1              Poslovni broj: Gž-484/2023-11

 

Poslovni broj: Gž-484/2023-11

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Brankice Malnar kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tajane Polić članice vijeća, u pravnoj stvari prvo tužiteljice M.. G., OIB....., S., umrle 18. listopada 2022. u žalbenoj fazi postupka čiji nasljednik je M. G.n iz S. OIB ...., S., ujedno i drugo tužitelj, i treće tužiteljice M. G., OIB...., Z., , svi zastupani po punomoćniku M. Š., odvjetniku u R., protiv tuženika K. b. c. R., R., OIB ..., zastupan po punomoćnicima iz O. d. V.i partneri iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv  presude I rješenja Općinskog suda u Rijeci posl.br.P-2438/2011-243 od 29. srpnja 2022. u sjednici vijećao održanoj 24. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija  se kao neosnovane žalba tuženika te potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br.P-2438/2011-243 od 29. srpnja 2022. u točki I. izreke za iznos od 430,02 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2022. pa do isplate te u točkama II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev  tuženika za naknadu mu troška žalbenog postupka.

 

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci posl.br.P-2438/2011-243 od 29. srpnja 2022. u točki II. izreke.

 

 

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti prvo tužiteljici M. G. iznos od  1.046.0000,00 kn na ime naknade nematerijalne štete sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja 29. srpnja 2022. pa do isplate.

2.U točki II. izreke naloženo je tuženiku da prvo tužiteljici M. G. isplaćuje počevši od 1. kolovoza 2000. na ime tuđe pomoći mjesečnu rentu u iznosu od 5.400,00 kn sve dok je ista živa, s tim da je iznose dospjele do pravomoćnosti presude dužan platiti odjednom u roku od 15 dana, a buduće iznose najkasnije svakog 10-tog u mjesecu za tekući mjesec s zakonskom zateznom kamatom.

3.U točki III. izreke naloženo je tuženiku da drugo i treće tuženiku na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 330.000,00 kn svakom s zateznom kamatom tekućom od 29. srpnja 2022. pa do isplate.

4.U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da prvo tužiteljici M. G. na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade isplati iznos od 540.233,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

5.U točki V. izreke odbijena je prvo tužiteljica M. G.  preostalim dijelom tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete u visini od 484.000,00 kn.

6.U točki VI. izreke naloženo je tuženiku da prvo tužiteljici M. G., drugo tužitelju M. G. i treće tužiteljici M. G. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 484.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

7.U okviru iste odluke doneseno je i rješenje posl.br. P-2438/2011-243 od 29. srpnja 2022. kojim je u točki I. izreke obustavljen postupka u odnosu na 4. tužitelja A. G. dok je u točki II. izreke dopuštena preinaka tužbe prema podnescima tužitelja od 27. veljače 2022. i 1. travnja 2022.

8.Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude, točaka I., II., III, IV. i VI. izreke te protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu vezano za dopuštenje preinake, dakle protiv točke II. izreke žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

9.U žalbi protiv presude tvrdi da je prvostupanjska presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Dijelovi obrazloženja da su pisani teško čitljivim jezikom,  u obrazloženju presude da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su nejasni i proturječni kojim postupanjem da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354.st.2.t.11. ZPP-a.

10.Bitna povreda pravila postupka da se ogleda i u činjenici jer  sud prvog stupanja nije odlučio o zahtjevu tuženika za izuzeće vještaka dr. V. M..

11. Smatra da  pogrešno prvostupanjski sud odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja temelji na nalazu i mišljenju vještaka dr. M.i dr. V.  iako su isti proturječni stajalištu drugih vještaka. Ukazuje da sud vjeru poklanja stajalištima dr. M. i dr. V. unatoč činjenici da su isti svoje stajališta temeljili na subjektivnom doživljaju tj. percepciji situacije a ne na medicinskoj dokumentaciji iz koje je razvidno zdravstveno stanje  prvo tužiteljice u pojedinoj fazi liječenja  a  koji nalazi da su neobjektivni.

12.Iz obrazloženja pobijane presude da se može iščitati kako prvostupanjski sud svoju odluku o postojanju liječničke pogreške temelji na činjenici da je, prema stajalištu suda, kod pretraga vršenih sljedećeg dana (25.10.1999.g.) nakon prometne nesreće u kojoj je tužiteljica M. G. sudjelovala te zadobila ozljedu, postojala dvojba glede postojanja hematoma te da je zbog toga bilo nužno primijeniti viši zdravstveni standard u vidu operativnog zahvata. Takvo  stajalište da je u cijelosti neprihvatljivo iz razloga što su druga neurokirurška vještačenja koja su provedena u ovom postupku  dala vrlo jasan  odgovor na pitanje je li kod pretraga dana 24. i 25. listopada 1999. postojala bilo kakva mogućnost postojanja hematoma koji bi mogao imati kompresivni utjecaj na kralježničku moždinu.

