1

Poslovni broj: Gž-2249/2021-7

 

Poslovni broj: Gž-2249/2021-7

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednika vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestitelja te Ive Smokvina Dadasović, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. B., OIB: ..., Z., zastupane po punomoćniku B. J., odvjetniku u Z., protiv tuženice banke, Z., OIB: ..., zastupane po punomoćnici M. K. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & P. u Z., radi isplate, odlučujući od žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5217/19-28 od 9. rujna 2021., 2. listopada 2024.

 

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba tuženice te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5217/19-28 od 9. rujna 2021. u dijelu točke I. izreke na način da zatezna kamata teče na iznos od 93,36 kn/12,39 eur od 2. studenog 2007., a na iznos od 94,14 kn/12,49 eur od 3. prosinca 2007., do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

II Odbija se žalba tuženice u preostalom dijelu te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5217/19-28 od 9. rujna 2021., u točkama I . (osim za stopu zatezne kamate opisano u toč. I. izreke ove presude) i II. izreke.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-5217/19-28 od 9. rujna 2021.

 

Obrazloženje

1. Točkom I izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici da tužiteljici isplati iznos od 14.654,18 kn/1.944,94 eur, dok joj je točkom II izreke naloženo da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 9.375,00 kn/1.244,28 eur, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose na način i po stopi pobliže specificiranim u izreci pobijane presude.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva učinjena podneskom tužiteljice od 19. siječnja 2021.

3. Protiv te presude i rješenja žali se tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i rješenje te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka, odnosno podredno da ukine prvostupanjsku presudu i rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženice, predlaže da se ista odbije kao neosnovana, uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povrat stečenog na temelju ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sklopljenog između stranaka 12. svibnja 2006.

7. Iz stanja prvostupanjskog spisa i pobijane presude, u bitnome, proizlazi:

- da su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, 12. svibnja 2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj ..., kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 35.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da je ugovorena namjena kredita adaptacija stana u Z., na adresi ...,

- da je čl. 2. i 7. predmetnog ugovora ugovoreno da se tužiteljica obvezuje vratiti iznos kredita uvećanog za redovnu kamatu, koja je promjenljiva, temeljem jednostrane odluke tuženice,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) poslovni broj Revt-249/14 te presudom Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTS) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (i drugih banaka navedenih u citiranim odlukama) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03. – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je Ugovor o kreditu između stranaka sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača,

- da se tužiteljica pozvala na navedena utvrđenja iz citiranih presuda,

- da je sukladno čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19. – dalje: ZPP/19) sud vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda VSRH i VTS-a,

- da sporni Ugovor o kreditu ne sadrži parametre pomoću kojih je tužiteljica mogla shvatiti kretanje promjene kamatne stope, a prilikom njegovog potpisivanja nije joj dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti, niti je tuženik dokazao takve okolnosti,

- da je administrativnom zabranom utvrđeno da je plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu ispunila upravo tužiteljica,

- da je financijskim vještačenjem utvrđena razlika, između stvarno plaćenih kamata (prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa) u odnosu na iznose kamata prema početnom otplatnom planu, u visini od 14.654,18 kn/1.944,94 eur.

8. Slijedom navedenog, prvostupanjski primjenom odredbi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008., 125/2011., 78/2015.) prihvaća tužbeni zahtjev.

9. Također prvostupanjski sud, pozivom na odluku VSRH Rev-2245/17 te na pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., odbija prigovor zastare budući da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 13. lipnja 2014.

10. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP/19 te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

11. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također, suprotno žalbenim navodima tuženice, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama  te je izreka iste razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, slijedom čega nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev, izuzev dosuđenih zateznih kamata na iznose preplate za razdoblje do 31. prosinca 2007.

12. Pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da nije zastarjela predmetna tražbina jer od pravomoćnosti presude povodom kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, koja je u pogledu promjenjive kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., do podnošenja tužbe u ovom predmetu (10. lipnja 2019.) nije protekao zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a.

13. Naime, podnošenjem te kolektivne tužbe, čiji učinak se proteže i na ovaj predmet, u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (tako i VSRH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).

14. Tuženica se neosnovano poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 502. a i c u vezi s čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodeći da je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora te da tužiteljica nije dokazala svojstvo prosječnog potrošača.

15. Prvostupanjskom je presudom na jasan način, pozivom na odredbe čl. 502.c ZPP/19,  obrazložen direktan i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koje zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje se tuženica na razloge pobliže iznesene u točkama 8. – 13. obrazloženja pobijane presude.

