1

                                                                    Broj: Ppž-2687/2023

                               

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Drage Klasnića i Sanje Gospočić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. D. J., zbog prekršaja iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 70/2017. i 84/2021.), odlučujući o žalbi okr. D. J., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini od 17. siječnja 2023., broj: 30. Pp-2885/2021-21, u sjednici vijeća održanoj 14. kolovoza 2024.,

 

p r e s u d i o    j e:

 

I.              Odbija se žalba okr. D. J. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

II.               Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. D. J. je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 30,00 eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini od 17. siječnja 2023., broj: 30. Pp - 2885/2021-21, proglašen je krivim okr. D. J. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz članka 22. stavak 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbi o ublažavanju, izrečena novčana kazna 663,61 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja 2/3 izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 19,91 eura.

 

2.              Protiv te presude, okr. D. J. pravodobno je putem branitelja odvjetnika D. R., podnio žalbu naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava i odluke o prekršajnopravnim sankcijama, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe da mu je povrijeđeno pravo na obranu i pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda budući da je prvostupanjski sud osuđujuću presudu utemeljio na iskazu svjedoka, koji nisu kontradiktorno izvedeni na raspravi te se okrivljeniku nije omogućilo postavljati pitanja svjedocima, a što je suprotno presudi Europskog suda a ljudska prava u predmetu Kaste i Mathisen v. Norveška iz 2007. te odredbi članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku.

 

5.1.              Međutim, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo obrane i da je to utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

 

5.2.              Naime, iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud dokazni postupak dovršio na glavnoj raspravi održanoj 17. siječnja 2023., za koju glavnu raspravu je okrivljenik uredno primio poziv i to 11. siječnja 2023., što je potvrdio vlastoručnim potpisom, a na koju glavnu raspravu nije došao niti je svoj nedolazak opravdao. Dakle, sama činjenica da okrivljenik nije pristupio na glavnu raspravu 17. siječnja 2023.,  iako je uredno primio poziv, a svoj nedolazak nije opravdao dovoljna je za ocjenu iz takvog postupanja okrivljenika proizlazi da se okrivljenik dobrovoljno odrekao svog prava na konfrontaciju.

 

5.3.               Osim toga, nisu točni žalbeni navodi da je sud ispitivao svjedoke kad je to njima odgovaralo, a ne u terminu zakazane glavne rasprave. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je svjedokinja - žrtva M. P. opravdano ispitana 20. travnja 2022., dan prije zakazane glavne rasprave 21. travnja 2022., budući da je okrivljeniku u to vrijeme bila na snazi mjera opreza kojom mu se zabranjuje približavanje i kontaktiranje s M. P. (a, što proizlazi iz obrane okrivljenika te dopisa žrtve M. P. od 19. travnja 2022.). Međutim, neovisno o toj činjenici na glavnoj raspravi 21. travnja 2022., okr. D. J. je pročitan iskaz svjedokinje M. P. te je isti nakon pročitanog mu iskaza žrtve M. P. naveo samo da iskaz nije istinit bez da je očitovao volju da se ista ispita u njegovoj prisutnosti ili da mu se omogući njezino neposredno ispitivanje. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud svjedoke Đ. P. i M. P. sukladno članku 167. stavku 7. Prekršajnog zakona ispitao izvanraspravno 9. studenog 2022., budući da nisu bili ostvareni uvjeti da održavanje rasprave jer okr. D. J. nije uredno primio poziv za glavnu raspravu zakazanu za 9. studeni 2022., a koji iskazi su pročitani u daljnjem tijeku dokaznog postupka odnosno na glavnoj raspravi održanoj 17. siječnja 2023., na koju okrivljenik iako uredno pozvan nije pristupio, a svoj nedolazak nije opravdano pa se time i dobrovoljno odrekao svog prava na konfrontaciju, a što je i navedeno u odlomku 5.2 obrazloženja ove presude.

 

5.4.              Prema tome, evidentno je da okrivljeniku nije povrijeđeno pravo obrane jer mu je bilo omogućeno da sudjeluje u postupku i ostvari svoje pravo na konfrontaciju u odnosu na dokaze na kojima se temelji odluka o njegovoj krivnji što on nije iskoristio.

