1

Poslovni broj Gž -618/2022-7

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž -618/2022-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. L. iz I., OIB ..., zastupanog po punomoćniku B. U., odvjetniku iz I. protiv tuženika A. o. d.d. Z., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva G.& p. d.o.o. Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-158/2021 od 1. veljače 2022., 11. rujna 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-158/2021 od 1. veljače 2022. u točki I. izreke, osim za iznos naknade štete od 1.725,00 kn/228,95 eur sa zateznom kamatom i parničnim trošak od 3.768,00 kn/500,10 eur sa zateznom kamatom.

 

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-158/2021 od 1. veljače 2022. u točki I. izreke za iznos parničnog troška od 3.768,00 kn/500,10 eur sa zateznom kamatom na način da se odbija zahtjev u tom dijelu kao neosnovan.

 

III Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 139,45 kn/18,45 eur u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zatraženog troška tuženika odbija kao neosnovanim.

 

 

r i j e š i o  j e

 

Uvaženjem žalbe tuženika u k i d a s e presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-158/2021 od 1. veljače 2022. u točki I. izreke u odnosu na iznos od 1.725,00 kn/228,95 eur sa zateznom kamatom i u tom se dijelu tužba odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

1.Presudom suda prvog stupnja djelomično je usvojen zahtjev radi naknade štete te je u toč. I. izreke tužitelju dosuđen iznos od 26.675,00 kn sa zateznom kamatom i parničnim troškom od 15.487,39 kn. U toč. II. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva radi naknade štete od 6.000,00 kn sa zateznom kamatom.

 

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda a podredno ukine.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade štete koju je tužitelj doživio u prometnoj nezgodi a koji se zahtjev temelji na tzv. proširenom osigurateljskom pokriću A. p. kojeg su stranke ugovorile. Pasivna legitimacija i odgovornost za štetu nisu sporne, no sporno je opstoji li odgovornost tuženika naknaditi imovinsku štetu i dio neimovinske štete po kriteriju trajnog umanjenja životnih aktivnosti i konačno sporna je visina zahtjeva u odnosu na štetu za koju tuženik priznaje da je obuhvaćena ugovorom o osiguranju. Ustraje se i na prigovoru zastare.

 

6. Tuženik je žalbu koncipirao na način da većinu apsolutno bitnih povreda na koje se poziva ujedno određuje i žalbenim razlogom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa valja reći da osim apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a niti jedna druga od tih povreda nije ostvarena.

 

7. Prvostupanjskom presudom od 28. siječnja 2020. tužitelju je u u toč. I. njezine izreke dosuđeno 21.675,00 kn, u toč. II. odbijen je sa zahtjevom radi naknade štete od 1.725,00 kn sa zateznom kamatom i u toč. III. odbijen je zahtjev tuženika radi naknade parničnog troška. Odlučujući o žalbi tuženika ovaj je sud rješenjem od 27. rujna 2021. pod posl. br. Gž-1829/20 ukinuo prvostupanjsku presudu u toč. I. i III. izreke, čime je ista u odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadom štete postala pravomoćnom. Ovom pobijanom presudom tužitelju je dosuđeno 26.675,00 kn, te je odbijen sa 6.000,00 kn koji dio je također pravomoćan. Zahtjevom o kojem je presuđeno prvom presudom tužitelj je tražio 23.400,00 kn, a zahtjevom o kojem je odlučeno pobijanom presudom tužitelj je tražio 32.675,00 kn obrazlažući kako povisuje zahtjev zbog promjene Orijentacijskih kriterija.

8. Tuženik smatra kako usvajajuća odluka suda preko novčanog iznosa od 21.675,00 (dosuđeno i ukinuto prvom presudom) predstavlja pravomoćno presuđenu stvar zbog čega sud nije mogao usvojiti ništa preko toga niti po osnovi preinake tj. povišenja zahtjeva jer je u biti već odlučeno o njegovoj neosnovanosti. Ovo se pravno stajalište ne prihvaća jer pravomoćnom odlukom o visini dijela zahtjeva, koji je nakon toga preinačen povišenjem nije odlučeno o tom povišenom dijelu zahtjeva. Odluka o djelomičnoj neosnovanosti zahtijeva nije od utjecaja na novu odluku suda po tom pitanju i dopušteno je u okviru odredbi ZPP-a preinačiti tužbu i odlučivati o takvoj tužbi jer isto ne predstavlja pravomoćno presuđenu stvar. Pravomoćno presuđena stvar postoji ukoliko je sud o istoj tražbini odlučio dva puta, a u ovom slučaju to jeste u odnosu na iznos od 1.725,00 kn. Naime, konačnim je zahtjevom zatraženo 32.675,00 kn, prvom presudom tužitelj je odbijen sa 1.725,00 kn, ovom pobijanom je odbijen sa 6.000,00 kn iz čega proizlazi razlika od 24.950,00 kn i to je iznos o kojem je valjalo suditi. Sud je prvog stupnja tužitelju dosudio 26.675,00 kn čime je upravo razliku od 1.725,00 kn dosudio iako je ona pravomoćno odbijena prvostupanjskom presudom od 28. siječnja 2020. Iz tih je razloga žalbu tuženika dijelom valjalo uvažiti i pozivom na odredbu čl. 369. st. 2. ZPP-a usvajajući dio presude o zahtjevu o kojem je pravomoćno presuđeno na način da je odbijen, ukinuti i tužbu odbaciti.

