Broj : P-102/2023-19

 

 

      

 

REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ČAKOVCU                                                     Broj : P-102/2023-19

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

 

U I M E R E P U B L I K E  H  R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

      Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Valentini Varga Gombar, u pravnoj stvari tužitelja M. V., G. H., OIB: …, zastupa ga J. P., odvjetnik u Č., protiv I.tuženika Š. V., N., OIB: …, II.tuženika J. Č., N., OIB: …, III.tuženika S. S., Č., OIB: … i IV.tuženika K. Č., N., OIB: …, svi zastupani po Odvjetničkom društvu K. i R. iz Varaždina, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene, glavne i javne rasprave dana 03. srpnja 2024.god. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja, I., II., III. i IV.tuženih i punomoćnika tuženika, dana 31. srpnja 2024.god., objavio je i

 

presudio   je:

 

1.   U cijelosti   s e   o d b i j a    tužbeni zahtjev tužitelja V. M. koji glasi :

" I.Utvrđuje se da Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 22.05.2018.g., sklopljen između D. V., N., OIB: ... i I tužene Š. V., N., OIB: … kao primatelja uzdržavanja i II tuženog J. Č., N., OIB: …, III tužene S. S., Č., OIB: … i IV tuženog K. Č., N., OIB: …, te tužitelja M. V., G. H., OIB: …, kao davatelja uzdržavanja, solemniziran pred javnim bilježnikom M. Z., posl.br. …, dana 22.05.2018.g., ništetan, pravno nevaljan i bez učinka.

 

II Nalaže se tuženima nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. "

 

2.     Nalaže se tužitelju V. M. da tuženicima V. Š., Č. J., S. S. i Č. K. naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 EUR (tisućudvjestoipedeset eura ), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

Obrazloženje:

 

1. Tužitelj V. M. je dana 30. siječnja 2023.god. podnio tužbu protiv tuženika V. Š., Č. J., S. S. i Č. K., radi utvrđenja ništetnim ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog dana 22. svibnja 2018.god. Tužitelj u tužbi tvrdi da su sada pokojni D. V. iz N., OIB: … i I.tužena kao primatelji uzdržavanja i tužitelj, te II-IV.tuženi kao davatelji uzdržavanja, sklopili Ugovor doživotnom uzdržavanju dana 22.05. 2018.g., a koji je ugovor solemniziran po javnom bilježniku M. Z., dana 22.05.2018.g., posl.br.: … . Tužitelj navodi kako su pok. D. i I.tužena Š. roditelji tužitelja M. i S. M. (ranije Č., koja nije stranka predmetnog Ugovora), dok je II.tuženi J. bivši muž S. M., a oni su roditelji IV.tuženog K., dok je III.tužena S. kćerka S. M., a otac joj je D. S. koji je pokojni. III.tužena S. i IV.tuženi K. su unuci pok. D. i I. tužene Š . Tužitelj nadalje navodi da su predmetnim ugovorom primatelji uzdržavanja u čl. I. st. 1. dali II-IV tuženima u vlasništvo i posjed na jednake dijelove nekretnine upisane u zk.č.br. …, M. G. površine 2178 m2, dvorište površine 592 m2, gospodarska zgrada, ulica M. G. površine 17 m2, gospodarska zgrada, ulica M. G. od 19 m2, stambena zgrada, N. površine 166 m2, te 1/2 dijela vrta od 1332 m2, kao i grobno mjesto u N., te sve pokretnine koje se zateknu u kući i na guntištu. U čl. I st. 2. primatelji uzdržavanja su tužitelju dali 1/2 dijela vrta od 1332 m2. Pok. D. V. i I.tužena su prije zaključenja predmetnog Ugovora pozvali tužitelja da ga obavijeste da će sklopiti predmetni Ugovor, kako bi time regulirali vlasništvo nad svojom imovinom, s time da će isti dobiti cijelu česticu koja je bila u naravi vrt od kuće od 1332 m2, dok će ostali davatelji uzdržavanja dobiti kuću. Tužitelj se s takvim načinom podjele složio, a da bi prilikom potpisa predmetnog Ugovora shvatio kako neće dobiti cijeli vrt, već samo 1/2 dijela vrta. Nakon toga je tužitelj upitao tužene zbog čega je to tako, prilikom čega mu je bilo rečeno da ili isto prihvati ili pak neće dobiti ništa. Tako je tužitelj zbog bojazni da neće dobiti ništa predmetni Ugovor i potpisao. Tužitelj tako tvrdi da je pobuda za zaključenje predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanja, je očito bila namjera izigravanja odredaba Zakona o nasljeđivanju, i to s ciljem da se predmetna imovina raspodijeli na način kako je to učinjeno predmetnim Ugovorom, a ne uzdržavanje primatelja uzdržavanja, te da se u konačnici tužitelj isključi iz nasljedstva kuće opisane u čl. I t. 1. predmetnog Ugovora.

 

2. Tužitelj tvrdi da isto proizlazi iz odredbi Ugovora o doživotnom uzdržavanju gdje se davatelji obvezuju uzdržavati primatelja, a primatelj zauzvrat izjavljuje da će davatelju u vlasništvo prenijeti svu ili dio svoje imovine. Najčešće se radi o osobama koje zbog starije životne dobi i zdravstvenog stanja nisu u stanju adekvatno brinuti o osnovnim životnim potrebama ili osobama koje žele osigurati skrb za slučaj da se neće moći brinuti za sebe, uslijed čega svoju imovinu koriste kao garanciju da će netko o njima brinuti. Pok. D. V. i I tužena su u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora imali svoje mirovine, imali su riješeno stambeno pitanje, nisu imali nikakvih kredita i dugova, te sama nužda za sklapanjem takvog Ugovora u vrijeme sklapanja nije postojala. S druge strane, primatelji uzdržavanja jasno su i izričito rekli tužitelju da sklapaju taj ugovor isključivo radi podjele svoje imovine među potencijalnim nasljednicima. Razvidno je da su na strani tuženika postojale druge pobude za sklapanje predmetnog ugovora, odnosno da II-IV tuženicima pripadnu nekretnine, posebno kuća označena kao zk.č.br. …, k.o. N., a ne uzdržavanje pok. D. V. i I.tužene, te da se na taj način isključe iz mogućnosti zakonskog nasljeđivanja ostali nasljednici, pa tako i sam tužitelj. Naime, tužitelj nakon sklapanja predmetnog Ugovora uopće nije dolazio na adresu primatelja uzdržavanja, IV.tuženi K. je cijelo vrijeme bio u M., dok se II.tuženi J. u međuvremenu rastao od svoje sada već bivše supruge S. M., te isti više nisu u dobrim odnosima. Ističe kako je II.tuženi pokojnom D. V., 2006.god., nanio teške tjelesne ozljede, a uslijed čega je dignuta kaznena prijava te je evidentirano nasilje u obitelji. Stoga tužitelj smatra da nije niti životno, a niti pak logično da bi se upravo II.tuženiku povjerila briga i skrb u slučaju nemoći primatelja uzdržavanja, a obzirom na njegovo dosadašnje ponašanje prema njima. Navodi da predmetni ugovor niti faktično niti u naravi nije izvršavan, štoviše, upravo je I.tužena vodila brigu o ostalim tuženicima, a kako to proizlazi iz priloženog novinskog članka novina.