13.Nadalje ukazuje da sud prvog stupnja  navodi kako je prvo tužiteljica M.G. izjavila da je osjećala noge udanima nakon prometne nesreće međutim, da je  riječ o iskazu koji je kontradiktoran medicinskoj dokumentaciji i iskazima liječnika koji su postupali spram tužiteljice  M. G. kod hitnog prijema i daljnje obrade a koji su potvrdili da po primitku prvo tužiteljice u bolnicu bio uočen kompletni senzomotorički deficit.

14.Upire da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o postojanju uzročno posljedične veze između propusta u liječenju i posljedica te da se mora raditi o većem stupnju vjerojatnosti da bi se mogla utvrditi odgovornost tuženika, a taj veći stupanj vjerojatnosti da nije utvrđen ni nalazom vještaka dr. V. M.  jer ni isti nije potvrdio da bi tužiteljici nakon operativnog zahvata bilo bolje.

15.Smatra da je sud prvog stupanj pogrešno postupio kada je pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom od 27. veljače 2022. i 1. travnja 2022. te po dopuštenju preinake, vezano uz povećanje tužbenog zahtjeva tužitelja pogrešno ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare. Ističe da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupanja o prekidu zastare utuženih vidova nematerijalne štete za  fizičke boli, strah, SOŽA  i nagrđenje te imovinske štete za tuđu pomoć vezano  uz naknadno povećane iznose, posebno vezano uz dio zahtjeva  gdje je prvotno potraživan po osnovi tuđe pomoć i njege kapitalizirani iznos od  200.000,00 kn a potom isti preinačen potraživanjem rentnih iznosa.

15.1.Predlaže uvaženje žalbe.

16.Odgovorom na žalbu tužitelji osporavaju žalbene navode.

17.Žalba tuženika nije osnovana.

18.U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je da li je u prvoj fazi liječenja pok. prvo tužiteljice  M. G., prva tri do četiri dana po zaprimanju na bolničko liječenje kod tuženika na koje je zaprimljena  24. listopada 1999. vezano uz ozljede zadobivene u prometnoj nezgodi među kojim ozljedama je i ozljeda kralježnice učinjen propust ne pružanjem standardne liječničke skrbi i je li ista trebala biti podvrgnuta operativnom zahvatu.

19.Nije sporno da je liječenje prvo tužiteljice vezano uz ozljedu kralježnice provedeno konzervativno, iniciranjem medikamentozne terapije, te  da nad prvo tužiteljicom nije izvršen operativni zahvat u području ozlijeđenog dijela torakalne kralježnice.

20.Prvostupanjski sud je utvrdio ;

-da je u postupku  provedeno pet vještačenja i da su vještaci primarijus dr. sc. B. B. te prof. dr. sc. K. R. donijeli isti zaključak kako nije bila indicirana hitna kirurška operacija dekompresije torakalne kralježnice, da se kod tužiteljice nije radilo o kompresivnom hematomu, da je širina spinalnog kanala bila primjerena te da je stoga primijenjeno konzervativno liječenje mega dozama kortikosteroida. Teški neurološki deficit zaostao kod tužiteljice da nije nastao zbog nepravilno ili nesavjesnog liječenja već kao posljedica prometne nesreće, te da se kod tužiteljice razvio edem kao primaran uzrok neurološkog ispada uz manje tragove krvi bez kompresivnog efekta na leđnu moždinu i nastao je djelovanjem tupe sile, da se radilo o kompresivnom hematom da bi se pokazao i u nalazu kontrolne CT mijelografije iz prosinca 1999., stoga da je liječenje provedeno po pravilima struke za takvu vrstu ozljeđivanja,

