Pristupanje sadržaju
- 1 - III Kr-24/2024-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika A. M. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika A. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 5. listopada 2021. broj K-70/2021-32 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 14. veljače 2023. broj Kž-797/2022., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Utvrđuje se da je zahtjev osuđenika A. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude djelomično osnovan, a u povodu tog zahtjeva i po službenoj dužnosti i u odnosu na osuđenika D. B., preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 5. listopada 2021. broj K-70/2021-32 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 14. veljače 2023. broj Kž-797/2022. u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni te se izriče da su:
a) osuđenik A. M., radnjama za koja je pravomoćnom presudom proglašen krivim, počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv gospodarstva, poticanja na prijevaru u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 37. i člankom 52. KZ/11. te se na temelju članka 247. stavka 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora od 2 (dvije) godine;
b) osuđenik D. B., radnjama za koje je pravomoćnom presudom proglašen krivim, počinio jedno produljeno kazneno djelo protiv gospodarstva, prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 52. KZ/11. te se na temelju članka 247. stavka 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora od 1 (jednu) godinu i 4 (četiri) mjeseca, dok se na temelju članka 57. KZ/11. osuđeniku D. B. izriče djelomična uvjetna osuda na način da se dio kazne od 6 (šest) mjeseci ima izvršiti, a dio kazne od 10 (deset) mjeseci se neće izvršiti ako osuđenik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.
II. U ostalom se dijelu zahtjev osuđenika A. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 5. listopada 2021. broj K-70/2021-32 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 14. veljače 2023. broj Kž-797/2022., osuđenici D. B. i A. M. proglašeni su krivima zbog kaznenih djela protiv gospodarstva i to osuđenik D. B. pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. KZ/11. i pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., a osuđenik A. M. pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, poticanja na prijevaru u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 37. KZ/11. i pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, poticanja na prijevaru u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. sve u vezi s člankom 37. KZ/11.
1.1. Osuđeniku D. B. je za kazneno djelo iz točke 1., na temelju članka 247. stavak 1. KZ/11., utvrđena kazna zatvora od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 2., na temelju članka 247. stavak 2. KZ/11., kazna zatvora od jedna godine i dva mjeseca pa je za ta djela, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđenik D. B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i šest mjeseci te mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će se od kazne na koju je osuđen izvršavati šest mjeseci, dok se dio kazne od jedne godine neće se izvršiti osuđenik D. B. u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
1.2. Osuđeniku A. M. je za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11., utvrđena kazna zatvora od jedne godine, a za kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ/11., kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci te je osuđenik A. M. za ta djela i uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i dva mjeseca.
1.3. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22.; - dalje: ZKP/22.), oštećeniku D. M., Z. D., ..., OIB: ..., i oštećenom trgovačkom društvu C. E.-I. d.o.o. u stečaju, B., ..., OIB: ... dosuđen je imovinskopravni zahtjev i to oštećeniku D. M. u iznosu od 25.620,00 kuna, a trgovačkom društvu C. E.-I. d.o.o. u stečaju u iznosu 90.516,75 kuna, te je naloženo osuđeniiku D. B. i osuđeniku A. M. da solidarno naknade štetu oštećeniku D. M. u iznosu od 25.620,00 kuna, a oštećenom C. E.-I. d.o.o. u stečaju iznos od 90.516,75 kuna, sve u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.
1.4. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/22. osuđenici D. B. i A. M. u cijelosti su oslobođeni obveze naknaditi troškove kaznenog postupka.
2. Osuđenik A. M. je pravovremeno osobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog povrede „kaznenog zakona iz čl. 469. t. 1,2,3 i 4 ZKP/08; čl. 468. st. 2 i 3 ZKP/08; čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava“. U zahtjevu je predloženo da se pobijana presuda preinači u smislu navoda u zahtjevu ili da se ista ukine.
3. Prvostupanjski sud je po zaprimanju zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude postupio u skladu s člankom 518. stavkom 4. ZKP/22.
4. Zahtjev osuđenika A. M. je djelomično osnovan, a djelomično nije osnovan.
5. Prema ocjeni ovog suda, s pravom osuđenik tvrdi da radnje za koje je osuđen predmetnom pravomoćnom presudom čine jedno produljeno djelo u smislu članka 52. stavka 1. KZ/11., a ne dva djela kako je pravomoćno presuđen, zbog čega je na njegovu štetu došlo do povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/22.
6. Prema odredbi članka 52. stavka 1. KZ/11., produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom izvrši više odvojenih radnji u prirodnom smislu kojima se ostvaruju bića istog ili istovrsnih kaznenih djela, ako one s obzirom na njihovu prostornu i vremensku povezanost čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu, a to je upravo slučaj u ovom predmetu.
