1

Poslovni broj: Gž-696/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž-696/2024-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice Z. S., OIB:... iz V., koju zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u Š., protiv tuženika J. J.-T., OIB:... i tuženika F. J.-T., OIB:..., oba iz V., koje zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu V. i P. d.o.o. u Š., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 18. ožujka 2024. poslovni broj P-2299/2020-39, u sjednici vijeća 5. rujna 2024.

 

p r e s u d i o    j e

 

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku od 18. ožujka 2024. poslovni broj P-2299/2020-39.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica za cijelo kat. čest. 3482/1, kat. čest. 3491 i kat. čest. 3492 sve k.o. V., upisane u Z.U. 465, pa se ovlašćuje tužiteljica da na temelju ove presude zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na svoje ime i za cijelo, uz istovremeni izbris istog prava sa imena D. M.1 pok. A., D. D.3 pok. A., D. M.2 pok. A., sve to u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženicama da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknade parnični trošak u iznosu od 1.612,36 EUR."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tuženici iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.) uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. citirane zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužiteljice, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem se protivi žalbenim navodima, prihvaća stajalište prvostupanjskog suda i predlaže žalbu odbiti.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava vlasništva na kčbr. 3482/1, 3491 i 3492 upisanih u zk.ul. 465 k.o. V. i za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnoj knjizi u korist tužiteljice i brisanje tog prava s imena upisanih zk. suvlasnika, koji se temelji na pravnom osnovu dosjelosti.

 

6. Polazeći od utvrđenih činjenica na temelju materijalnih dokaza koje je sud opisao pod toč. 8. obrazloženja i odnose se:

 

-          na stanje upisa u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama i na povijest katastarskih podataka, na stanje nekretnina u naravi koje je utvrđeno na temelju uviđaja na licu mjesta uz sudjelovanje geodetskog vještaka, na stanje ostavinskih postupaka broj O-87/79 iza pok. D. D.3, broj O-534/80 iza pok. D. M.2, broj O-483/68 iza pok. D. D.4, broj O-148/78 iza pok. A. S. pok. S., broj O-584/09 iza pok. M. S., broj O-1076/2019 iza pok. S. S., na stanje predmeta broj Z-15020/2020, sadržaj izjava nasljednika iza pok. F. S., ugovora o kupoprodaji nekretnina od 19. travnja 1942. i ugovora o darovanju od 13. veljače 1979.,

 

kao i utvrđenih na temelju personalnih dokaza koje je sud opisao pod toč. 9. obrazloženja i to:

 

-          iskaza tužiteljice, tuženika F. J.-T. i svjedoka R. M., M. Š. i A. L. Z.

 

te njihovom analizom i ocjenom sukladno čl. 8. ZPP-a prvostupanjski sud pod toč. 11. i 12. obrazloženja izvodi zaključak:

 

-          da je predmetne nekretnine stekao suprug tužiteljice S. S. pok. A. na temelju dosjelosti, odnosno kontinuiranog i samostalnog vlasničkog posjeda kojeg je izvršavao osobno i putem pravnih prednika (oca A. S. pok. S. koji je umro 1978., bake F. S. ud. S. i djeda S. S. pok. M.), a čiji je posjed započeo najkasnije od sredine 50-tih godina prošlog stoljeća, tj. od katastarske revizije te se naslanja na sklopljeni kupoprodajni ugovor iz 1942. temeljem kojeg su nekretnine stečene, a da je izvršavan na način da su nekretnine kao jedna gospodarska cjelina služile kao maslinik, za čuvanje kobile i mazge i ubiranje drva za ogrjev

 

-          da je s obzirom na navedeno tužiteljica aktivno legitimirana za utvrđenje prava vlasništva, dok su tuženici pasivno legitimirani u postupku i to tuženik J. J.-T. koji je temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju stekao imovinu iza upisane zk. suvlasnice D. Č. rođ. D., a tuženik F. J.-T. na temelju ugovora o darovanju kojeg je sklopio sa zk. suvlasnicom M. D..

