Poslovni broj: Gž R-187/2023-3

 

Poslovni broj: Gž R-187/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. L., V. G., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., Ministarstvo ..., Z., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V. G., Građansko-upravni odjel, radi isplate, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Pr-74/2019-28 od 2. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja se djelomično odbija i djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: Pr-74/2019-28 od 2. lipnja 2023.

 

- potvrđuje u toč. I. izreke,

 

- preinačuje u toč. II. izreke tako da se sudi:

 

Svaka stranka snosi svoje troškove.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

             

1. Pobijanom presudom, toč. I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da se naloži tuženici da mu na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 3.962,09 EUR (ranije 29.852,19 kn) bruto, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, dok je u toč. II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.044,75 EUR-a (ranije 7.871,67 kn) u roku 15 dana.

 

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19: 80/22; 114/22 i 155/23; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu, preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova, a podredno da ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženica se protivi navodima žalbe i predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

4. Žalba djelomično nije osnovana, dok je djelomično osnovana (kod odluke u troškovima postupka).

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 3.962,09 EUR-a (ranije 29.852,19 kn) bruto zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na ime rada za vrijeme u koje je tužitelj trebao koristiti pravo na stanku, kod čega prvostupanjski sud konstatira:

 

- da između stranaka nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju od 29. srpnja 2014. do 29. srpnja 2019. bio zaposlen kao državni službenik u Ministarstvu ..., Uprava za zatvorski sustav i probaciju te je bio raspoređen na rad u Odgojni zavod u T. na radno mjesto pravosudnog policajca,

 

- dok je među strankama sporno je li tužitelj u utuženom razdoblju na svom radnom mjestu svakodnevno mogao koristiti svoje pravo na stanku u trajanju od 30 minuta kada radi u smjenama, odnosno 60 minuta kada radi u turnusima, je li stanka morala biti u neprekinutom trajanju te je li tuženica bila u obvezi voditi evidenciju stanke, kao i visina tužbenog zahtjeva.

 

6. Nakon što je u toč. 8. do 19. reproducirao sadržaj materijalnih dokaza (obračunske liste) i iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja, prvostupanjski sud daje pravni okvir spora (poziva se na odgovarajuće odredbe Zakona o radu i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike) i uz poziv na odredbu čl. 135. st. 1. Zakona o radu (NN br. 93/14; 127/17; 98/19 i 151/22; dalje: ZR) zaključuje da je teret dokazivanja spornih činjenica u ovom postupku na tužitelju koji tvrdi da ga je tuženica onemogućila u korištenju stanke, slijedom čega je i u to vrijeme obavljao rad i da je tuženica imala obvezu vođenja evidencije stanke, da bi nakon toga utvrdio ove odlučne činjenice:

 

- da je uvidom u obračunske liste utvrđeno da su se tužitelju u utuženom razdoblju, po potrebi, na plaći obračunavali troškovi za „gablec“ (topli obrok) i "kantina", pa je tužitelj u utuženom razdoblju na taj način koristio stanku, neovisno o činjenici da je nije koristio odjednom u trajanju od 30 minuta odnosno 60 minuta jer je to preporučljivo, ali ne i obvezno,

 

- da tužitelj, kao i svjedoci M. N. i D. B., iako međusobno suglasno, iskazuju kontradiktorno svjedocima B. S. i V. V., kada navode da su se obraćali poslodavcu u svezi nemogućnosti korištenja stanke, dok svjedoci B. S. i V. V. iskazuju da im se nikada niti jedan službenik nije obratio s takvim traženjem niti je bilo prigovora što ne koriste stanku, time da se obzirom na dosljednost, detaljnost u iskazivanju i nepristranost u odnosu na tužitelja i svjedoke M. N. i D. B. (koji su osobno zainteresirani za ishod ovog postupka budući su i sami tužili tuženicu za istu pravnu stvar), iskazi svjedoka B. S. i V. V. ocijenjeni vjerodostojnima i uvjerljivima,

 