16. Dakle, tužiteljica nije bila dužna dokazivati ništetnost  ugovornih odredbi o kamatnoj stopi već je dovoljno da se pozvala na utvrđenu ništetnost u navedenim presudama povodom kolektivne tužbe jer bi svako drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača. S druge strane, u individualnim postupcima, kao što je ovaj, dopušteno je dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženica tijekom postupka nije pružila niti jedan dokaz da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja istog bile dane odgovarajuće obavijesti o načinu i parametrima promjene kamatne stope i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora.

17. Tužiteljica, sukladno čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ima status potrošača, a koju činjenicu je dokazala dostavom predmetnog ugovora. Iz istog je razvidno da je kredit namijenjen za adaptaciju stana na čijoj adresi tužiteljica ima prijavljeno prebivalište. Tuženik nije dokazao da bi predmetni ugovor o kreditu tužiteljica realizirala za potrebe svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a ni iz jedne isprave i ni jednog dokaza ne proizlazi da su sredstava kredita namijenjena za poslovne svrhe, pa tako niti iz dostavljenog izvoda iz sudskog registra iz kojeg je razvidno da je predmetno trgovačko društvo (sa sjedištem na ovoj adresi) osnovano u veljači 2018., dakle gotovo 12 godina nakon sklapanja ugovora o kreditu.

18. U odnosu na preostale navode kojima tuženica nabraja funkcije tužiteljice u različitim trgovačkim društvima, ističe se da su predmetni navodi po prvi puta spomenuti u žalbi, stoga iste ovaj sud, sukladno čl. 352. ZPP-a, nije razmatrao. Pri tome se napominje da su neosnovane tvrdnje da je sud svojstvo potrošača tužiteljice bio dužan ispitivati po službenoj dužnosti, pozivom na presudu Suda EU u predmetu C-497/13 obzirom se radi o drugačijem činjeničnom i pravnom kontekstu u kojem je donesena presuda jer se u tom predmetu radilo o primjeni Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. svibnja 1999. Radi se o određenim aspektima prodaje robe široke potrošnje i o jamstvima za takvu robu, te u tom kontekstu statusa kupca i njegovom svojstvu potrošača. Pri tome i u odnosu na svojstvo potrošača primjenom Direktive 93/13/ EEZ, ne dolazi se do suprotnog zaključka, obzirom ista propisuje smjernice na način da je potrošač svaka fizička osoba koja ugovorom nastupa izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.

19. U odnosu na navode tuženika da prvostupanjski sud nije saslušao tužiteljicu tijekom postupka ističe se da takav dokazni prijedlog nije bio predložen od niti jedne parnične stranke. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, a imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i navode tužiteljice iznijete u podnescima tijekom postupka, ujedno cijeneći da tuženik za suprotni zaključak nije pružio dokaz, pravilno utvrdio da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu adaptacije stana, te zaključio da tužiteljica u smislu čl. 3. ZZP/03 ima svojstvo potrošača.

20. Neosnovano je i tuženikovo pozivanje na bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2, toč. 11 ZPP u pogledu primjene Općih uvjeta poslovanja iz 2013.

21. Iz sadržaja Općih uvjeta promjene kamatnih stopa tuženika od 11. prosinca 2012. proizlazi da je tuženik postupajući po odredbi članka 11. a stavak 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 127/12:dalje ZID ZPK/12), donio Opće uvjete promjene kamatnih stopa u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama (dalje: OUP/2013) koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013., definirao LIBOR kao parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope.

22. Banka je zatim dopisom od 8. siječnja 2013. obavijestila Korisnika o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope, u kojoj je uz ostalo navedeno:
 

„U skladu s novim Općim uvjetima, promjenjive kamatne stope se sastoje od varijabilnog i fiksnog dijela. Varijabilni dio kamatne stope je parametar koji udovoljava novo propisanim zakonskim uvjetima. Fiksni dio kamatne stope je određeni postotak koji se ne mijenja tijekom korištenja, odnosno otplate kredita.