-da vještaci M. f. S. u S. u bitnome potvrđuju nalaz i mišljenje vještaka dr. B. i dr. R. , da glede CT-a mijelografije od 25. listopada 1999. u kojem je iskazana dvojba na kompresiju izvana, hematom u spinalnom kanalu ukazuju da bi krvarenje, hematoma u spinalnom kanalu bili vidljivi i na inicijalnom CT-u odmah prilikom zaprimanja prvo tužiteljice u bolnicu 24. listopada 1999. na kojem hematom nije bio vidljiv, da se neurokirug  ne oslanja samo na pisani nalaz radiologa  već i sam tumači slike, da se postojanje hematom ne može pojasniti bez snimke CT-a i vještačenja po vještaku radiologu pa kako u nalazu CT-a od 24. listopada 1999. nije popisan hematom tvrde da je učinjena obrada bila pravodobna i sukladno najboljoj medicinskoj praksi i da nema elemenata medicinskog propusta ili pogreške od strane liječnika uključenih u liječenje prvo tužiteljice,

-da nasuprot nalazu i mišljenju vještaka M. f. S. u S. vještaci dr. M. i dr. V.iznose drugačija mišljenja,

-da vještak dr. V.iz S. tvrdi da je kod prijema u bolnicu kod prvo tužiteljice dijagnosticirana dislociranost TH3 i odlom transverzalnog kosog nastavka, kompresija spinalnog kanala i kralježnice s vidnim epiduralnim hematom, koji je vršio pritisak na kompresiju kralježnice vezano uz oštećen Th3 s dislokacijom, da je radi neuro agresivne kompresije kralježnice bila nužno potrebna dekompresija torakalnog spinalnog kanala, repozicija, otklanjanje hematoma i revizija kralježnice zaključujući da je  bila nužna operativna opskrba torakalne kralježnice jer su morali učiniti dekompresiju nestabilnog neuro – agresivnog oštećenja i stabilizaciju gornje torakalne kralježnice. Kod pacijenta koji ima slomljen prsnu kost i luxsantni lom Th3 s kompresijom kanala kirurški zahvat da je nužan.

- da je nastavno vještak dr. V. M. spec. neurokirug iz Slovenije u svom pisanom nalazu i mišljenju navodi da je među mnogim teškim ozljedama tužiteljica zadobila i ozljedu subluksacije kralješka Th III do Th IV te je ozlijeđena leđna moždina, to je prouzrokovalo klijenutost donjih udova bez potpuno ugašene senzibilitetne funkcije medule spinalis. Prvih dana liječenja kod tuženika da  osjećala svoje noge i vjerojatno gibala palčeve stopala a to da sugerira da motorična funkcija nogu nije bila potpuno ugašena. U traumi da sigurno nije došlo do potpunog zgnječenja leđne moždine. Nedvojbeno se tijekom liječenja razvijala progresivna neurološka klinička slika u smislu neurološkog deficita. Vještak je mišljenja da je bila nužna izdatna dekompresivna operacija kralježnice nivoa Th III do Th IV. To znači laminektomija najmanje dva segmeta možda čak segment više i niže a to u prvome aktu izvodi neurokirurg na način da se nestabilni segment dodatno destabilizira a u drugome aktu iste operacije traumatolog sa metalnim palicama i vijcima fiksira nestabilni segment. Na taj način ozlijeđenoj leđnoj moždini ponuđen je kirurški maksimum što je neurokirurški standard,

- da isti   prilikom usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja ponavlja da je kod prvo tužiteljice napravljen najprije nativni CT koji ne kazuje ništa o leđnoj moždini, ona na njemu nije vidljiva, tek drugi dan je napravljen CT mieolografije, ne zna iz kojeg razloga on nije napravljen odmah isti dan, to je čudno, a taj CT mieolografije pokazuje djelomičan stop, a to znači da leđna moždina nije u potpunosti zgnječena nego je pritisnuta i na to neurokirurg ordinira konzervativnu terapiju, ali nedostaje kirurška terapija u ovakvoj situaciji je bio obavezan kirurški zahvat, otvoriti široko kanal i omogućiti tkivu da cijeli,

- da je zbog različitosti u nalazima i mišljenju glede toga je li kod prvo tužiteljice ispravno primijenjena samo konzervativna terapija u liječenju torakalne kralježnice ili je bio dužan i operativni zahvat proveden dokaz usmenim saslušanjem vještaka K.R. spec. neurokiruga iz Z., Ž.B. spec. neurokiruga ispred M.f.S. u S. i dr. V. M.spec. neurokiruga iz M. te da su svi vještaci ostali kod navoda iz pismenih nalaza,

- da nisu ispunjeni uvjeti za izuzeće vještaka dr. M. zbog toga što je kopiju zapisnika s ročišta na kojem su saslušavani vještaci zatražio od punomoćnika tužiteljice te potom upućenim mailom sudu iznio primjedbe na zapisnik, a kojima potvrđuje navode iz svog pisanog nalaza,

