- 1 -              III-Kr-38/2024-5

 

 

 

 

 

Broj: III-Kr-38/2024-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. Ž. B., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 31. ožujka 2021. broj K-5/2015-178 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. ožujka 2023. broj I Kž-73/2022-8,  u sjednici vijeća održanoj 29. kolovoza 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev os. Ž. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 31. ožujka 2021. broj K-5/2015-178 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 28. ožujka 2023. broj I Kž-73/2022-8, Ž. B. je zbog dva kaznena djela iz čl. 246. st. 2. KZ711. i jednog kaznenog djela iz čl. 312. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: KZ/97.), nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako to djelo, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine i tri mjeseca, u koju mu je kaznu, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. svibnja 2011. do 31. svibnja 2011.

 

2. Osuđenik je putem branitelja V. Š., odvjetnika iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. G. & V. Š. sa sjedištem u Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev), navodeći da ga podnosi „zbog povrede kaznenoga zakona na štetu osuđenika i zbog povrede odredaba kaznenoga postupka u žalbenom postupku odnosno zbog postupanja Visokog kaznenoga suda Republike Hrvatske u žalbenom postupku koje predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i međunarodnim pravom“, predlažući ovom sudu da utvrdi da je „zahtjev osnovan te preinači[ti] pobijanu presudu na način da osuđenika oslobodi optužbe, podredno ukine pravomoćnu presudu te vrati[ti] predmet na ponovni postupak, a u slučaju vraćanja predmeta pred drugostupanjski sud pred potpuno izmijenjenim vijećem“. Ujedno je, u smislu čl. 518. st. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/22.), stavljen prijedlog za odgodu izvršenja pravomoćne presude.

 

3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio u skladu s čl. 518. st. 4. ZKP/22.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Podnoseći zahtjev u odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. iz točke 1. izreke prvostupanjske presude zbog povrede kaznenog zakona, osuđenik smatra da djelo za koje je proglašen krivim nije kazneno djelo, čime ističe povredu iz čl. 469. toč. 1. ZKP/22. Pritom osuđenik pogrešno smatra da se, zbog toga što u izreci nije navedeno protivno kojim odredbama Statuta pravnih osoba u odnosu na koje su djela počinjena je postupao, ne može raditi o navedenom kaznenom djelu. Naime, osuđenik zanemaruje da se u konkretnoj situaciji ne radi o tzv. blanketnom kaznenom djelu zbog čega nije nužno u izreci navesti protivno kojoj je odredbi postupao. U činjeničnom opisu djela iz točke 1. je sasvim jasno i dostatno opisano osuđenikovo protupravno ponašanje. Navedeno je ponašanje protivno odredbama članka 40. Društvenog ugovora N. A. d.o.o. i članka 61. Pravila Poljoprivredne zadruge Đ., što je jasno navedeno, kako u obrazloženju prvostupanjske, tako i u obrazloženju drugostupanjske presude. Prema tome, nije na osuđenikovu štetu povrijeđen kazneni zakon time što u izreci presude u odnosu na djelo iz točke 1. nisu navedeni članci Statuta protivno kojima je osuđenik postupao.

 

5.1. Kada dalje u zahtjevu obrazlaže navedenu osnovu, osuđenik navodi da je „… u žalbi iscrpno elaborirao i naveo razloge zašto se u konkretnom slučaju ne može raditi o kaznenom djelu, odnosno zašto djelo za koje je osuđenik proglašen krivim nije kazneno djelo. Međutim, drugostupanjski sud ne daje nikakva argumentiranog odgovora ili obrazloženja na osuđenikove navode …“. Na ovakav način se zapravo ističe osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22., o čemu će više riječi biti u okviru upravo spomenute osnove pobijanja presude.

 

5.2. Daljnjim navodima kojima osuđenik argumentira zbog čega smatra da „… inkriminirano postupanje direktora/upravitelja nije zabranjeno niti aktima društava, niti bilo kakvim odlukama skupština kako se to navodi u činjeničnom opisu djela …“, on zapravo pobija činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi. No, u skladu s odredbama čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/22., to u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka nije dopušteno.