 

3. Tužitelj se poziva na čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ( ZOO ), te na u tom smislu smatra da se radilo o nedopuštenoj pobudi prema čl. 273. st. 2. ZOO-a, obzirom da su tuženi inicirali sklapanje predmetnog ugovora, s namjerom rješavanja imovinskih pitanja, tj. stjecanja imovinske koristi za sebe i onemogućavanja nasljeđivanja od strane tužitelja, tj. da je osnovna pobuda kod tuženih za sklapanje toga ugovora bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa i isključenje tužitelja iz mogućnosti nasljeđivanja predmetne kuće i upravo je ta pobuda isključivo utjecala da se takav ugovor sklopi. Radi se o nedopuštenoj pobudi, te je takav ugovor sukladno čl. 273. st. 2. ZOO-a bez učinka. Pravna posljedica svakog sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju je da eventualni zakonski nasljednici u takvom slučaju ne mogu nasljeđivati primatelja uzdržavanja i da su na taj način zapravo isključeni iz nasljedstva. Tako i konkretni Ugovor sadrži nedopuštenu pobudu, a sve kako bi se eventualni ostali zakonski nasljednici iza pok. D. V. i I.tužene, isključili od prava na nasljedstvo, a sve kako je to detaljno obrazloženo gornjim navodima. Slijedom navedenoga, tužitelj predlaže da Naslovljeni sud, zbog nedopuštenosti pobude, utvrdi da je predmetni ugovor temeljem čl. 273. st. 2. ZOO-a pravno nevaljan, ništetan i bez učinka, pa tužitelj predlaže da Naslovljeni sud donese presudu kojom će utvrditi da je predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan, kao i obvezati tužene na naknadu troškova.

 

4. I.tužena, II.tuženik, III.tužena i IV.tuženik su u odgovoru na tužbu naveli da osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti. Nesporno je rodbinsko srodstvo i sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju. Nije točan navod tužitelja da bi pokojni D. V. i I.tužena prije zaključenja predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju rekli tužitelju da će isti dobiti cijelu česticu koja je u naravi bila vrt od kuće od 1332 m2.

 

5. Također, netočan je navod tužitelja da je pobuda za sklapanje ugovora bila izigravanje odredaba Zakona o nasljeđivanju, odnosno da se imovina raspodijeli na način kako je to učinjeno predmetnim ugovorom. Tuženi prije svega ističu kako je tužitelj ugovorna strana predmetnog ugovora, te kako je ugovor potpisao slobodne volje, bez ikakvih pritisaka bilo koje vrste na njega. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je strogo formalni ugovor, te je tužitelju bio prije potpisivanja i solemnizacije protumačen od strane javnog bilježnika. Dakle, tužitelj (a niti tuženi) nisu imali ili mogli imati bilo kakvih zabluda ili nejasnoća oko sadržaja predmetnog ugovora. I.tužena i njen pokojni suprug su, shodno svojoj slobodnoj volji, odlučili sklopiti predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju baš iz razloga što su bili starije životne dobi i brinuli su o kvaliteti i sigurnosti narednih godina svog života. Način na koji su odlučili pojedine dijelove imovine prenositi na pojedine davatelje uzdržavanja je bila njihova slobodna odluka temeljena na očekivanjima od pojedinog davatelja uzdržavanja. Naime, I.tužena i njen pokojni suprug su smatrali da će im u slučaju potrebe veću pomoć pružiti II-IV tuženici, što zbog činjenice da su fizički neposredno blizu njima, a što zbog činjenice dotadašnjih odnosa između njih. Nije sporno da su 1.tužena i njen pokojni suprug imali svoje mirovine i riješeno stambeno pitanje, no to nikako nije razlog zbog kojeg oni ne bi mogli sklopiti predmetni ugovor o uzdržavanju. Naime, osim materijalne sigurnosti, očekivali su od davatelja uzdržavanja i drugačiju vrstu brige i skrbi, a kako je to i detaljno uređeno odredbama Ugovora o doživotnom uzdržavanju. I.tužena potvrđuje da su II-IV.tuženici uredno ispunjavali sve svoje obveze iz ugovora, odnosno da kada god joj je bila potrebna bilo kakva vrsta pomoći II.-IV.tuženi su joj isto i pružili. Također, režijske troškove (čl. 2. st. 3. Ugovora) II.-IV. tuženici uredno podmiruju. Navodi tužitelja da on uopće nije dolazio na adresu primatelja uzdržavanja mogu jedino biti pokazatelj kako se tužitelj nakon sklapanja ugovora ophodio prema svojim roditeljima, a što mu zasigurno nije činjenica koju bi trebao isticati. Tuženik K. Č. je student, ali je veći dio svog studentskog „staža“ studirao on-line, odnosno veći dio vremena je boravio na svojoj adresi prebivališta, iako, uzgred rečeno, ugovorom nije ugovorena životna zajednica stranaka. Stoga su tužiteljevi navodi o nedopuštenosti pobude iz koje je ugovor sklopljen su promašeni i neosnovani. Tuženici stoga predlažu da Naslovni sud po provedenom postupku odbije tužbu i tuženi zahtjev tužitelja kao neosnovan te da naloži tužitelju nadoknadu troškova ovog postupka tuženicima.

 

6. Tijekom postupka su stranke ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

 

7. Na ročištu održanom dana 03. srpnja 2024.god., nakon što su saslušane sve parnične stranke, dakle svi predloženi dokazi su provedeni, sud je na tom ročištu još izvršio uvid u dokumentaciju, te je nakon toga zaključio glavnu raspravu.

 

8. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u u ispis (novinskog ) članka (list 6  i 7 spisa), ugovor o doživotnom uzdržavanju (list 8-12 spisa), povijesni prikaz ZK uloška (list 45 i 46 spisa), dopis Policijske postaje m. i preslik spisa (list 49-74 spisa), saslušao je tužitelja, te I., II., III. i IV.tužena kao stranke u svrhu dokazivanja.

 

9. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan.

 

10. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku  određeno je  da  u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

 

11. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

12. Nije sporno da su tužitelj, te I.tužena, kao i II.tuženik, III.tužena i IV.tuženi skopili Ugovor o doživotnom uzdržavanju od dana 22. svibnja 2018.god., jedeni kao davtelji uzdržavanja, jedni kao primatelji uzdržavanja, aisti je sklopio i sada pokojni D. V. .

 

13. Nije sporno da su ugovorne strane iz tog Ugovora i to sada pokojni D. V. i I.tužena Š. V. bili supružnici, zatim da su oni roditelji ovdje tužitelja M. V. i još i S. M., ranije prezimena Č. ( koja nije stranka predmetnog Ugovora). Zatim nije sporno da je II.tuženi J. Č. bivši muž S. M. (ranije Č.), a njih dvoje su roditelji IV.tuženog K. Č. . III.tužena S. S. je kćerka S. M., a otac joj je D. S. koji je pokojni. Dakle, III.tužena S. S. i IV.tuženi K. Č. su unuci pokojnog D. V. i I.tužene Š. V., a isti su i nećaci ovdje tužitelja M. V. .

