1

Poslovni broj: Gž-1072/2024-2

 

 

Poslovni broj: Gž-1072/2024-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz S., OIB: ... zastupane po punomoćnici A. F., odvjetnici u V., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ... zastupanog po punomoćniku G. G., odvjetniku u V., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-536/2023-27 od 6. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2024.

 

p r e s u d i o              j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-536/2023-27 od 6. lipnja 2024.

 

II. Preinačuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-536/2023-27 od 6. lipnja 2024. na način da se odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: ... da tužiteljici M. B. iz S., OIB:... isplati iznos od 1.454,54 EUR (tisućučetiristopedesetičetiri eura i pedesetičetiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 30.12.2023.g. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31.12.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanje referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

na iznos od 0,19 € sa kamatom od 30.4.2012 do plaćanja;

na iznos od 39,75 € sa kamatom od 31.5.2012 do plaćanja;

na iznos od 38,75 € sa kamatom od 30.6.2012 do plaćanja;

na iznos od 39,01 € sa kamatom od 31.7.2012 do plaćanja;

na iznos od 38,26 € sa kamatom od 31.8.2012 do plaćanja;

na iznos od 36,63 € sa kamatom od 30.9.2012 do plaćanja;

na iznos od 38,36 € sa kamatom od 31.10.2012 do plaćanja;

na iznos od 39,20 € sa kamatom od 30.11.2012 do plaćanja;

na iznos od 38,61 € sa kamatom od 31.12.2012 do plaćanja;

na iznos od 35,34 € sa kamatom od 31.1.2013 do plaćanja;

na iznos od 38,12 € sa kamatom od 28.2.2013 do plaćanja;

na iznos od 38,36 € sa kamatom od 31.3.2013 do plaćanja;

na iznos od 37,27 € sa kamatom od 30.4.2013 do plaćanja;

na iznos od 33,88 € sa kamatom od 31.5.2013 do plaćanja;

na iznos od 33,80 € sa kamatom od 30.6.2013 do plaćanja;

na iznos od 34,63 € sa kamatom od 31.7.2013 do plaćanja;

na iznos od 35,97 € sa kamatom od 31.8.2013 do plaćanja;

na iznos od 37,81 € sa kamatom od 30.9.2013 do plaćanja;

na iznos od 36,86 € sa kamatom od 31.10.2013 do plaćanja;

na iznos od 37,54 € sa kamatom od 30.11.2013 do plaćanja;

na iznos od 38,30 € sa kamatom od 31.12.2013 do plaćanja;

na iznos od 36,57 € sa kamatom od 31.1.2014 do plaćanja;

na iznos od 37,52 € sa kamatom od 28.2.2014 do plaćanja;

na iznos od 37,21 € sa kamatom od 31.3.2014 do plaćanja;

na iznos od 36,16 € sa kamatom od 30.4.2014 do plaćanja;

na iznos od 35,82 € sa kamatom od 31.5.2014 do plaćanja;

na iznos od 35,97 € sa kamatom od 30.6.2014 do plaćanja;

na iznos od 37,17 € sa kamatom od 31.7.2014 do plaćanja;

na iznos od 38,17 € sa kamatom od 31.8.2014 do plaćanja;

na iznos od 37,96 € sa kamatom od 30.9.2014 do plaćanja;

na iznos od 38,83 € sa kamatom od 31.10.2014 do plaćanja;

na iznos od 39,42 € sa kamatom od 30.11.2014 do plaćanja;

na iznos od 39,07 € sa kamatom od 31.12.2014 do plaćanja;

na iznos od 39,54 € sa kamatom od 31.1.2015 do plaćanja;

na iznos od 39,54 € sa kamatom od 28.2.2015 do plaćanja;

na iznos od 39,54 € sa kamatom od 31.3.2015 do plaćanja;

na iznos od 39,54 € sa kamatom od 30.4.2015 do plaćanja;

na iznos od 39,54 € sa kamatom od 31.5.2015 do plaćanja;

na iznos od 39,54 € sa kamatom od 30.6.2015 do plaćanja;

na iznos od 20,79 € sa kamatom od 31.7.2015 do plaćanja;

sve u roku od 15 dana.“

 

 

 

 

r i j e š i o   j e

 

I. Uvažava se žalba tuženika te se preinačuje odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-536/2023-27 od 6. lipnja 2024. na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 1.454,54 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba ugovora o kreditu broj 218-50-3861672 od 2. siječnja 2007. sadržana u članku 3. kojim se tužiteljica obvezala prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tuženiku naknadu od 0,50% iznosa kredita te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 66,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 6. siječnja 2007. do isplate. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 2.368,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (točka III. izreke). Drugom točkom III. izreke odbijana je tužiteljica sa zahtjevom za isplatu iznosa od 198,72 EUR.

 

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I. do III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova žalbe u neodređenom iznosu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

6. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik je pobijani dio presude sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

 

7.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorna odredba o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) i o jednokratnoj naknadi nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

 

7.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

 

7.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

 

8. U postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud uz primjenu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 218-50-3861672 od 2. siječnja 2007. i kondikcijski zahtjevi za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u članku 3. tog potrošačkog ugovora i na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je sadržana u članku 7. tog ugovora u odnosu na koji su stranke u smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., i 52/16., dalje ZPK) 14. siječnja 2016. zaključile dodatak broj konv-01/2016 ugovoru o kreditu broj 218-50-3861672 (dalje: dodatak ugovoru).

