1               Poslovni broj: Kž-306/2024-3

 

 

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, te Sandre Galjar i Antonije Bagarić, kao članica vijeća, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. D. zbog kaznenih djela iz čl. 149. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi privatne tužiteljice M. S. protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K-192/2023-21 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2024.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba privatne tužiteljice M. S. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda. 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi I. D. na temelju čl. 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje u tekstu: ZKP) oslobođen je optužbe zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda, klevete iz čl. 149. st. 1. i  2. KZ/11. 

 

1.1. Na temelju čl. 149. st. 3. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP-a privatna tužiteljica dužna je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 500,00 eura u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, te nužne izdatke optuženika i nužne izdatke i nagradu branitelja u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnijela privatna tužiteljica M. S. po opunomoćenici K. A., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika osudi za optužena kaznena djela, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Optuženik je osobno podnio odgovor na žalbu privatne tužiteljice iz čijeg sadržaja proizlazi da žalbu privatne tužiteljice smatra neosnovanom.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije u pravu privatna tužiteljica da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a budući ovo drugostupanjsko vijeće nalazi da je prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu  u proturječnosti sa sadržajem izvedenih dokaza u postupku, tako da se prvostupanjska presuda može ispitati, a isto tako nije povrijeđeno niti pravo privatne tužiteljice na pravično suđenje, time da iz samog sadržaja žalbe proizlazi da se prije svega osporava pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilna primjena materijalnog prava.

 

6. Analizirajući činjenični opis privatne tužbe, a za koji je prvostupanjski sud optuženika oslobodio optužbe, ovaj drugostupanjski sud prihvaća argumentaciju iz prvostupanjske presude da izjave za koje se tereti optuženik pod toč. 1. do 4., dijelom su istinite činjenične tvrdnje, tako da nedostaje objektivno obilježje kaznenog djela klevete, a dijelom predstavljaju negativni vrijednosni sud optuženika, što bi predstavljalo obilježje kaznenog djela uvrede iz čl. 147. KZ/11., no kako je optuženik te negativne vrijednosne sudove iznio u novinarskom poslu prilikom izvještavanja javnosti o osobi kojoj je od strane predsjednice Republike Hrvatske dodijeljena nagrada kao javnoj ličnosti, postoje razlozi za isključenje protupravnosti za kazneno djelo uvrede iz čl. 147. KZ/11.

 

7. Znači, istinite su činjenične tvrdnje, a kako je to utvrdio prvostupanjski sud, da je privatna tužiteljica promijenila ime i prezime, što privatna tužiteljica ne osporava, da su se protiv nje „vodili postupci zbog sumnje oko financijskih malverzacija“, iako to nisu bili kazneni postupci, niti optuženik govori da bi se radilo o kaznenim postupcima, već sama privatna tužiteljica navodi da je bila na razgovoru u policiji radi prijava vezano za kupnju nekretnina u M. kao i oko rada udruge čija je bila predsjednica, što znači da su povodom prijava protiv privatne tužiteljice zbog sumnje u legalnost ovih poslova postojala policijska postupanja, a isto tako nije neistina da je privatna tužiteljica iskazivala da bi Republiku Hrvatsku trebalo tužiti europskim institucijama jer se ne brine o silovanim osobama i da se ne izdvajaju sredstva u tu svrhu, iako su udruga u kojoj je privatna tužiteljica bila predsjednica i zaklada, kojoj je bio osnivač ista udruga, u tu svrhu dobili znatna financijska sredstva od države i G. Z. (M. B.). Prvostupanjski je sud svaku od tih činjeničnih tvrdnji detaljno obrazložio, a isto ne osporava niti privatna tužiteljica, dok bi sam način izražavanja u vezi tih činjeničnih tvrdnji predstavljao negativni vrijednosni sud optuženika koji je on iznio u novinarskom poslu jer je smatrao da privatna tužiteljica, kao javna osoba koja je dobila nagradu za svoj rad od predsjednice države, tu nagradu nije zaslužila, a što je crpio iz svojih saznanja od J. P. B., O. B., M. H. te J. S., osoba koje su ili istraživale djelovanje privatne tužiteljice unutar njene udruge i zaklade ili koje su s njom blisko surađivale, ali i podataka o financiranju udruge i zaklade u kojima je javno djelovala privatna tužiteljica.

 

7.1. Nadalje, istinite su i činjenične tvrdnje da je privatna tužiteljica podnijela privatne tužbe protiv J. P. B. i J. S., te da se protiv njih vodio kazneni postupak povodom tih tužbi, kao i da je vlasnica nekretnina na M., dok nema nikakvih dokaza da bi privatna tužiteljica na protuzakoniti način stekla ove nekretnine, ali optuženik je određene informacije vezano za ova utvrđenja dobio od novinarke O. B., koja je istraživala rad privatne tužiteljice tako da je imao osnova vjerovati ovim informacijama kao i tvrdnji da bi privatna tužiteljica u zakladi koju je osnovala primala plaću od 7.000,00 kuna.

