1                            Gž R-99/2023-3

 

 

 

 

           

    Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku                                                                   Gž R-99/2023-3

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud u vijeću sastavljenom od sudaca Tonija Šantića, kao predsjednika vijeća, Maje Skorić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda, Z., M. 3, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju A. S., dipl. iur., protiv tuženika 1.  M. M. iz B., G. 140, OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u Z. i 2. E. a. d.o.o., Z., I. B. 33, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude  Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-717/2022 od dana 25. travnja 2023. godine, u sjednici održanoj dana 13. kolovoza 2024. godine

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu pod brojem Pr-717/2022 od dana 25. travnja 2023. godine.

 

 

Obrazloženje

 

 

              1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je Ugovor o radu od dana 17. lipnja 2020. godine, a kojeg su sklopili M. M. i „E. A.“ d.o.o., ništetan (točka I. izreke), naloženo je tužitelju da u roku od 15 dana tuženici ad 1. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 497,50 eura/3.748,41 kunu (točka II. izreke), kao i tuženiku ad 2. trošak parničnog postupka u iznosu od 497,50 eura/3.748,41 kunu zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 25. travnja 2023. godine do isplate, sve u roku od 15 dana (točka III. izreke).

              2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog  postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP i člana 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu, pobijanu presudu preinači na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

              3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

              4. Žalba nije osnovana.

              5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o radu sklopljenog između tuženika i to tuženice ad 1. kao zaposlenice i tuženika ad 2. kao poslodavca, pozivom na odredbu članka 122. stavak 4. Zakona o obveznom  zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 8/13, 137/13, 90/19, 33/23, dalje: ZOZO) jer smatra da su tuženici zasnovali radni odnos 15. svibnja 2020. godine samo da bi prvotuženica ostvarila pravo na naknadu plaće, odnosno da bi koristila prava iz Zakona o rodiljinim i roditeljskim potporama („Narodne novine“ broj  85/08 i dr.) te da je cilj tuženika bio ostvariti pravo na naknadu plaće na teret sredstava Zavoda, a ne obavljanje radnog odnosa, iz čega da proizlazi da radni odnos nije zakonit (kao ni stečeni status osiguranika prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju).

              6. Nije u pravu tužitelj kada u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP, jer ukoliko nalazi da je ista povreda ostvarena time što je sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenje medicinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja radne sposobnosti tuženice ad 1. u trenutku zasnivanja radnog odnosa, kao nepotreban, nalazeći da je tijekom postupka utvrđeno da tuženica u trenutku sklapanja ugovora o radu dana 15. svibnja 2022. godine nije znala za činjenicu trudnoće, da je počev od 17. lipnja 2020. godine kada je ugovoren faktički početak rada, tri dana obavljala poslove predviđene ugovorom o radu te da joj je privremena nesposobnost za rad utvrđena s danom 22. lipnja 2020. godine, onda stvarno osporava prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja budući da sud na temelju prijedloga stranka, odlučuje koje će dokaze izvesti u dokaznom postupku.

              7. Suprotno prigovorima tužitelja, pobijana presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer je  izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi, a niti razlozima presude, u obrazloženju su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu međusobno proturječni, a ne postoji ni proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude  o sadržaju isprava i zapisnika i samih zapisnika o iskazima danim u postupku i ispravama.

              8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te s tim u vezi ni žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

              9. Prvostupanjski je sud u postupku na temelju izvedenih materijalnih dokaza i iskaza svjedoka D. Š., Z. M., D. V., te iskaza tuženice ad 1., utvrdio:

              - da nije sporno da su tuženici sklopili ugovor o radu za radno mjesto dana 15. svibnja 2020. godine, dok je sporno je li predmetni ugovor prividan,

              - da su s obzirom na odredbu članka 122. stavak 4. ZOZO prigovori tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe u ovom predmetu, te prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika ad 2. – neosnovani,

              - da su tuženici nakon obavljenog intervjua, a bez prethodnog natječaja sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme od dana 15. svibnja 2020. godine kojim je zasnovan radni odnos između tuženika ad 2. kao poslodavca i tuženice ad 1. kao radnice sa završenim fakultetom, na neodređeno vrijeme, radi obavljanja poslova savjetnika za poduzetništvo, s početkom rada od dana 17. lipnja 2020. godine, budući da je tadašnjoj zakonskoj zastupnici tuženika ad 2. bilo potrebno određeno vrijeme da pronađe projekte i klijente,

              - da je tuženici na ginekološkom pregledu obavljenom 27. ili 28. svibnja 2020. godine dijagnosticirana trudnoća, koju da zbog prethodnih zdravstvenih problema i spontanog pobačaj nije očekivala,