 

5.3. Naime, prema čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/22., zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog točno propisanih povreda zakona, pri čemu je Vrhovni sud Republike Hrvatske, shodno čl. 519. u vezi s čl. 511. st. 1. ZKP/22., ograničen samo na ispitivanje povreda zakona na koje se poziva osuđenik. To znači da je u zahtjevu, osim formalne naznake zbog koje se povrede zakona podnosi, potrebno konkretno obrazložiti na koji je način povreda procesnog ili materijalnog zakona po mišljenju osuđenika ostvarena. Navedeno zakonsko ograničenje također znači, kao što je to već navedeno, da se zahtjev ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

5.4. Jednaka je situacija i s upiranjem na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/22. u odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11. iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, s obzirom na to da tvrdnjama da „… postupanjem kako mu je stavljeno na teret nije oštetio niti objektivno može na takav način oštetiti društva N. a. d.o.o. i PZ Đ. …“, osuđenik zapravo nedopušteno pobija činjenična utvrđenja u pravomoćnoj presudi. Pritom se i u okviru ove povrede navodi da „… drugostupanjski sud na ovaj prigovor ne daje niti jedne jedine riječi valjana obrazloženja …“, čime se upire na izostanak obrazloženja u drugostupanjskoj presudi, što predstavlja osnovu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22., o čemu će više riječi biti u nastavku ove presude.

 

5.5. No, ovdje svakako treba napomenuti da, u skladu s odredbama Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09. i 152/11. - službeni pročišćeni tekst – dalje: ZTD), dobit trgovačkog društva predstavlja upravo imovinu tog društva i ne mora uopće biti raspodijeljena članovima tog društva. Imovina članova postaje tek kada se u skladu s aktima tog društva raspodijeli članovima.

 

6. Osuđenik i u odnosu na djelo iz čl. 312. st. 2. KZ/97. opisano u točki 2. izreke prvostupanjske presude ističe povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/22., smatrajući da djelo za koje je proglašen krivim nije kazneno djelo jer da „… izjava kojom se potvrđuje postojanje kakvog računa (poslovne isprave) te u kojoj se netko obvezuje da će ispuniti obveze iz nekog već sklopljenoga ugovora nije poslovna isprava, jer nema ama baš nikakva značenja za poslovne odnose …“. No, u navedenom osuđenik nije u pravu. Kao što je to naveo i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci, u skladu s odredbama Zakona o računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07., 125/11., 54/13., 121/14. i 78/15. – dalje: ZoR) i ZTD-a, poslovne isprave predstavljaju različite isprave koje služe u poslovanju određenog trgovačkog društva. Tako su poslovne isprave i knjigovodstvene isprave koje služe kao dokaz poslovnog događaja, dok računovodstvene isprave moraju biti utemeljene na podacima iz isprava u procesu poslovanja. Smatra se da je isprava uredna kada se na osnovi nje može utvrditi vrijeme i mjesto nastanka te njen materijalni sadržaj, pri čemu je vjerodostojna isprava ona koja potpuno i istinito održava poslovni događaj. Stoga izjava osuđenika kao dužnika u kojoj je neistinito prikazao postojanje duga trgovačkog društva N. A. d.o.o. prema Proizvodno-uslužnoj zadruzi T. za isporučeni merkantilni kukuruz predstavlja poslovnu ispravu.

 

6.1. Pritom na takvo utvrđenje nije ni od kakvog utjecaja što su kod navođenja točnog naziva zakona navedene pogrešne „Narodne novine“, odnosno izmjene i dopune koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja djela. Naime, odredbe o pojmovima isprava nisu mijenjanje niti u jednoj od izmjena i dopuna pa nije bilo nikakve mogućnosti povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika. Osuđenikovo nezadovoljstvo zbog osude za ovo kazneno djelo predstavlja njegovo nezadovoljstvo činjeničnim utvrđenjima iz pravomoćne presude, zbog čega, kao što je već navedeno, nije dopušteno podnositi ovaj izvanredni pravni lijek.