 

7.2. Nesporno je tijekom postupka prvostupanjski sud utvrdio da su određena donatorska sredstva iz C. namijenjena za rad udruge privatne tužiteljice bila položena na zahtjev privatne tužiteljice na račun druge udruge, Hrvatske žene iz S., kojima ta udruga nije mogla raspolagati jer su bila namijenjena za podmirivanje odvjetničkih troškova vezano za rad udruge privatne tužiteljice, o čemu je svjedočila svjedokinja M. H., predsjednica te udruge, te je o tome iznosila podatke i optuženiku tijekom istraživanja rada privatne tužiteljice, navodeći da je zbog tog novca morala uvesti dvostruko knjigovodstvo i da joj je to stvaralo određene probleme i troškove u radu njene udruge. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio, iako prema prikupljenim dokazima proizlazi da sama ta činjenica polaganja novca na račun druge udruge nije bila smetnja toj udruzi da dobije određena sredstva i potpore, da je optuženik, s obzirom na dostavljene podatke i iskaze svjedokinje M. H., ali i svjedokinja O. B. i J. P. B., koje su također iznosile takva saznanja, povjerovao da se radilo o određenim financijskim malverzacijama privatne tužiteljice.

 

8. Slijedom navedenog, optuženik je kao novinar H. portala iznio činjenične tvrdnje, za koje je djelomično utvrđeno da su istinite, kao što je to obrazložio prvostupanjski sud, dok je u odnosu na drugi dio navoda optuženik imao opravdanih razloga povjerovati da su istinite, jer je za njih saznao od osoba koje su surađivale s privatnom tužiteljicom u njenom radu, kao što je to svjedokinja M. H. i J. P. B., ali i iz novinarskog rada svjedokinje O. B., kao i određene dokumentacije iz koje nesporno proizlazi da su udruga i zaklada privatne tužiteljice dobivale novčana sredstva iz državnog i gradskog proračuna, tako da nije utvrđeno da bi optuženik postupao s namjerom da iznosi i pronosi neistinite činjenične tvrdnje kako bi naškodio časti i ugledu privatne tužiteljice.

 

8.1. Što se tiče određenih negativnih vrijednosnih sudova koje je optuženik izrazio u svojim člancima, te postojanje podredno kaznenog djela uvrede iz čl. 147. KZ/11., a tiču se rada privatne tužiteljice u U. žena u D. ratu gdje je bila predsjednica te kasnije Z. za žrtve ratnog zločina silovanja u D. ratu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da ih je optuženik iznio u novinarskom poslu prilikom izvještavanja javnosti o osobi koja je primila nagradu za svoj javni rad koji se financira između ostalog iz novca poreznih obveznika, tako da sukladno čl. 148.a KZ/11. postoje razlozi za isključenje protupravnosti za kazneno djelo uvrede iz čl. 147. KZ/11., jer je optuženik isto učinio u obavljanju novinarskog posla smatrajući da zastupa određeni javni interes.

 

9. Neosnovano se u žalbi navodi da je prvostupanjski sud bio dužan „obratiti pažnju na činjenicu da je optuženik opetovano i u niz drugih navrata objavljivao klevetničke i uvredljive tekstove o privatnoj tužiteljici“, s obzirom da je prvostupanjski sud vezan predmetom optužbe, u ovom slučaju privatne tužbe i na sve navode privatne tužbe prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi iznio vrlo iscrpne i detaljne razloge zašto je optuženika oslobodio optužbe i u potpunosti je riješio predmet privatne tužbe.

 

10. Drugostupanjski sud, dakle, smatra da je činjenično stanje opisano u izreci pobijane presude pravilno i u potpunosti utvrđeno, koja utvrđenja žalbenim navodima privatne tužiteljice nisu dovedena u sumnju, a na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženika oslobodio optužbe za terećena kaznena djela klevete iz čl. 149. st. 1. i 2. KZ/11. jer tijekom postupka nije dokazano da bi optuženik ostvario sva bitna subjektivna i objektivna obilježja tih kaznenih djela.

 

11. Iz navedenih razloga, budući žalba privatne tužiteljice nije osnovana, niti je utvrđeno postojanje povrede zakona na koje drugostupanjski sud u smislu čl. 476. st. 1. ZKP-a pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci (čl. 482. ZKP-a).

 

Bjelovar, 25. rujna 2024.