Poslovni broj Gž R-168/2024-3

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić  predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatska, Ministarstvo, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., Građansko - upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-385/2017 od 6. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-385/2017 od 6. listopada 2023. u točki I i III izreke, greškom označena kao točka II. izreke.

 

              II Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime razlike plaće iznos od 2.605,12 eur bruto zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom u stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose te je u točki III izreke naloženo tuženici  naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 588,95 eur sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži da se isplata glavnog potraživanja izvrši na žiro račun punomoćnika tužitelja.

 

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP).

 

2.1. Tuženica žalbu podnosi protiv točke I i III izreke presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja i kojom je tuženici naloženo da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka te predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti te tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti uz naknadu tuženici parničnih troškova uključujući i trošak žalbe.

 

2.2. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode iz žalbe tuženice te predlaže da se žalba odbije kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrdi.  

 

3. Žalba tuženice nije osnovana.

 

4. U donošenju pobijanog dijela presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženica u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, u smjenama i rad na terenu, u razdoblju za travanj, svibanj, lipanj i studeni 2013. te za travanj 2014.

 

6. Između stranaka nije sporno da je tužitelj u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao poslodavca, kao djelatna vojna osoba Ministarstva RH kao pripadnik inženjerske pukovnije, a baza mu je bila u K. te da je u spornom razdoblju obavljao službene poslove i zadaće na terenu na način da je bio radno angažiran prekovremeno, subotom i nedjeljom.

 

7. U relevantnom razdoblju u primjenu dolaze:

 

- Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 118/09. i 118/12. - dalje: Odluka/09), koja je bila na snazi od početka utuženog razdoblja do 31. svibnja 2014., prema kojoj tjedno radno vrijeme traje 40 sati i raspoređuje se po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, a redovno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati, s tim da je u redovno radno vrijeme uključen i dnevni odmor od 30 minuta, a da se stražarska služba i aktivno dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom i za njih se isplaćuju dodaci, da se prekovremenim radom smatra svaki rad dulji od osam sati dnevno, kao i svaki rad subotom ili nedjeljom, a rad u turnusima ili smjenama smatra se svaki sat rada dulji od mjesečnog fonda sati, te da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan odlukom o preraspodjeli radnog vremena, a ukoliko nije moguće izvršiti preraspodjelu radnog vremena sati prekovremenog rada utvrđuju se mjesečnim izvješćem o ostvarenim satima rada u proteklom mjesecu koje časnik na dužnosti zapovjednika bojne mora dostaviti nadležnoj financijskoj službi radi isplate;

- prema Odluci/09 osnovna se plaća za svaki sat rada uvećava za prekovremeni rad 50%, za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, za rad u smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni za 10%, za rad u turnusu 5%, da se dodaci ne isključuju osim dodaci za rad u smjeni i turnusu;

- od 1. lipnja 2014. do kraja utuženog razdoblja na snazi su odredbe XIII., XIV, XV, XVI. Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj 66/14., 23/15., 84/15. - dalje: Odluka/14) koje propisuju da rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, rad na terenu, na taborovanju, rad prilikom odavanja vojnih počasti, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima može trajati najviše 12 sati dnevno, a ostalih 12 sati je aktivna pripravnost na rad, da za vrijeme takvog rada djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće kao niti za vrijeme aktivne pripravnosti, nego ostvaruju dodatak za vojnu službu,

- Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj: 50/08., 142/08., 118/09., 99/12. i 55/13. - dalje: Pravilnik/08) koji je uređivao način obračuna dodataka na plaću (dodatak za obavljanje stražarske službe, dodatak za dežurstvo i dr.) i način isplate plaće djelatnih vojnih osoba, ali nije uređivao plaćanje prekovremenih sati niti dodatak za terenski rad;

- od 1. rujna 2011. do 25. lipnja 2013. bile su na snazi odredbe članka 14., članka 169. stavak 1., 2. i 3. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09. - dalje: ZSOS/02) koje su propisivale da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da se osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike, da o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donesenima na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima;

- od 26. lipnja 2013. pa do kraja utuženog razdoblja primjenjuju se odredbe članka 135., članka 136., članka 137. i članka 139. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13., 75/15., 50/16. -dalje: ZSOS/13) koje propisuju da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da se plaća određuje odlukom o rasporedu, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da je osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe jednaka osnovici za obračun za državne službenika i namještenike, da djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak za vojnu službu koji se utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće;

- prema odredbi članka 155. ZSOS/13 djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. toga Zakona, s time da im do donošenja provedbenih propisa prema odredbi članka 200., konkretno do stupanja na snagu Odluke o rasporedu radnog vremena 1. lipnja 2014., pripada povećana plaća za prekovremeni rad prema naprijed citiranim provedbenim propisima donesenim u primjeni ZSOS/02.