 

7. Osuđenik u pretežitom dijelu zahtjeva ističe povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/22. počinjenu u drugostupanjskom postupku, jer da je „… osuđeniku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to u aspektu prava na obrazloženu sudsku odluku. Presuda drugostupanjskoga suda ne udovoljava pretpostavkama vezanim uz kvalitetu sudske presude jer je arbitrarna i neobrazložena.“. Uz to, osuđenik ističe i povredu iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22., jer da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, što bi predstavljalo povredu čl. 487. st. 1. ZKP/22.  Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

 

7.1. Prije svega treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni  tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav), a koje je pravo sadržano i u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija), ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu, pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

7.2. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga ili ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba, dakle, biti riječ o nedvojbenoj pogreški, odnosno takvoj pogreški koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

 

7.3. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz njihove raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u osuđenikovom zahtjevu o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani. Pritom treba napomenuti da drugostupanjski sud, kada ispituje presudu u povodu žalbe, ispituje ju u okviru žalbenih navoda i po službenoj dužnosti. Međutim, nije dužan odgovoriti baš na svaki žalbeni navod, nego je nužno da odgovori na žalbene navode koji se tiču činjenica odlučnih za konkretan predmet. Stoga eventualno neodgovaranje na žalbene navode koji izlaze iz okvira odlučnih činjenica, ne čini presudu niti arbitrarnom niti neobrazloženom.

 

7.4. Odgovarajući na osuđenikove opširne navode iz žalbe, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje odluke najprije otklonio u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/22., ispitavši pritom pobijanu prvostupanjsku presudu i po službenoj dužnosti te nije našao ni neku od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti (odlomci 8., 8.1., 8.2., 8.3. i 8.4.). Potom je dao vrlo opsežne razloge na prigovore u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i to posebno u odnosu na djelo iz točke 1. (odlomci 9., 9.1., 9.2., 9.3., 9.4., 9.5., 9.6., 9.7., 9.8. i 9.9.), zatim u odnosu na djelo iz  točke 2. (odlomci 10., 10.1. i 10.2.) te u odnosu na djelo iz točke 3. (odlomci 11., 11.1 i 11.2.), a u povodu podnesene žalbe, ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/22. te nije utvrdio da bi na štetu osuđenika bio povrijeđen kazneni zakon (odlomak 12.1.). Također je, nakon što je iznio razloge za ukidanje oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude, drugostupanjski sud ispitao po žalbi i odluku suda prvog stupnja u odluci o kazni i troškovima i za to dao opširne razloge (odlomci 21., 21.1. i 22.). Pritom je odgovorio na žalbene navode obrane za ovaj sud prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, osvrćući se, kako na iskaze u tijeku postupka ispitanih svjedoka, tako i na knjigovodstveno financijsko vještačenje te isprave priložene u spisu predmeta, a sve to povezujući s osuđenikovom obranom. Također je detaljno analizirao utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga na svakom pojedinačno izvedenom dokazu te ih dovodeći međusobno u vezu. Prihvaćanje dijelom od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi, nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Naime, prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Naime, prvostupanjska presuda sadrži dostatnu i primjerenu raščlambu svih spornih činjenica, dovedenih međusobno u vezu, iz kojih je sud izveo zaključke koje je detaljno, jasno i prihvatljivim argumentima obrazložio. Uz takvo obrazloženje prvostupanjskog suda, nepotrebno je da drugostupanjski sud svaki detalj ponovno analizira, već je sasvim dostatno i prihvatljivo da se pozove na obrazloženje prvostupanjskog suda.

 

7.5. Dakle, pravomoćna presuda se temelji na personalnim i materijalnim dokazima čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te su slijedom toga i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno izvedeni i valjano obrazloženi. Stoga nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu upire da mu je u postupku povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku te pravo na učinkovito pravno sredstvo. Naime, drugostupanjski sud je dao jasne razloge za svoju odluke i detaljne odgovore na bitne žalbene prigovore, u potpunosti zadovoljivši kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku. Slijedom toga, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/22., kao niti povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP/22.

