1

Poslovni broj:  Gž-580/2024-6

 

 

                          

            REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

           STALNA SLUŽBA U POŽEGI

              Sv. Florijana 2, Požega

 

 

Poslovni broj:  Gž-580/2024-6

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Branke Ribičić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz S., OIB … zastupanog po punomoćnici V. D. L., odvjetnici iz Z., protiv tužene R. H., OIB … zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3347/16-85 od 30. studenog 2018., u sjednici vijeća održanoj   9.rujna 2024.

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Žalba tužene se djelomično uvažava te se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-3347/16-85 od 30. studenog 2018., i sudi:

 

Nalaže se tuženoj R. H., OIB … isplatiti tužitelju P. R. iz S. OIB … s osnova naknade štete, iznos od  16. 908,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. studenog 2018. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta , za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve  u roku od 15 dana.

 

Tužitelj se odbija s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, kao neosnovanim.

II. Tužena je dužna tužitelju naknaditi  trošak  parničnog postupka u iznosu od  6.097,37 eura  sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2018. do 31. prosinca 2022.  po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta , za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve  u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

 

                           

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

Nalaže se tuženoj R. H., OIB … isplatiti tužitelju P. R. iz S.,  OIB … s osnova naknade štete, iznos od 254.800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2018. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 94.375,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. studenog 2018. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim

društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

 

2. Tužena žalbom pobija presudu suda prvog stupnja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se ista preinači u smislu žalbenih navoda. Iako se u žalbi navodi i zakonski žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, isti se konkretno ne obrazlaže, a to s obzirom da su u prvostupanjskom postupku bitne činjenice između stranaka bile nesporne, tako da tužena u žalbi ponavlja svoje tvrdnje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti

 

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava navode istaknute u žalbi tuženika te predlaže da se ista odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

4. Žalba nije osnovana.

5. Pazeći po službenoj  dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, dalje: ZPP) na bitne povrede odredaba parničnog postupka,  ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka  354. stavak 2.  točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14.  ZPP-a.

 

6. Iako je u žalbi naznačeno da se ista podnosi i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u sadržaju žalbe se ne obrazlaže koje činjenice su pogrešno utvrđene niti koje činjenice nisu potpuno utvrđene, a općenite napomene o stanju zatvorskog sustava u Republici Hrvatskoj, iznošene i tijekom postupka,  nisu niti bile sporne, dok činjenica o mogućnostima Republike Hrvatske u pogledu financiranja poboljšanja uvjeta izdržavanja kazni u zatvorima, nije od bitnog značaja za predmet ovog spora, pa isto prvostupanjski sud ni nije morao obrazlagati. U ovom parničnom postupku, kao i u drugim istovrsnim parnicama, utvrđena je činjenica prenapučenosti ćelija odnosno soba u kojima zatvorenici izdržavaju zatvorske kazne u Republici Hrvatskoj, te je kroz sudsku praksu domaćih sudova i Europskog suda za ljudska prava, izražen pravni stav da apsolutno postoji povreda prava osobnosti zatvorenika i  da isti trpi duševne bolove zbog ponižavajućeg postupanja prema njemu, samo zbog činjenice što mu je u prostoriji u kojoj izdržava zatvorsku kaznu, na raspolaganju manje od 3 m2 te prostorije.

 

7. Tužitelj je u postupku tu okolnost nedostatka životnog prostora i isticao, te dokazivao svojim iskazom i iskazima po njemu predloženih svjedoka D. Ž., M. P., Z. B. i M. P., koji svjedoci su potvrdili okolnosti u kojima je tužitelj u utuženom periodu boravio. Tužitelj nije mogao dostaviti precizne službene podatke o površini prostorija u kojima je izdržavao kaznu zatvora, niti točan broj kreveta odnosno osoba koje su  s njim boravile u prostoriji po pojedinim danima, ali je te podatke sudu mogla u prilog svom protivljenju tužbenom zahtjevu tužitelja, dostaviti tužena, jer je zatvorska uprava sve te podatke imala, ali isti sudu nisu dostavljeni, odnosno dostavljeni su nepotpuni podatci u podnesku od 6. 12. 2013. godine. U tom podnesku je navedeno da je u relevantnom periodu tužitelj od 5. srpnja 2007. do 31. ožujka 2009. boravio u sobama 98, 99, 100 i 104, a od 31. ožujka 2009. do 27. travnja 2009. u sobi 75 na Odjelu  za dijagnostiku i programiranje, zajedno sa 5 do 6 ili ponekad 7 drugih zatvorenika. Pri tome se za sobu broj 75 ne dostavlja podatak o površini iste, a za ostale sobe je navedena ukupna površina od 21,10 m2, bez navođenja površine koja otpada na sanitarni čvor u tim sobama, koja površina je vjerojatno oko 2 m2, i koju  bi prema stajalištu sudske prakse trebalo odbiti od ukupne površine sobe. Osim toga zvuči nevjerojatan izneseni podatak da je u sobi sa 5 kreveta boravilo ponekad 6, u uvjetima, tada i u službenim dokumentima, utvrđene prekapacitiranosti Zatvora u Zagrebu, pa je po mišljenju  suda drugog stupnja pravilan činjenični zaključak prvostupanjskog suda, koji vjeruje iskazima saslušanog tužitelja i

