1

Poslovni broj Gž-1213/2024-3

Poslovni broj Gž-1213/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćniku H. Š., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. I., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5092/2022-20 od 28. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2024.,

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5092/2022-20 od 28. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.742,14 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.699,08 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. Tuženik sadržajno u žalbi ukazuje da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2.toč. 6. ZPP-a jer da mu je onemogućeno raspravljanje, budući da nisu provedeni dokazi koje je predlagao pa da tako nije proveden ni dokaz saslušanjem stranaka te javnog bilježnika koji da bi potvrdio da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila protumačena. Navodi da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, te da je tužitelj slobodnom voljom odabrao kredit u švicarskim francima (CHF), u prilog čemu da govori i činjenica da je ugovor solemnizirao javni bilježnik. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4. Nadalje navodi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva. U odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, da je u presudi obrazloženo da je u toj parnici riječ o apstraktnoj zaštiti kolektivnog interesa svih potencijalnih potrošača, dok je odnos pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima suda u pojedinačnom sporu kojeg svaki potrošač na koga se odnosi može pokrenuti.

5. Također ističe da se prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sugerira da su stranke imale namjeru ugovoriti kunski kredit, što da je protivno volji ugovornih stranaka te da je u konačnici tužitelj doveden u povoljniji položaj, kao da je ugovorio kredit po znatno povoljnijim uvjetima od onih koji su vrijedili u trenutku sklapanja ugovora. 

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. Naime, sud je ovlašten odlučiti koje će od predloženih dokaza izvesti (čl.220.st.2.ZPP-a) pa odbijanje dokaznog prijedloga ne predstavlja onemogućavanje stranke u raspravljanju pred sudom.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.742,14 eura kao razlike između iznosa ugovora o kreditu koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

10. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 27. srpnja 2006. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 30.887,29 CHF, uz primjenu valutne klauzule s rokom otplate od 84 mjeseca. Također je utvrđeno da je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća te da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

11. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka.

13. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudskih pristojbi te vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.699,08 eura.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

15. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja saveza protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

17. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03 ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - ZOO/05).

18. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

19. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba istaći da tuženik u tom smislu nije predložio provođenje nekog dokaza, iako je teret dokaza o tome bio na tuženiku. Naime, tuženik je predložio provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika, koji prijedlog je sud prvog stupnja s osnovom odbio, budući da javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora ima dužnost upozoriti ugovorne stanke na značenje potvrđene isprave kao javnobilježničkog akta, a nema ovlast ulaziti u ocjenu pojedinih ugovornih odredbi te tumačenja tih odredbi strankama ugovora. Također je predložio provesti dokaz saslušanjem djelatnika tuženika, ali je od tog prijedloga odustao na glavnoj raspravi održanoj 13. ožujka 2023.

20. Na ostale žalbene navode treba odgovoriti da je tuženik odustao i od istaknutog prigovora prijeboja, također na glavnoj raspravi održanoj 13. ožujka 2023. pa o postojanju i uračunavanju „negativne razlike“ sud nije bio ovlašten odlučivati zbog ograničenja propisanih čl. 2.st.2. ZPP-a. Dokaz saslušanjem tužitelja je proveden, i to po prijedlogu tužitelja, pa tuženik u žalbi bez osnove tvrdi suprotno, a iz iskaza tužitelja je pravilno utvrđeno da tužitelj ima status potrošača, budući da je ugovor potpisao kao fizička osoba, a svrha kredita je bila kupnja vozila za osobne potrebe.

21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 27. rujna 2022., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

22. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju nalaza vještaka. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22).Treba navesti da je tužitelj, nakon primitka prvostupanjske presude, podnio prijedlog za dopunu presude ( podredno žalbu) i to glede propuštanja donošenja odluke o dijelu parničnog troška, koji prijedlog je prihvaćen te je o tome doneseno pravomoćno dopunsko rješenje 11. lipnja 2024. 

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci, 18. rujna 2024.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov-Kozomara, v.r.