Poslovni broj Gž-1288/2024-3

 

          Posl.br. Gž-1288/2024-3

                                         

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća te Ksenije Dimec, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz B., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. M., odvjetniku iz S. B., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u V., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, posl. br. Pn-17/2023-8 od 1. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 11. rujna 2024.,

 

 

                                                   p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, posl. br. Pn-17/2023-8 od 1. veljače 2024.

 

                           

              Obrazloženje

 

1.Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tužena naknadi štetu u iznosu od 33.180,70 eur sa zakonskim zateznim kamatama, te mu je naloženo da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 4.811,20 eur.

 

2. Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj pozivom na žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN; 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11, u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. 

 

3. U odgovoru na žalbu tužena osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete u iznosu od 33.180,700 eur zbog povrede prava osobnosti (dostojanstva) do kojeg je, prema tvrdnji tužitelja, došlo tijekom izdržavanja kazne zatvora u K. u L..

 

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka, a vezano uz istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud utvrđuje da su zastarom obuhvaćeni svi uvjeti i događaji u Z. u Z., odnosno K. L. koji su postojali prije 9.10.2009., odnosno da je valjalo meritorno odlučivati o naknadi štete zbog smještajnih uvjeta u Z. u Z. i u K. u L. do dana 14.12.2012.

 

6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da se dužnost tužene u zaštiti dostojanstva osuđenika temelji na Ustavu Republike Hrvatske koji u članku 23. navodi da nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja, a članak 25. navodi da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. Dužnost zaštite dostojanstva osuđenika da se temelji i na Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja u članku 3. proklamira zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja. Da bi postupanje tužene potpalo pod domašaj članka 3. Konvencije, da mora doseći minimalni stupanj težine koja se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu se uzima u obzir trajanje postupka, tjelesne i duševne posljedice, dob, spol, zdravstveno stanje i dr. Dostojanstvo osuđenika da se štiti i Zakonom o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj: 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 193/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13, 150/13, 98/19 i 14/20, dalje - ZIKZ) kojim je u članku 14. stavak 1. točka 1. propisano pravo svakog zatvorenika na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, te člankom 74. stavkom 1. i 3. da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim uvjetima i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, te prostorije u kojima boravi moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane.

 

6.3. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj: Ik.I.185/11-4 od 26.4.2011. godine da je tužitelju pružena sudska zaštita jer je utvrđeno da je došlo do nezakonitosti u primjeni čl. 74. st. 3. ZIKZ-a u odnosu na smještaj u spavaonicu propisane kvadrature i kubikaže u K. u L. u sobi br. 3, na odjelu 3E, te je K. u L. naređeno otklanjanje nezakonitog prikraćivanja i ograničavanja tužitelja u njegovom pravu iz citiranog članka ZIKZ-a.

 