 

14. Uvidom u Ugovor o doživotnom uzdržavanju od dana 22. svibnja 2018.god. utvrđeno je da su sada pokojni D. V. iz N., OIB: … i I.tužena Š. V., kao primatelji uzdržavanja, te tužitelj M. V., kao i II.tuženi J. Č., III.tužena S. S. i IV.tuženi K. Č., kao davatelji uzdržavanja, sklopili taj Ugovor doživotnom uzdržavanju, a koji je ugovor solemniziran po javnom bilježniku M. Z. iz Č., dana 22. svibnja 2018.god., pod posl.br..

 

15. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je reguliran Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i to čl. 579. i čl. 580. istog. Ugovor je dvostranoobvezni što znači da stvara obvezu kako za primatelja uzdržavanja, tako i za davatelja uzdržavanja, zatim je isti strogo formalni što znači da je za njegovu valjanost propisan točan oblik, te je isti naplatni.

 

16. U konkretnom slučaju ugovor je sklopljen i ovjeren po nadležnom javnom bilježniku sukladno Zakonu o javnom bilježništvu (Narodne novine RH broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16, sada i 57/22), te isti ima propisani oblik i valjan je, ali to nije niti predmet ovog postupka.

 

17. U ovom postupku tužitelj traži samo da se utvrdi da je taj sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan zbog nedopuštenosti pobude. Ugovor može biti ništetan ako je sklopljen iz nedopuštenih pobuda, a to su pobude protivne Ustavu, kogentnim pravilima, moralu društva.

 

18. Naime, prema čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), propisano je kako je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

19. Nadalje u čl. 273. Zakona o obveznim odnosima određeno je u st. 1. da pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, a u st. 2. ali ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

 

20. S obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev odlučit će se o istome i to na temelju dokumentacije u spisu i na temelju iskaza stranaka.

 

21. U svezi sadržaja ugovora o doživotnom uzdržavanju osoba koja se nalazi na strani davatelja uzdržavanja se obvezuje da će primatelja uzdržavanja uzdržavati do njegove smrti, a ako se pak nalazi na strani primatelja uzdržavanja, ta osoba se obvezuje da će davatelju uzdržavanja dati dio ili cijelu svoju imovinu. Činjenica je da se osobe najčešće odlučuju za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju kada se nalaze u starijoj životnoj dobi te više nisu u mogućnosti same osiguravati svoje osnovne životne potrebe, održavati higijenu, osiguravati hranu i piće, zdrastvenu skrb i slično. Konkretna prava i obveze koje će proizlaziti iz ugovora ovise o potrebama i mogućnostima obiju ugovornih strana, te su različite od slučaja do slučaja, stoga je potrebno u samom ugovoru precizno urediti opseg i način uzdržavanja.

 

22. Uvidom u sporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju utvrđeno je da su primatelji uzdržavanja sada pokojni D. V. i ovdje I.tužena Š. V. u čl. I. st. 1. dali II.tuženiku J. Č., III.tuženoj S. S. i IV.tuženiku K. Č. u vlasništvo i posjed na jednake dijelove nekretnine upisane u zk.ul.br. … k.o. N., čest.br. …, M. G. površine 2178 m2, dvorište površine 592 m2, gospodarska zgrada, ulica M. G. površine 17 m2, gospodarska zgrada, ulica M. G. od 19 m2, stambena zgrada, N. površine 166 m2, te 1/2 dijela vrta od 1332 m2, kao i grobno mjesto u N., te sve pokretnine koje se zateknu u kući i na guntištu. U čl. I. st. 2. primatelji uzdržavanja D. V. i Š. V. ( I.tužena ) su ovdje tužitelju M. V. dali 1/2 (jednupolovinu ) dijela vrta od 1332 m2.

 

23. U tom Ugovoru o doživotnom uzdržavanju su u čl. II. istog jasno navedene obveze davatelja uzdržavanja, što su u konkretnom slučaju i tužitelj i II., III. i IV.tuženici, te je tako navedeno da u istoj zajednici života na adresi u N. ostaju živjeti D. i Š. V. (ovdje I.tužena ), primatelji uzdržavanja, kao i davatelji uzdržavanja, ovdje tuženici ( II., III. i IV.) J. Č., S. S. i K. Č., da režijske troškove za kuću u N. u 1/3 (jednojtrećini ) dijela snose primatelji uzdražavanja, a u 2/3 dijela (dvijetrećine ) davatelji uzdržavanja Č. J. i K., te S. S. . Zatim je ugovoreno da ako će se primatelji uzdržavanja trebati smjestiti u Dom za starije i nemoćne, da se troškovi plaćaju iz njihovih prihoda, a ostatak plaćaju svi davatelji uzdržavanja, a da svi davatelji uzdržavanja, dakle i ovdje tužitelj, primateljima uzdržavanja su dužni pružiti pomoć i to svakodnevnu u svezi prehrane, čišćenja, grijanja, održavanja kuće i okućnice, pranju rublja, odjeće i obuće, liječničke i bolničke pomoći, potrebne lijekove i njegu, a po smrti ih sahraniti sukladno mjesnim običajima, a što je sve tipičan sastojak takvih ugovora.

 

24. Tužitelj tvrdi da su ga njegovi roditelji, sada pokojni D. V. i I.tužena Š. V. prije zaključenja tog spornog Ugovora pozvali da ga obavijeste da će sklopiti predmetni Ugovor, kako bi time regulirali vlasništvo nad svojom imovinom, s time da će isti dobiti cijelu česticu koja je bila u naravi vrt iza kuće površine od 1332 m2, dok će ostali davatelji uzdržavanja ( ovdje II., III. i IV.tuženici ) dobiti kuću u N., a da se on s takvim načinom podjele složio, a onda je prilikom potpisa predmetnog Ugovora shvatio kako neće dobiti cijeli vrt, već samo 1/2 dijela vrta, a nakon što je upitao tužene zbog čega je to tako, rečeno mu je da ili isto prihvati ili pak neće dobiti ništa. Stoga tužitelj smatra da je pobuda za sklapanje toga ugovora bilo isključivo raspodjela imovine njegovih roditelja među potencijalnim nasljednicima, te da njihova kćer, a njegova sestra, S. M. (ranije Č.) ne dobije nikakvu imovinu.

 

25. Stoga je isto potrebno utvrditi u ovom postupku.

 

26. Isto tako je sporno da li su roditelji tužitelja, sada pokojni D. V. i I.tužena Š. V.u vrijeme zaključenja ugovora imali svoje mirovine i riješeno stambeno pitanje, odnosno da zbog toga nije bilo nikakve nužde za sklapanje tog ugovora.