 

9. Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a kako to smatra žalitelj tvrdeći da je pobijanom odlukom došlo do prekoračenja zahtjeva jer da je sud dosudio naknadu štete po osnovi kvalifikatorne okolnosti straha iako navedeno tužitelj nije zahtijevao no da je taj iznos tužitelj „zakamuflirao u povišenom zahtjevu pozivajući se na povišenje Orijentacijskih kriterija“. Sud je prvog stupnja sudio u okviru zahtjeva kako ga je tužitelj postavio i ništa preko toga, a niti je dosudio naknadu štete po osnovi duševnih boli zbog pretrpljenog straha jer to ne proizlazi iz razloga pobijane odluke. Naprotiv sud je prihvatio tuženikovo stajalište kako tužitelju ne pripada naknada štete po ovoj kvalifikatornoj okolnosti. Stoga je tuženikovo pozivanje na ovu povredu neosnovano.

 

10. Tuženik se nadalje poziva na ostvarenu apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a tvrdeći kako je odlukom suda da ne provede vještačenje po specijalisti radiologu i odbijajući tuženikov prijedlog radi usmenog saslušanja vještaka onemogućen u raspravljanju. Prije svega, odluku o odbijanju dokaznog prijedloga radi provođenja vještačenja po specijalisti radiologu sud je prvog stupnja obrazložio nalazeći kako su provedenim vještačenjima otklonjene sve dvojbe čime presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa navedeno može predstavljati samo žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne nemogućnost raspravljanja. Vještaci su u postupku dali pisani nalaz i mišljenje i usmeno su saslušavani 4 puta na ročištima pred sudom stoga je izlišno tvrditi da bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

 

11. Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama kako međusobno, tako i sa stanjem spisa pa ju je kao takvu moguće ispitati. Nije ostvarena ni jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

12. U žalbi se apostrofira ostvarenje relativno bitne povrede iz čl. 190. u svezi sa čl. 354. st. 1. ZPP-a uz tvrdnju kako preinake tužbe koje je sud prvog stupnja dopustio nisu bile svrhovite, čak štoviše da su protivne načelu savjesnosti i poštenja i time predstavljaju nedopuštena raspolaganja iz čl. 3. st. 3. ZPP-a. Iz podataka u spisu i razloga pobijane odluke proizlazi da je tužitelj u više navrata preinačavao tužbu, bilo njezinim povišenjem, bilo isticanjem novog zahtjeva uz postojeći te da je konačno ustrajao na zahtjevu iz podneska od 9. prosinca 2021. kojim je tužbu povisio obrazlažući opisanu dispoziciju promjenom Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda. Sud je prvog stupnja dopustio opisanu preinaku uvažavajući okolnosti koje je tužitelj naveo sve to uz zaključak kako su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a, to tim više što se radi o složenom i dugotrajnom postupku, čime je ista svrhovita za konačno rješenje spora među strankama.

 