 

8. Prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da tužitelju za sporno razdoblje pripada razlika neisplaćene plaće s osnova prekovremenih sati ostvarenih na terenu, pri čemu se, osim gore navedenih propisa, sud pozvao na odredbe Zakona o radu („Narodne novine" broj: 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13. - dalje ZR/09) i Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14., 127/17. i 98/19. - dalje ZR/14), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 118/09.), Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji („Narodne novine“ broj: 141/04. i 22/05.) i Pravilnika o uvjetima i postupku ostvarivanja naknade troškova prijevoza („Narodne novine“ broj: 131/13.).

 

9. S obzirom da je tužitelj tijekom postupka tvrdio da je evidencija rada koju je vodila tuženica za relevantno vrijeme nepotpuna te da u istoj nisu prikazani stvarno odrađeni efektivni sati rada na terenu, a što je potvrdio i knjigovodstveni vještak,  prvostupanjski je sud ove činjenice, osim na temelju postojeće dokumentacije raspravio cijeneći i iskaze tužitelja te svjedoka A. N.. i D. K..

 

9.1. Uzevši u obzir tako utvrđene stvarno odrađene efektivne sate rada na terenu u relevantnom vremenskom razdoblju, nastavno provedenim knjigovodstvenim vještačenjem te njegovim nadopunama, sud je utvrdio da tužitelju pripada razlika neisplaćene plaće s osnova prekovremenih sati ostvarenih na terenu u ukupnom iznosu od 2.605,12 eur pri čemu je prihvatio izračun knjigovodstvenog vještaka iz verzije nalaza i mišljenja koji u sebi uključuje odbitak evidentiranih slobodnih dana, koji izračun je prihvatio tužitelj specificirajući tužbeni zahtjev.

 

10. Pritom prvostupanjski sud nije prihvatio po tuženici istaknuti prigovor zastare navodeći da prvo tužiteljevo potraživanje dospijeva 16. svibnja 2013., a tužba je podnesena 12. lipnja 2017.,, dakle, unutar zastarnog roka od pet godina, dok je odluka o troškovima postupka donesena primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

11. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz naprijed citiranih propisa.

 

12. Tuženica u žalbi prvenstveno prigovara vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka A. N. i D. K., kao osoba koje vode istovjetne postupke protiv RH. U žalbi prigovara načinu utvrđivanja količine efektivno odrađenih prekovremenih sati, personalnim dokazima pored materijalnih dokaza iz priložene dokumentacije.

 

12.1. Na ove žalbene navode treba odgovoriti da je tijekom postupka tužitelj osporio točnost podataka evidencije tuženice o radnoj angažiranosti na terenu u predmetnom razdoblju jer da nisu evidentirani stvarno odrađeni prekovremeni sati na terenu te da tuženica nije argumentirano otklonila tužiteljeve prigovore vezano za sadržaj evidencije.

 

12.2. Osim toga, vještak je u nalazu naveo da dostavljena dokumentacija nije potpuna a nužna je za točan i precizan obračun prekovremenih sati i iskorištenih slobodnih dana.

 

13. Tuženica je bila dužna voditi evidenciju o radnicima i dokazati činjenice vezane za radno vrijeme, a ovo sukladno članku 4. i članku 131. stavak 4. ZR/09 odnosno članku 5. i članku 135. stavak 4. ZR/14., prema kojim odredbama u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu.

 

14. Tužitelj je osporavao pravilnost i potpunost evidencije radnih sati koje je dostavila tuženica a broj sati prekovremenog rada dokazivao je personalnim dokazima - iskazima svjedoka i svojim stranačkim iskazom.