- da činjenicu da tužitelju nije omogućeno korištenje slobodnih sati u zamjenu za neiskorištenu stanku ne potvrđuje niti materijalna dokumentacija,

 

- da nijednim zakonskim propisom nije predviđeno vođenje evidencije o korištenju stanke radnika, a to nije propisano niti Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima te se činjenica da tuženica nije vodila evidenciju o korištenju stanke, ne može tumačiti na njezinu štetu budući da ju niti jedan propis ne obvezuje na to, osobito kada se ima u vidu da je tuženica uredno vodila sve evidencije o radnom vremenu na koje ju obvezuju propisi,

 

- da okolnost što stanka nije evidentirana u službenoj evidenciji radnog vremena ne znači da ista nije korištena,

 

- da je tužitelj koristio stanku proizlazi iz obračunskih lista iz kojih je vidljivo konzumiranje ''gableca'' i korištenje napitaka iz kantine, a koju činjenicu su potvrdili svi saslušani svjedoci,

 

- da priroda tužiteljevog posla kao pravosudnog policajca u Odgojnom zavodu T., nije takva da podupire njegove tvrdnje da u tijeku cijelog svog radnog staža nikada nije mogao koristiti stanku jer tužitelj pogrešno tumači da se korištenje stanke konzumira isključivo napuštanjem radnog mjesta u smislu izlaska izvan kruga kaznionice ili napuštanja porte budući da ni jednim propisom nije određeno da se stanka koristi izvan radnog mjesta,

 

- da je tijekom postupka utvrđeno da su postojale iznimne situacije kada tužitelj zbog prirode posla nije mogao koristiti stanku tijekom radnog dana, ali tužitelj nije dokazao da je u tim slučajevima od poslodavca tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana, a što je mogao i trebao učiniti sukladno odredbi čl. 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN br. 112/17; 12/18 i 2/19; dalje: KU),

slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev nije osnovan te ga odbija u cijelosti.

 

6.1. Prvostupanjski sud dodaje da je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveo dokaz financijskim vještačenjem, ali ga nije posebno cijenio, s obzirom da je utvrđeno da tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva.

 

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tužitelj poziva u žalbi reproduciranjem zakonskog opisa te bitne povrede. Pobijana presuda se u cijelosti može ispitati u žalbenom postupku, a svoju odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je obrazložio jasnim, neproturječnim, relevantnim i valjanim razlozima.

 

7.1. Naprotiv, upravo su navodi žalbe u proturječju s navodima koje je tužitelj iznosio u prvostupanjskom postupku. Tako je tužitelj u tužbi tvrdio da mu tuženica nije omogućila ostvarenje zakonskog prava na stanku, pa kako se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to se tuženica njegovim radom neosnovano obogatila, jer je on radio kada je trebao koristiti stanku te mu je tuženica dužna nadoknaditi vrijednost tako odrađenih sati. Dakle, tužitelj se je pozivao (i činjenično obrazlagao) pravni institut stjecanja bez osnove koji je reguliran u odredbama čl. 1111. do 1120. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), da bi sada u žalbi tvrdio da je „(...) podnio tužbu radi isplate manje isplaćene plaće (...)“, a plaća je kao primitak radnika koji poslodavac isplaćuje radniku za obavljeni rad u određenom mjesecu regulirana u odredbama čl. 90. do 97. ZR-a.

 

7.2. U tom kontekstu, nije osnovana niti žalbena tvrdnja da odredba čl. 8. toč. 9. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima sadrži (i) predmnijevu o evidenciji korištenja stanke. U odnosu na taj dio žalbe ovaj sud primjećuje da se tužitelj poziva na određenu odredbu navedenog Pravilnika ne navodeći o kojem je konkretno Pravilniku riječ, a u utuženom razdoblju su bila na snazi dva Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima, i to Pravilnik objavljen u NN br. 32/15 i 97/15 te Pravilnik objavljen u NN br. 73/17. Međutim, kako oba Pravilnika sadrže u bitnome identičnu odredbu čl. 8. toč. 9., to su navodi žalbe u ovom dijelu razumljivi, ali nisu osnovani.

