1

Poslovni broj: Gž-38/2022-

Poslovni broj: Gž-38/2022-

 

                                  U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

               P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Barbare Bosner, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja V. H., OIB …iz J., zastupanog po punomoćnici M. M., odvjetnici iz J., protiv tuženika R. A. d.d. OIB …Z., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u odvjetničkom društvu Š. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-605/2019-28  od 7. listopada 2021., ispravljene rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-605/2019-30 od 13. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 12. rujna 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-605/2019-28 od 7. listopada 2021., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-605/2019-30 od 13. listopada 2021. potvrđuje u točkama I, II, III i V izreke.

              II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan platiti tužitelju iznos od 5.596,04 eur/42.163,35[1] kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose (točka I izreke), tuženik je obvezan platiti tužitelju iznos od 1.551,33 eur/11.688,46 kn s kamatama na pojedine iznose (točka II izreke), tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.470,17 eur/11.077,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2021. do isplate (točka III izreke), odbijen je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 165,90 eur/1.250,00 kn s kamatama (točka IV izreke), te je u cijelosti odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka (točka V izreke).

2. Protiv citirane presude u točkama I, II, III i V izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz obvezu tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a – ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, jer da sud nije pozvao vještaka radi dopune nalaza i mišljenja, budući da stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun angažiranog financijsko knjigovodstvenog vještaka, koji nalaz je povodom prigovora tuženika sačinjen i u varijanti kada je tečaj CHF padao, dok se prigovor tuženika koji se odnosi na metodologiju izvršenog obračuna, odnosno da se izračun vrši na način da se kao polazni uzimaju početna kamatna stopa i početni tečaj, tiču primjene prava u ovoj pravnoj stvari, što će se nastavno obrazložiti.

6. Nije počinjena ni apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenica koji nisu u proturječju te je presudu moguće ispitati.

7. Nije počinjena ni neka druga apsolutna bitna povreda postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

8. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa od 5.596,04 eur/42.163,35 kn s kamatama preplaćenog zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj kluzuli CHF i iznosa od 1.551,33 eur/11.688,46 kn s kamatama preplaćenog zbog nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zaključenog s tuženikom.

9. Nije prijeporno da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao davateljem kredita 3. kolovoza 2007. sklopio ugovor o kreditu broj…., za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 32.113,39 CHF  uz redovnu kamatu od 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora; kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima, da je čl. 7. tog Ugovora ugovorena valutna klauzula, a namjena kredita je kupnja novih vozila Opel.

10. S obzirom na navedeni ugovorni odnos stranaka nisu osnovani žalbeni navodi da tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da bi osobno uplatio sve anuitete, čime se sadržajno osporava aktivna legitimacija tužitelja.

11. Odlučujući o osnovanosti kondemnatornog tužbenog zahtjeva na isplatu, sud prvog stupnja je kao o prethodnom pitanju odlučio o pravnoj valjanosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu.

12.  U postupku je utvrđeno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. kao i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik uz ostale tuženike - banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., koje povrede traju i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t.1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojima je utvrđeno da su tuženici, među njima i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14. Prema pravnim utvrđenjima sudova u narečenim postupcima kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da nisu bili precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa uz koju se veže promjena kamatne stope, koju promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti pravilnost promjene, kao i da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutna klauzula kao takva. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

15. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07), a jednako tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15, 14/19-dalje ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 (čl. 106. st. 1. ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 . ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ova je zakonska odredba dodana u tekst ZPP-a odredbom čl. 49. Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), stupila na snagu danom prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju, 1. srpnja 2013., te se primjenjuje u ovom postupku u kojem je tužba podnesena 11. lipnja 2019. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

16. Iz navedenog proizlazi da je u postupku po kolektivnoj tužbi odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka donesena u tom postupku obvezuje i sud u ovom postupku, tako da i prema mišljenju ovoga suda nije bilo potrebe u tom smislu ponovno provoditi dokazni postupak.

17. U ovom postupku bilo je dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnim pojedinačno pregovaralo, jer to nije raspravljano u kolektivnom sporu. Pri tome nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njime preuzima, međutim, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora, već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze. Pri tome, kada se ima u vidu da je tuženik već u odgovoru na tužbu naveo da nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF u budućnosti, pogotovo u razdoblju od više godina, na koje razdoblje je sklopljen ugovor o kreditu, da tuženik, Hrvatska narodna banka pa i nitko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF, da kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, pri tome da je sam tuženik kao banka stručan za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i razumljivo da banka donosi odluku o promjeni kamatne stope, da je zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo do povećanja kamatnih stopa; međutim, svatko tko u to ulazi mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i neočekivanim ishodom, evidentno je da takvi navodi predstavljaju ponovljeni navod tuženika iz kolektivnog spora kojim se u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je konkretan slučaj, u biti traži novo preispitivanje koncepta "valute utočišta" koji su sudovi primijenili u kolektivnom sporu kako bi ocijenili primjerenost sadržaja obavijesti koje su banke davale općim ili tržišnim komunikacijama o kreditima u švicarskom franku te su sadržaj obavijesti ocijenili nedostatnim. Stoga ponavljanje takvih navoda u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao što je ovaj predmet, negira samu bit dokaznog prijedloga o tome da je zaposlenik banke prije sklapanja ugovora potrošaču mogao dati odgovarajuće obavijesti o specifičnim rizicima kreditnog zaduženja u švicarskom franku (tako i Ustavni sud u rješenju broj:U-III-530/2021 od 27. rujna 2023.)

