ukidanja 17. studenog 1999. i u tom razdoblju je bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu.

9.1. Stoga je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljima ne pripada pravo na pravne učinke odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a važeće do 17. studenog 1999. jer je prema rezultatima postupka njihovom pravu na predmetnu nekretninu suprotstavljeno samo pravo države (jer se jedinica lokalne samouprave u konkretnom slučaju smatra državom prema praksi ESLJP) i pogreška države nastala donošenjem navedene neustavne odredbe ne može pasti na tužitelje. Kako iz stanja spisa i provedenih dokaza proizlazi tužitelji, osobno i putem prednika, neometano i neprekidno posjeduju predmetnu nekretninu kao zakoniti, istiniti i pošteni posjednici preko 40 godina.

              10.1. Po stavu ovog suda tužitelji nisu trebali dokazati da su stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine prije nego je ona prešla u društveno vlasništvo, dakle, prije 6. travnja 1941. Naime, kako su predmetnu nekretninu tužitelji stekli dosjelošću, putem svojih pravnih prednika koji su je posjedovali dulje od 40 godina na dan 1. siječnja 1997., zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan kad odbija tužbeni zahtjev. 

10.2. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredbi tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: G. protiv H. po zahtjevu broj 32457/05, T. protiv H. po zahtjevu broj 35298/04, R. i dr. protiv H. po zahtjevu broj 37658/10. U tim je presudama zauzeto pravno shvaćanje:  „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“  

11. provedeni dokazi, poglavito saslušanje svjedoka koji svjedoče o posjedu prednika tužitelja u periodu 40.-tih godina prošlog stoljeća pa nadalje, kao i nalaz vještaka iz kojeg jasno proizlazi da je prijepor omeđen kamenim zidom i predstavlja dio okućnice tužitelja jasno ukazuju da su već prednici tužitelja pa tako i tužitelji prijepor posjedovali i držali kao svoj te je, a obzirom na sve navedeno, valjalo preinačiti pobijanu presudu usvajanjem tužbenog zahtjeva, s tim da, obzirom na navode odgovora na žalbu, valja istaknuti da iz nalaza vještaka ne proizlazi da se na zč. 33/6 nalazi put, a nikakav put ne prolazi, niti presijeca u bilo kojem dijelu prijepor, koji ja, kako je navedeno, omeđen zidom i čini dio okućnice tužitelja.

12.1. Budući da je preinačena odluka o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o trošku postupka te je zahtjev tuženika za naknadu troška odbijen, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, a primjenom istog tužiteljima je priznat trošak zastupanja po odvjetniku koji se sastoji troškova sastava tužbe, sastava obrazloženih podnesaka od 2.10.2019., 22.03.2018. i 6.03.2018., te zastupanja na ročištima 24.09.2019., 13.02.2018., 15.03.2017., 12.05.2015., 29.10.2019. sve primjenom Tbr.7.t.1., Tbr.8.t.1. i Tbr.9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12., 103/14., 107/15., 64/18, 67/19, 81/22, 138/23 dalje Tarifa), s tim da je za svaku radnju dosuđen iznos od 132,72 eur, budući da je troškovnikom zatražena naknada od 1.000,00 kn po radnji. Tužiteljima je dosuđen i trošak PDV-a 25% (298,62 eur), trošak vještačenja (464,52 eur) i plaćene pristojbe na presudu (53,08 eur).

12.2. Odluka o tijeku kamata na dosuđen trošak temelji se na čl. 151. st. 3. ZPP-a.

12.3. Stranke nisu zatražile naknadu troška žalbenog postupka.

13. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 9. listopada 2024.

Predsjednik vijeća

Ksenija Dimec,v.r.