 

6.              Nadalje, nisu osnovani žalbeni navodi okr. D. J. kojima se poziva na stajališta izražena u presudi Europskog suda a ljudska prava u predmetu Kaste i Mathisen v. Norveška iz 2007. te odredbu članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku i nemogućnosti utemeljenja osuđujuće presude isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranim dokazima.

 

6.1.              Prije svega, u prekršajnom postupku nema mjesta supsidijarnoj primjeni odredbe članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku, koja propisuje da ako je dokazna radnja ispitivanja svjedoka u istražnom postupku izvedena suprotno članku 234. i 235. Zakona o kaznenom postupku (koje propisuju obvezu državnog odvjetnika ili suca istrage da mora pozivati okrivljenika na ispitivanje svjedoka kojeg je okrivljenik predložio), tada se zapisnik s takvim iskazom svjedoka kojeg okrivljenik nije imao prilike ispitati, može pročitati na raspravi, ali se na tom zapisniku ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti presuda.

 

6.1.1.              Nadalje, odredba članka 90. Prekršajnog zakona jasno propisuje na kojim dokazima se ne može utemeljiti presuda u prekršajnom postupku te ista glasi:

„(1) Sudske se oduke ne mogu utemeljiti na dokazima koji su pribavljeni na nezakonit način (nezakoniti dokazi).

(2) Nezakoniti su oni dokazi koji su:

1. pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava:

a) obrane,

b) na dostojanstvo,

c) na ugled i čast, te

d) na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,

2. pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.“.

 

6.1.2.              Nadalje, odredbom članka 82. stavak 3. Prekršajnog zakona propisano je da samo ako Prekršajni zakon ne sadrži odredbe o pojedinim pitanjima postupka, na odgovarajući će se način i kada je to primjereno svrsi prekršajnog postupka, primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku.

 

6.1.3.              Dakle, procesna situacija iz članka 431. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku koja propisuje nemogućnost utemeljenja sudske presude u postupku istrage na ne konfrontiranim dokazima iz članka 234. i 235. Zakona o kaznenom postupku (isključivo ili u odlučujućoj mjeri), nije primjenjiva u prekršajnom postupku jer je odredbom Prekršajnog zakona (članka 90.), drugačije, primjereno svrsi prekršajnog postupka, riješeno pitanje ograničenja utemeljenja sudske presude, odnosno, ne mogućnost utemeljenja sudske presude na nezakonitom dokazu.

 

6.1.4.              Nadalje, i prema stajalištima Europskog suda za ljudska prava izraženim u brojnim odlukama, povreda konfrontacijskog prava postoji ako se osuda temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazu osobe koju okrivljenik nije imao mogućnosti ispitati tijekom postupka, osim ako je sud tijekom postupka okrivljeniku dao stvarnu mogućnost osporavanja i ispitivanja svjedoka optužbe (koju on nije iskoristio) i za što je dao valjani razlog.

 

6.1.5.              Stoga, da takav dokaz u postupku ne bi bio nezakonit tako da se na njemu ne bi mogla temeljiti sudska odluka, odnosno, da ne bi bio pribavljen kršenjem zajamčenog prava obrane (kao sastavnice prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima) u smislu članka 90. stavak 2. Prekršajnog zakona, prvostupanjski sud je dužan u postupku djelotvorno omogućiti okrivljeniku da se očituje o izvedenim dokazima, odnosno, svjedocima optužbe, što je u konkretnom slučaju i učinio. Prvostupanjski sud je urednim pozivanjem okrivljenika na glavnu raspravu održanu 17. siječnju 2023. okrivljeniku pružio mogućnost da ostvari svoje konfrontacijsko pravo, očitovanjem na pročitane iskaze svjedoka ispitanih u dokaznom postupku (ispitani 9. studenog 2022.), koje pravo on svojim nedolaskom nije iskoristio, čime se smatra da je odustao od konfrontacijskog prava (a ne obveze) u okviru prava obrane koja je sastavnica prava na pošteno suđenje.

 

6.2.              Stoga je neosnovan navod žalbe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 2. Prekršajnog zakona. 

 

7.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura ) pa iznos od 40,00 eura predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznos paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati.

 

8.              Slijedom navedenog, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 14. kolovoza 2024.

 

 

Zapisničarka:                                                                                     Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić,v.r.                                                               Kristina Gašparac Orlić,v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zlataru u  5 otpravaka za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.