1

Poslovni broj: Gž-798/2024-

Poslovni broj: Gž-798/2024-

                                 U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

                P R E S U D A

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Svjetlane Pražić predsjednice vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeće i Ingrid Bučković članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz J., OIB: …, kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica D. M., a oboje zastupani po punomoćniku B. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. B., temeljem generalne punomoći broj Su-357/15, radi naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2307/2023-71 od 20. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. kolovoza 2024.,

p r e s u d i o   j e

              I Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2307/2023-71 od 20. ožujka 2024. u točkama I, II i III izreke.

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.189,00 eur, sa zakonskim zateznim kamatama i to na iznos od 4.000,00 eur počev od 23. ožujka 2018. pa do isplate, a na iznos od 189,00 eur počev od 20. ožujka 2024. pa do isplate.

2. U točki II izreke odbijen je preostali tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i to za isplatu iznosa od 2.611,00 eur, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata na iznos od 189,00 eur počev od 23. ožujka 2018. do 19. ožujka 2024.

3. U točki III izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.006,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 20. ožujka 2024. pa do isplate.

4. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da je sud prvog stupnja trebao dosuditi tužitelju s naslova povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje veći iznos jer je tužitelj trpio jake bolove, strah da postoji invaliditet kao i duševni bolovi zbog naruženosti. Smatra da je i odluka o troškovima parničnog postupka donesena pogrešnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) te da sud nije uzeo u obzir da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva. Tvrdi nastavno da je tužitelju trebao dosuditi naknadu za dva plaćena vještačenja i to u iznosu od 146,00 eur i 199,08 eur a da  je sud prvog stupnja dosudio samo troškove za predujam u iznosu od 146,00 eur. Predloženo je da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima.

5. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a predlažući da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan ili da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje te traži naknadu troškova žalbenog postupka i to naknadu pristojbe za žalbu.

6. Tuženik smatra da nije odgovoran za nastalu štetu tužitelju jer da nije bilo propusta njegovog osiguranika u djelatnosti budući da su provedeni svi terapijski postupci kao što je humano sputavanje tužitelja u invalidskoj stolici, da mu je osigurana pratnja koja je bila prisutna uz tužitelja. Smatra da je sud prvog stupnja provedenim dokaznim postupkom trebao utvrditi da su djelatnici osiguranika tuženika poduzeli dužnu pažnju u konkretnom slučaju kada je tužitelj pao iz invalidskih kolica jer da je ponašanje tužitelja bilo teško predvidivo te da pratnja tužitelja nije morala cijelo vrijeme držati kolica istim intenzitetom pa stoga smatra da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz st. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Nadalje smatra tuženik da s obzirom na nalaze vještaka dr. D. M. i dr. N. L. B. proizlazi da je sud prvog stupnja s naslova povrede prava osobnosti zbog narušenog fizičkog i duševnog zdravlja tužitelju dosudio previsoki iznos, kao i za dosuđenu tuđu pomoć jer da tužitelj treba i koristi pomoć i njegu treće osobe svakodnevno i cjelodnevno.

8. Tvrdi tuženik da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da zastara u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev počinje teći od trenutka povećanja tužbenog zahtjeva te navodi i praksu Županijskog suda u Velikoj Gorici kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-50/2022.

9. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj u cijelosti osporava navode iz žalbe tuženika jer smatra da je saslušanjem svjedoka sud pravilno utvrdio da postoji odgovornost osiguranika tužene jer da djelatnici osiguranika tuženika nisu u konkretnom slučaju postupali sa dužnom pažnjom a što je potvrđeno iskazima saslušanih vještaka. Predložio je da se žalba tuženika odbija kao neosnovana.

10. Žalbe nisu osnovane.

10. Predmet spora je zahtjev imovinske i neimovinske štete tužitelja zbog štetnog događaja koji se dogodio 13. svibnja 2015., kada je tužitelj prilikom izleta u D. vode kod Z., koji je organiziran od strane Centra pao iz invalidskih kolica i zadobio ozljede.

11. Tijekom postupka sporna je odgovornost tuženika kao i visina tužbenog zahtjeva.

12. Provedenim dokaznim postupkom sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik kao osiguratelj odgovoran za predmetni štetni događaj i da je dužan nadoknaditi štetu tužitelju sukladno čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) jer da tko drugome prouzročiti štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

13. Prihvaćen je u cijelosti iskaz saslušanih svjedoka K. B. i S. K. –R. te je utvrđeno da u vrijeme štetnog događaja uz tužitelja se nije nalazila osoba zadužena za brigu o njemu (pratnja), da bi mogli pravovremeno reagirati i spriječiti pad i ozljeđivanje tužitelja.