 

27. Osim toga tužitelj tvrdi da predmetni ugovor faktično niti u naravi nije izvršavan, štoviše čak je I.tužena Š. V. vodila brigu o ostalim tuženicima ( II., III. i IV.), a ne oni o njoj i sada pokojnom D. .

 

28. Radi utvrđenja istog sud je saslušao svjedoke i sve parniče stranke.

 

29. Saslušana svjedokinja N. I., kćer tužitelja je uiskazu u bitnome navela da joj je I.tužena baka, a da je predmetni ugovor sklopljen da kćer I.tužene S. ne dobije nikakvu imovinu po smrti tužitelja, konkretno nekretnine. Tim ugovorom je tužitelj dobio samo ½ dijela vrta- gradilišta, a ne cijelo kako su mu obećali, dok u pušćinama nije ništa dobio. Tužitelji su roditelji na potpisivanju tog ugovora rtekli da ili hoće tako ili neće ništa dobiti. Svjedokija je navela da je baka Š. brinula o djedu D., da su živjeli zasebno u prozemlju kuć, dok su II., III. i IV.tuženi živjeli na katu te kuće u Nedelišću. Navodi da se baka može sama brinuti o sbei. Odnosi su se nakon potpisivanja tog ugovora pogoršali jer djed i baka nisu razmišljali o drugim uucima. Svjedokinja smatra da se III. i IV.tuženi nisu mogli brinuti o djedu i baki jer su studirali. Ona nakon 2018.god. nije bila kod djeda i bake, a nije bio niti tužitelj, samo na djedovom sprovodu. Smatra da je taj ugovor sklopljen jer su S. i II.tuženik J. Č. dogradili tu kuću u N., a nakon njihovog razvoda djed i baka nisu njega mogli isplatiti.

 

30. Svjedok R. I. je izjavio da mu je N. I. supruga, a tužitelj tast, a tužitelj mu je rekao da su ga "peveslali" sa tim spornim ugovorom. Tužitelj je prije tog ugovora bio dobar s roditeljima, a nakon 2018.god. više nije tamo niti odlazio. Svjedok je rekao da on nije bio prisutan kada su se vodili razgovori oko tog ugovora.

 

31. Svjedokinja E. V. je izjavila da je kćer tužitelja, a unuka I.tužene. Otac (tužitelj) joj je ispričao u svezi toga ugovora da su djed D. i baka Š. odlučili podijeliti imovinu da se izbjegne da nešto dobije njihova kćer S., tatina sestra. Po tom dogovoru je otac morao dobiti vrt – gradilište u N., a na kraju je dobio samo ½ toga vrta. Nakon sklapanja tog ugovora je tužitelj kod roditelja bio jednom ili dva puta. Ugovor se sklopio jer djed i baka nisu mogli isplatiti zeta ovdje II.tuženika J. Č.. Ona nije bila prisutna razgovorima oca sa djedomi bakom.

 

32. Svjedok  K. P. je u iskazu izjavio da je zaručnik E. V., a tužitelj budući tast. Njemu je tužitelj rekao da se nešto dogovorio sa svojim roditeljima, a onda to nije dobio ugovorom, nego samo pola. On nije bio prisutan razgovorima tužitelja i njegovih roditelja. Nakon 2018.god. su se pogoršali odnosi tužitelja s roditeljima.

 

33. Saslušani svjedoci nemaju neposrednih saznanja o samom ugovoru, o svemu su čuli od samog tužitelja, a njihovi iskazi će se ocijeniti sukladno ostalim dokazimau spisu.

 

34. Tužitelj M. V. je u iskazu izjavio da mu je I.tužena Š. V. majka, II.tuženi J. Č. mi je bivši šogor dok su mi III i IV.tuženi nećaci. Ovu tužbu protiv tuženika je podnio zbog sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju iz 2018. godine jer smatra da se dogodio nerazmjer između onoga što je on dobio i što su dobili tzv. uzdržavatelji. Oko toga se nije ništa posebno niti razgovaralo, a smatra da je isti sklopljen na taj način da se njega isključi iz nasljedstva. Njegov otac D. je od 2013. imao rak, dakle 2018. je bio bolestan. Sklopio je taj ugovor jer nije htio zbog bolesti oca da budu na sudu, te je stoga pristao na to što piše. On je trebao dobiti zemljište koje se zove vrt u cijelosti s čime bi bio namiren, međutim u taj ugovor je onda navedeno da njemu ide samo jedna polovina tog vrta, a ne cijeli. Te 2018. godine su oba njegova roditelja još bila pokretna, imali su svoje mirovine, nisu imali nikakve dugove niti kredite. Točno je da je otac u to vrijeme bio bolestan, međutim on ga je vozio u bolnice u Z., a kada nije mogao onda su ga vozili sestra S. i bivši šogor J. . Nakon potpisivanja tog ugovora 2018. i on i njegova djeca, tj. kćeri N. V. i E. V. su pokušali više puta razgovarati s njegovim roditeljima Š. i D., te je tamo odlazio, međutim oni nisu htjeli s njim razgovarati, pa je odustao od odlazaka u njihovu kuću. Misli da je glavni problem bio što je njegova sestra S., sada prezimena M., tj. mijenjala je partnere, te su se roditelji pobojali što će biti s njezinom djecom, pa su se htjeli za njih pobrinuti, ali je to na njegovu štetu. Osim toga njegov bivši šogor, ovdje tuženik Č. J. je ulagao u tu kuću u N. i onda je bio problem kako njega namiriti, pa se je našla takva solucija, ali ista je na njgovu štetu. Od 2018. godine u toj kući u N. žive svi tuženici, a misli da i sestra S. . Kada je njegov otac V. D. umro bila je ostavinska rasprava na kojoj je predstavljen taj ugovor o doživotnom uzdržavanju, pa dakle imovine iz tog ugovora nije ušla u ostavinsku raspravu, već su tamo u raspravi samo tri šume koje su male vrijednosti i malih površina. Taj ostavinski postupak još nije okončan.Tužitelj smatra da bi postojao nekakav razmjer u podjeli te imovine ako bi on dobio taj vrt u N. u cijelosti, a ne samo pola toga vrta kako je navedeno u tom spornom ugovoru. Od 2018. godine je s majkom Š. V., ovdje tuženom kontaktirao jednom i to prije dvije godine kada je on operirao karcinom, kada ga je ona nazvala i pitala kako je. Majka, I-tužena,  ima zdravstvene probleme kakve imaju osobe starije od 70 godina i zna da je tuženici voze k doktoru kada je potrebno. Njegovi roditelji su 2018. kada se je sklapao taj ugovor bili stariji, otac D. je rođen 1944.god., a majka Š. 1950.god. Isključivi razlog za sklapanje tog ugovora je bila raspodjela imovine. Uopće nisu razgovarali o načinu navodnog uzdržavanju njegovih roditelja, a pogotovo ne na način kako je to navedeno u tom ugovoru. Kada je došao na potpisivanje kod javne bilježnice tog ugovora tada mu je rečeno da će dobiti samo ½ dijela tog vrta, s time da mu je prije stalno spominjano da će dobiti taj vrt i da neće biti oštećen, a kod javnog bilježnika mu je rečeno da ako neću potpisati taj ugovor da onda neće dobiti ništa, da će se taj vrt prodati i da ja ništa neće dobiti. Kada je bio kod javnog bilježnika upoznat je sa sadržajem tog ugovora. Razumio je sadržaj tog ugovora i takav ugovor je potpisao. Nije pobijao taj ugovor kad je otac D. bio živ jer je otac u to vrijeme bio bolestan, imao je rak, a oni su njegovi roditelji bez obzira na sve i nije ih htio voditi po sudovima. U vrijeme kada je s roditeljima bio u kontaktu nisu se požalili na ponašanje tuženika, možda na neke sitnice, a zna za to jedno nanošenje teške tjelesne povrede i to 2006. godine od strane bivšeg šogora, ovdje tuženika Č. J..