6.4. P. sud utvrđuje da je u razdoblju od 29.8.2009. pa do  14.12.2012. godine tužitelj bio smješten u zatvorsku prostoriju koja nije odgovarala uvjetima iz članka 74. stavak 3. ZIKZ-a. Naime, tužitelj da je u K. u Lepoglavi boravio od 8.9.2009. do 14.12.2012. kada je premješten u Z. u B.. Od 8.9. do 6.10.2009. da je boravio na 1C odjelu u sobi broj 2, površine 16,00 m2 i volumena 56,00 m3 sa još 5 zatvorenika, pa je po svakom zatvoreniku bilo 2,67 m2 površine, a soba je imala sanitarni čvor površine 1,26 m2; od 6.10. do 7.10.2009. boravio je na 3E odjelu u sobi broj 6, površine 9,48 m2 i volumena 28,72 m3 sa još 3 zatvorenika, pa je po svakom zatvoreniku bilo 2,37 m2 površine i soba je imala sanitarni čvor površine 1,68 m2; od 7.10. do 11.12.2009. da je boravio na 3E odjelu u sobi broj 12, velika soba, površine 31,70 m2 i volumena 97,32 m3 sa još 11 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,64 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 2,15 m2; od 11.12.2029. do 9.6.2011. boravio je na 3E odjelu u sobi broj 3, površine 9,56 m2 i volumena 28,87 m3 sa još 3 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,39 m2 površine i soba je imala sanitarni čvor površine 1,68 m2; od 9.6. do 10.6.2011. boravio je na 1C odjelu u sobi broj 3, površine 9,50 m2 i volumena 28,50 m3 sa još 3 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,38 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor + kupaonu površine 8,75 m2; od 10.6. do 25.10.2011. boravio je na 1C odjelu u sobi broj 5, površine 9,25 m2 i volumena 27,75 m3 sa još 2 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 3,08 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor + kupaonu površine 8,75 m2; od 25.10.2011. do 9.2.2012. da je boravio na 1C odjelu u sobi broj 5, površine 9,25 m2 i volumena 27,75 m3 sa još 3 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,31 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor + kupaonu površine 8,75; da je od 9.2. do 5.4.2012. boravio na 3E odjelu u sobi broj 12, velika soba, površine 31,70 m2 i volumena 97,32 m3 sa još 11 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,64 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 2,15 m2; da je od 5.4. do 31.8.2012. boravio na 3B odjelu u sobi broj 16, velika soba, površine 34,24 m2 i volumena 105,46 m3 sa još 11 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,69 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 2,00 m2; da je od 31.8. do 1.9.2012. boravio na 2D odjelu u sobi broj 5, površine 9,45 m2 i volumena 27,40 m3 sa još 3 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,36 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,50 m2; da je od 1.9. do 8.9.2012. boravio na 2D odjelu u sobi broj 5, površine 9,45 m2 i volumena 27,40 m3 sa još 2 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 3,15 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,50 m2; da je od 8.9. do 16.9.2012. boravio na 2D odjelu u sobi broj 5, površine 9,45 m2 i volumena 27,40 m3 sa još 3 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,36 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,50 m2; da je od 16.9. do 21.9.2012. boravio na 2D odjelu u sobi broj 5, površine 9,45 m2 i volumena 27,40 m3 sa još 2 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 3,15 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,50 m2; da je od 21.9. do 27.9.2012. boravio na 2D odjelu u sobi broj 5, površine 9,45 m2 i volumena 27,40 m3 sa još 1 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 4,73 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,50 m2; da je od 27.9. do 29.9.2012. boravio na 2D odjelu u sobi broj 5, površine 9,45 m2 i volumena 27,40 m3 sa još 2 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 3,15 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,50 m2; da je od 29.9. do 13.12.2012. boravio na 2D odjelu u sobi broj 5, površine 9,45 m2 i volumena 27,40 m3 sa još 3 zatvorenika, da je po svakom zatvoreniku bilo 2,36 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,50 m2; da je od 13.12. do 14.12.2012. boravio na POO odjelu ulazna soba, površine 11,78 m2 i volumena 27,80 m3 sa još 1 zatvorenikom, da je po svakom zatvoreniku bilo 5,89 m2 površine i da je soba imala sanitarni čvor površine 1,20 m2, nakon čega je dana 14.12.2012. premješten u Z. u B..

 

6.5. Prvostupanjski sud utvrđuje da smještaj tužitelja u zatvorsku prostoriju koja nije odgovarala propisanom standardu ne znači da je tužitelj bio izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju jer da je tužitelj imao mogućnost slobodnih aktivnosti, radnih aktivnosti, mogućnost korištenja ostalog raspoloživog prostora i radnu angažiranost, da je bio smješten u ustanovu koja se smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i da ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegovog boravka u zatvoru, tim više što je tužitelj u sobi "morao" boraviti samo preko noći u kojem periodu je spavao na svojem krevetu. Iako tužena nije omogućila tužitelju uvjete propisane člankom 74. ZIKZ-a, tužitelju da nije pričinjena šteta koja bi zahtijevala pravičnu novčanu naknadu jer da tužitelj nije zbog nedovoljnog prostora zatvorske sobe trpio duševnu bol koja prelazi neizbježni element trpljenja ili poniženja povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode, niti oblik poniženja ili nečovječnog postupanja od strane tužene do mjere koja bi opravdavala dosudu pravične novčane naknade, odnosno pravo osobnosti iz članka 19. u svezi članka 1046. i članka 1100. ZOO jer da je omogućavanjem slobode kretanja tijekom dana tužitelju nadoknađena ograničenost prostora u spavaonici. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

 

7. Prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev, pa su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.  