18. Okolnost da sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ne ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na sporne okolnosti, jer je razumno očekivati da bi tužitelj da je i saslušan kao stranka u postupku iskazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno nije pregovaralo, a što tužitelj navodi i u činjeničnim navodima tužbe.

19. S obzirom na izloženo, da sukladno odredbi čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a u konkretnom slučaju sve odlučne činjenice su potpuno i pravilno utvrđene, neosnovani su žalbeni navodi o suprotnom te da je tuženiku onemogućeno raspravljanje.

20. U odnosu na činjenicu da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, za odgovoriti je da ovaj sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

20.1. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 5,49 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl. 2. Ugovora) te da se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa Banke. I prema ocijeni ovoga suda sadržaj takvih odredbi o kamati i valutnoj klauzuli nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan zbog čega je dopušteno ocjenjivati jesu li one nepoštene ili nisu.

21. Razmatrajući navedeno potrebno je imati u vidu da su prema odredbi čl.295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05-dalje ZOO) opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.). Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.). Odredbom čl.270. ZOO-a određeno je i da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

22. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03-dalje ZZP/03) važeći u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u glavi 10 (čl. 81. – čl. 88.) regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. citiranog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

23. Nadalje, odredbom čl. 82. ZZP/03 propisao je koje bi se ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz toga članka Zakona mogle smatrati nepoštenima, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

25. Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.). Identično je regulirano u glavi XI. ZZP/07 – čl. 96. - 102. toga Zakona.

26. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj stopi neovisno o tome što do stupanja na snagu toga Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

27. Slijedom izloženoga, u okolnostima konkretnog slučaja, ocjena je ovoga suda da spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, kojima promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik - tuženik jednostrano određuje obvezu dužnika – tužitelja, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

28. Primjenom predmetnih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na bitni sastojak ugovora - "cijenu", što je suprotno odredbi čl.247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

29. Za navesti je i da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Prema čl. 22. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Međutim, valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Stoga se ne radi o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ. Pri tome je za istaknuti da predmetni ugovor o kreditu u tom dijelu nije utvrđen ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženik nije tužitelja na pravilan način informirao o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe, a kako je to obrazloženo u prethodno citiranim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

30. Povrh toga, kada se ima u vidu da je predmetni ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženik) i da ga primjenom odredbe čl. 320. ZOO-a treba tumačiti u korist tužitelja, koji nije bio upoznat s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule, u odnosu na koje nisu bili određeni uvjeti, a da je nasuprot tome tuženik visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, za zaključiti je da je tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju na način da ga je bio dužan ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa i valutna klauzula u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženik to nije učinio, takve su odredbe predmetnog ugovora o kreditu protivne odredbi čl. 272. ZOO-a i dovele, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, do uspostavljanja znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja.

31. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, te je ona ništetna od svog početka (ex tunc).

32. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama ZOO-a. Prema odredbi čl. 323. st. 1. citiranog Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora, temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

34. Ovakvi pravni učinci ništetnosti sadržajno odgovaraju pojmu "naknade štete" koji koristi već citirana odredba čl. 502.c ZPP-a, propisujući pravo fizičkih i pravnih osoba da se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presude kojom je prihvaćena tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Naime, pojam naknade štete koji ima u vidu ova zakonska odredba ne može se svesti na pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu već, po prirodi stvari, podrazumijeva uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa.

35. Iznos preplate pojedinih anuiteta pravilno je utvrđen primjenom tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, kako je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke te valutne klauzule utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa i tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu tražbine tužitelja na temelju nalaza i mišljenja vještaka.

36. Žalbeni navodi koji se odnose na tijek zateznih kamata, tvrdnjom da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, također nisu osnovani iz razloga što je tuženik nepošteni stjecatelj, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, činjenicom da je zaključio ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne prethodno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takve ništetne, slijedom čega je tuženiku sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a naloženo platiti zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita.

37. Pravilnom je primjenom materijalnoga prava odlučeno i o prigovoru zastare.

37.1. Budući da je tuženik sporni iznos glavnice i ugovorene kamate primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, obveza vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO-a koja regulira institut stjecanja bez osnove, a zastara potraživanja stečenog bez osnove nastupa u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 225. ZOO).

37.2. Rukovodeći se objedinjenim pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare utuženog potraživanja obrazloženjem da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari vezano za restitucijski zahtjev s osnove ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli podnesena 11. lipnja 2019. podnesena je unutar općeg zastarnog roka od pet godina.

38. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđene iznose tužitelju pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja, a niti prigovor radi prebijanja kao procesni prigovor.

39. Pravilna je odluka o parničnom trošku utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

40. Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

41. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući da u istom nije uspio.

42. U preostalom dijelu (točka IV izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 12. rujna 2024.

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović v.r.