 

7.3. Ovaj sud prihvaća stav prvostupanjskog suda da nijednim zakonskim propisom nije predviđeno vođenje evidencije o korištenju stanke radnika, a to nije bilo predviđeno niti predmetnim Pravilnicima. Naime, odredba čl. 8. toč. 9. tih Pravilnika propisuje da evidencija o radnom vremenu sadrži vrijeme nenazočnosti na radu: sate korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg), neradne dane i blagdane utvrđene posebnim propisom, sate spriječenosti za rad zbog privremene nesposobnosti za rad, sate plaćenih dopusta, sate nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena po zahtjevu radnika, sate nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena u kojima radnik svojom krivnjom ne obavlja ugovorene poslove, sate provedene u štrajku, sate isključenja s rada (lockout), pa po ocjeni ovoga suda odredba na koju se poziva tužitelj ne sadrži (i) predmnijevu o evidenciji korištenja stanke. Naprotiv, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da se stanka ubraja u radno vrijeme (dakle, vrijeme nazočnosti radnika na radu), a čime se ona razlikuje od ostalih odmora na koje prema propisima radnik ima pravo, poput dnevnog, tjednog i godišnjeg odmora, koji se ne ubrajaju u vrijeme nazočnosti radnika na radu. Nastavno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da poslodavac u sklopu vođenja evidencije o radnom vremenu, nije dužan voditi i evidenciju o korištenju stanke radnika, kako to tvrdi tužitelj u žalbi. Zaključno, bespredmetno je pozivanje tužitelja na odluku tuženice (Ministarstva ..., Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Odgojni zavod u T.) koja je donesena 25. siječnja 2023., obzirom da je relevantno razdoblje koje je obuhvaćeno tužbom od 29. srpnja 2014. do 29. srpnja 2019., kada navedena odluka, izvan svake sumnje, nije bila na snazi.

 

7.4. Zbog navedenog, promašeno je pozivanje tužitelja na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-3256/2011 od 1. prosinca 2014., jer pobijana presuda ne upućuje na arbitrarnost prvostupanjskog suda u rješavanju, kao i na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje polaze od premise da radniku nije bilo omogućeno korištenje stanke, dok je u konkretnoj parnici utvrđeno drugačije činjenično stanje.

7.5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

8. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba čl. 7. i čl. 219. st. 1. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a te je pravilno primijenjena odredba čl. 135. st. 2. ZR-a.

 

8.1. Tako je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je teret dokazivanja spornih činjenica u ovom postupku na tužitelju koji tvrdi da ga je tuženica onemogućila u korištenju stanke i da je i u to vrijeme obavljao rad te da je tuženica imala obvezu vođenja evidencije stanke. Takav zaključak temelji se na pravilnoj primjeni odredbe čl. 135. st. 1. ZR-a kojom je propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

 

8.2. Stoga nije osnovana žalbena tvrdnja da nije bilo uvjeta za prebacivanje tereta dokaza sa tuženice na tužitelja, kod čega je promašena tvrdnja tužitelja da nije ni mogao dokazati da ga je poslodavac onemogućio u korištenju stanke, budući se radi o negativnoj činjenici koja se sama po sebi ne može dokazivati. Naime, eventualne radnje (činidbe) odnosno propuste tuženice koji su prema tvrdnji tužitelja njega onemogućili u korištenju stanke su pozitivne činjenice, pa je teret dokaza tih činjenica prema mišljenju i ovoga suda bio na tužitelju.

 

8.3. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a jer je prvostupanjski sud odlučne činjenice utvrdio uz pravilnu i zakonitu ocjenu dokaza, kod čega je sud, nakon što je zaključio da tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, bio ovlašten odlučiti da neće posebno cijeniti dokaz financijskim vještačenjem kojeg je proveo na okolnost visine tužbenog zahtjeva, obzirom da se ocjenom tog dokaza (više) ne mogu utvrditi činjenice koje su važne za donošenje odluke (argument iz čl. 220. st. 1. ZPP-a). Stoga je prvostupanjski sud i u tom dijelu postupio u okviru svojih procesnih ovlaštenja te tužitelju time nije povrijeđeno pravo na pristup sudu.