 

35. I.tužena Š. V., je uiskazu izjavila da joj je ovdje tužitelj M. V. sin, II.tuženi Č. J. joj je zet, bivši suprug od kćeri S., dok su joj tuženi S. i K. unuci, djeca od kćeri S. . Ona sa II., III. i IV. tuženikom živi na adresi N., a tamo su njih četvero živjeli i 2018. kada se sklapao taj ugovor, a tada je tamo živio i njezin suprug D. V., sada pokojni, umro je 07. prosinca 2021.god. Te 2018. godine su suprug D. i ona razgovarali da tko bude doma, tu u N. i tko se bude brinuo o njima, da će dobiti donji stan te kuće u N. i pola vrta iza. Gornji stan u toj kući je napravio zet – tuženi J. Č. s djecom S. i K. i tadašnjom suprugom S., njezinom kćerkom, a taj gornji stan su uređivali od 2005. godine nadalje. Suprug D. i ona su odlučili da njihovom sinu M. – tužitelju ide samo polovica vrta iz razloga jer su se tuženici brinuli o njima. Naime, suprug D. je još od 2013. bio bolestan, imao je rak, a onda je obolio još na prostatu te je imao zračenja i kemoterapije te ga je trebalo puno voziti k doktorima i na terapije, trebalo mu je davati injekcije, trebalo ga je pripremati, a dok je došao iz bolnice i kupati i drugo, što ona nije mogla sama, već su to radili ovdje tuženi zet i unuci, oni su joj pomagali. Kada je sina M. zvala i rekla mu da D. ima rak, on je samo govorio da je sve pod kontrolom i uopće nije bio kod njih kada je suprug D. bio bolestan, došao je na dan kada je umro. Njoj je žao što je tako, međutim M. uopće nije došao do njih kada je suprug bio bolestan i kontaktirao je samo sa svojom sestrom S. te se onda i s njom posvađao i izjavio je da on nema roditelje. D. i ona imaju samo djecu M. i S.. Tužiteljeva kćer E. je došla jedno do nas kad je bila korona i donijela je sredstvo za dezinfekciju, međutim kada ju je pozvala da uđe unutra, da je djed D. doma nije htjela niti ući, rekla je da nema vremena i samo ju je pitala da li je vidjela pisma. Naknadno je od supruga D. saznala da su poslana nekakva pisma i to ih je napisao M. i bio je jako razočaran s time što piše i suprug D. ih je spalio. Što se tiče ovog ugovora iz 2018. suprug D. i ona su rekli javnoj bilježnici što unutra napisati, još je i M. rekao u pogledu tog vrta da on zna nekog tko će taj vrt parcelizirati, kad su bili kod javnog bilježnika taj ugovor im je pročitan i javna bilježnica ih je pitala da li su ga razumjeli, svi su rekli da jesu i svi su ga potpisali. Od sklapanja tog ugovora do smrti supruga D. pa sve do sada o o njoj su se brinuli samo ovdje prisutni zet Č. J. i unuci S. i K., oni su ih vozili k doktoru, o svemu se brinu, nabavljaju joj stvari iz dućana i slično. Režije u kući u N. cijelo vrijeme, dakle i u vrijeme da je D. bio živ, plaćaju da ona plaća 1/3 režija, a zet J. i unuci S. i K. 2/3 tih režija. S M. – tužiteljem nije u kontaktu cijelo ovo vrijeme. II., III. i IV.tuženici ispunjavaju svoje obveze iz potpisanog ugovora iz 2018., još i više od toga. Prije sklapanja tog ugovora su razgovarali ona i suprug D. i očekivali su veću brigu od ovdje tuženika, a tuženici su pristali da se brinu o njima, a i danas može više očekivati od ovdje tuženih zeta i unuka. 2013.god. je suprug obolio i onda je bio na operaciji debelog crijeva, ali nije trebao nikakve terapije, bio je dobro, a onda je 2018. obolio na prostatu i trebao je pomoć i sin M. (tužitelj ) ga je samo jedanput vozio, dok su ovdje tuženici više puta pomagali i to npr. suprug je znao pasti jer su mu oslabile kosti i tuženici su koji su bili u kući odmah pomagali, zvali hitnu i slično, dakle oni su živjeli s njima i dok se nešto takvoga dogodilo su pomogli. Nikad se nije dogodilo da bi nešto tražila, a da unuci i zet nisu pomogli, nema na njih nikakvih prigovora, znali su se i mijenjati prilikom odlaska na posao, kako bi jedan auto bio kod kuće i u slučaju potrebe da ih nekamo treba odvesti. Tužitelj je bio uvršten u sklapanje tog ugovora jer su mu mu htjeli dati taj vrt, da i on nešto dobije, a zet i unuci su dobili više jer se više brinu i jer su u kući. Kontakti između njih i tužitelja su prestali kada je taj ugovor potpisan, M. je nakon toga rekao da on s time nije zadovoljan, a to nije rekao kod javnog bilježnika.

 