naprijed spomenutih svjedoka, da je životni prostor tužitelja u tom razdoblju u zatvoreničkim prostorijama u kojima je boravio bio manji od tri kvadratna metra, a do istog zaključka se dolazi i primjenom pravila o teretu dokazivanja, jer tužena nije dokazala suprotno, te osim toga tu činjenicu u podnesenoj žalbi ni ne osporava. Također tužena nije dokazala niti da su za olakšanje stanja zatvorenicima u zatvorskim sobama u uvjetima prenapučenosti zatvora, osim šetnje na zraku u trajanju od 2 sata dnevno, primjenjivane bio kakove druge kompenzacijske mjere koje su zatvorskom sustavu bile na raspolaganju.

 

8. Zbog svega naprijed iznesenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja temeljem članka 19. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15  dalje u tekstu: ZOO)  u vezi s člankom 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, za naknadu pretrpljene nematerijalne štete osnovan. Nadalje, svi ostali  žalbeni navodi tužene koji su  izneseni u vezi osnove tužbenog zahtjeva, također iz naprijed navedenih razloga nisu, od strane drugostupanjskog suda, utvrđeni osnovanima.

 

9. Međutim, sud drugog stupnja nalazi žalbu tužene djelomično osnovanom iz zakonskog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, i to prilikom primjene odredbe članka 1100. stavak 1. ZOO-a, kod određivanja visine novčane naknade štete za tužitelja. Pobijanom presudom je prvostupanjski sud tužitelju na ime povrede prava osobnosti odnosno prava na duševno zdravlje, zbog činjenice što je boravio u uvjetima života koji se smatraju ponižavajućima zbog nedostatka prostora, kroz period od 637 dana, dosudio iznos od 400,00 kuna po danu, odnosno ukupno 254.800,00 kuna. Pri tome je sud pogrešno uzeo kao utvrđeni iznos naknade štete, iznos od 400,00 kn po danu, što je inače iznos  koji  se po danu dosuđuje osobama koje su nezakonito lišene slobode i taj iznos se po mišljenju suda drugog stupnja, ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, tužitelj je pravomoćno osuđen za teško kazneno djelo, na zatvorsku kaznu u trajanju od osam godina zatvora, tako da on nije  neosnovano boravio u zatvoru, već u skladu sa odredbama i temeljem Zakona o izvršavanju kazne zatvora ( "Narodne novine " broj 190/03,76/07 i 27/08 ) i Pravilnikom o kućnom redu u zatvorima. Već prilikom izvršenja kaznenog djela tužitelj je morao biti svjestan da će odgovarati za počinjeno djelo i da će mu sloboda biti ograničena za vrijeme u kojem kazna zatvora, koja mu je izrečena, bude izvršavana, te je morao biti svjestan i da za vrijeme boravka u zatvoru neće imati udobnost kao u svom domu ili u hotelskom smještaju.  Nadalje je sud prilikom ocjenjivanja visine novčane naknade koja bi bila adekvatna intenzitetu i trajanju duševnih boli koje je tužitelj trpio, trebao uzeti u obzir da tužitelj nije imao drugih zdravstvenih posljedica zbog uvjeta boravka u zatvoru, iako je u brojnim pritužbama spominjao oboljenje štitne žlijezde , koje oboljenje , međutim, u dokaznom postupku nije potvrđeno, niti je utvrđeno postojanje uzročne veze između eventualnog nastanka tog oboljenja i uvjeta života u zatvorskoj ćeliji, a također je trebalo cijeniti i činjenicu da se isti, pored pritužbi zatvorskoj upravi,  obratio sucu izvršenja nadležnog suda tek pri kraju utuženog perioda, 22. travnja 2009. godine, nakon čega je i njegovim odlaskom u kaznionicu radi izvršavanja kazne zatvora, došlo do toga da je povreda njegovih prava zbog nedostatka minimalno potrebne površine za život i boravak u ćeliji i otklonjena.