 

9. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je odbijanjem tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

9.1. Prije svega, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da tužitelj nije imao mogućnost korištenja stanke budući je životno posve nelogično da bi osoba (konkretno tužitelj) koja na pojedinom poslu radi preko 20 godina i da u utuženom razdoblju (dakle, u razdoblju od punih 5 godina), kako to tužitelj tvrdi, nikad nije mogla koristiti stanku. U tom kontekstu, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da su iskazi tužitelja te svjedoka M. N. i D. B. nevjerodostojni, budući da oni jesu suglasno iskazivali da im nije omogućeno korištenje stanke, ali su istovremeno iskazivali (što je u proturječju s tvrdnjom da im nije omogućeno korištenje stanke), da su mogli koristiti stanku radi konzumiranja obroka i napitka, a koji dio iskaza je u proturječju i s iskazima drugih saslušanih svjedoka te materijalnoj dokumentaciji u spisu (obračunskim listama) te se prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da su se tužitelju u utuženom razdoblju po potrebi na plaći obračunavali troškovi za „gablec“ (topli obrok) i "kantina", slijedom čega se mora zaključiti da je tužitelj u utuženom razdoblju na taj način koristio stanku. Isti zaključak (da je tužitelju omogućeno korištenje stanke) pravilno je utvrđeno i iz dopisa koje je poslodavac upućivao pojedinim zatvorskim ustanovama kada bi tužitelj službeno putovao radi preprate maloljetnika u udaljenija mjesta kao i iz postupanja poslodavca u situacijama preprate u obližnji sud kada daje nalog kantini da sačuva hranu (,,gablec'') tužitelju po povratku. Nastavno, prihvaća se ocjena prvostupanjskog suda da priroda tužiteljevog posla kao pravosudnog policajca u Odgojnom zavodu T., ne podupire tužiteljeve tvrdnje da u tijeku cijelog svog radnog staža nikada nije mogao koristiti stanku jer tužitelj pogrešno tumači da se korištenje stanke konzumira isključivo napuštanjem radnog mjesta u smislu izlaska izvan kruga kaznionice ili napuštanja porte budući da ni jednim propisom (niti odredbama ZR-a odnosno KU) nije propisano da se stanka koristi izvan radnog mjesta.

 

9.2. Stoga nisu osnovane žalbene tvrdnje tužitelja da mu tuženica nije omogućila korištenje stanke za vrijeme rada, a na što da ukazuje činjenica da je priroda posla kojeg je obavljao takva da se poslovi na njegovom radnome mjestu, ne smiju prekidati (da traju neprekidno od 0,00 do 24,00 sata) pa da bi koristio stanku za vrijeme rada tužitelja je trebao zamijeniti drugi službenik kojeg je trebao odrediti dežurni u Odgojnom zavodu u T., što on nije bio u mogućnosti zbog manjka službenika na radnome mjestu tužitelja, kao i na ostalim radnim mjestima. Naime,  tijekom postupka utvrđeno je da su postojale iznimne situacije kada tužitelj zbog prirode posla nije mogao koristiti stanku tijekom radnog dana, ali tužitelj nije dokazao da je u tim slučajevima od poslodavca tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana (što ne dovodi u sumnju niti žalbenim navodima), a što je tužitelj mogao i trebao učiniti sukladno odredbi čl. 42. KU.

 

9.3. Posljedično, ne može se prihvatiti pozivanje tužitelja na iskaz svjedoka V. V. jer se isključivo poziva na dio iskaza koji mu ide u prilog, dok ispušta dio u kojem taj svjedok konstatira činjenicu premalog broja službenika, ali istovremeno tvrdi da je službenicima u dnevnoj radnoj smjeni uspio osigurati stanku u trajanju od 30 minuta, kao i to da nitko od službenika u situaciji kada nije mogao koristiti stanku, nije službenim putem tražio od poslodavca da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana.