36. II-tuženik J. Č., je izjavio da mu je ovdje tužitelj M. bivši šogor, bio je u braku s njegovom sestrom S. od 2004. do 2018., I.tužena mu je punica, a IV-tuženik mu je sin, dok je III-tužena kćer bivše supruge iz ranijeg braka. On od 2004.god. živi na adresi N. s ovdje I.tuženom, III. i IV.tuženikom, a ranije je tamo živio i sada pokojni D. V., dok se njegova bivša supruga S. s te adrese odselila 2018.god. U toj kući u N. u donjem katu su živjeli Š. – I.tužena i D., dok su na gornjem katu živjeli on i djeca S. i K.. I nadalje žive svi tu tuženici. Prije sklapanja ugovora 2018. njemu je rečeno kako nije srodnik obitelji i ako se rastavi sa S., da neće ništa dobiti, da neće biti obeštećen, a ulagao je u nadogradnju tog cijelog gornjeg kata i nadogradnju donjeg dijela kuće. Pitali su ga da li i dalje misli tu živjeti ili ima gdje otići, na što je rekao da nema i da će ostati na cesti ako ne ostane tu. On se pristao brinuti o D i Š. V. te ih je uvijek vozio kada je trebalo k doktoru i u Č., V. i u Z. i nosio im je stvari iz dućana, to i danas radi, svaki puta je to napravio kada je trebalo. Prije 2018., prije sklapanja tog ugovora, ovdje tužitelj je dolazio roditeljima uglavnom vikendom, fizičkim im nije pomagao. Što se tiče konflikta između njega i D. do istog je došlo jer je D. došao kući u alkoholiziranom stanju. S tužiteljem M. je bio u dobrim odnosima. Prije sklapanja tog ugovora 2018. njemu i djeci je rečeno da će dobiti tu kuću i polovicu vrta, to je rekla i javna bilježnica kada su bili na potpisivanju tog ugovora. Od 2018. godine pa nadalje su se ja i djeca S. i K. brinuli o Š. i – I.tuženoj i D. V. . Ovdje tužitelj M. od 2018. nije dolazio k svojim roditeljima. Sa tastom D. i punicom Š. u vrijeme kada se je sklapao taj sporni ugovor je bio u jako dobrim odnosima. U svezi toga ugovora su D. i Š. kontaktirali i sina M. i upoznali su sina o čemu su razgovarali sa njim. Inicijativa za sklapanje tog ugovora je bila od tasta D. i punice Š. . U tim razgovorima s tastom i punicom, kada je on rekao da se spreman brinuti o njima, razgovarali su o sadržaju te brige i to u vezi zdravlja i svega ostaloga što im treba. Tasta i punicu je potaknulo da sklope taj ugovor jer su oni ( on i djeca ) bili kod kuće, pri ruci i da se brinu o njima. I prije je bilo razgovora o tome. I tužitelj M. je tim ugovorm preuzeo određenu brigu o roditeljima, ali nakon što se sklopio taj ugovor i kada je tast D. bio teško bolestan od raka, M. više uopće nije kontaktirao s njime. Njegova sada bivša supruga S. je otišla iz te kuće prije sklapanja tog ugovora, nekih pet ili šest mjeseci prije.

 

37. III.tužena S. S., je još nadodala da je njezin djed D. bio operiran 2013.god., ali nakon toga mu se popravilo zdravstveno stanje, a kada je dobio novu dijagnozu, rak prostate 2017. ili 2018.god. onda mu se stanje pogoršalo, a u to vrijeme je bilo teško stanje obitelji iz razloga jer su se razvodili mama i tata, tj. njezin očuh J. Č. i točno je da je mama S. iz te kuće u N. otišla 2018.god. Tako se je postavilo pitanje da li su se oni spremni jednako brinuti o djedu D. i baki Š. kao i do sada, o čemu su se  ni (ona i očuh J. i polubrat K.) svi složili. O tome je obaviješten i M. – ovdje tužitelj. Tako su taj ugovor potpisali kod javnog bilježnika. O djedu i baki su se konstantno brinuli ona i očuh J. i polubrat K., već i ranije, a u tom periodu još i više jer je trebalo više posjeta k doktoru i slično. Sklapanjem tog ugovora su oni preuzeli određene obveze pa tako plaćaju 2/3 režija u toj kući i pružaju brigu oko zdravstvenih situacija i ostalog u kući. Baki su sada potrebni i neki posebni tretmani, gdje je oni voze.

 

38. IV-tuženik K. Č. je dodao da u toj kući u N. kroz cijelo vrijeme živi on, sestra S., otac J. i baka Š. i pružaju kako fizičku, tako zdravstvenu i psihološku pomoć baki. On cijelo vrijeme živi u N., nakon srednje upisao je faks u M., gdje je bio dva semestra, ali je svaki vikend, petak, subotu i nedjelju bio u N. i pomagao doma, a onda je nastava bila online, zbog COVIDA, i cijelu nastavu je odradio od doma i to do stupnja prvostupnik, a nakon toga je upisao faks u V. i bio je u N., a nakon toga se zaposlio u Č. i opet živi ovdje u N. . Tako se svakodnevno brinuo o djedu D., sada pokojnom, te baki Š. .

 

39. Stranke su u svojim iskazima ostali kod navoda iznijetih tijekom postupka.

 

40. Sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju je sklopljen kod javnog bilježnika i potvrđen po istome sukladno Zakonu o javnom biilježništvu, a sve stranke, pa i tužitelj, su upozorene na sve posljedice takvog ugovora, posebice na odredbe čl. 579. – 585. Zakona o obveznim odnosima. Takav ugovor i sadržaj istog je tužitelj potpisao.

 

41. U samo Ugovoru o doživotnom utzdržavanju je jasno navedeno da sada pokojni D. V. i I.tužena Š. V., kao primatelji uzdržavanja, žive na istoj adresi u N., u prizemlju, a ostali tuženici II., III. i IV. tuženici u dograđenom dijelu te kuće, dok tužitelj živi u drugoj kući u drugom naselju ( u G. H. ).

 

42. U smislu odredbe čl. 53. st. 1. Zakona o obveznim odnosima pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu pravu valjanost, međutim u smisla odredbe čl. 53. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.

 

43. Dakle, ako je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u svrhu izigravanja prava na nasljeđivanje ostalih zakonskih nasljednika, a ne radi davanja uzdržavanja i ako je u tu svrhu i izvršavan, takav bi ugovor trebalo proglasiti ništavim.

 

44. Tako npr. ako je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa tada bi se radilo o nedopuštenoj pobudi, za koju bi sve ugovorne strane tada trebale znati i onda bi zbog toga ugovor o doživotnom uzdržavanju bio ništav.

 

45. Tužitelj je u spis priložio novinski članak objavljen u tiskovini novine, međutim sud smatra da tekstom tog članka tužitelj nije dokazao da bi I.tužena mogla sve poslove u kućanstvu sama raditi, a da ostali tuženici ( II., III. i IV.) njoj ništa ne pomažu jer je sud utvrdio s obzirom na sadržaj samog tog članka da je isti objavljen samo kako bi se ostvarila neka nagrada koju su te novine dodjeljivale najboljim bakama i djedovima, pa se ne može u ovom postupku koristiti kao nekakav čvrsti dokaz odnosa i pomaganja između stranaka.

 

46. U svezi predanog z.k. izvatka za nekretninu upisanu u k.o. P., ista je očito prodana, međutim ta čestica nije niti bila predmetom ugovora o doživotnom uzdržavanju, ista se nigdje ne navodi, a tužitelj svoje tvrdnje da mu je ista od strane roditelja obećana ničim nije dokazao. Osim toga to je bila imovina roditelja tužitelja i oni su za vrijeme svojeg života s tom imovinom mogli rasplagati kako žele.

 

47. I.tužena Š. V. je u predmetnom ugovoru u odnosu primatelja uzdržavanja i prethodni je vlasnik imovine navedene u tom ugovoru, te ona sama tvrdi da je ugovor sklopila radi uzdržavanja i to svojeg i supruga ( sada pokojnog ) D. V., dakle upravo onako kako je to navedeno u samom ugovoru, te da nema nikakvih primjedaba na način ispunjavanja obveza koje davatelji uzdržavanja (ovdje II., III. i IV.tuženi) imaju prema njoj kao primateljici uzdržavanja. Navela je da je isti odnos bio i kada je još bio živ njezin suprug D. V. . U svezi tužitelja, koji je isto naveden kao davatelj uzdržavanja, se I.tužena u svom iskazu požalila tj. rekla je da on ne ispunjava svoje obveze niti dolazi k njoj.