14. Utvrđeno je iskazom saslušanih vještaka da je tužitelj osoba u stanju cerebralne paralize koja ima motoričke i psihičke promjene pa da stoga osobe koje su trebale voditi brigu oko tužitelja su trebale ga držati pod punom pažnjom i da je u momentu vidljive promjene ponašanja tužitelja pratnja trebala reagirati i da je pratnja bila prisutna u punoj pažnji kada je nastao štetni događaj do ozljeđivanja ne  bi niti došlo.

15. Stoga je zaključak suda prvog stupnja da su djelatnici osiguranika tuženika propustili osigurati dužni nadzor tužitelja za vrijeme trajanja izleta, jer da je tužitelju kao osoba sa udruženim hendikepima bila potrebna pojačana pažnja i da bi događaj bio izbjegnut da je pratnja tužitelja stajala neposredno uz njega a ne dva metra dalje, odnosno da je stajala uz kolica bi prije reagirala i mogla spriječiti potencijalni pad.

16. Pri tome sud prvog stupnja prihvaća nalaz sudskog vještaka mr. sc. N. L. B. da su u situaciji gdje se osoba sa udruženim hendikepima nalazi na izletu, gdje su okoliš i događaji različiti od svakodnevnog doživljavanja, moguće reakcije podizanja osobe u kolicima koje mogu dovesti do nepredvidive situacije te da su se djelatnici osiguranika tuženika trebali organizirati na izletu i uzet u obzir takve mogućnosti a što su propustili učiniti te da ponašanje tužitelja nagli trzaj i rotacije u kolicima uslijed njegovog zdravstvenog stanja ne utječu na utvrđenu isključivu odgovornost osiguranika tuženika.

17. Prihvaćenjem saslušanih vještaka dr. N. L. B. i dr. D. M. utvrđeno je da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te da mu je nastala neimovinska šteta u smislu čl. 19. st. 2. u vezi čl. 1046. ZOO-a i da mu bila potrebna tuđa pomoć i njega a da utvrđena težina povrede i okolnosti slučaju opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade a sud prvog stupnja je uzeo u obzir dužinu pretrpljenih fizičkih bolova, stupanj smanjenja životne aktivnosti i duševne bolove zbog naruženosti kao i stupanj pretrpljenog straha.

18. Naime utvrđeno je da je prilikom pada tužitelj zadobio ozljede u vidu izbijenog prvog desnog sjekutića, utisnuća gornjeg desnog očnjaka, razderno gnječne rane desne strane brade i oguljotine brade i lica, da su sa strane brade vidljiva dva ožiljka, donji koji je manji i u ravnini kože i gornji duljine oko 2 cm neravnih rubova, a koji ožiljci su stalno vidljivi trećim osobama.

19. Budući da je tužitelj u predmetnom događaju izbio dva trajna zuba (desni gornji očnjak i prvi sjekutić) te da mu je promijenjen položaj lijevog sjekutića koji kolidira sa donjom usnicom i uzrokuje impresiju pri konzumiranju tvrde hrane utvrđeno je da postoji smanjenje životne aktivnosti od 6%.

20. Utvrđeno je nadalje da je tužitelj trpio jake bolove u trenutku nastanka ozljede i sljedeća dva dana, da je zbog upalnih komplikacija vezano za sanaciju zuba i opće anestezije trpio jake bolove sljedeća dva dana odnosno da je ukupno u više navrata trpio bolove jakog intenziteta pet dana, da je trpio bolove srednjeg intenziteta pet dana tijekom liječenja a bolove slabijeg intenziteta četrnaest dana u što su ubrojeni i povremeni bolovi koje tužitelj i nadalje osjeća s time da je tijekom liječenja trpio i jaku nelagodu pri svakom pregledu i zahvatu.

21. Tužitelj je pretrpio primarni strah koji se javio u vrijeme samog ozljeđivanja i operacijskog postupka jačeg intenziteta i kratkog trajanja, a tzv. sekundarni strah u vidu brige za posljedice i ishod liječenja je bio jačeg intenziteta u trajanju od jednog dana, srednjeg intenziteta oko tri dana  te manjeg intenziteta oko tjedan dana. Utvrđeno je da je kod tužitelja zaostala naruženost slabog intenziteta te je vidljiva trećim osoba a tužitelju je radi prirode ozljeda bila potrebna tuđa pomoć tijekom tri tjedna po tri sata dnevno radi posebne pripreme uobičajene hrane s obzirom da tužitelj uglavnom može konzumirati mekanu kašastu hranu s time da nije bila potrebna posebna ishrana već je tu hranu trebalo posebno pripremiti.

22. Slijedom navedenih utvrđenja zaključak je suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravična novčana naknada zbog pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 1.000,00 eur, za pretrpljeni strah 900,00 eur, za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 1.100,00 eur i za pretrpljene duševne bolove zbog naruženosti 1.000,00 eur jer je prihvaćen nalaz sudskog vještaka mr. sc. N. L. B. da je tužitelj svjestan ožiljaka na licu kao i promjene na zubima te da je uz adekvatnu emocionalnu pratnju u toku pregleda i to manifestirao.

