Poslovni broj: Gž-715/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž-715/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnica Ž. M., dipl. iur., zaposlena kod tužitelja, protiv tuženika A. o. d.d., OIB:..., Z., kojeg zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G.&P. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-81/2021-7 od 12. travnja 2024., u sjednici vijeća 5. rujna 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-81/2021-7 od 12. travnja 2024.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od 13.113,58 eura sve sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 14. siječnja 2021. god pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamate na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena.“

 

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Z., OIB: ..., da u roku od 15 dana naknadi tuženiku A. o. d.d., Z., OIB: ..., troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. cit. odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 13.113,58 EUR, nastale tužitelju iz razloga što je u razdoblju od 18. svibnja 2016. do 31. listopada 2020. isplaćivao osiguranici M. E. invalidsku mirovinu, a koja je posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi koju je skrivila osiguranica tuženika, te nespornih činjenica između stranaka:

 

- da je osiguranici tužitelja M. E. rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S. Klasa: UO/I-141-02/16-01/03491334626, Urbroj: 341-18-05/3-16-002037 od 22. travnja 2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu radi potpunog gubitka radne sposobnosti uzrokovane 100% ozljedom izvan rada počevši od 1. ožujka 2016., te da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u S., Klasa: UP/I-141-02/16-01/03491334626, Urbroj: 341-18-05/3-16-002037 od 8. srpnja 2016. određeno da korisnici pravo na isplatu pripada počevši od 18. svibnja 2016.

 

- da je pravo na invalidsku mirovinu M. E. priznato na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zavoda ... od 1. ožujka 2016., potvrđeno mišljenjem vještaka revizora od 31. ožujka 2016., kojim je utvrđeno da je do potpunog gubitka radne sposobnosti M. E. došlo zbog stradavanja u prometnoj nesreći koja se dogodila 27. rujna 2009. koju je skrivila osiguranica tuženika

 

- da iz izračuna aktuara tužitelja proizlazi da je u razdoblju od 18. svibnja 2016. do 31. listopada 2020. s osnova invalidske mirovine osiguranici tužitelja isplaćen iznos od 98.804,26 kn,

 

te spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava s obzirom da tužitelj zahtjev temelji na čl. 161. st. 1. i 2., 164. st. 1. i 165. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22., u daljnjem tekstu: ZOMO), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOOP), prvostupanjski sud ukazuje da je VSRH u više svojih odluka (npr. Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-338/2018 od 25. kolovoza 2020.) izrazio pravno shvaćanje o vremenskom važenju pojedinog posebnog zakona, ali i pravno shvaćanje da u situaciji kada se odgovornost osiguratelja temelji na odredbama ZOOP da se primjenjuje ZOOP, s obzirom da uređuje užu problematiku (odgovornosti za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZOMO koji općenito propisuje odgovornosti štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, te da u konkurenciji ZOMO i ZOOP ne dolazi u primjenu načelo lex posterior derogat legi priori, te da je isto tako u odluci broj Rev-1031/2023-2 od 12. prosinca 2023. izraženo pravno shvaćanje da je za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svome osiguraniku, mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovina, te prihvaćajući izražena pravna stajališta zaključuje da se kao mjerodavno materijalno pravo ima primijeniti čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

 

6. Kako bi primjenom  čl. 27. ZOOP tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (st.2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.), što prevedeno na konkretan slučaj znači da bi tužitelju pripadala naknada štete u vidu razmjernog iznosa isplaćene mirovine osiguranici M. E., obračunate kao razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a da tužitelj, na kojemu je teret dokaza visine potraživanja tijekom postupka nije predlagao izvođenje dokaza kojim bi se utvrdio razmjerni iznos isplaćene mirovine iz čl. 27. st. 3. ZOOP, to zaključuje da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, radi čega je pod toč. I. izreke presude odbio zahtjev.

 

7. U žalbi tužitelj navodi da se prvostupanjski sud pozvao na odluke VSRH koje nisu primjenjive na konkretan slučaj jer se odluka broj Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. odnosi na štetu koja je nastala u razdoblju važenja Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 102/98.) koji je drugačije regulirao materiju naknade štete (visine štete), dok je odlukom broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. odbijena revizija osiguravajućeg društva iako je odgovoreno na revizijska pitanja koja ne odgovaraju na razloge na koje se presuda odnosi. Ustraje u tvrdnji da ZOOP nije posebniji zakon od ZOMO s obzirom da su oba specijalna i hijerarhijski jednaka zakona, te da je zakonodavac problematiku naknade štete regulirao čl. 164. st. 5. ZOMO u kojem je propisano da su za utvrđivanje visine štete u slučajevima iz st. 1. i 3. toga članka mjerodavne odredbe toga Zakona. Tužitelj je oštećena treća osoba i nije ugovorno vezan s tuženikom, nego se radi o izvanugovornom obveznom odnosu koji tužitelj temelji na čl. 164. ZOMO, kao regresnom zahtjevu zbog isplate mirovine koju tužitelj isplaćuje kao svoju, a ne tuđu obvezu i ima pravo regresa prema tuženiku kod kojeg je štetnik imao sklopljenu policu osiguranja od automobilske odgovornosti. Tvrdnja da tužitelj ne trpi štetu u punom iznosu isplaćene mirovine, a koju ne bi trpio da se nije dogodila prometna nezgoda, suprotna je načelu vladavine prava (čl. 3. Ustava RH) i volji zakonodavca jer takve presude derogiraju jasne i precizne odredbe ZOMO.

8. Iako tužitelj pobija presudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, niti sadržajno a niti prema zakonskom određenju ne ukazuje na ijednu bitnu povredu, pa je ovaj sud ispitivanjem presude po službenoj dužnosti utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

9. Tužitelj pobija presudu isključivo zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s obzirom da su sve odlučne činjenice između stranaka nesporne i da je jedino sporna primjena mjerodavnog prava s obzirom na suprotstavljene teze stranaka.

 

10. S obzirom na izražena pravna shvaćanja VSRH u velikom broju odluka (npr. Rev-x-388/2018, Rev-5292/219, Rev-12/2022, Rev-664/2022, Rev-264/2022, Revd-1700/2024) i do sada već ustaljenu sudsku praksu iz koje proizlazi da se u pravnoj situaciji kao što je u konkretnom slučaju primjenjuje čl. 27. ZOOP, koji u st. 1. propisuje da društvo za osiguranje (tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika), a kada se radi o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine kako je određeno u st. 2. i 3. cit. zakonske odredbe da obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koje je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika, a koja shvaćanja prihvaća i ovaj sud, valja zaključiti da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da kada tužitelj nije predložio provođenje dokaza kojim bi se utvrdilo da li postoji stvarna šteta za koju je odgovoran tuženik da u konkretnom slučaju nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja na koja se poziva u obrazloženju presude odbio zahtjev tužitelja.

 

11. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

 

12. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

 

13. Tužitelj osporava odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

 

U Varaždinu 5. rujna 2024.