Kamatna stopa po Vašem stambenom kreditu broj ...na dan 1. siječnja 2013. Ostaje nepromijenjena, te iznosi 5,25%, a prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od:

- varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0.065 postotnih poena,

- fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena. (...).“

23. Kada se sadržaj ovoga dopisa dovede u vezu s odredbama Ugovora koje su bile na snazi na dan njegovog sklapanja, a prema kojima je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,50%, te kada se ima na umu da je zbog naprijed navedenih razloga i u trenutku stupanja na snagu ZID ZoPK/12 vrijedila ugovorna odredba o toj kamatnoj stopi, jasno je da je Banka dopisom obavijestila Korisnika o dopuni ništetnog dijela odredbe čl. 2. Ugovora kojim određuje parametar promjenjivosti, ali i kojim, na netransparentan način i protivno početnim parametrima kamatne stope, mijenja fiksni dio kamatne stope. Time je Banka, bez uporišta u odredbama ZID ZoPK/12, na sasvim drugim osnovama jednostrano odredila cijenu koju naplaćuje za korištenje sredstava odobrenoga kredita odredivši da je fiksni dio kamatne stope iznosi 5,985 postotnih poena, te da se varijabilni dio kamatne stope izražava kao 6M LIBOR za CHF koji je na dan 31. prosinca 2012. iznosio 0.065 postotnih poena.

24. Ne može se smatrati valjanom ponuda za dopunu ništetne odredbe kad je umjesto odredbe prema kojoj ukupna početna kamatna stopa (fiksni plus varijabilni dio) iznosi 4,50%, potrošaču ponuđena opcija prema kojoj kamatna stopa ostaje nepromijenjena, te iznosi 5,75%, i prema novim uvjetima određivanja kamatne stope sastoji se od: Varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0.065 postotnih poena, i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena (...)."

25. Stoga Banka nije na temelju obavijesti navedenog sadržaja u svoju korist uspostavila pravo potraživati kamatu po stopi od 5,75% s primjenom od 1. siječnja 2013., pa je i naplatom kamate po stopi višoj od 4,50% u razdoblju nakon 1. siječnja 2013. pa do 1. siječnja 2014. dio imovine tužiteljice bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice.

26. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kod utvrđenja razlike između isplaćenih anuiteta i anuiteta koje bi tužitelj trebao isplatiti za nastavno razdoblje od 1. siječnja 2014., temeljene na kamatnoj stopi od 3,23 %, propisane odredbom članka 11. b, stavka 1. točka 5. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine „ broj 143/13:dalje-ZPK/13) koji je stupio na snagu 01. siječnja 2014.

27. Odredbom članka 11. b. stavak 5. ZPK-a/13, koja se retroaktivno primjenjuje na sve ugovore o potrošačkom kreditu, neovisno o datumu sklapanja, temeljem odredbe članka 13. stavak 1. ZPK/13, propisano je da za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu tog Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:

– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili

– NRS ili

– prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili

– prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti

te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja kamatna stopa je nepromjenjiva, a ovo ograničenje konačno se prestaje primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. HNB će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka.

28. Tom je zakonskom odredbom izmijenjena kamatna stopa i na postojeće stambene kredite vezane uz švicarski franak sa 1. travnja 2014. na 3,23 posto jer prosječno ponderiranu kamatnu stopu uz koju su hrvatske kreditne institucije odobravale stambene kredite u chf i kunama uz valutnu klauzulu u chf prema objavi HNB („Narodnim novinama“ broj 149/13) iznosi 4,62 % pa kako na tu kamatu članak 11. b. stavak 5. ZPK-a predviđa 30% diskont, dakle kamata se umanjuje na 3,23 % (odluka Vrhovnog suda Rev 1172/18).

29. Sukladno tome pravilno je prvostupanjski sud vještačenjem utvrdio razliku iznosa između uplaćenih anuiteta i anuiteta koje je tužitelj trebao uplatiti primjenom kamatne stope od 4,50 % za razdoblje do 31. prosinca 2013., odnosno kamatne stope od 3,23 % za razdoblje nakon 1. siječnja 2014. dok sam matematički izračun žalbenim navodima nije ni odveden u pitanje, te je opravdano, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi s čl. 324. ZOO-a, obvezao tuženicu na povrat tog iznosa pa se žalbeni navodi tuženice kojima se ista poziva na podnesak od 8. srpnja 2020. ukazuju neosnovanima.

30. Također valja istaknuti da tuženica do zaključenja prethodnog postupka nije predložila dokaz provođenjem financijskog vještačenja na način da vještak izračuna iznos manje plaćanih kamata od 1. siječnja 2014. te da taj iznos prebije s iznosom više plaćenih kamata za razdoblje do 1. siječnja 2014. Navedeno je naime istaknuto tek podneskom od 8. srpnja 2020. kojim se tuženica očitovala na zaprimljeni nalaz i mišljenje vještaka, pa vještak nije niti bio u obvezi izračunati tzv. negativne razlike, niti je sud bio u mogućnosti odlučiti o navedenom prigovoru. Pritom se ističe da tužiteljica prilikom otplate kredita nije ništa primila, pa ne postoji obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbine tuženice po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jer tuženica ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, niti ju štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača.