 

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provođenjem financijskog vještačenja te saslušanjem tužiteljice i svjedokinje M. Š., prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 2. siječnja 2007. u Č. između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački stambeni ugovor o kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 3,95% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 180 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 2. siječnja 2007. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i R. d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je R. d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2008., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za utvrđenje i naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužiteljica poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da je ugovorna odredba kojom je među strankama ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule ništetna

 

- da kunski iznos koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita iznosi 10.959,20 kn /1.454,54 EUR/[1]

- da su stranke 4. veljače 2016. sklopile dodatak ugovoru o kreditu u skladu s odredbama Zakona i izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015., dalje: ZID ZPK/2015)

- da je taj dodatak ugovoru o kreditu sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prilikom prvog korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 0,50% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužiteljici nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužiteljica 5. siječnja 2007. platila tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu 66,61 EUR

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023.

 

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovorno odredbu o otplati kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF prethodno ocijenio ništetnom pa je na temelju članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. i 78/2015., dalje: ZOO) naložio tuženiku vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos dospio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da unatoč provedenoj konverziji tužiteljica nije u potpunosti obeštećena za štetne posljedice koje su nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF jer da tužiteljici konverzijom nije vraćen novčani iznos preplaćen zbog ništetnosti te ugovorne odredbe. Isto tako, ugovornu odredbu o jednostranoj naknadi je uz primjenu članka 86. stavka 1. ZZP/2003 utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja tog iznosa (dan neosnovanog bogaćenja tuženika) do isplate.

 

U odnosu na točku I. izreke prvostupanjske presude

 

12. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je sud prvog stupnja u točci I. pobijane presude prihvatio kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita broj 218-50-3861672 od 2. siječnja 2007. plaćeni na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i to kao pravnu posljedicu njezine ništetnosti.

 

13. Iz stanja spisa i utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi:

- da je dodatak ugovoru o kreditu broj 218-50-3861672 od 4. veljače 2016. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 te da njegova valjanost nije dovedena u pitanje

- da prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. preplata tužiteljice po ugovoru o kreditu broj 218-50-3861672 iznosila 1.034,13 EUR (7.892,55 kn)

- da se ta preplata, prema sporazumu stranaka, koristila za namirenje budućih uzastopnih anuiteta na način da se 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

 

14. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

 

15. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 2. siječnja 2007. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

 

15.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

 

16. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

 

16.1. Osim toga, nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF iz ugovora o kreditu broj 218-50-3861672 od 2. siječnja 2007. nakon zaključenog dodatka broj 2. tom ugovoru u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 ne obvezuju tužiteljicu, s obzirom na to da je ta nepoštena ugovorna odredba zamijenjena na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR.

 

16.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak nepoštene ugovorne odredbe u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

 

17. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

 

17.1. Stranke su dodatkom ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o otplati kredita s valutnom klauzulom u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije, osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužiteljice, iskorišteni u njezinu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom broj 2. ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

 

18. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost sporne ugovorne odredbe pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužiteljica učinila na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njezine obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je bila sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju te ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužiteljici, nego da se iskorištavaju u njezinu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

 

18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

 

18.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

 

18.3. Naposljetku, dodatak ugovoru o kreditu koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja dodatka ugovoru, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

 

19. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita broj 218-50-3861672 primio od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

 

19.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015 unio iznose koje tužiteljica traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržane u ugovorima u kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

 

20. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da iznosi plaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi nisu bili obuhvaćeni konverzijom, da konverzijom predmetnog kredita tužiteljica nije u potpunosti obeštećena za štetne posljedice koje su nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te da stoga postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorenog i stvarno naplaćenog anuiteta iz  ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 2. siječnja 2007. jer su dodatkom tom ugovoru i uplate koje čine tu razliku u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

 

21. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužiteljica restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF koja je sadržana u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 2. siječnja 2007. jer je, s jedne strane, ta odredba ne obvezuje, a, s druge strane, isplate koje je na temelju nje učinila vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom  tom ugovoru dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzela tim valjanim dodatkom. Stoga joj po pravnom shvaćanju ovog suda ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

 

22. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda održanoj 7. lipnja 2023. koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“

 

23. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke I. izreke pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu, u povodu žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika.

 

U odnosu na točku II. izreke prvostupanjske presude

 

24. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke na kojima se temelji odluka iz točke II. izreke pobijane presude prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

 

25. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u članku 3. ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

 

25.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (0,50% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

26. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

27. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

28. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

29. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (0,50% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

30. Odredbe članaka 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

31. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

32. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrži zahtjev za kredit koji je tuženik dostavio u odgovoru na tužbu, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

33. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih, sudskih i drugih troškove te troškova pristojbe veznih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu, osiguranje i naplatu tog ugovora. Očito je stoga da se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

34. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 0,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

35. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci II. izreke utvrdio ništetnom i na temelju članaka 1111. stavka 1. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 3. ugovora o kreditu u iznosu koji u žalbi nije osporavan i sa zateznom kamatom od dana kad je taj iznos primio do dana vraćanja (članak 1115. ZOO-a). Zbog toga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude

 

36. S obzirom na to da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi i s kondikcijskim zahtjevom za povrat iznosa od 66,61 EUR plaćenih na temelju te nepoštene ugovorne odredbe, a nije uspjela s kondikcijskim zahtjevom za povrat iznosa od 1.454,54 EUR plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, ocjena je ovog suda da su stranke, kvalitativno i kvantitativno, djelomično uspjele u parnici s približno jednakim dijelovima. Stoga je preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u točci III. izreke prvostupanjske presude i uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP-a je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Zbog toga je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, to tim više što je riječ o neodređenom zahtjevu za naknadu tih troškova.

 

U Varaždinu 4. rujna 2024.