13. Pravno je stajalište suda prvog stupnja ovom žalbenom vijeću u svemu prihvatljivo. Činjenica je da se radi o sporu koji je opterećen nizom prigovora u odnosu na visinu zahtjeva, da su prigovori tužene strane isticani parcijalno, da su vještaci po prigovoru tuženika 4 puta dolazili na ročište, pa imajući u vidu da je osnova bila nesporna a da se u vezi visine zahtjeva raspravljalo dugi niz godina, ovaj sud smatra da je napor tužitelja da postavi odgovarajući zahtjev srazmjeran naporu i nastojanju tuženika da ga ospori onim sredstvima koje mu procesni zakon stavlja na raspolaganje. Na jednak način i tužitelju pripada pravo da se koristi procesnim sredstvom koje mu ZPP stavlja na raspolaganje i povisi zahtjev kako bi izbjegao posljedice inflatornih kretanja i pada vrijednosti novca u koju su svrhu Orijentacijski kriteriji izmijenjeni. Jesu li oni protustavni na tuženiku je da ih ospori pred Ustavnim sudom, ali to čak nije ni bitno jer se radi o okvirnim mjerilima koje pomažu sudu prilikom odmjeravanja visine štete, a ne izvoru prava. Zbog navedenih razloga povišenje zahtjeva u konkretnim okolnostima ne predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja, niti je protivno načelu savjesnosti kako to tvrdi tuženik, pa je sud prvog stupnja pravilno i zakonito primijenio odredbu čl. 190. ZPP-a kada je ocijenio da je preinaka svrhovita za rješenje spora među strankama. Stoga nije ostvarena ni citirana relativno bitna povreda.

 

14. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15. Sud je prvog stupnja uvidom u medicinsku dokumentaciju te iz nalaza i mišljenja vještaka, specijaliste neuropsihijatra i specijaliste ortopeda, utvrdio kako je tužitelj u nezgodi zadobio prijelom desne palčane kosti i distenziju vratne kralježnice koje su povrede nakon završenog liječenja ostavile trajne posljedice u vidu narušenja zdravlja. Zaostala je smanjena gibljivost desnog ručnog zgloba što uzrokuje otežanu uporabu desne ruke, dok je ozljeda vratne kralježnice dovela do limitirane gibljivosti i desnostranog cervikobrahijalnog sindroma koji se očituje kao bol u desnoj ruci. Uslijed nezgode tužitelj je doživio intenzivan psihički stres koji koji se razvio u kliničku sliku anksiozno-depresivnog poremećaja. Vještaci su u objedinjenom nalazu naveli kako su tužiteljeve životne aktivnosti smanjene za 20% i to 13 % po osnovi ozljeda vrata i ruke i 7% po osnovi psihičkih tegoba. Nakon nezgode kod tužitelja se pojavljuje teško oštećenje vidnog polja (ne vidi sa strane) no iz nalaza vještaka oftalmologa sud utvrđuje da se predmetno oštećenje ne može sa sigurnošću povezati sa nezgodom i zaključiti da bi se radilo o posljedici iste, pa tužitelju po osnovi ove povrede ne priznaje pravo na naknadu štete.

16. Tuženik u žalbi tvrdi kako zajednički nalaz vještaka nije dostatan, stručan i u neskladu sa medicinskom dokumentacijom jer da se radilo o drugom a ne četvrtom stupnju povrede vratne kralježnice, a što bi bi upućivalo na posljedice koje proizlaze iz fiziološkog a ne iz traumatskog stanja uslijed nezgode, kako da je to pogrešno utvrdio sud prvog stupnja. Osim toga, vještaci su matematički zbrojili visinu invaliditeta što da nije prihvaćeno u sudskoj praksi, a niti su razlučili postotak u odnosu na povredu ručnog zgloba i vratne kralježnice. Nalaz ne može biti potpun jer nedostaje cjelovit zdravstveni karton, pa kada se sve navedeno uzme u obzir po mišljenju bi tuženika jedino vještak radiolog bio kompetentan ocijeniti iznijete prigovore u odnosu na povredu vratne kralježnice. Kako sud prvog stupnja odbija taj dokazni prijedlog, sve u svjetlu tuženikova stajališta da vještaci u usmenim saslušanjima nisu razjasnili njegove prigovore, smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

17. Na sve navedene prigovore sud je prvog stupnja u pobijanoj odluci odgovorio na pravilan način. Prije svega, sud je zatražio zdravstveni karton i dobio presliku istog a činjenicom što nedostaje dio kartona koji pokriva mlađu životnu dob tužitelja nisu dovedeni u pitanje zaključci o posljedicama nezgode. Priložena medicinska dokumentacija nastala od dana povređivanja do završetka liječenja bez dvojbe upućuje na zaključke o kojim se povredama radilo i koje su posljedice proizašle iz tih povreda, pa navedeno nije bilo od utjecaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Jednako tako, u predmetu su vještačili liječnici odgovarajućih specijalnosti (ortoped i neuropsihijatar), višekratno su odgovarali na tuženikove primjedbe, pa je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da nema potrebe za dodatnim saslušanjem vještaka, niti provođenjem novog vještačenja po radiologu budući su sve dvojbe otklonjene. Vještaci su jasno naveli da nije bilo matematičkog zbrajanja invalidnosti nastale na pojedinim organskim sustavima, jasno je odgovoreno da je liječnik ortoped dovoljno stručan pročitati snimku vratne kralježnice jer to radi svakodnevno uslijed čega je sud prvog stupnja pravilno prihvatio njihovo mišljenje o stupnju oštećenja vratne kralježnice (4. a ne 2. stupanj kako je naveo fizijatar u medicinskoj dokumentaciji), te općenito o stupnju zaostalih trajnih posljedica.

