1

Poslovni broj Gž 1767/2022-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž 1767/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Tajani Polić, u pravnoj stvari tužitelja R. d.o.o. R., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V. i p. iz R., protiv tuženice D. K. iz R., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. K., odvjetniku iz R., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-380/19 od 19. kolovoza 2022., 5. rujna 2024.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog

suda u Rijeci poslovni broj Povrv-380/19 od 19. kolovoza 2022.

 

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja platni je nalog djelomično održan na snazi te je tuženica obvezana tužitelju isplatiti po osnovi zajedničke pričuve iznos od 665,40 kn sa zateznom kamatom tekućom na pojedine obroke kako je to specificirano u toč. I. izreke, dok je s preostalim dijelom tražbine tužitelj odbijen i platni nalog ukinut za iznos od 1.318,98 kn sa zateznom kamatom u toč. II. izreke. U toč. III. izreke odlučeno je da tuženica plati tužitelju troškove prvostupanjskog postupka od 779,10 kn.

 

2. Rješenjem sadržanom u istom pisanom otpravku utvrđeno je povlačenje tužbe za iznos od 1.554,12 kn sa pripadajućom kamatom. Protiv rješenja žalbe nisu uložene pa isto nije predmetom ovog žalbenog postupka.

 

3. Protiv odbijajućeg dijela presude žali se tužitelj, a usvajajućeg tuženica, pozivajući se bilo izričito bilo sadržajno, na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) predlažući da se žalbe usvoje i presuda preinači u smislu žalbenih razloga.

 

4. Odgovore na žalbe stranke nisu podnijele.

 

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Predmet ovog spora male vrijednosti predstavlja zahtjev radi naplate zajedničke pričuve za razdoblje 2014. do 2018. godine.

 

7. Ocjenom izvedenih dokaza (isprava) sud je prvog stupnja u postupku utvrdio kako je tuženica vlasnica posebnog dijela nekretnine (stana) koji se nalazi na adresi ... čime je našao neosnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te je utvrdio kako je u razdoblju lipnja do prosinca 2017. osnovom valjano sklopljenog Međuvlasničkog ugovora od 1. siječnja 2017. upraviteljem nekretnine izabran tužitelj sa kojim je sklopljen valjani Ugovor o upravljanju od 1. siječnja 2017. zbog čega nalazi neosnovanim i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Utvrđujući da tuženica nije dokazala tvrdnju da bi za to razdoblje podmirila pričuvu jer se dostavljene uplatnice odnose na drugo vremensko razdoblje, a ne utuženo,  te otklanjajući prigovor tuženice da račun naveden u tužbi ne bi bio namjenski otvoren za naplatu pričuve već da bi se radilo o osobnom računu tužitelja, istu obvezuje na isplatu iznosa pričuve od 665,40 kn sa zateznom kamatom. Odluku temelji na odredbama čl. 85., čl. 40. st. 2., čl. 89. i 90. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 154/12- dalje ZV) nalazeći da se radi o zakonskoj obvezi radi namirenja troškova zajedničkih dijelova nekretnine.

 

              8. U preostalom dijelu platni nalog ukida za iznos od 1.318,98 kn sa zateznom kamatom i za razdoblje 2014., 2015. i 2016. a sve to primjenom pravila o teretu dokazivanja sadržanog u odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a budući tužitelj nije dostavio isprave iz kojih bi bilo razvidno da bi G. R. bio većinskim suvlasnikom zgrade kroz predmetno razdoblje, niti Međuvlasnički ugovor iz 1998. osnovom kojih bi se isprava utvrdilo je li valjano sklopljen Ugovor o upravljanju zgradom iz 2011. sa većinom suvlasnika, čime nalazi da je tuženica uspjela osporiti tužiteljevu legitimaciju za naplatu ovog dijela potraživanja. Akceptira sud prvog stupnja da se tuženica branila tvrdnjom da je za to razdoblje platila pričuvu, međutim isto smatra samo jednom od više tvrdnji otklanjanja obveze koja je postala irelevantnom u situaciji kada je prihvaćena ona o nedostatku aktivne legitimacije. Stoga sud prvog stupnja imajući u vidu prednje citirane odredbe ZV-a u svezi sa čl. 219. ZPP odbija dio tužbenog zahtjeva.

             

              9. Tužiteljica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja imao dovoljno dokaza, napose Ugovor o upravljanju zgradom iz 2011., iz kojih je mogao utvrditi da je tužitelj kao upravitelj zgrade u razdoblju 2014. do 2016. valjano izabran od većinskog suvlasnika G. R. čime ocjena dokaza koju je izveo sud nije pravilna i protivna je odredbi čl. 8. ZPP-a. K tome da sud nije vodio računa da je dio zahtjeva povučen (za iznos od 1.554,12 kn) iz razloga jer je tuženica platila pričuvu i time je po mišljenu tužitelja priznala postojanje dugovanja.