- da prihvaćajući zaključke iz nalaza i mišljenja vještaka dr. V. i dr. Milojkovića, utvrđuje  da je u početnoj fazi liječenja nakon što je  prvo tužiteljica zaprimljena kod tuženika, neposredno nakon prometne učinjen propust u liječenju prvo  tužiteljice M.G. jer istoj nije pružen najviši zdravstveni standard za ozlijeđeni dio kralježnice poduzimanjem nužnog operativnog zahvata. Tužiteljica  da je među mnogim teškim ozljedama pretrpjela i ozljedu subluksacije kralješka Th3 do Th4, ozljedu leđne i to ozljedu gornjeg dijela torakalne kralježnice. Djelatnici tuženika po učinjenom inicijalnom CT-u 24. listopada 1999. i CT mijelografije  koji je učinjen 25. listopada 1999. da se odlučuju povredu torakalne kralježnice liječiti konzervativnom metodom jer da nalazi CT-a nisu pokazivali hematom koji bih bio indikacija za operativno liječenje.

-da je nad prvo tužiteljicom u prvoj fazi liječenja neposredno po ozljedi bilo nužno provesti operativni zahvat, s obzirom da je u to vrijeme postojao senzibilitet funkcije leđne moždine ( medule spinalis) na nivou TH3, na kojem nivou leđna moždina nije bila potpuno ugašena te da je u prvim danima liječenja, što navodi u iskazu osjećala noge, pa da senzibiletna funkcija medule spinalis na novu Th3 nije bila ugašena. Na CT mijelografije od 25. listopada 1999. uočena je subluksacija TH3 do TH4 iz kojeg proizlazi da u visini TH/3TH4, prostora dorzomedijalno i paramedijalno lijevo te vidljiv izostanak prikaza kontrastom ispunjenog ventralnog subarahnoida što da ukazuje na kompresiju izvana te vezano uz izraženu sumnju radiologa na hematoma u spinalnom kanalu i djelomični stop kontrastnog sredstva, sugerira o postojanju nade za ozljeđenu leđnu moždinu što da je zahtijevalo ponovnu kliničku ocjenu ozlijeđene i ukazivalo da cjena paraplegije nije bila sigurna kako je to utvrđeno kod prijema prvo tužiteljice u bolnicu 24. listopada 1999.

- da su djelatnici tuženika i zbog očekivanog edema traumatizirane leđne moždine  na nivou Th3 do Th4 trebali oslobodit leđnu moždinu i učiniti dekompresiju odnosno operaciju na navedenim nivoima,

- da je  prvo tužiteljica nakon nezgode zaostao gubitak funkcije donjih dijelova udova, nemogućnost samostalnog gibanja, gubitak osjećaja kontrole uriniranja i stolice, što je rezultiralo trajnim smanjenjem općeg životnog aktiviteta u brojčanom iznos od 85% kako je utvrđeno po vještaku dr. V. ( očito pogrešno napisano M.), kojeg je sud prihvatio kao i  fizičke bolove, strah i naruženje  u intenzitetu utvrđenom temeljem nalaza vještaka dr. B.te da joj primjenom odredbe čl. 200. ZOO-a po tim vidovima štete pripada  iznos od 1.046.000,00 kn,

- da prvo tužiteljici na ime materijalne štete zbog trajne potrebe tuđe pomoći i njege temeljem cijene sata  nestručne pomoći u iznosu od 30,00 kn i potrebe za tuđom pomoći u trajanju od 5-6 sati dnevno pripada renta u iznosu od 5.400,00 kn mjesečno  za razdoblje od 1. kolovoza 2000. pa nadalje dok bude živa  primjenom odredbe čl. 188.st.1. i 2. ZOO-a, dok joj za mjesec  srpanj 2000. zbog potrebe tuđe pomoći i njege  dosuđuje iznos od 430,02 eur/3.240,00 kn,

- da joj po osnovi izgubljene zarade za razdoblje od 9. travnja 2002. kao dana priznanja prava na invalidsku mirovinu pa do 3. rujna 2022. kada je napunila 65 godina života pripada iznos od 540.233,16 kn  primjenom odredbe čl. 195.st.1. i čl. 203. ZOO-a,