 

15. Stoga, u situaciji kada iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da službena evidencija radnog vremena ne odgovara stvarno odrađenim satima prekovremenog rada na terenu, to proizlazi da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu jer isti nije na propisani način vodio evidenciju o radnom vremenu. Evidencija radnog vremena podrazumijeva uz ostalo i evidenciju o prekovremenom radu radnika. Ukoliko poslodavac ne dostavi sudu evidencije radnog vremena odnosno ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost tih evidencija, dozvoljeno je i na drugi način dokazivati radno vrijeme (Vrhovni sud Republike Hrvatske - dalje VS RH: broj Revr-1124/16 od 17. siječnja 2017. i Revr-1696/16 od 1. ožujka 2017.).

 

16. Ovaj sud je imao u vidu i stajalište VS RH izraženo u činjenično i pravno podudarnim predmetima (Rev-217/2023 od 5. ožujka 2024. i Rev-445/2023 od 12. rujna 2023., Rev-927/2022 od 7. veljače 2023.). Tim stajalištem je, između ostalog, ukazano o kojim okolnostima je potrebno voditi računa u ovakvim situacijama osporavanja evidencije poslodavca od strane radnika: „…Pri tomu je nužno imati u vidu jesu li tužitelju davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, je li je potpisivao i na tu evidenciju tužitelj do pokretanja sudskog postupka iznosio primjedbe i je li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imao primjedbe na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.“ 

 

17. Vezano za naprijed izraženo stajalište treba reći da nije utvrđeno da bi tužitelj povodom evidencija radnog vremena pokrenuo upravni spor, međutim, odmah u tužbi i nastavnim podnescima uporno je osporavao potpunost i točnost sporne evidencije koju nije prihvatio kao potpunu, točnu i istinitu.

 

17.1. Stoga je prvostupanjski sud u okviru ove parnice raspravio sporne činjenice te je na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka utvrđeno da su oni kao djelatne vojne osobe dobivali na potpis evidencije radnog vremena ali da je u evidencijama bilo evidentiran samo redovni rad od 8.00 - 16.00 sati iako su tužitelj i svjedoci efektivno radno vrijeme imali do odlaska na noćni odmor u  22.00 sata te da nakon toga nisu mogli napuštati mjesto rada.

 

17.2. Dakle, utvrđeno je da je tužitelj radom na terenu, pored redovnih sati, ostvario i prekovremene sate o čemu tuženica nije vodila precizne evidencije, već su sati rada samo djelomično evidentirani u službenim evidencijama kao efektivan rad, da tužitelju po obavljanju svojih zadaća na terenu nije bilo dozvoljeno napustiti mjesto gdje se rad na terenu obavljao već je čitavo vrijeme, kroz sva 24 sata dnevno bio na raspolaganju tuženici odnosno da radno vrijeme na terenu nije bilo samo od 08.00 - 16.00 sati kako se vodilo u evidencijama, da nije obračunavan kasniji radni angažman tužitelja, da nije uzeto u obzir vrijeme obvezatne prisutnosti na radu nakon efektivnog radnog vremena odnosno nakon 22.00 sati do 06.00 sati idući dan.

 

18. Stoga je pravilno sud prvog stupnja u okviru članka 8. ZPP-a, ocijenio i povezao utvrđenja koja proizlaze kako iz materijalnih tako i personalnih dokaza, prihvativši varijantu nalaza i mišljenja vještaka prema izračunu temeljem iskaza svjedoka i tužitelja o radnom vremenu tužitelja, uvaživši u obzir iskorištene slobodne dane.

 

19. Bez uporišta tuženica u žalbi osporava dosuđivanje tužitelju novčanog iznosa na ime isplate dodatka za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanom koje je sate rada tužitelj ostvario radom na terenu. Tužitelj u konkretnom predmetu ne traži da mu se svi ukupno ostvareni sati rada na terenu obračunavaju kao prekovremeni rad u neprekidnom trajanju od 24 sata rada dnevno.

 

20. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi troškova postupka u dosuđujućem dijelu točke I. izreke presude, sve u smislu članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

 

              21. Tuženici nije priznat trošak žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela uopće pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

22. Slijedom izloženog odlučeno je kao točki I izreke ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

  25. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 2. listopada 2024.

 

                                                                                                                                         Predsjednica vijeća

                        Svjetlana Pražić, v.r.