              - da je tuženica ad 1. radila tri dana i da joj je tuženik ad 2. isplatio iznos od 559,09 kuna za odrađena 24 sata u lipnju 2020. godine, a za ostalo razdoblje je podnosio JOPPD obrasce koji su vezani za komplikacije u trudnoći i porodiljni dopust,

              - da je prema dopisu REGOS-a od dana 7. veljače 2023. godine utvrđeno je da je tuženik ad 2. u razdoblju od lipnja 2020. do prosinca 2021. godine plaćao doprinose tuženici ad 1.,

              - da je iz doznaka utvrđeno da je tuženici ad 1. nakon ginekološkog pregleda obavljenog 27. ili 28. svibnja 2020. godine utvrđena privremena nesposobnost za rad zbog komplikacija u trudnoći s danom 22. lipnja 2020. godine,

              - da je krajem 2021. godine tuženicu ad 1. kontaktirao novi zakonski zastupnik tuženika ad 2. koji ju je obavijestio da razmišlja o prodaji trgovačkog društva, slijedom čega više nije bilo potrebe za obavljanje poslova agronoma pa je tuženici ad 1. otkazan ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga dana 27. prosinca 2021. godine, ujedno danom prestanka roditeljskog dopusta,

              - da sud nije prihvatio kao mjerodavan nalaz liječničkog povjerenstva HZZO u kojem se navodi da tuženica ad 1. na dan zasnivanja radnog odnosa (17. lipnja 2020. godine) nije bila radno sposobna, budući da iz ugovora o radu (list 3 spisa), te iskaza svjedoka i tuženice ad 1. proizlazi da je citirani ugovor o radu sklopljen dana 15. svibnja 2020. godine, a 17. lipnja 2020. godine je određen kao dan početka rada.

              10. Na temelju tako utvrđenih činjenica, prvostupanjski je sud zaključio da su tuženici zaključili ugovor o radu sa svrhom da tuženica ad 1. obavlja rad kod tuženika ad 2., da tuženica ad 1. u trenutku zaključivanja ugovora o radu 15. svibnja 2020. godine nije znala za činjenicu trudnoće, da je radila tri radna dana te da joj je tuženik ad 2. isplatio plaću za obavljeni rad, slijedom čega da tuženici nisu sklopili ugovor o radu sa svrhom koja je protivna karakteru tog ugovora, odnosno kako bi ostvarili korist na štetu tužitelja, nadalje, da sporni ugovor nije fiktivan jer je u trenutku sklapanja tog ugovora postojala volja ugovornih strana da se upravo takav ugovor sklopi, te je on i realiziran, ujedno, da činjenica da je tuženica ad 1. u vrijeme početka rada kod tuženika ad 2. bila u ranoj fazi trudnoće ne znači da ugovorne strane u trenutku sklapanja ugovora nisu imale suglasnu volju da se ugovor zaključi, pri čemu, sve da je u konkretnom slučaju i postajala svijest o činjenici trudnoće tuženice ad 1. od strane same tuženice ad 1. i tuženika ad 2. kao njenog poslodavca, da ista ne bi sukladno odredbi članka 30. – 36. Zakona o radu bila relevantna, budući da trudnoća žene ne smije predstavljati prepreku za zapošljavanje ili rad radnice.

              11. Tužitelj u žalbi ističe da tuženica ad 1. nije bila zaposlena, da ne bi mogla ostvarivati naknadu u slučaju korištenja bolovanja zbog komplikacija u trudnoći za razdoblje od 22. lipnja 2020. do 1. prosinca 2020. godine, već samo porodiljnu naknadu kao nezaposlena osoba nakon rođenja djeteta, da iz medicinske dokumentacije proizlazi da je tuženica ad 1. bila na bolničkom liječenju od 2. lipnja do 3. lipnja 2020. godine, te da joj je dana 22. lipnja 2020. godine izabrani ginekolog otvorio privremenu nesposobnost za rad, slijedom čega da radni odnos nije konzumiran, a suviše toga, da je isti prestao istog dana kada joj je prestao roditeljski dopust, te da joj je od strane  tuženika isplaćena plaća za samo 24 sata, a sve ostalo na teret tužitelja.

              12. Odgovarajući na žalbene prigovore tužitelja treba reći da su tuženici prema činjenicama utvrđenim iz ugovora o radu od dana 15. svibnja 2020. godine sklopili ugovor o radu sa odgodnim učinkom, jer su se sporazumjeli da će se radni odnos realizirati datumom počeka rada tuženice ad 1. – dana 17. lipnja 2020. godine, da je u postupku pravilno utvrđeno da je tuženica ad 1. stupila na rad, da je isti obavljala ukupno tri dana, a za koji joj je rad tuženik ad 2. isplatio plaću (članak 90. stavak 1. Zakona o radu – „Narodne novine“ broj 93/14, 127/12, 151/22, 46/23 i 64/23, dalje: ZR). 

