1

Poslovni broj Gž-2351/2021-2

                                                                                                  Poslovni broj Gž-2351/2021-2

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

                 Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, te Ksenije Dimec člana vijeća i suca izvjestitelja i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B., sin L., OIB: ..., iz S.,  zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. S., OIB: ...., S.,  zastupanog po punomoćniku T. S., odvjetniku iz S., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4789/2019-18 od 14. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 11. rujna 2024.

p r e s u d i o    j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-4789/2019-18 od 14. svibnja 2021., u točki I. izreke u cijelosti i u točki II. izreke do iznosa od 1.931,12 eur (14.550,00 kn).

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika i citirana presuda preinačuje u dijelu točke II. izreke preko iznosa od 1.931,12 eur (14.550,00 kn) na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška za iznos od 165,90 eur (1.250,00 kn).  

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom žalbenog troška.

              IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2749/14, k.o. S., te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.800,00 kn.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; dalje-ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2749/14, k.o. S. u površini od 411 m2.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj nasljednik pok. L. B. i vlasnik kuće zgrade sagrađene na čest. zem. 2749/14, k.o. S., koja je ozakonjena temeljem rješenja o izvedenom stanju i koja kuća ima prizemlje i 2 kata ukupne bruto površine 149,94 m2 i da se u postupku ozakonjenja predmetne zgrade nitko, pa niti tuženik, nije protivio ozakonjenju zgrade sagrađene na predmetnoj nekretnini.

6.2. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je prvi upis vlasništva na predmetnoj nekretnini bio 1887. na ime Odlomka O. S., te da je tužitelj pošteni posjednik predmetne nekretnine. Naime, prednik tužitelja djed R. da je bio posjednik predmetne nekretnine, nakon njega posjed da je naslijedio sin L., a iza njegove smrti tužitelj. Do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1980. prednici tužitelja da su već bili u posjedu predmetne nekretnine više od 40 godina. Sama činjenica što je Ustavni sud ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima da nije zapreka da se utvrdi da je u to vrijeme - 1999. prednik tužitelja već ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelosti jer da je rok od 40 godina istekao prije 8. listopada 1991. Stoga je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev.

7. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.1. Naime, 01. siječnja 1997. godine stupio je na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, te je odredbom članka 388. stavka 4. bilo propisano da se u rok stjecanja dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja prije toga dana, a navedena odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. (NN 137/99), što znači da je bila na snazi od 01. siječnja 1997. pa do ukidanja 17. studenog 1999. godine i u tom razdoblju je bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretnini u društvenom vlasništvu. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelju treba priznati pravne učinke odredbe članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima važeće do 17. studenog 1999. godine jer je prema rezultatima postupka njegovom pravu na predmetnu nekretninu suprotstavljeno samo pravo države (jer se jedinica lokalne samouprave u konkretnom slučaju smatra državom prema praksi ESLJP) i pogreška države nastala donošenjem navedene neustavne odredbe ne može pasti na tužitelja. Kako je tužitelj, osobno i putem prednika, neometano i neprekidno posjedovao predmetnu nekretninu kao zakonit, istinit i pošteni posjednik preko 40 godina, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tužitelj stekao pravo vlasništva, pa je prihvatio tužbeni zahtjev.

8.2.1. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj trebao dokazati da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine prije nego je ona prešla u društveno vlasništvo, dakle, prije 06. travnja 1941. godine. Naime, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, predmetnu nekretninu tužitelj je stekao dosjelošću, putem svojih pravnih prednika koji su je posjedovali dulje od 40 godina na dan 01. siječnja 1997.

8.2.2. Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Ustavni sud je 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: G.protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, T. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, R. i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10. U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje:

 „U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

8.3. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da saslušani svjedoci nisu znali o kojoj nekretnini svjedoče. Naime, svi svjedoci opisali su nekretninu o kojoj svjedoče, a tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije prigovarao toj činjenici.

9.1. Osnovani su, međutim, žalbeni navodi tuženika koji se odnose na parnični trošak, odnosno da je prvostupanjski sud dosudio tužitelju nagradu za zastupanje na ročištu dana 06.11.2018. iako navedeno ročište nije održano. Stoga je valjalo umanjiti parnični trošak tužitelja za iznos od 1.250,00 kn, koliko mu je prvostupanjski sud dosudio za zastupanje na ročištu dana 06.11.2018., tako da parnični trošak tužitelja iznosi 14.550,00 kn, za koji je iznos valjalo potvrditi prvostupanjsku presudu, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kn.  

9.2. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak jer u žalbenom postupku nije uspio u odnosu na glavnu stvar, nego samo u odnosu na parnični trošak. 

9.3. O zahtjevu tužitelja za naknadom troška odgovora na žalbu odlučeno je primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

10. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci pozivom na odredbu iz čl. 368. stavka 1. i 373. ZPP-a.

U Rijeci 11. rujna 2024.

                                                                                                             Predsjednik vijeća                                                                                                                           Larisa Gačanin, v.r.