 

10. Iako postoje različita mišljenja iznesena u sudskoj praksi, ovaj sud drugog stupnja je zaključio, smatrajući ipak osnovanom usporedbu iznesenu u žalbi tužene, o visini naknade štete koja se u domaćoj sudskoj praksi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke dosuđivala za smrt bliskog člana obitelji od 220.000,00 kuna, pri čemu se takovi duševni bolovi člana obitelji trpe doživotno, za razliku od konkretnih  privremenih duševnih bolova tužitelja, da je stoga naknada štete u pobijanoj presudi tužitelju dosuđena u previsokom iznosu, te da je prvostupanjski sud,  prilikom određivanja visine naknade štete, trebao istu odrediti u skladu sa sudskom praksom u sličnim slučajevima. U tom pravcu je izneseno i mišljenje Ustavnog suda RH koji je svojom odlukom U-III- 2513/2020 od 27. ožujka 2024. kojom je u ovom parničnom predmetu ukinuta ranija drugostupanjska odluka i predmet vraćen ovom drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o žalbi tužene, pri čemu je iznesena uputa da se pri izračunu visine naknade štete za tužitelja primijene kriteriji Europskog suda za ljudska prava koji su primijenjeni kod donošenja odluke o takovoj naknadi štete u predmetima L. protiv H., M. protiv H. i U. protiv H., pri čemu dakle nije prihvaćeno mišljenje drugostupanjskog suda u ranijoj odluci o primjeni sudske prakse o visini naknade štete iz nekih drugih presuda domaćih sudova.

 

11. Ovaj sud je, stoga, djelomično prihvaćajući žalbu tužene, odlučio preinačiti pobijanu presudu u pogledu visine dosuđene naknade nematerijalne štete , te je uzimajući u obzir citirane presude Europskog suda za ljudska prava na koje upućuje Ustavni sud RH, koje u činjenično identičnim slučajevima kao što je tužiteljev, dosuđuje naknadu štete u rasponu od 102,40 kn do 279,08 kn, odnosno 290,07 kn po danu boravka u zatvoru u nezadovoljavajućim uvjetima, te je tužitelju određen iznos naknade štete koji predstavlja otprilike prosjek citirane sudske prakse primijenjene na konkretne okolnosti, od 200,00 kuna po danu, što ukupno za utuženi period od 637 dana daje iznos od 127.400,00 kuna, odnosno u sadašnjoj valuti 16.908,88 eura. Tužitelju je, dakle, kao osnovan dosuđen taj iznos naknade štete, zajedno sa pripadajućom zatraženom zateznom kamatom, dok je isti s preostalim dijelom svog tužbenog zahtjeva koji prelazi taj dosuđeni iznos, odbijen.

 

12. Preinačenjem prvostupanjske presude došlo je do promjene omjera uspjeha stranaka u ovoj parnici, pa je ovaj sud temeljem članka 166. stavak 2., članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a, s obzirom da je omjer uspjeha stranaka u sporu  50% prema 50% u pogledu visine tužbenog zahtjeva, a u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, jer je tužena osporavala osnovanost tužbe u cijelosti i u žalbenom postupku, uspjeh tužitelja u sporu je 100%, utvrdio da bi tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška, prema izračunu prvostupanjskog suda i priloženim troškovnicima stranaka, primjenom izračuna propisanog odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a, bio osnovan do iznosa od 47.187,50 kn, odnosno 6.263,27 eura. Zahtjev tužene za naknadu troška žalbenog postupka za sastav žalbe, osnovan je do iznosa od 1.250,00 kn, tj. 165,90 eura s obzirom da je tužena u žalbenom postupku uspjela sa žalbom u omjeru od 50%, tako da je tužitelju dosuđeni iznos  naknade parničnog troška umanjen za navedeni iznos troška drugostupanjskog postupka i tužena je obvezana na naknadu ukupnih parničnih troškova od 6.097,37 eura. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova drugostupanjskog postupka koji se odnose na sastav odgovora na žalbu s PDV-om nije prihvaćen osnovanim, jer na temelju odredbe članka 155. ZPP-a taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice s obzirom da navedeni podnesak nije imao utjecaja na donošenje drugostupanjske odluke.

 

13. Zbog svega naprijed iznesenog primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a, drugostupanjski sud je odlučio kao u izreci ove presude.

 

U Požegi, 9.  rujna 2024.

                                                                                                                              Predsjednik vijeća

                                                                                                                              Branimir Miljević