- da je osnovan zahtjev drugo tužitelja i treće tužiteljice za naknadu nematerijalne štete isplatom pravične novčane naknade za njihove duševne boli zbog naročito  teškog invaliditeta bliske osobe-majke temeljem odredbe čl. 201.st.3. ZOO-a  u iznosu od 330.000,00 kn svakom obzirom na zaostali stupanj trajnog invaliditeta njihove majke te trajne posljedice a vodeći računa da je drugo tužitelj M. G.  u vrijeme stradavanja majke bio u dobi od šesnaest godina ( rođen 1983.), srednjoškolskog uzrasta a treće tužiteljica u dobi od    dvadeset godina te tek na početku svog radnog vijeka i da je njihova majka nastradala u dobi od svega 42 godine u punoj životnoj i radnoj snazi,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženika istaknut vezano uz preinačeni dio zahtjeva za naknadu nematerijalne i materijalne štete iz razloga jer preinakom nije došlo  do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva već da je povećan postojeći  na osnovu okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe.

21.Za navesti je da je u žalbenoj fazi postupka preminula prvo tužiteljica te da je postupak u odnosu na potraživanje iste za naknadu nematerijalne štete pravomoćno obustavljen.

22.Ispitujući pravilnost rješenja suda prvog stupanja od 29. srpnja 2022.,  kojeg tuženik sadržajem žalbe pobija u točki II. izreke, u dijelu kojim je dopuštena preinaka tužbe, za istaći je da u donošenju istog nije počinjena niti jedna  bitna  povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

23.Pravilno je sud prvog stupanja dopustio preinaku tužbe prema podnescima tužitelja od 27. veljače 2020. ( pogrešno napisano 27. veljače 2022.) i 1. travnja 2022. te odlučio kao u točki II. izreke pobijanog rješenja.

24.Predmetnim podnescima povećana je visina postojećih tužbenih zahtjeva, i to onih koji su sadržani u tužbi kojom je pokrenut ovaj postupak ( tužba od 5. veljače 2001.) pa je pravilno sud prvog stupanja u smislu odredbe čl. 190.st.1. ZPP-a koja propisuje da tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu i koja se sukladno čl. 102. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN br. 25/13), primjenjuje na konkretan slučaj, dopustio preinaku te odlučio kao u točki II. izreke pobijanog rješenja.

25.Nadalje ispitujući presudu  u onim dijelovima u kojima se ista  pobija žalbom, a u granicama razloga određenih u žalbi nije utvrđeno ni da su u donošenju iste počinjene  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

26.U pobijanoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, isti ne proturječe sadržaju priloženih isprava te provedenim dokaza, presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa  zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.

27.Okolnost što prvostupanjski sud nije posebnim rješenjem odlučio o zahtjevu tuženika za izuzeće vještaka dr. M. kojeg je tuženik podnio 25. studenog 2021. nakon što je premetni vještak po održanom ročištu  od 12. studenog 2021. sudu uputio mail nije počinjena relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354.st.1. ZPP-a jer isto nije utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke.

28.Ovo iz razloga jer čak da je prvostupanjski sud o podnesenom zahtjevu tuženika za izuzeće vještaka odlučio posebnim rješenjem te posebnim rješenjem takav zahtjev odbio,  tuženik protiv takvog rješenja u smislu odredbe čl. 254.st.5. ZPP-a ne bi imao pravo na podnošenje posebne žalbe.

29.Vezano uz isto treba istaknuti da je sud prvog stupanja u pobijanoj presudi naveo pravilne i odlučne razloge zbog kojih ne prihvaća zahtjev tuženika za izuzeće vještaka dr. M. te zbog kojih takav njegov zahtjev otklanja.

30.Pravilan je zaključak  suda prvog stupanja kojeg iznosi u obrazloženju presude o nepostojanju okolnosti koje dovode u sumnju nepristranost navedenog vještaka unatoč činjenici, što je isti mimo suda od punomoćnika tužitelja zatražio  presliku zapisnika s održanog ročišta od 12. studenog 2021. te se potom očitovao na sadržaj istog e-mailom upućenog sudu 17. studenog 2021. Ovo iz razloga   jer se  radi o osobi iz  R. S., liječniku koji nema znanja o pravilima postupanja unutar sudskog postupka, koji je na ročištu 12. studenoga 2021. očito imao problema u komunikacijskoj vezi sa sudom,  pa kada je nakon toga primjerak zapisnika s ročišta zatražio neposredno od punomoćnika tužitelja to takva okolnost i po ocjeni ovoga suda kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud ne predstavlja razlog koji dovodi u sumnju njegovu nepristranost.