 

7. Povezujući navedeno s Općim građanskim zakonikom koji je u paragrafu 1468. propisivao tridesetogodišnji rok za stjecanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću, te sa Zakonom o osnovnim vlasničko pravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91., u daljnjem tekstu: ZOVO) koji je propisivao dvadesetogodišnji rok za stjecanje prava vlasništva na temelju (samo) savjesnog posjeda, prvostupanjski sud zaključuje da je suprug tužiteljice stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti stupanjem na snagu ZOVO 1. rujna 1980. i da je navedeno pravo nasljeđivanjem iza njegove smrti 2019. prešlo na tužiteljicu.

 

8. U žalbi tuženici navode da je sud zanemario materijalne dokaze koji potvrđuju vjerodostojnost tvrdnji tuženika – da su upisani zk. suvlasnici D. M.1 pok. A., D. D.3 pok. A. i D. M.2 pok. A., da je izvorni zemljišnoknjižni vlasnik bio D. A. pok. M. kojeg su naslijedili L. D., M. D.5, M. D. i G. D. ud. A. na temelju dosudnice broj A 50/11 od 3. veljače 1915., dok su L. D. naslijedili M. D., D. D.3 i M. D. na temelju dosudnice broj A 371/17 od 22. rujna 1919., nakon čega su nekretnine postale društveno vlasništvo na temelju Odluke o prijenosu u društveno vlasništvo od 8. svibnja 1985. na temelju tadašnjeg Zakona o građevinskom zemljištu, pri čemu je privatno vlasništvo uspostavljeno tek 13. ožujka 1991. na D. M.2, da je M. D. na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O-483/1968 od 23. siječnja 1969. upisana na dijelu suvlasnice D. G. i da je M. D. temeljem ugovora o darovanju od 13. veljače 1979. darovala nekretnine tuženiku F. J.-T. (svom štićeniku) jer je o njemu brinula kao skrbnica, pa isto dokazuje pravni slijed vlasništva od upisanih zemljišnoknjižnih suvlasnika do tuženika F. J.-T.. Smatraju da je sud propustio ocijeniti dokaze kako to nalaže čl. 8. ZPP-a kada je odluku utemeljio na upisu posjeda u katastru i iskazima svjedoka, te kupoprodajnom ugovoru iz 1942. s obzirom da prodavatelj iz tog ugovora nije iz obitelji D. čiji su članovi upisani u zemljišnoj knjizi, već je on iz "druge obitelji D." i nema veze s upisanim zemljišnoknjižnim suvlasnicima. Nadalje, smatraju neprihvatljivim što sud ima razumijevanja za to što tužiteljica i njezini prednici od 1942. nisu poduzeli radnje za uknjižbu prava vlasništva, dok istodobno izražava čuđenje što tuženici više od 40 godina nisu upisali pravo vlasništva i posjed u javnim evidencijama. Navode da je sud pogrešno prihvatio iskaze svjedoka jer su isti pristrani, ukazujući na srodstvo svjedokinje M. Š. i A. L. Z. s tužiteljicom i pristranost iskaza svjedoka R. M., kao što je i pogrešno prihvaćena evidencija katastra iz postupka revizije posjeda iz 1954. jer se ne radi o upravnom ili sudskom postupku pa se ista ne može prihvatiti kao konačni dokaz o posjedu. Zaključno tvrde da prednici tužiteljice nisu bili savjesni posjednici jer je u kupoprodajnom ugovoru iz 1942. navedeno da prodavatelj nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine, nego da su nekretnine upisane na ime trećih osoba. Zbog svega navedenog smatraju da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, te bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa se iz tog razloga ne može ispitati, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju tuženici, s obzirom da su razlozi o odlučnim činjenicama na kojima je utemeljena presuda jasni i valjano obrazloženi i da utvrđene činjenice proizlaze iz provedenih dokaza koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, pa nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a na koju ukazuju tuženici.

 

10. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu koje kao pravilnim prihvaća i ovaj sud.