6.1. Naime, osuđenik je pobijanom presudom za radnje opisane u točki 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim zbog poticanja na počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., dok je za radnje opisane u točki 2. izreke proglašen krivim zbog poticanja na počinjenje kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11. Dakle, i radnjama iz točke 1. i radnjama iz točke 2. izreke ostvario je bića istog kaznenog djela. Razlika je jedino u visini pribavljene imovinske koristi pa je u točki 1. izreke proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/11., a u točki 2. izreke zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 37. KZ/11.
6.2. Prostorna povezanost radnji iz točaka 1. i 2. izreke pobijane pravomoćne presude nedvojbeno proizlazi iz okolnosti da ih je osuđenik, prema činjeničnim opisima, počinio na području Z.
6.3. Vremenska povezanost obiju radnji proizlazi iz činjenice da je jedna od njih počinjena u mjesecu ..., dok je druga počinjena ... Dakle, postoji jasan vremenski kontinuitet činjenja ovog kaznenog djela.
6.4. Zaključak da obje radnje osuđenika zbog kojih je pobijanom pravomoćnom presudom proglašen krivim predstavljaju jedinstvenu cjelinu u pravnome smislu jasno proizlazi i iz drugih sjedinjavajućih okolnosti: sve su radnje počinjene na isti način, premda su počinjene na štetu različitih oštećenika, s kojima je, nakon što je po nalogu i uputi osuđenika A. M., osuđenik D. B. preuzeo poslovne udjele trgovačkog društva S. d.o.o. te postao odgovorna osoba, na nagovor osuđenika M. naručio robu od dvaju oštećenika, neistinitio prikazujući da će tu robu platiti, premda su obojica znala da roba neće biti plaćena zbog nedostatka novca na računu trgovačkog društva S. d.o.o. pa kada su im oštećenici robu isporučili, istu nisu platili, pribavivši tako trgovačkom društvu S. d.o.o. nepripadnu protupravnu imovinsku korist prema unaprijed stvorenoj namjeri.
7.5. Konačno, u odnosu na propisani uvjet da kazneno djelo, da bi bilo pravno označeno kao produljeno, mora biti počinjeno s namjerom, treba istaknuti da se postojanje tzv. jedinstvene (skupne, sveobuhvatne) namjere počinitelja koja se trebala odnositi ne samo na prvu od radnji, nego i na sve kasnije radnje tog djela (odnosno zahtjev da je počinitelj već u vrijeme počinjenja prve od tih radnji morao imati formiranu odluku o nastavljanju takvih aktivnosti) tražilo u starijoj sudskoj praksi. Novija sudska praksa prihvaća kao dostatnu za primjenu konstrukcije produljenog kaznenog djela tzv. produljenu ili nastavljenu namjeru, odnosno stvaranje, nakon počinjenja jedne od radnji koja ulazi u sastav produljenog djela, nove odluke počinitelja da ponovi takvu radnju. Zapravo, riječ je o više namjera koje se sukcesivno stvaraju na način da se svaka novostvorena namjera nastavlja na staru, odnosno o ponavljanju odluka o djelu njegovim ostvarenjem „korak po korak“ (tako i u odlukama ovog suda od 20. ožujka 2013. broj I Kž-88/2013., od 4. lipnja 2013. broj I Kž-888/2011-4, od 1. rujna 2021. broj III Kr-94/2020-5 i od 14. svibnja 2024. broj III Kr-12/2024-3).
8. Zbog svega iznesenog, radnje osuđenika zbog kojih je pobijanom presudom proglašen krivim, čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu pa se u konkretnoj situaciji radi o produljenom djelu, kako to s pravom tvrdi podnositelj zahtjeva. Zbog toga je, prihvaćanjem zahtjeva osuđenika A. M., preinačena pobijana presuda u pravnoj oznaci djela na način da je sada proglašen krivim za poticanje na počinjenje jednog produljenog djela iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 37. I člankom 52. KZ/11., a posljedično tome, pravomoćna presuda preinačena je i u odluci o kazni na način da je osuđenik, prihvaćanjem svih pravilno utvrđenih okolnosti koje su od utjecaja na odluku o kazni iz pravomoćne presude, sada osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, koja je kazna po svemu adekvatna za ispunjenje svrhe kažnjavanja.
9. Nadalje, prema članku 519. u vezi s člankom 511. stavkom 2. ZKP/22., primjenjujući načelo beneficium cohaesionis, jednako je postupljeno po službenoj dužnosti i u odnosu na osuđenika D. B., kojeg je osuđenik A. M. potaknuo na počinjenje ovog produljenog kaznenog djela, a s obzirom na to da su razlozi koje je u svom zahtjevu istaknuo osuđenik A. M. od koristi i za tog osuđenika. Slijedom toga, osuđenik D. B. je proglašen krivim zbog jednog produljenog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom KZ/11., za koje je, uz prihvaćanje svih okolnosti odlučnih za kaznu iz pravomoćne presude, osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i četiri mjeseca. Na temelju članka 57. KZ/11. ovom je osuđeniku izrečena djelomična uvjetna osuda na način da se dio kazne od šest mjeseci ima izvršiti, a dio kazne od deset mjeseci se neće izvršiti ako osuđenik u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Prema ocjeni ovog suda, upravo će se navedenom kaznom u odnosu na osuđenika B. ostvariti svrha kažnjavanja.