31.Protivno žalbenim navodima tuženika ovome sudu u cijelosti su prihvatljiva utvrđenja suda prvog stupnja o odgovornosti tuženika temeljena na nalazu vještaka V. i dr. V. M. po osnovi kojih pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da zdravstvena skrb koja je pružena pokojnoj prvo tužiteljici M.G. nakon njezina zaprimanja u bolnicu po zadobivenim teškim tjelesnim povredama u prometnoj nezgodi 24. listopada 1999., u prvim danima njezinog liječenja kod tuženika, nije provedena u skladu sa standardima te medicinskim dostignućima, s obzirom da je tuženik propustio izvršiti dekompresivnu operaciju segmenta Th3 i Th4 i time ponuditi ozljeđenoj leđnoj moždini kirurški maksimum, kao  neurokiruški standard, što je konkretno u liječenju tužiteljice izostalo.

32.Odgovornost tuženika za naknadu štetu u konkretnom slučaju prosuđuje se u smislu odredbe čl. 154. st. 1.  ZOO-a koja propisuje da tko drugome prouzroči štetu dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

33.U postupku kao što je konkretni krivnja tuženika za nastanak štete se presumira, a na tuženiku je dokazati da je šteta nastala bez njegove krivnje.

34.Bolnica za liječničku grešku i propust u liječenju odgovara po načelu presumirane krivnje, što znači da ona mora dokazati da je u svemu postupila na način koji je propisan pravilima liječničke struke, te da do štete nije došlo ni zbog obične nepažnje liječnika pri čemu rezultat provedenog vještačenja po vještaku dr. V. M. ali i dr. M. V., liječnika iz R. S., na sadržaju kojih nalaza pravilno sud prvog stupnja temelji svoju odluku, upućuju upravo na suprotno.

35.Na građanskopravnu odgovornost liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika primjenjuje se opća odredba o odgovornosti koja određuje da je sudionik u obveznom odnosu i u izvršavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti dužan postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, s pažnjom dobrog stručnjaka. To znači da je liječnik i svaki drugi zdravstveni djelatnik dužan postupati s povećanom pažnjom.

36.Kako se odgovara po načelu presumirane krivnje, tuženik, u ovoj vrsti parnica, mora u postupku naknade štete dokazivati da nije kriv, odnosno da je prilikom pružanja zdravstvene usluge postupao lege artis. Dva su temeljna oblika, namjera i nepažnja, što znači da krivnja postoji kad je štetnik, zdravstveni radnik, prouzročio štetu namjerno ili s nepažnjom. Namjerno postupa onaj koji postupa znajući i hotimice, dok s nepažnjom postupa onaj koji ne upotrijebi potreban stupanj pažnje, dakle onu pažnju koju bi upotrijebio prosječan, dobar liječnik / zdravstveni djelatnik.

37.Predmnijeva se obična nepažnja, kao najbliži oblik i stupanj krivnje štetnika. To znači da se pretpostavlja da je zdravstveni radnik kriv za počinjenu štetu jer nije postupao u obavljanju zdravstvene djelatnosti kao dobar stručnjak, odnosno dobar profesionalac. Zahtijeva se postupanje lege artis, prema pravilima struke, te primjena stručnih znanja i općepriznatih medicinskih dostignuća, važećih u vrijeme štetnog događaja (ex ante). Postupajući protivno pravilima struke čini se liječnička greška. Odgovornost postoji ako je greška nastupila zbog nestručnog, nepažljivog i nepropisnog rada zdravstvenog osoblja, a uzroci mogu biti u neznanju ili nemaru. Liječnička greška je medicinski pojam. Za pravnu znanost i sudsku praksu je relevantno je li došlo do propusta u radu djelatnika medicinske ustanove. Do toga može doći u liječenju, profilaksi, dijagnostici, invazivnim liječenjima, rehabilitaciji, skrbi bolesnika i dr., a zbog zanemarivanja ili odstupanja od medicinskih standarda ili pravila medicinske struke, činjenjem ili nečinjenjem (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 3669/2018-2 od 17. svibnja 2022.).

38.Naime, liječenje ne mora uvijek dovesti do izlječenja pacijenta, no, da bi se zdravstvena ustanova oslobodila odgovornosti za štetu i u slučaju neuspjeha liječenja, nužno je da je poduzela sve dijagnostičke i terapijske postupke prema pravilima liječničke struke.

