1

Poslovni broj: Gž-1412/2022-6

 

   

 

Poslovni broj: Gž-1412/2022-6

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja N. V. iz P., OIB: …, zastupan po A. V. iz P., i J. V., odvjetniku iz P. protiv tuženika P. b. Z. d.d. OIB: …, zastupan po Odvjetničkom društvu L. i Partneri iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-252/2022 od 12. svibnja 2022. na sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2024.

 

p r e s u d i o j e

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-252/2022 od 12. svibnja 2022. u toč. I), II) i IV) izreke.

 

Obrazloženje

1.               Pobijanom presudom Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P-252/22 od 12.05.2022. u točci I) izreke utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012509544 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 17.05.2007. na način da je isplaćeni iznos u kunama (denominiran) vezan u švicarski franak/CHF, te da navedena odredba ne proizvodi pravne učinke između stranaka, dok je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju s osnova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita novčani iznos od 18.205,54 kn zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, a toč. III) izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 3,56 kn u razdoblju od 31.08.2007. do 30.11.2007. Također je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.375,00 kn, dok je toč. V) izreke naloženo tužitelju da nadoknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 937,50 kn.

2.              Protiv toč. I), II) i IV) izreke citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3.              U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da je odluka nerazumljiva i ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, a smisao zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Stoga, da ukoliko je temeljem čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Pored toga, a obzirom na regulatorne propise HNB, da se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Navodi da je tužitelj svojevoljno ušao u predmetni ugovorni odnos, da je pristao na sadržaj ugovora o kreditu, da istom ni u kom trenutku nije prigovorio, a činjenicu da je upoznat sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća da je potvrdio i prilikom solemnizacije kod javnog bilježnika. Navodi da je sud pogrešno izveo zaključke o istaknutom prigovoru zastare jer da prema niti jednom propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Osporio je i odluku o trošku posebno u odnosu na dosuđeni trošak pribave dokumentacije u iznosu od 92,00 kn i trošak ročišta za objavu.

4.              Odgovor na žalbu nije podnijet.

5.              Žalba nije osnovana.

6.               Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012509544 od 17.05.2007. sklopljenog između stranka koja se odnosi na valutnu klauzulu, uz restitucijski zahtjev na povrat novčane razlike nastale primjenom navedene ugovorne odredbe.

7.              Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

              - da nije sporno da su stranke 17.05.2007. zaključile Ugovor o kreditu za iznos kredita od 14.074,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF i da je kredit u cijelosti otplaćen

              - da je presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. i Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019. utvrđeno da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a,

              - da je sud temelje odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedenih odluka donijetih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava

              -  da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u vrijeme na koje se odnose navedene odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

              - da se o spornoj odredba predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ista da odgovara sadržaju odredbi koje su analizirane i utvrđene ništetnima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

              - da iz provedenog financijskog vještačenja proizlazi da ukupna razlika iznosa mjesečnih anuiteta koje je banka preračunavala na dan dospijeća uz promjenu tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je bio u trenutku isplate kredita po predmetnom Ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu za razdoblje od studenog 2007. do 30. svibnja 2014. iznosi 18.205,54 kn.

8.              Slijedom navedenog prvostupanjski primjenom odredbe čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03) u svezi s čl. 324. st. 1 i čl. 322., čl. 323. st. 1, te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a prihvaća tužbeni zahtjev. Također prvostupanjski sud odbija prigovor zastare jer da je zastara u konkretnom slučaju počela ponovno teći od dana pravomoćnosti odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno od 14.06.2018. a od tada do utuženja da nije protekao opći petogodišnji rok. Odluku o trošku donosi primjenom odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

9.              Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10.              Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

11.              Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetna ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu ništetna, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

 

12.              Naime, nedvojbeno je naprijed citiranom pravomoćnom sudskom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

 

13.              Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

 

14.              Pri tom prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz predmetne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio i  dokaze provedene tijekom ovog postupka tj. dokumentaciju priloženu spisu i provedeno financijsko vještačenje.

 

15.              Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 17.05.2007. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

16.              Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). 

17.              Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

 

18.              Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

 

19.                            Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je predmetna odredba čl. 1. koja se odnosi na valutnu klauzulu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se glavnica veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća, iz čega proizlazi da je bila jasna. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

 

20.              Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

 

21.              Stoga je navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

 

22.               Slijedom navedenog, a kako predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama  tužitelja  kao  korisnika kredita i  potrošača  kao jedne  ugovorne  strane u  odnosu  na  tuženika  kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste ništetna, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

23.              Također i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen je zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

 

24.              Nadalje u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao.

 

25.              Nadalje valja istaknuti da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno slomeniziran od strane javnog bilježnika. Pri tom je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. Međutim tijekom postupka nije utvrđeno da je u konkretnom slučaju javni bilježnik imao razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. navedenog Zakona u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt.

 

26.              Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača ( pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.g. ). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava ( tijekom 2012.g. ) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a.

27.              Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF, postala je pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, to od 14.06.2018.g. do utuženja nije protekao rok od 5 godina, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

28.              Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom  ugovaranja valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

 

29.              Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da tužitelju nisu priznati troškovi pribave dokumentacije slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu u potpunosti promašeni.

 

30.              Konačno pravilno je prvostupanjski sud pobijanim rješenjem dosudio tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu presude.

 

31.              Naime, prema odredbi čl. 335. ZPP-a ročište za objavu presude je sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, a istu određuje i zakazuje sud te stranke poziva na ročište, a na koji poziv su se stranke dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju brojne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude). Također na navedenom ročištu, osim objave sadržaja presude, sud sukladno odredbi čl. 336. ZPP-a ukratko iznosi i razloge presude, odnosno usmeno obrazloženje presude.  Imajući u vidu navedene odredbe, proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano sa pravom na pristup sudu (čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ( NN 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14 ),  te čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama ( NN  Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 ) upravo zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, potom dostave presude obzirom da se ista u pravilu izvršava upravo na ročištu za objavu, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Stoga stranci zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetniku, pripada naknada troškova zastupanja na ročištu za objavu presude ( VS RH Rev-832/22 od 22.03.2022. ).

 

32.              Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

33.              Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u točkama III) i V) izreke.

 

                                           U Rijeci, 18. rujna 2024.g.

                                                                                                         

                Predsjednica vijeća:

        Ksenija Dimec, v.r.