10. Uslijed ove preinake, prigovori osuđenika M. u odnosu na pravnu kvalifikaciju radnje iz točke 1. izreke prvostupanjske presude postali su bespredmetni. Naime, osuđenik smatra da je zbog visine pribavljene imovinske koristi u odnosu na ovu radnju trebalo primijeniti odredbe članka 293. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.) jer za tu radnju KZ/11. nije blaži. No, s obzirom na to da se kod produljenog kaznenog djela, prema članku 52. stavku 3. KZ/11., kazneno djelo pravno označava prema najtežem djelu, osuđenik M. je sada osuđen za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. u vezi s člankom 37. i člankom 52. KZ/11., a u odnosu na to je djelo, protivno navodima u zahtjevu, KZ/11. blaži za osuđenika.
10.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. bilo je utvrđeno da „znatna šteta“ iz kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 293. stavka 2. KZ/97. postoji kada prelazi 30.000,00 kuna. Međutim, prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. prosinca 2012. o visinama neodređenih vrijednosti koja su zakonska obilježja pojedinih kaznenih djela, neodređena vrijednost „znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“, kod kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. KZ/11. postoji kada vrijednost imovinske koristi prelazi 60.000,00 kuna. Člankom 87. stavkom 29. KZ/11., nakon uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propisano je da „znatna imovinska korist“, odnosno „znatna šteta“ iznosi 7.963,37 eura. Dakle, zbog povećane visine znatne imovinske koristi, za osuđenika je blaži KZ/11. i to unatoč tome što je za kazneno djelo iz članka 247. stavka 2. KZ/11. propisan viši posebni maksimum od deset godina. Naime, sud je prilikom odmjeravanja kazne za to novo kazneno djelo, vezan ranije propisanim posebnim maksimumom kazne od osam godina.
11. Osuđenik u zahtjevu ističe i daljnju povredu kaznenog zakona, smatrajući da je u konkretnoj situaciji primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti (članak 469. točka 4. ZKP/08.) jer da su sva djela počinjena u vrijeme važenja KZ/97. pa se prilikom odlučivanja o jedinstvenoj kazni zatvora nisu mogle primijeniti odredbe članka 51. KZ/11., jer su odredbe članka 60. KZ/97. za njega blaže.
11.1. Uslijed prihvaćanja osuđenikovog zahtjeva i preinačavanja pravomoćne presude u pravnoj oznaci djela na način da je osuđenik sada proglašen krivim zbog jednog kaznenog djela za koje mu je kazna izrečena bez primjene odredaba o stjecaju kaznenih djela, ovaj je prigovor također postao bespredmetan No, unatoč tome treba napomenuti da, u skladu s odredbom članka 3. stavka 2. KZ/11., u slučaju kada se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude zakon izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se zakon koji je najblaži za počinitelja, zbog čega su, kao što je već obrazloženo, na osuđenika primijenjene odredbe KZ/11.
11.2. Također, u situaciji kada se preinačuju bez obnove postupka u odluci o kazni više pravomoćnih presuda od kojih su neke donesene u skladu s odredbama KZ/97., a neke u skladu s odredbama KZ/11., na što osuđenik također upire u svojem zahtjevu, pravilno je primijeniti odredbe kasnijeg zakona. Takvo postupanje nije samo u skladu sa Zaključkom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. listopada 2016. broj Su-IV-21/2016-40, nego i sa praksom ovog suda, i to kako novijom (vidi odluke VSRH broj:I Kž 77/2018-, III Kž 7/2018-5, III Kr 98/2023-3. III Kž-1/2024-4 i druge), tako i starijom praksom (knjiga dr. B. Z. „Krivični zakonik u praktičnoj primjeni“, Narodne novine, 1956., u kojoj autor komentira praksu te se slaže sa sudovima „... ako se sudi za više kriv. djela u stjecaju, od kojih su neka izvršena pod režimom starog a druga pod režimom novog zakona, može se za prva djela kvalificirati i kazna utvrditi po starom zakonu, a za druga po novom zakonu, ali će se jedinstvena kazna izreći po pravilima o stjecaju koja predviđa novi zakon ...“ (strana 307).