39.S ovim u vezi potrebno je istaći  da je u vrijeme kada je tužiteljica zaprimljena na liječenje kod tuženika 24. rujna 1999. na pravnoj snazi bio Zakon o zdravstvenoj zaštiti (1993) ("Narodne novine" br. 75/93., 11/94., 55/96., 1/97. - službeni pročišćeni tekst, 111/97., 95/00., 129/00., 121/03, dalje ZZD/93.).

40.Prema odredbi čl. 25. st.1.t. 3. i 4. toga Zakona u ostvarivanju zdravstvene zaštite svaki građanin ima pravo na zdravstvenu uslugu standardizirane kakvoće i jednakog sadržaja kao i pravo na naknadu štete koja mu je nanesena pružanjem neodgovarajuće zdravstvene usluge, hitnu pomoć i neodgodivu medicinsku pomoć u trenutku kada mu je ona potrebna.

41.Neosnovano tuženik sadržajem žalbe osporava pravilnost zaključaka i utvrđenja prvostupanjskog suda s obzirom na okolnost postojanja različitih nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari.

42.Koji će se od nalaza prihvati odlučuje sud, uzimajući u obzir okolnosti konkretnog  slučaja pri čemu je  ovom žalbenom sudu u cijelosti prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja o odgovornosti tuženika temeljeno na medicinskim vještačenjima  vještaka dr. M.V. i  dr. V. M. spec. neurokiruga iz R. S. koji oba u svojim nalazima iznose zaključak o nužnosti izvršenja operativnog zahvata nad tužiteljicom u vidu dekompresivne operacije ozljede segmenta Th3 i Th4 čime bi se ozljeđenoj leđnoj moždini ponudio kirurški maksimum, kao  neurokiruški standard što konkretno nije provedeno te se sukladno tome ukazuje pravilnim utvrđenje te zaključak suda prvog stupanja da tužiteljici nije pružen najviši nivo zdravstvene zaštite, s obzirom  da nije ozlijeđenoj leđnoj moždini pružio kirurški maksimum, kao neurološki standard.

43.Za istaći je da je vještak dr. V. M. spec. neurokirug iz R. S. u sadržaju svog pisanog nalaza mišljenja i  kroz usmeno očitovanje odgovorio je na bitna pitanja koja ne proturječe sadržaju nalaza CT mielografije torakalne kralježnice/Th 3-Th7 koja je učinjena nad prvo tužiteljicom 25. listopada 1999. kao pretrage koja u to vrijeme govori o stanju  medularnog tkiva u kanalu kralježnice  a koji upućuje na djelomični stop kontrastnog sredstva u visini Th3/Th4 prostora dorzomedijalno i paramedijalno lijevo te iskazanu sumnju na hematom u spinalnom kanalu.

44.Sadržaj ovog nalaza vezano uz učinjenu pretragu CT mielografije učinjene nad tužiteljicom 25. rujna 1999., dakle odmah slijedećeg   dana po zadobivenim ozljedama tužiteljice u prometnoj nezgodi od 24. rujna 1999., a kojim se je rukovodio i sudski vještak dr. V. M. koji upućuje  na djelomični stop kontrastnog sredstva u visini Th3/Th4 prostora dorzomedijalno i paramedijalno lijevo, upućuje na pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja temeljenog na  zaključku vještaka M.  da uslijed ozljeda koje je tužiteljica zadobila u prometnoj nezgodi 24. listopada 1999. zbog kojih je  istoga dana na HTM zaprimljena na liječenje kod tuženika, modularno tkivo nije potpuno zgnječeno te da kao posljedica traume iz prometne nezgode 24. listopada 1999., nije došlo do potpunog zgnječenja leđne moždine- dakle do potpune transferzalne lezije medule spinalis .

45.Kada  nalaz CT mijelografije  od 25. listopada 1999. nije sugerirao na potpuno zgnječenje leđne moždine, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, s obzirom na djelomični protok kontrastnog sredstva, to  pravilno polazeći od nalaza i mišljenja vještaka dr. V. M., spec. neurokirug iz R. S., utvrđuje da je bilo nužno napraviti dekompresivnu operaciju kralježnice nivoa Th3-Th4 kako to zaključuje vještak te time ozljeđenoj leđnoj moždini ponuditi kirurški maksimum.

46.Kontuzija moždine kralježnice nesumnjivo vodi u edem, oticanje meduladnog tkiva na što nedvojbeno upućuje sadržaj nalaza vještka dr. M. pa u situaciji kada se je radilo o spoznaji da medularno tkivo nije potpuno zgnječeno te na izražen sumnju radiologa nakon očitanog CT mijelografije od 25. listopada 1999. na hematom u spinalnom kanalu to je pravilno prvostupanjski sud polazeći od nalaza vještaka dr. M., spec. neurokiruga utvrdio da je nad prvo tužiteljicom bilo napraviti  dekompresivnu laminektomiju.