 

              8.1. Pravilno se prvostupanjski sud pozvao na Preporuku R99 (22) Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog i ponižavajućeg mučenja ili kažnjavanja, prema kojoj mučenje (ponižavanje) kao povreda čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Dodatak Međunarodni ugovori br. 18/97; 6/99 - pročišćeni tekst; 8/99 - ispravak; 14/02 i 1/06) može biti rezultat određenih organizacijskih nedostataka, pa i nedostataka smještajnih kapaciteta, time da iz Preporuke proizlazi temeljno načelo države u čijem se zatvorskom sustavu prenapučenost ne može izbjeći, da ima opću i trajnu dužnost da takvo stanje nadoknadi zatvorenicima povećanom pozornošću i skrbi koja se pridaje veličini prostora za smještaj, higijenu, sanitarnim uvjetima, kvaliteti prehrane, zaštiti zdravlja i mogućnosti tjelovježbe i rekreacije, time da se u cilju kompenzacije prenapučenosti zatvorenicima posebice mora u najvećoj mogućoj mjeri olakšati veza s obitelji.

 

8.2. Iz činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu proizlazi da u K. z. L. (dalje: KZL) postoji prenapučenost, međutim da je KZL postupala sukladno navedenoj Preporuci. Stoga, iako je u čl. 74. ZIKZ-a propisana kvadratura i kubikaža prostora koji pripada svakom zatvoreniku za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, što u utuženom razdoblju prema tužitelju nije realizirano, uzimajući u obzir ostale utvrđene uvjete pod kojima je tužitelj izdržavao kaznu zatvora u KZL, to nije dovelo do povrede prava osobnosti iz čl. 19. u vezi čl. 1046. ZOO, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

8.3. Nesporno je da je u većem dijelu utuženog razdoblja tužitelj bio smješten u zatvorskim sobama koje su imale manju površinu od propisane. Naime, člankom 74. stavkom 3. ZIKZ propisano je da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora. Međutim, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, sama ta činjenica ne znači automatski da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti uslijed čega bi bio osnovan njegov zahtjev za naknadom štete.

 

8.4. Naime, Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (dalje: ESLJP) u više je navrata zauzeo stav da su u članku 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) zapisane najvažnije temeljne vrijednosti demokratskog društva, odnosno zabrana mučenja ili nečovječnog i ponižavajućeg postupanja bez obzira na okolnosti i na ponašanje žrtve. Da bi zlostavljanje ulazilo u domašaj članka 3. mora doseći minimalni stupanj težine. Iako je svrha takvog postupanja čimbenik o kojemu treba voditi računa, osobito je li mu namjera bila poniziti ili omalovažiti žrtvu, nepostojanje takve svrhe ne dovodi neizbježno do utvrđenja da nije bilo povrede članka 3. Konvencije. Dakle, država se treba pobrinuti da se osoba liši slobode u uvjetima koji su spojivi s njezinim ljudskim dostojanstvom, da je način i metoda izvršenja mjere ne izlažu nelagodi ili trpljenju one jačine koja bi prelazila neizbježnu razinu trpljenja svojstvenu lišenju slobode, te da, s obzirom na praktične zahtjeve boravka u zatvoru, njezino zdravlje i dobrobit budu odgovarajuće osigurani. 