 

10.1. Uzimajući u obzir da tužiteljica kupoprodajnim ugovorom od 19. travnja 1942. dokazuje da je A. S. (otac njezinog supruga) kupio predmetne nekretnine i da je nakon toga na nekretninama izvršavan vlasnički posjed A. S. do smrti (1978.) i nastavljen po tužiteljičinom suprugu S. S. kao njegovom nasljedniku i njegovoj majci M. S. koju je S. S. naslijedio 2009., kao i da iz povijesti katastarskih podataka (s lista 22 spisa) proizlazi da su nekretnine od revizije katastra 1954. evidentirane kao posjed obitelji S. (djeda, bake i oca supruga tužiteljice), prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužiteljičin suprug stekao pravo vlasništva temeljem dosjelosti primjenom materijalnog prava na koje se poziva i da je to pravo temeljem nasljeđivanja (S. S.) prešlo na tužiteljicu.

 

10.2. To što je u kupoprodajnom ugovoru od 19. travnja 1942. navedeno da nekretnine nisu upisane u zemljišnoj knjizi kao vlasništvo prodavatelja I. D. ne znači da je prednik tužiteljice A. S. kao kupac bio nesavjesni stjecatelj, s obzirom da daljnji sadržaj ugovora ukazuje da je prodavatelj jamčio kupcu da su nekretnine njegovo stvarno vlasništvo, pa u toj situaciji A. S. nije imao razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Kako tuženici niti ne tvrde da su ikada bili u posjedu nekretnina ili da su polagali pravo na posjed u razdoblju posjedovanja pravnih prednika tužiteljice, to dodatno nisu postojali razlozi na temelju kojih bi prednici tužiteljice trebali posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, sve s obzirom da im pravo na vlasnički posjed (koji je faktično izvršavan na način da je nekretnina kontinuirano korištena za čuvanje stoke, ubiranje maslina i ogrijeva) nikada nije osporen niti doveden u pitanje.

 

10.3. Tuženik F. J.-T. je vlasničke pretenzije prema predmetnim nekretninama iskazao tek pokretanjem pojedinačnog ispravnog postupka 20. veljače 2020. u predmetu Z-2431/2020, tvrdeći da je nekretnine stekao temeljem ugovora o darovanju od 13. veljače 1979. koji je sklopio s upisanom suvlasnicom M. D. (s kojom je živio od rođenja) i da je u posjedu nekretnina 40 godina. Međutim, na uviđaju u tom predmetu nije znao pokazati gdje se nalaze međe nekretnina, što je obrazloženo između ostalog i kao razlog odbijanja prijedloga u rješenju Općinskog suda u Šibeniku od 7. siječnja 2021. broj Z-15020/2020. To što je tuženik osporio pravo na posjed tužiteljice podnošenjem prijave vlasništva u pojedinačnom ispravnom postupku, ne znači da je posjed njezinih prednika prije toga imao karakteristike nesavjesnog posjeda, s obzirom da niti pravni prednici njezinog supruga, niti njezin suprug kada je stekao nekretninu temeljem dosjelosti (1980.) nije imao razloga posumnjati da im pravo na posjed ne pripada, a niti tužiteljica kada je na nju nasljeđivanjem preneseno stečeno pravo.

 

11. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio i personalne dokaze (iskaze svjedoka), te iz razloga što su u daljnjem srodstvu nije dovedena u sumnju njihova vjerodostojnost, s obzirom da su iskazi logični i bazirani prvenstveno na neposrednim saznanjima o stanju posjeda i da su sadržajno podudarni materijalnoj dokumentaciji (kupoprodajnom ugovoru, podacima u katastru, priloženim izjavama). 

 

12. Kako stoga žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju zakonitost presude, to je ovaj sud odbio žalbu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

 

13. Tuženici pobijaju odluku o troškovima postupka u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to je odbio žalbu i u tom dijelu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

 

14. Tuženici nemaju pravo na trošak žalbenog postupka primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a pa je zahtjev odbijen pod toč. II. izreke ove presude.

 

U Varaždinu 5. rujna 2024.

 

 

     Predsjednik vijeća

                                                                                                               

                                                                                                                       Milko Sambolek v.r.