 

              10. Tuženica pak tvrdi da prema tužitelju nema nikakvih dugovanja, da je sve podmirila za vrijeme dok je zgradom upravljao R. s. d.o.o., da tužitelj nema legitimaciju i nije ovlašten zahtijevati naplatu pričuve za usvajajući dio i to još isplatom na račun koji nije račun zajedničke pričuve, već poslovni račun tužitelja. Iz tih razloga da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, čak štoviše odbaciti jer da izreka presude nije razumljiva budući ne sadrži identifikacijske oznake tj. broj platnog naloga.

 

              11. Odredbom je čl. 467. ZPP-a propisano kako se presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. toga Zakona. U postupku u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju se odredbe čl. 370. ZPP-a.

 

              12. Dakle, presuda se u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i ostvarene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              13. Žalbenim se navodima stranaka pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što nije dopušteni žalbeni razlog. Nepravilna primjena odredbe čl. 8. ZPP-a na koju se poziva tužitelj u situaciji kada presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, očitovanje i stajalište suda o svim tvrdnjama stranaka i kada pri tome nema proturječja u razlozima i sa stanjem spisa, predstavlja relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP što također nije dopušten žalbeni razlog.

 

              14. Presuda suda prvog stupnja sadrži detaljne i argumentirane razloge o svim odlučnim činjenicama za primjenu relevantnih odredbi ZV-a odnosno ZPP-a (teret dokazivanja) o opstojnosti obveze tuženice na plaćanje zajedničke pričuve odnosno nedokazanosti dijela zahtjeva zbog nedostatka legitimacije tužitelja. Razlozi nisu u međusobnom proturječju, a niti su u proturječju sa ispravama u spisu i stanjem predmeta budući je sud izveo logičnu ocjenu dokaza osnovom koje je utvrdio odlučne činjenice i pri tome je odgovorio na sve tvrdnje stranaka koje se ponavljaju u žalbama. Obrazloženo je i neproturječno odgovoreno na prigovore o nedostatku aktivne i pasivne legitimacije jer iz isprava u spisu proizlazi da je tuženica vlasnica stana, jednako kao što proizlazi da je tužitelj za dio utuženog razdoblja ovlašten kao izabrani upravitelj zgrade od većine suvlasnika pokretati i voditi postupke radi naplate zajedničke pričuve. Za dio razdoblja iz isprava u spisu ne proizlazi da bi tužitelj dokazao svoju legitimaciju, a žalbena tvrdnja da je plaćanjem pričuve u iznosu od 1.554,12 kn (povučeni dio zahtjeva) tuženica priznala svoju obvezu u odnosu na dio zahtjeva kojeg je sud odbio nije prihvatljiva budući se ovo ne odnosi na vremensko razdoblje 2014. do 2016., već na 2018. i 2019.

 

              15. Jednako tako, sud je prvog stupnja na neproturječan način ocijenio dokaze u odnosu na tvrdnju tuženice da njezina obveza u odnosu na usvajajući dio kojeg pobija žalbom ne opstoji i o tome dao razloge cijeneći da iz priloženih uplatnica proizlazi da se iste ne odnose ni na jedno vremensko razdoblje koje je bilo predmetom spora, čime je sud takvu tvrdnju otklonio. U odnosu na prigovor tuženice da se ne bi radilo o računu zajedničke pričuve, već o poslovnom računu tužitelja, valja odgovoriti da je sud na neproturječan način utvrdio da se radi o posebnom računu koji je otvoren kod tužitelja s namjenom naplate pričuve. Odlučna je namjena računa a ta je da se na istom prikupljaju sredstva pričuve koja služe za održavanje nekretnine suvlasnika, a nije utvrđeno da bi tim sredstvima raspolagao tužitelj kao upravitelj nekretnine za svoje potrebe.

 

              16. Iz svega narečenog slijedi da nije ostvarena niti jedna apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 467. ZPP-a, kao ni ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. istog Zakona u odnosu na razloge o odlučnim činjenicama i izreku presude jer je izreka presude razumljiva i bez dodatnih identifikacijskih oznaka (žalbena tvrdnja tuženice). Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je dio zahtjeva usvojen a dio odbijen, pa je žalbe stranaka valjalo odbiti kao neosnovane i pobijanu presudu potvrditi sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              17. Zakonita je i odluka o troškovima prvostupanjskog postupka jer je utemeljena na odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a, pa kraj činjenice da žalbeni sud prilikom ispitivanja odluke o trošku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP) a stranke u žalbama ne ističu konkretnih prigovora, valjalo je i u ovom dijelu žalbe odbiti i prvostupanjsku odluku potvrditi sukladno odredbi čl. 380. st. 1. toč. 2. ZPP-a.

 

              18. Tužitelj nije uspio u žalbenom postupku pa mu ne pripada pravo na naknadu žalbenog troška, kao ni tuženici, iako ona takav zahtjev nije ni postavila.

 

 

U Rijeci 5. rujna 2024.

 

 

Sutkinja

 

Tajana Polić, v.r.