 

9.4. Zaključno, nije osnovano pozivanje tužitelja na odluke županijskih sudova (koje djelomično citira u žalbi), jer se te odluke temelje na činjeničnom stanju koje je različito od činjeničnog stanja (u vezi korištenja stanke) koje je utvrđeno u ovom postupku.

 

10. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. izreke.

 

11. Žalba tužitelja osnovana je u dijelu u kojem je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka (toč. II. izreke pobijane presude), koju je sud utemeljio na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 154.a i čl. 155. ZPP-a navodeći da je tuženica u cijelosti uspjela u sporu te je naložio tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.044,75 EUR-a (ranije 7.871,67 kn) u roku od 15 dana.

 

11.1. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je odluka o troškovima postupka u suprotnosti s presudom Europskog suda za ljudska prava donesenom u predmetu Klauz protiv Hrvatske, kao i pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci poslovni broj: Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021.

 

11.2. Prema odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Prema odredbi čl. 163. ZPP-a odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.).

 

11.3. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 2/10, dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava

 

11.4. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravedna ravnoteža između općeg interesa (legitimnog cilja kojem teži pravilo naknadi troškova) i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

11.5. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica, slijedom čega zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

 

11.6. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

 

11.7. U ovom predmetu tužitelj je podnio tužbu radi isplate iznosa od 3.962,09 EUR-a (kojeg je postavio u podnesku od 27. ožujka 2023.), tvrdeći u tužbi da mu tuženica nije omogućila ostvarenje zakonskog prava na stanku, pa kako se vrijeme provedeno na stanci ubraja u radno vrijeme, to se tuženica njegovim radom neosnovano obogatila, jer je on radio kada je trebao koristiti stanku te mu je tuženica dužna nadoknaditi vrijednost tako odrađenih sati, čime se je pozivao na pravni institut stjecanja bez osnove.

 

11.8. Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na isplatu zatraženog iznosa bilo potpuno neopravdano. Tako je tijekom postupka utvrđeno da su postojale iznimne situacije kada tužitelj zbog prirode posla nije mogao koristiti stanku tijekom radnog dana, a prvostupanjski sud je radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveo (i) dokaz financijskim vještačenjem (kojeg sigurno ne bi provodio da je već u tom stadiju postupka ocijenio da nije dokazana osnova tužbenog zahtjeva).

 

11.9. Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. Tuženicu Republiku Hrvatsku zastupa Državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i, samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.044,75 EUR-a (ranije 7.871,67 kn), a taj iznos troškova nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja, koja proizlazi iz podataka u spisu, posebno imajući u vidu podatke iz nalaza i mišljenja vještaka (koje stranke u postupku nisu osporavale) prema kojima se je osnovna plaća tužitelja u utuženom razdoblju kretala između 5.475,91 kn i 6.365,66 kn, dok se je cijena sata rada uz posebne uvjete rada kretala između 38,69 kn i 51,72 kn. Zbog navedenog, prihvaća se žalbena tvrdnja tužitelja da iznos kojeg mu je naloženo platiti tuženici nije neznatan s obzirom na njegovu materijalnu i financijsku situaciju jer je plaća tužitelja u utuženom razdoblju bila manja od visine tog troška.

 

11.10. Stoga, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud zaključuje da odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža odnosno da bi plaćanje navedenih troškova za tužitelja predstavljalo prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

 

11.11. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u toč. II. izreke prvostupanjske presude tako da je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove.

 

12. Tužitelj nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, a djelomičan uspjeh u odnosu na odluku o troškovima u konkretnoj stvari nije odlučan za eventualnu dosudu troška žalbe, dok odgovor na žalbu tuženice nije bio potreban u ovoj parnici, pa su primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a odbijeni njihovi zahtjevi na naknadu troškova postupka te je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

 

U Varaždinu 29. kolovoza 2024.