              13. U odnosu na pitanje ništetnosti ugovora zbog prividnosti, prema odredbama članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) – a na što se u samoj tužbi poziva tužitelj, ništetan je onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, a prema odredbi članka 285. stavak 1. ZOO posljedica prividnog ugovora nije njegova ništetnost, već među ugovornim strankama prividan ugovor nema učinke, on je pravno nepostojeći pravni posao, pa bi i kod utvrđenja da se radi o prividnom poslu, takav tužbeni zahtjev trebao biti odbijen.

              14. Nadalje, za valjano sklapanje ugovora prema odredbi članka 247. i 248. ZOO odlučujuće su suglasne izjave volje suugovaratelja, dok pobuda za sklapanje ugovora u načelu ne utječe na njihovu valjanost (članak 273. stavak 1. ZOO), osim u okolnostima ako je pobuda ijedne strane bila nedopuštena, a ona bila takve prirode da je bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja, a drugi je ugovaratelj to znao ili morao znati, ugovor bi, shodno odredbama članka 273. stavak 2. i 3. ZOO, bio ništetan.

15. Kako je u postupku utvrđeno da je postojala volja stranaka za sklapanje ugovora, a u postupku nije utvrđeno da je dana 15. svibnja 2020. godine kod tuženice ad 1. postojala nedopuštena pobuda (zbog isključivog cilja osiguravanja određenih prava za tuženicu ad 1., vezano za trudnoću, bez namjere i volje za  izvršavanja obveza iz radnog odnosa i sa ograničenim rokom trajanja tog odnosa u razdoblju dok se prava unutar radnog odnosa izvršavaju na teret tužitelja), te da je to bilo poznato ili moglo biti poznato tuženiku ad 2. kao poslodavcu, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

16. U tom pravcu, jer se tužitelj u žalbi poziva na mišljenje liječnike komisije HZZO i činjenicu boravka tuženice ad 1. na bolničkom liječenju, treba primijetiti da iz mišljenja liječničke komisije (koja djeluje u okviru tužiteljeve službe) proizlazi i da se radi o boravku u bolnici od 2. do 3. lipnja 2020. godine zbog problema vezanih za dijabetes od kojeg tuženica ad 1. boluje od 2012. godine, kao i da predviđeni datum porođaja 16. siječnja 2021. godine, naveden u tom mišljenju, potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da se u vrijeme sklapanja ugovora 15. svibnja 2020. godine, radilo o ranoj trudnoći.

17. Međutim, pitanje trudnoće u vrijeme zasnivanja radnog odnosa ne bi bilo ni relevantno jer je trudnoća u pravilu posebno i zdravo stanje žene koje nije prepreka za zasnivanje radnog odnosa u bilo kojem stupnju trudnoće, a niti komplikacije u trudnoći i s time vezano moguće bolovanje, nisu zakonske prepreke za sklapanje ugovora o radu i zasnivanje radnog odnosa jer bi sve drugo bilo diskriminacija i postupanje protivno članku 30. stavak 1. ZR i članku 6. stavak 2. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“ broj 82/08), dok su porodiljni dopust i roditeljski dopust, razdoblja u kojima poslodavac ne može otkazati ugovor o radu (članak 34. ZR), slijedom čega se ni predloženim vještačenjem na okolnost utvrđivanja radne sposobnosti tuženice ad 1. na dan 15. svibnja 2020. godine, ne bi moglo utvrditi da se radilo o nedopuštenoj pobudi tuženice ad 1. i da je stanje trudnoće bilo poznato poslodavcu, odnosno da nije moglo ostati nepoznato, ovo tim više, kada niti okolnost da bi trudnica objektivno bila onemogućena obavljati rad kod poslodavca, ne daje pravo poslodavcu da radnicu zbog trudnoće odbije zaposliti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-382/2020 od dana 30. kolovoza 2022. godine).

18. Slijedom navedenog, jer je pravilna i odluka o parničnom trošku (koju tužitelj u žalbi posebno ne osporava), žalbu tužitelja trebalo je odbiti i presudit kao u izreci (članak 368. ZPP).

 

 

U Šibeniku, 13. kolovoza 2024. godine

 

 

 

                                                                                   PREDSJEDNIK VIJEĆA

 

                                                                                           Toni Šantić v.r.