 

18. Stoga žalbeni prigovor o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju nije prihvatljiv, kao što nije ni onaj o pogrešnoj primjeni materijalnog prava utemeljenog na tvrdnji kako iz Posebnih uvjeta proširenog pokrića ne proizlazi da bi imovinska šteta po osnovi tuđe pomoći i njege te neimovinska šteta za duševne boli po kriteriju trajnog umanjenja životnih aktivnosti uslijed posljedica zaostalih u psihičkoj sferi zdravlja, ne bi predstavljali osigurane rizike.

 

19. Odredbom čl. 2. st. 1. Posebnih uvjeta ugovoreno je kako je osiguratelj u obvezi nadoknaditi samo štete koje su nastale zbog tjelesne ozljede (osim štete za strah) ili smrt osiguranika i to u slučaju njegove krivnje, odnosno suodgovornost, za nastalu prometnu nezgodu. U st. 2. su specificirani vidovi imovinske štete (troškovi sahrane, uređenje i održavanje groba, postavljanje nadgrobnog spomenika) koji podliježu novčanom ograničenju do kojeg osiguratelj odgovara.

 

20. Iz citirane ugovorne odredbe ne slijedi da bi trajne posljedice u psihičkoj sferi bile isključene od obveze isplate štete odnosno da ne bi predstavljale osigurani rizik. Tuženik svoje stajalište obrazlaže tvrdnjom kako su navedene posljedice proizašle iz straha kojeg je tužitelj doživio u nezgodi pa kako strah ne predstavlja osigurani rizik, ni posljedice koje su sa tim povezane ne bi mogle biti osiguranim rizikom. Sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio izloženo stajalište budući je odredbom Posebnih uvjeta isključen samo strah kao akutna i privremena duševna bol koju oštećenik trpi tijekom povređivanja i liječenja, a nisu isključena trajna stanja koja predstavljaju umanjenje životnih aktivnosti neovisno od uzroka iz kojeg su potekla. Da je tome tako jasno proizlazi iz odredbe čl. 2. st. 1. Posebnih uvjeta kojom se osiguratelj obvezao naknaditi sve štete koje su proizašle iz tjelesne ozljede, pa kako je tužiteljevo psihičko zdravlje narušeno i predstavlja invaliditet određenog stupnja uslijed tjelesne ozljede zadobivene u nezgodi, onda je tuženik dužan sukladno preuzetoj ugovornoj obvezi tu štetu nadoknaditi.

 

21. Isti zaključak vrijedi i za imovinsku štetu s osnove tuđe pomoći i njege s obzirom ni jednom odredbom čl. 2. Posebnih uvjeta taj vid štete nije isključen iz obveze osiguratelja. Tuženik pogrešno tumači da bi st. 2. čl. 2. Posebnih uvjeta predstavljao odredbu o isključenju od odgovornosti jer takvo nešto citirana odredba ne sadrži, niti se na taj način može tumačiti zbog činjenice što je naknada nekih od imovinskih šteta limitirana visinom novčanog iznosa kojeg je osiguratelj dužan isplatiti.

 

22. Utoliko je i u svezi s prednje navedenim utvrđenjem, žalbena tvrdnja o zastari tražbine na koju se primjenjuje zastarni rok od tri godine iz odredbe čl. 234. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15- dalje ZOO) neutemeljena. Tuženik tvrdi da se liječenje ne može smatrati završenim krajem 2010. od kada datira zadnji nalaz učinjen od strane psihijatra jer se ne radi o osiguranom riziku, već da je završeno trenutkom izdavanja posljednjeg kirurškog nalaza a to je bilo u 2008., što tražbinu čini zastarjelom. Protivno tome, ovaj sud jednako kao i sud prvog stupnja, smatra da je liječenje završeno krajem 2010. jer psihičko stanje predstavlja trajnu posljedicu u ograničenju životnih aktivnosti i osigurani rizik. Iz navedenog slijedi kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je podnošenjem tužbe koja je podnesena u okviru zastarnog roka tijekom 2010. došlo do prekida zastare, kako u pogledu osnovnog zahtjeva tako i svih onih koji su preinačeni povišenjem zahtjeva a koje su preinake pravilno dopuštene prema odredbi čl. 190. ZPP-a (neprava preinaka). Stoga su svi suprotni navodi tuženika neprihvatljivi.