 

8.5. U ovom konkretnom slučaju, kao što je i naprijed već navedeno, tužitelj je u većem dijelu utuženog razdoblja boravio u zatvorskim sobama koje su bile površinom manje od propisane, dakle, osobni prostor koji je bio osiguran tužitelju kao zatvoreniku bio je ispod zahtijevanog standarda. Međutim, prema stavu ESLJP, prenapučenost soba ne može se razmatrati izdvojeno, već je treba ispitati u svjetlu svih drugih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru. Ograničeni prostor može se nadoknaditi dopuštenom slobodom kretanja (predmet Valašinas protiv Litve, br. 44558/98, stavci 103.-107., ECHR 2001-VIII i Nurmagomedov protiv Rusije (odl.), br. 30138/02, 16. rujna 2004.), tako da u nekim predmetima nije utvrđena povreda članka 3. Konvencije jer je ograničenost prostora u spavaonicama bila nadoknađena slobodom kretanja što su je zatvorenici uživali tijekom dana. Upravo je i u konkretnom slučaju ta ograničenost prostora „kompenzirana“ u cijelosti (a ne samo djelomično) slobodom kretanja i raznim sadržajima koji su tužitelju bili omogućeni tijekom dana. Naime, tužitelj je u sobi samo trebao spavati (boraviti od 23,00 h do jutra), a ne u njoj provoditi 24 sata dnevno. U određenom vremenskom razdoblju unutar utuženog razdoblja tužitelj je radio, pa je tada na radu boravio od 7,00-15,00 h, a do 23,00 h je mogao provoditi vrijeme na odjelu sa različitim sadržajima (TV, šetnja, terapijske radionice...). U zatvoru su bile organizirane različite terapijske radionice, osposobljavanja za određena zanimanja, razni događaji, sportske aktivnosti isl, tako da proizlazi da je zatvor nudio razne aktivnosti za sadržajno provođenje vremena, pa su sobe služile samo za spavanje, slijedom čega su ograničenja u prostoru zatvorskih soba nadoknađena slobodom kretanja i različitim sadržajima. Još jednom se naglašava da je u ovakvim slučajevima potrebno sagledati ukupnost životnih uvjeta u kaznionici, a ne isključivo površinu i kubikažu prostora u smislu odredbe čl. 74. st. 3. ZIKZ-a, a upravo sagledavajući ukupnost životnih uvjeta u kaznionici proizlazi da je ukupna kakvoća tužiteljeva boravka u kaznionici bila takva da tužitelj nije podvrgnut trpljenju i poniženju koji prelazi neizbježnu razinu povezanu s tim oblikom legitimnoga lišenja slobode

 

8.6. Valja dodati da je Ustavni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka, tako i u odluci U-III-2388/15 od 26. veljače 2018., imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III-5725/2016 u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine", broj 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).“

 

8.7. I Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pri tome je ESLJP naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju.

 

8.8. Za procjenu povrede prava osobnosti u kontekstu konvencijskih i ustavnih standarda nije potrebno duljinu boravka u neodgovarajućoj prostornosti i volumenu spavaonice odrediti matematički (numerički) zbrajanjem dana boravka u takvom prostoru, već se za primjenu tih standarda i procjenu povrede prava osobnosti treba uzeti u obzir stvarno efektivno vrijeme koje konkretni zatvorenik provede u toj spavaonici tijekom dana, te vrijeme kada je imao mogućnost koristiti prostore i sadržaje izvan spavaonice. Boravak u spavaonici neodgovarajuće kvadrature i volumena može se kompenzirati mogućim i stvarnim boravkom u drugim prostorima kaznionice (npr. na radnom mjestu, prilikom korištenja slobodnih aktivnosti, kod korištenja pogodnosti i boravka u zajedničkim i vanjskim prostorima, kod dopuštenih izlazaka iz kaznionice i sl.), što je u konkretnom slučaju u cijelosti i učinjeno.

 

8.9. Stoga je mišljenje i ovog suda da uvjeti tužiteljevog boravka u zatvoru nisu predstavljali ponižavajuće postupanje nespojivo sa zahtjevima članka 3. Konvencije, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio njegov zahtjev za naknadom štete.

 

9. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

 

                                                                U Rijeci 11. rujna 2024.                                                                       

Predsjednik vijeća

                                                                                                           Larisa Gačanin, v.r.