 

7.6. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima drugostupanjskog suda, u stvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga, kao što je to već više puta navedeno u ovoj odluci, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

 

8. Zaključno, očigledno je da osuđenik u najvećem dijelu svojeg zahtjeva ističe svoje neslaganje sa zaključcima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda u pravomoćnoj presudi, a što je pitanje činjenične prirode i nije podložno preispitivanju u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. S druge strane, sagledavajući obrazloženje prvostupanjskog i drugostupanjskog suda te postupak u cjelini, nema dvojbe da su sudovi dali podrobna obrazloženja za svoja činjenična utvrđenja i ocjenu dokaza te odgovore na sve relevantne navode u odnosu na žalbene razloge pa je bez osnova prigovor o arbitrarnosti presude i nepravičnosti postupka. Naime, prema razlozima navedenim, kako u prvostupanjskoj, tako i drugostupanjskoj presudi, iz Društvenog ugovora trgovačkog društva N. A. d.o.o. i Pravila Poljoprivredne zadruge Đ. koji reguliraju isplatu dobiti 10+2%, jasno i nedvosmisleno proizlazi da je osuđenik kao direktor N. A. i kao upravitelj Poljoprivredne zadruge Đ. imao pravo na isplatu u slučaju pozitivnog poslovanja ovih pravnih subjekata 2% dobiti, dok je 10% trebao raspodijeliti na zaslužne zaposlenike i zadrugare koji su doprinijeli razvoju društva i zadruge. U suprotnom, u ovim aktima društva i zadruge ne bi bilo potrebe na ovakav način raspoređivati dobit, nego bi jednostavno stajalo da direktoru, odnosno upravitelju pripada 12% dobiti s osnova plaće, pri čemu takav način isplate dobiti ne bi iziskivao niti podnošenje izvješća Nadzornom odboru. Suprotno ne potvrđuje niti svjedok V. D., na kojeg upire osuđenik, jer je i taj svjedok napomenuo osuđeniku da ne zna je li osuđeniku inkriminirano ponašanje pravno dopušteno.

 

8.1. Nadalje, a u odnosu na krivotvorenje isprava, jasno je u pravomoćnoj presudi navedeno da sporne izjave predstavljaju poslovnu ispravu prema Zakonu o računovodstvu te ZTD-u, a budući da je nesporno utvrđeno da do isporuke robe nije došlo, premda je priznat dug za robu, osuđenik je u te isprave unio neistinite podatke, upotrijebivši takvu ispravu kao pravu.

 

8.2. I konačno, iz svih relevantnih dokaza, a prvenstveno knjigovodstveno-financijskog vještačenja, jasno i nedvosmisleno je utvrđeno i obrazloženo da je osuđenik odobravanjem isplate trgovačkom društvu A. M. d.o.o. za obavljene usluge u iznosu od 704.120,00 kuna, iako u računima koje izdalo to društvo nije navedeno na koji način je izračunata cijena usluge, koje su konkretno usluge obavljene, pa čak niti ugovoreni iznos financiranja s faktoring kućama koji bi predstavljao osnovicu za izračun cijene usluge, a niti je ugovor od 2. lipnja 2008. između trgovačkih društava N. A. d.o.o. i A. M. d.o.o. evidentiran u poslovnim knjigama N. A. d.o.o. niti u Službi ljudskih potencijala, općih i pravnih poslova, u gospodarskom poslovanju povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa N. A. d.o.o. u kojem je bio odgovorna osoba, a drugoj osobi A. M. d.o.o., pribavio znatnu protupravnu imovinsku korist, dok je onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti, N. A. d.o.o., prouzročio znatnu štetu i na taj način ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. Stoga su osuđenikove tvrdnje o neobrazloženoj i arbitrarnoj presudi posve neutemeljene.

 

9. Prema tome, u pravomoćnoj presudi nije ostvarena niti jedna od povreda koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/24.), odlučiti kao u izreci. Uslijed takve odluke, nije bilo mjesta primjeni čl. 518. st. 5. ZKP/24.

 

Zagreb, 29. kolovoza 2024.

 

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja, v.r.