 

23. I na koncu pravilno je sud prvog stupnja u okviru odredbi čl. 921. ZOO-a te ugovornih odredbi iz Posebnih uvjeta sve u svezi sa čl. 1100. ZOO-a primijenio materijalno pravo kada je utvrdio kako s obzirom na duljinu liječenja, intenzitet bolova i komplikacijama skopčanih sa liječenjem, tužitelju po osnovi kvalifikatorne okolnosti fizičkih bolova pripada 12.000,00 kn. Zatim po osnovi kvalifikatorne okolnosti duševnih bolova zbog trajnog umanjenja životnih aktivnosti iznos od 27.000,00 kn pri čemu je cijenio težinu trajnih posljedica koje su zaostale zbog povrede ručnog zgloba, trzajne ozljede vratne kralježnice i anksiozno-depresivnog poremećaja, dob tužitelja i naravno utjecaj trajnih posljedica na kvalitetu života. Sud je prvog stupnja ocijenio kako bi pravična novčana naknada po osnovi duševnih boli zbog povrede prava osobnosti ukupno iznosila 39.000,00 kn, dok bi po osnovi imovinske štete za pruženu pomoć i njegu s obzirom na opseg te pomoći i njezinu cijenu, iznosila 3.657,00, pa kad je odbijeno 16.000,00 kn plaćenih u izvansudskom postupku, dosuđeno je 26.675,00 kn. Odluka suda u svemu je zakonita i pravilna, osim u dijelu pravomoćno presuđene stvari o čemu je bilo govora u prethodnom tekstu ove odluke.

24.  Zakonska zatezna kamata pravilno je dosuđena u smislu odredbe čl. 12. Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ br. 151/05, 36/09 i 75/09) i sukladno datumu zatraženom u tužbi.

 

25. Slijedom je svega narečenog, izuzev pravomoćno presuđenog dijela tražbine, u preostalom dijelu žalbu tuženika valjalo odbiti i pobijanu presudu u toč. I. njezine izreke potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

26. Žalba tuženika izjavljena protiv odluke o troškovima postupka dijelom je osnovana. Sud je prvog stupnja tužitelju u primjeni odredbe čl. 154. st. 2. i 155. ZPP dosudio troškove postupka cijeneći da je uspjeh istog 90,81% (pri čemu je uzeo u obzir uspjeh o osnovanosti i visini zahtjeva).

 

27. Tuženik smatra da su tužitelju neosnovano priznati troškovi oftalmološkog vještačenja u iznosu od 1.700,00 kn i sa tim se slaže i ovaj sud budući je po tom osnovu a cijeneći rezultate vještačenja, tužitelj odustao o tražbine naknade štete. S druge strane troškovi sastava odštetnog zahtjeva osnovano su priznati budući je postupajući po istom tuženik isplatio dio štete, pa je utoliko neodlučno što je zahtjev podnesen nakon podizanja tužbe. I za ročište od 30. siječnja 2019. pravilno je priznat puni iznos naknade jer se na istom raspravljalo a nije odgođeno kako to tvrdi tuženik. No nakon okončanja ovog žalbenog postupka tužiteljev se uspjeh smanjio i sada iznosi 88% pa je od cjelokupno dosuđenog odvjetničkog troška od 15.075,00 kn valjalo oduzeti daljnji tužiteljev neuspjeh čime se dobiva odvjetnički trošak od 13.266,00 kn. Jednako tako iz razloga pobijane odluke proizlazi da je sud i troškove vještačenja sudio u iznosu razmjerno uspjehu u sporu, čime nije dosudio iznos od 1700,00 kn za oftalmološko vještačenje, već 1.547,00 kn za koji je iznos također valjalo umanjiti dosuđene troškove. Stoga kako nakon žalbenog postupka troškovi prvostupanjskog postupka iznose 11.719,00 kn, sa viškom od 3.768,00 kn/500,10 eur tužitelja je valjalo odbitI.

 

28. Odluka o trošku u toč. 1. i 2. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 166. u svezi sa čl. 380. st.1. toč. 3. ZPP-a.

 

29. Tuženik je u žalbenom postupku uspio u visini od 6,4% pa mu je na ime sudske pristojbe i nagrade za sastav žalbe trebalo priznati srazmjeran dio kao u toč. 3. ove izreke.

 

30. Prvostupanjska presuda u toč. II. njezine izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

 

 

U Rijeci 11. rujna 2024.

 

 

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.