23. Slijedom navedenih utvrđenja s naslova neimovinske štete tužitelju je dosuđen iznos od 4.000,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 23. ožujka 2018. do isplate odnosno od dana podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku dok je za tuđu pomoć dosuđeno 3,00 eur po jednom satu imajući u vidu da je bila potrebna tuđa pomoć tri tjedna po tri sata dnevno te mu je ukupno dosuđeni iznos od 189,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja.

24. U odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja smatra da nije nastupila zastara dok odluku o troškovima parničnog postupka temelji na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi s čl. 155. ZPP-a i sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 , 126/22  i 138/23 dalje - Tarifa).

25. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da ne postoji odgovornost osiguranika tuženika za štetni događaj jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio dokazni postupak te je pravilno primijenio odredbu čl. 1045. st. 1. ZOO-a jer je osiguranik tuženika odgovoran za štetu koja je nastala tužitelju a tijekom postupka nije dokazano da postoji krivnja tužitelja. Naime, sud je pravilno utvrdio da za hendikepirane osobe je potrebna pojačana pažnja posebno kada se nalaze na izletu gdje su okoliš i događanja različiti od njihovog svakodnevnog doživljavanja, da moguće reakcije podizanja u kolicima mogu dovesti do nepredvidive situacije, da o ponašanju i sigurnosti takvih osoba su dužne voditi računa osobe koje ih prate pod punom pažnjom da bi se spriječio bilo kakav štetni događaj, što djelatnici osiguranika tuženika nisu učinili. Pritom je sud prvog stupnja prihvatio iskaze saslušanih svjedokinje K. B. i S. K. –R. koje su potvrdile da kritičnog događaja nisu bile prisutne neposredno blizu tužitelja niti su uložile dužnu pažnju i nadzor nad tužiteljem iako su mogle predvidjeti i ponašanje tužitelja s obzirom na zdravstveno stanje. Sud prvog stupnja u tom je smislu pravilno ocijenio nalaz  i mišljenje vještaka mr. sc. N. L. B. iz čijeg iskaza proizlazi da je tužitelju s hendikepima bila potrebna pojačana pažnja te da bi događaj bio izbjegnut da je tužiteljeva pratnja stajala neposredno uz njega a ne dva metra dalje i da bi tada mogla reagirati i spriječiti potencijalni pad.

26. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su djelatnici osiguranika tuženika trebali svoje postupanje na izletu organizirati u skladu sa takvom mogućnošću, da su to propustili učiniti te da ponašanje tužitelja nagli trzaj ili rotacija u invalidskim kolica uslijed njegovog stanja ne utječe na postojanje isključive odgovornosti osiguranika tuženika.

27. Nisu osnovani žalbeni navodi stranaka da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u okviru odredbe čl. 19. st. 2. i čl. 1046. ZOO-a jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo u okviru navedenih odredbi zakona te je pravilno utvrdio da utvrđena težina i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđivanje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a i to u iznosu od 4.000,00 eur jer je sud prvog stupnja vodio računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih boli zbog invaliditeta i naruženosti straha, cilju kojemu služi ta naknada ali o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenim svrhom.

28. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na zastaru preinačenog tužbenog zahtjeva te je pravilno utvrđeno da podnošenjem tužbe zastara je prekinuta i u odnosu na preinačeni dio tužbe jer da svi događaji koji su relevantni za odluku suda kao i dokazi su jednaki i u odnosu na tužbeni zahtjev prije preinake tako i u odnosu na tužbeni zahtjev nakon preinake što znači da preinakom tužbe tuženik nije stavljen u nepovoljniju procesnu poziciju. Navedeno pravno shvaćanje o tijeku zastare kod preinake tužbenog zahtjeva sukladno je shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024.

29. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kod donošenja odluke o troškovima parničnog postupka jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a te je pravilno utvrdio uspjeh straha u ovom postupku uzimajući u obzir uspjeh u pogledu osnove tužbenog zahtjeva i visine tužbenog zahtjeva te je utvrdio da uspjeh tužitelja u postupku iznosi 62%. I ostali troškovi pravilno su dosuđeni primjenom važeće Tarife te je tužitelju u cijelosti priznat trošak medicinskog vještaka zatraženog u iznosu od 146,00 eur.

30. Nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja da mu je trebao dosuditi plaćeni iznos za drugo vještačenje u iznosu od 199,08 eur jer iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj platio navedeni iznos ali nije primjenom odredbe čl. 164. st. 1. i 2. ZPP-a u zahtjevu određeno naveo da traži naknadu troškova za drugo vještačenje u iznosu od 199,08 eur.

31. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i može se ispitati.

32. Slijedom obrazloženog žalbe stranaka kao neosnovane je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

33. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nije uspio u ovom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

U Rijeci 22. kolovoza 2024.

Predsjednica vijeća

Svjetlana Pražić V.R.