 

48. Ukoliko je na strani primatelja uzdržavanja ( ovdje D. V., sada pokojnog i I.tužene Š. V. ) kao inicijatora zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju, što je ovdje utvrđeno, postojala nedopuštena pobuda za koju su davatelj uzdržavanja ( ovdje tužitelj, te i II.tuženik, III.tužena i IV.tuženik ) znali, tada bi tako sklopljeni ugovor o doživotnom uzdržavanju bio ništetan.

 

49. Bitno je da je ta nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i bitno je da to drugi ugovaratelj znao ili morao znati.

 

50. Ugovor o doživotnom uzdržavanju je strogo formalni ugovor, te je isti prije potpisivanja u konkretnom slučaju bio protumačen od strane javnog bilježnika strankama, pa tako i ovdje tužitelju. Dakle, stranke su prihvatile i očito razumjele, što su rekli i u svojim stranačkim iskazima, da ugovor sklapaju zbog uzdržavanja, a ne kako tužitelj pokušava nametnuti – radi podjele imovine.

 

51. Naime, u konkretnom slučaju za procjenu odnosa između stranaka je mjerodavna odredba i članka 4. stavak 1. Obiteljskog zakona ( Narodne novine RH broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23, 156/23), a koja propisuje da se svi članovi obitelji moraju uzajamno poštivati i jedan drugome pomagati.

 

52. Sud smatra u konkretnom slučaju da su I.tužena i njen pokojni suprug , shodno svojoj slobodnoj volji, odlučili sklopiti predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju baš iz razloga što su bili starije životne dobi ( D. je rođen 1944.god., a Š. 1950.god., dakle imali su blizu odnosno preko 70 godina života 2018.god. ) i brinuli su o kvaliteti i sigurnosti narednih godina svog života. Osim toga tijekom postupka je utvrđeno da je te 2018.god. D. V. već bio teže bolestan.

 

53. Način na koji su D. i Š. V. ( I.tužena ) odlučili pojedine dijelove imovine prenositi na pojedine davatelje uzdržavanja, a to su bili njihov sin, tada zet i dvoje unučadi, je bila njihova slobodna odluka temeljena na očekivanjima od svakog pojedinog tog davatelja uzdržavanja. Naime, I.tužena i njen pokojni suprug su smatrali da će im u slučaju potrebe veću pomoć pružiti II-IV tuženici, što zbog činjenice da su fizički neposredno blizu njima jer su živjeli na istoj adresi, a što zbog činjenice dotadašnjih odnosa između njih.

 

54. Dakle, II.tuženik, III.tužena i IV.tuženik su živjeli na istoj adresi, gdje i danas žive, kao i primatelji uzdržavanja V. D. i V. Š. ( I.tužena ), dakle bili su im blizu, a očito je i da su oni bili u boljim odnosima sa primateljima uzdržavanja nego sam tužitelj već i prije nego je sporni ugovor sklopljen.

 

55. Primatelji udržavanja po tom ugovoru su nesporno te 2018.god. materijalno bili sigurni, imali su u vlasništvu kuću gdje su živjeli, nisu imali kredite, nisu imali druge dugove, primali su mirovinu, međutim to ne znači da isti sukladno citiranim odredbama Zakona o obveznim odnosima nisu mogli ili smjeli sklopiti ugovor o doživotnom uzdržavanju da bi se osigurali u brizi i skrbi u budućnosti tj. dubljoj starosti.

 

56. I.tužena potvrđuje da su II., III. i IV.tuženici uredno ispunjavali sve svoje obveze iz tog ugovora, odnosno da kada god joj je bila potrebna bilo kakva vrsta pomoći II., III. i IV.tuženi su joj isto i pružili. Također, režijske troškove (čl. 2. st. 3. Ugovora) II., III. i IV.tuženici uredno podmiruju kroz sve ovo vrijeme.

 

57. U konkretnom slučaju ovaj sud je utvrdio s obzirom na činjenicu da su II.tuženik, III.tužena i IV.tuženik očito kroz dulje vrijeme pružali potrebnu pomoć primateljima uzdržavanja V. D., sada pokojnom i V. Š., ovdje I.tuženoj i to čak i znatno prije sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju, konkretno već kada je D. prvi puta obolio od karcinoma 2013.god. i sve nadalje, te su njima živjeli na istoj adresi, pa su onda, što je životno i logično, obavljali uobičajene i svakodnevne poslove u tom kućanstvu i okućnici. 

 

58. Tužitelj naspram toga se očito nije previše brinuo o svojim roditeljima niti prije nego je taj sporni ugovor sklopljen, dakle tužitelj se o svojim roditeljima kao primateljima uzdržavanja prema tom ugovoru nije adekvatno brinuo, a nakon sklapanja istog ugovora pak nikako, što je utvrđeno temeljem iskaza i svjedoka i stranaka.

 

59. Tužitelj tvrdi da su sklapanje tog ugovora inicirali tuženici, međutim to ničim nije dokazao. Sud vjeruje tuženicima, a s obzirom na situaciju u obitelji te 2018.god. da su si V. D. i V. Š. ( II.tužena ) željeli osigurati brigu o sebi u slučaju bolesti, starosti i nemoći.

 

60. Sud smatra da je stoga taj sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju pravi izraz prave volje primatelja uzdržavanja V. D. (sada pokojnog ) i V. Š. (ovdje I.tužene ), te su upravo oni sami i inicirali sklapanje tog ugovora, pa stoga takvo ponašanje u užoj i široj obitelji ne daje nikakvu osnovu za zaključak da bi taj ugovor bio protivan moralu društva.

 

61. Sud smatra da u konkretnom slučaju tužitelj to nije dokazao da je isti ugovor sklopljen ne radi davanja uzdržavanja D. V. i Š. V. već izigravanja ostalih zakonskih nasljednika i to kako njega (kao njihovog sina ), tako i njegove sestre S. ( njihove kćeri ), pa onda u tu svrhu da je tako i izvršavan.

 

62. Tužitelj nadalje ističe kako je dana 14. kolovoza 2006. godine tuženik J. Č. fizički napao i teško tjelesno ozlijedio D. V., te se o tome događaju predlaže pribaviti podatak od MUP, PP Č., pod brojem predmeta … . Iz priloženog spisa vidljivo je da je policija podnijela prijavu protiv ovdje II.tuženika zbog ozljeivanja sada pokojnog D. V., međutim nakon pribave tog spisa tužitelj nije predlagao da se pribavi i eventualni sudski spis i sudska odluka, a kako bi se moglo utvrditi kakva je u konačnici donesena i odluka o tome događaju.