12. Nije u pravu osuđeni A. M. ni kada, u ostalom dijelu zahtjeva, tvrdi da je došlo do povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/22., jer da se prvostupanjska presuda temelji na nezakonitom dokazu, konkretno na optužnici Općinskog državnog odvjetništva u B. od 24. ožujka 2011. broj K-DO-127/09-30, KPO-DO-2/10., u kojoj je u obrazloženju navedena njegova obrana koja je izdvojena rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 24. travnja 2016. broj Kž-141/2016-4. Naime, optužnica nije dokaz pa onda ne može niti biti nezakonit dokaz, kako je to navedeno i u pravomoćnoj presudi u kojoj je odbijeno izdvajanje spomenute optužnice.
13. Osuđenik nije u pravu ni kada tvrdi da mu je, zbog odbijanja suda da se ponovno ispitaju svjedoci M. i T., teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, čime upire na povredu iz članka 468. stavka 2. ZKP/22.
13.1. Suprotno navodima osuđenika, odbijanje dokaznih prijedloga za ispitivanjem navedenih svjedoka, ne predstavlja tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.
13.2. Prije svega treba reći da dokazivanje, prema odredbi članka 418. stavka 1. ZKP/22., obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. To, drugim riječima, znači da sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/22. vodeći računa o okolnostima svakog konkretnog slučaja.
13.3. Premda osuda nakon izvođenja dokaza optužbe, uz odbijanje dokaznih prijedloga obrane, može predstavljati povredu načela pravičnosti proklamiranog člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav), odnosno konfrontacijskog prava iz članka 29. stavka 3. alineje 6. Ustava, kao i povredu tih prava propisanih člankom 6. stavcima 1. i 3. europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje EKLJP), prema standardima ustanovljenima i opisanima u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) - primjerice, u predmetima Topić v. Croatia, Horvatić v. Croatia, Asch v. Austria, Sevinc v. Turkey, Byikov v. Russia, Barim v. Turkey, Khan v. UK, P.G. i J.K. v. UK, Vidal v. Belgium, do povrede tih načela može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet optužbe, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja i ako nisu „dosadni ili tegobni“ te ako sud njihovo odbijanje nije dovoljno obrazložio.
13.4. Iz stanja spisa proizlazi da su navedeni svjedoci ispitani u tijeku postupka te su detaljno iskazivali o okolnostima naručivanja, isporuke i predaje robe. Osuđenik M. je predložio njihovo ponovno ispitivanje, pri čemu taj svoj dokazni prijedlog nije obrazložio, dakle, nije sudu naveo razloge, odnosno nove okolnosti zbog kojih bi dodatno ispitivanje ovih svjedoka njega dovelo u bitno povoljniji položaj. Stoga, bez šireg i preciznijeg obrazloženja razloga za ponovno ispitivanje tih svjedoka uz isticanje novih okolnosti na koje ih treba ispitati, i prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u konkretnoj situaciji ne bi pridonijelo boljem i potpunijem utvrđenju činjeničnog stanja, s obzirom na to da su ti svjedoci već ispitani i detaljno su iskazivali na okolnosti opisane u činjeničnom opisu radnji za koja je osuđenik proglašen krivim, pri čemu je osuđenik bio prisutan kada su oni iskazivali. To su pravilno zaključili i jasno i dostatno obrazložili i prvostupanjski i drugostupanjski sud u pobijanim presudama. Slijedom navedenoga, nisu zadovoljeni temeljni kriteriji za ispunjavanje standarda ustanovljenih i opisanih u ranije citiranim presudama ESLJP o ostvarenju teške povrede prava na pravično suđenje.
13.5. Osuđenikovo neprihvaćanje ranijih iskaza navedenih svjedoka, predstavlja njegovo neslaganje s utvrđenim činjeničnim stanjem, a iz tog osnova se ovaj izvanredni pravni lijek, u smislu odredbe 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP/22., ne može podnositi.
13.6. Stoga, uz ovom sudu prihvatljive razloge prvostupanjskog i drugostupanjskog suda kojima je obrazloženo odbijanje dokaznih prijedloga obrane za ponovnim ispitivanjem navedenih svjedoka, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/22. koju navedenim tvrdnjama ističe osuđenik u zahtjevu.
14. Daljnjim navodima kojima osuđenik smatra da se u konkretnoj situaciji radilo o kaznenom djelu prijevare iz članka 224. KZ/97., osporava radnje poticanja te dovodi u pitanje pravilnost dosuđivanja imovinskopravnog zahtjeva, osuđenik izražava svoje neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pravomoćnoj presudi, a koja osnova pobijanja, kao što je to već navedeno, nije dopuštena u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.
15. Slijedom svega navedenog iznesenog, a na temelju članka 519. u vezi s člankom 513. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24.; - dalje: ZKP/24) (točka I.) i u vezi s člankom 512. ZKP/24. (točka II.), odlučeno je kao u izreci.
Damir Kos, v.r.