31. Prvostupanjski je sud pravilno naložio plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja anuiteta.

32. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, pa kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

33. S obzirom na to da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženica, u čijem su postupanju utvrđeni razlozi ništetnosti, nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata pojedinih iznosa.

34. Međutim, osnovano tuženik ističe da je odredba čl. 29. ZOO-a stupila na snagu 1. siječnja 2008., slijedom čega je na iznose preplate za razdoblje do 31. prosinca 2007., pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo dosuditi zatezne kamate po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" br. 153/04., 35/05.).

35. Tuženica neosnovano prigovara i aktivnoj legitimaciji tužiteljice. Prvenstveno valja ukazati da je tužiteljica dostavila u spis Izjavu o obustavi primanja kojom je dala suglasnost da se radi namirenja tražbine iz spornog ugovora o kreditu obustavljaju njezina primanja te da se mjesečni iznosi na ime otplate kredita izravno uplaćuju na račun kreditora. Također, ugovorne strane predmetnog ugovora o kreditu su upravo tužiteljica i tuženica, slijedom čega nije odlučno je li umjesto tužiteljice pojedinu uplatu rate kredita izvršila treća osoba, jer ista tu obvezu nije izvršila u svoje ime, već u ispunjenju obveze tužiteljice.

36. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe ZPP/03, a što je vidljivo primjerice iz toč. 21. obrazloženja pobijane presude, pritom tuženica u svojoj žalbi niti ne navodi u kojem dijelu bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. nadalje.

37. Nadalje, odredba čl. 502.c. ZPP-a dodana je u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. ZID ZPP/11, a stupila na snagu danom prijema R H. u EU, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 10. lipnja 2019. Čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) u čl. 502.c iza riječi "naknadu štete" dodane su riječi "ili isplatu".

38. S tim u vezi, a s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva koji se temelji na ništetnosti ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, da ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe te je ona ništetna od svog početka (ex tunc), da pravilo o navedenim učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo, ocjena je ovoga suda da ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi citirana odredba čl. 502.c. ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa. Stoga se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenje iz kolektivnih presuda pozivom i na odredbu čl. 502.c. ZPP/19 te nisu prihvatljivi žalbeni navodi kojima se upire na retroaktivnu primjenu citirane odredbe ZPP/19.

39. Pravilna je i odluka o troškovima postupka kako u osnovi i visini odmjerenih troškova, time da tuženica određeno niti ne prigovara načinu obračuna te broju i vrstama radnji za koje je dosuđen parnični trošak, a ovaj sud na pravilnost iste ne pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

40. U odnosu na pobijano rješenje ističe se slijedeće.

41. U pogledu navoda da je tužiteljica imala sve podatke da već u tužbi točno i određeno postavi zahtjev, kao i da je tužiteljica dostavila uz tužbu nalaz vještaka koji je sačinjen prije podnošenja tužbe, valja istaknuti da je upravo tuženik osporio visinu zahtjeva postavljenu temeljem tog nalaza pa i sam nalaz, slijedom čega je bilo potrebno tijekom postupka provesti novo vještačenje.

42. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. doneseno sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

43. Iz navedenog jasno slijedi da u slučaju zahtjeva za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu sklopljenog sa CHF valutnom klauzulom, kada je tužiteljica podnijela tužbu prije isteka zastarnog roka, ali je tijekom postupka, nakon provedenog vještačenja preinačila tužbeni zahtjev na način da je isti povisila zbog nalaza vještaka, za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara, iako je do preinačenja došlo nakon isteka zastarnog roka.

44. Dakle, neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima se isti poziva na počinjenu bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. ZPP-a, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 190. st. 2. ZPP/19 kada je nakon zaključenja prethodnog postupka dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz podneska tužiteljice od 19. siječnja 2021., a koje je uslijedilo nakon provedenog vještačenja, jer je tužiteljica tek tada došla do saznanja o točnoj visini preplaćenog iznosa, slijedom čega odlučivanjem o tako postavljenom tužbenom zahtjevu sud nije prekoračio tužbeni zahtjev i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

45. Tuženica je žalbom uspjela u neznatnom dijelu, u odnosu na sporednu tražbinu zateznih kamata, stoga je njezin zahtjev za naknadu žalbenog troška odbijen kao neosnovan, dok trošak sastava odgovora na žalbu tužiteljice nije bio potreban za vođenje ovoga postupka.

46. Slijedom navedenog, a primjenom odredbe čl. 373. toč. 3., čl. 368. st. 1. te čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

U Rijeci 2. listopada 2024.

  Predsjednik vijeća

   Ksenija Dimec, v.r.