 

63. Osim toga, iz iskaza danih u tom spisu, pa i supruge D. V. (ovdje I.tužene Š.) i njegove kćerke S., sud je utvrdio da je sada pokojni D. V. također i fizički i psihički napadao svoje ukučane dulji niz godina, pa je očigledno da je upravo takvo njegovo vlastito ponašanje doprinjelo i nastanku tog jednog događaja. Međutim, navodni događaj se dogodio 2006. god., dakle 12 (dvanaest) godina prije sklapanja samog ovdje spornog ugovora, te taj događaj očito nije bio od utjecaja prilikom sklapanja predmetnog ugovora s obzirom da je jedna ugovorna strana bio D. V., a druga J. Č. (ovdje II.tuženik ).

 

64. S obzirom na vremenski odmak od tog događaja 2006.god. do sklapanja ugovora 2018.god., dakle 12 godina, očito je da su se međusobni odnosi između njih popravili jer je očito da je sada pokojni D. V. i s II.tuženikom J. Č. odlučio sklopiti taj ugovor, a što je u okviru obiteljskih odnosa i različitih životnih situacija i u različitim razdobljima života i logično. Naime, obiteljski odnosi između pojedinih članova obitelji mogu se i poboljšati, a s drugima se mogu pogoršati kroz tako dulje vremensko razdoblje.

 

65. U konkretnom slučaju sud smatra da je smisao ugovora o doživotnom uzdržavanju da se davatelji uzdržavanja brinu o promateljima uzdržavanja, a uobičajena briga i skrb se očekuje kod starijih osoba, da se pomaže u održavanju kuće i okućnice, da ih se vozi liječniku, da im se dovezu namirnice iz dućana i sl., a s daljnjom starosti primatelja uzdržavanja ta briga i skrb se proširuju i na kuhanje obroka, pranje rublja, pribavu lijekova, pa onda i u slučaju potrebe podmirivanje dijela troškova smještaja u dom za starije i nemoćne osobe. U ovom slučaju su stranke ugovora još jasno ugovorile i da II., III. i IV. tuženi podmiruju 2/3 režijskih troškova u kući u N., a primatelji uzdržavanja D. i Š. V. samo 1/3 tih režijskih troškova.

 

66. Tužitelj je kao potpuno poslovno sposobna osoba bio jedna od strane tog ugovora o doživotnom uzdržavanju i on sada nakon 6 ( šest ) godina od sklapanja ugovora tvrdi da su tim ugovorom pokušali njega izigrati kao zakonskog nasljednika po svojim roditeljima, a upravo ti njegovi roditelji su odlučili sklopiti takav ugovor.

 

67. Tužitelj je potpisom tog ugovora kod javnog bilježnika prihvatio pravne posljedice tog ugovora.

 

68. Saslušani svjedoci nisu stranke spornog ugovora, isti o tom ugovoru znaju samo iz pričanja ovdje tužitelja, nisu bili prisutni niti kada su bili kakvi dogovori oko tog ugovora i što će u istome biti navedeno. Isto o samom ugvoru znaju samo iz pričanja upravo tužitelja i sud smatra da su isti pristrani i osobno zainteresirani za ishod ovog postupka.

 

69. Osim toga iz iskaza svjedoka je utvrđeno da niti nitko od njih četvero, a niti tužitelj nisu niti bili kod D. V. i Š. V., primateljima uzdržavanja iz spornog ugovora, nisu ih čak niti posjećivali, pa tako niti sam tužitelj, a kamoli da bi se o njima na bilo koji način brinuli.

 

 

 

 

70. Očito je njima, pa i tužitelju bila bitna samo imovina koju će tužitelj kao njihov sin dobiti po roditeljima, a ne i svakodnevna briga o D. i Š. V. koji su 2018.god. bili već blizu 70 godina života, odnosno bili su osobe starije životne dobi, D. je bio i teško bolestan jer je prebolio jednu tešku bolest (karcinom ), te je dobio još jednu tj. još jedan karcinom, dakle njima je očito trebala nekakva pomoć u svakodnevnom životu, nije dovoljno da tužitelj samo tvrdi da su imali dovoljno imovine za svoje uzdržavanje i da su bili pokretni.

 

71. Tužitelj kada je shvatio da neće dobiti imovinu kojoj se nadao po roditeljima je očito prekinuo svaki i najmanji kontakt sa svojim roditeljima, a očito se o njima ni na koji način od 2018.god. nije niti brinuo. Osim toga nije predočio nikakve dokaze o tome da se i prije toga ugovora i na koji način brinuo o svojim roditeljima D. i Š., bilo on, bilo njegove kćeri (ovdje saslušane kao svjedoci ) o djedu i baki, a očito je da je otac tužitelja i prije tog ugovora bio teško bolestan.

 

72. Da bi se utvrdila prava volja i pobuda za sklapanje ugovora isto mogu iskazati jedino stranke koje su i saslušane u ovom postupku.

 

73. Navodna obećanja tužitelju da će dobiti neku imovinu po roditeljima ukoliko potpiše ovaj sporni ugovor o doživotnom uzdržavanju, isto tužitelj ničim nije dokazao, predložio je samo svjedoke i to svoje kćeri i svoje zetove koji su očito zainteresirani za ishod ovog spora jer i oni žele da tužitelj po roditeljima dobije čim više imovine.

 

74. Ističe se da tužitelj gotovo šest godina nije uopće poduzimao bilo kakve radnje prema tuženicima u cilju ostvarivanja prava na tu imovinu koja mu je navodno bila obećana.

 

75. Sud je stoga temeljem pravila o teretu dokazivanja u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u toč. I. izreke ove presude.

 

76. Odluka o troškovima ovog parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, jer su I.tužena, II.tuženik, III.tužena i IV.tuženik u cijelosti uspjeli u ovom postupku budući da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

77. Sud je I., II, III. i IV.tuženiku priznao troškove parničnog postupka sukladno s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. i Tbr.52 iste, dakle 2,00 EUR/bod. i to sukladno vrijednosti predmeta spora (naznačenoj u iznosu od 1.327,36 EUR ) i to za slijedeće radnje : satav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR ( Tbr.8/1 ), sastav podneska od 07.03.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8/1 ), zastupanje na ročištu 26.03 2024.god. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1 ), zastupanje na ročištu 05.06.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1 ), zastupanje na ročištu 03.07.2024. u iznosu od 200,00 EUR (tbr.9/1 ), što sve ukupno iznosi 1.000,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 EUR, dakle sve ukupno s osnova troškova zastupanja priznaje mu se iznos od 1.250,00 EUR.

 

78. Tako ukupno priznati parnični trošak I.tužene, II.tuženika, III.tužene i IV.tuženika iznosi 1.250,00 EUR, a na platež je obvezan tužitelj koji je u cijelosti izgubio spor.

 

 

79. Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Čakovcu, 31. srpnja 2024. godine

 

                                                                                                   S U T K I N J A:

 

Valentina Varga Gombar

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

Važno : Temeljem čl. 348. st. 5. Zakona o parničnom postupku rokovi za žalbu ne teku od 01. kolovoza do 15. kolovoza 2024.god.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

 

O tom obavijest :

1. punomoćnik tužiteljice P. J., odvjetnik iz Č.
2. punomoćnik tuženika OD K. i R. iz V.