47.U konačnosti o nužnosti operativnog zahvata mišljenja su dala oba vještaka iz R. S. kako dr. V. M., sepc. neurokirurg tako i dr. M. V.ć pri čemu okolnost da je vještak dr. V. spec. opće kirurgije i spec. traumatologije  ne umanjuje značenje njegova nalaza, kada se radi o ekspertnom kirurgu za spinalnu kirurgiju koji kao takav zasigurno ima stručnih znanja i sam  prosuđivati okolnosti vezano uz zadobivene ozljede.

48.Pravilno je stoga sud prvog stupnja polazeći od nalaza i mišljenja  vještak M. koji je valorizirajući sadržaj iskaza prvo tužiteljice iz kojeg je  proizlazilo da je ista neposredno po nezgodi imala osjet u području donjih udova, cca  3-4 dana od nezgode utvrdio da senzibilitetna  funkcija module spinalis  ozljeđena na nivou Th3   vezano uz zadobivene povrede u prometnoj nezgodi ipak  nije bila  bila potpuno ugašena, te pravilno temeljem nalaza i mišljenja vještaka dr. V. M. utvrđuje da je ranjenu leđnu moždinu na nivou Th3 trebalo osloboditi,  što je maksimum što neurokirug u konkretnoj situaciji može ponuditi, a ne očekivati da će visoke doze koritikosteroida ordinirane oštećenici spriječiti oticanje tkiva, te posljedično tome pravilno zaključio da je  neurokirug nužno morao osloboditi medulu spinalis te izvesti izdatnu dekompresivnu operaciju segmenta Th 3-Th4, što je neurokirurški standard.

49.Kada  nalaz CT mijelografije  od 25. listopada 1999. nije sugerirao na potpuno zgnječenje leđne moždine primarni problem poslije traume kralježnice,   i po ocjeni ovoga suda, kako to   pravilno utvrđuje  sud prvog stupnja temeljem nalaza vještak V. M., spec. neurokirug iz R. S., u spoznaji da medularno tkivo nije potpuno zgnječeno   a da je i nalaz radiologa  upućivao na postojanje sumnje na hematom u spinalnom kanalu, ukazuje na pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja temeljeno na zaključku ovog  vještaka da je  bilo  nužno napraviti dekompresivnu laminektomiju i time napraviti najviši zdravstveni standard za ozljeđeni dio kralježnice.

50.Iako tuženik u sadržaju otpusnog pisma iz veljače 2000. te svojoj medicinskoj dokumentaciji notira da je kod prvo tužiteljice već kod dolaska u bolnicu razvijena paraplegija,  te što je liječi pod dijagnozom paraplegije, te tvrdi da je kod iste bio prisutan potpuni ispad motoričkih i senzibilnih funkcija, iskaz tužiteljice o imanju osjeta nogu prva tri do četiri dana po zaprimanju na liječenje kod tuženika,  a koji je ista dala  prije provođenja  bilo kojeg vještačenja u ovoj pravnoj stvari, za koji nema razloga da ga se ne prihvati govori u prilog da osjetilna funkcija nogu vezno uz zadobivenu ozljedu  leđne moždine u prometnoj nezgodi a prilikom njezinog zaprimanja u bolnicu  ipak nije bila potpuno ugašena. Dovodeći isto u kontekst s nalazom Ct mijelografije  od 25. listopada 1999.  sastavljeno po radilogu koji nije ukazivao da je medularno tkivo potpuno zgnječeno, s obzirom na djelomični izostanak prikaza kontrastnog sredstva u visini Th3/Th4 prostora dorzomedijalno i paramedijalno lijevo te iskazanu sumnju istog na hematom u spinalnom kanalu govori u prilog  pravilnosti utvrđenja suda prvog stupanja te zaključka vještaka dr. V.M..

51.Okolnost što sud prvog stupanja nije proveo analizu iskaza u postupku saslušanih  svjedoka – liječnika tuženika  ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja niti dovodi u pitanje pravilnost zaključka vještaka dr. M. te konačno i vještaka V. koji također iznosi mišljenje o nužnosti poduzimanja operativnog zahvata. Neki od saslušanih  liječnika osobno nisu sudjelovali u akutnoj fazi liječenja u prvim danima njezinog zaprimanja u bolnicu ( dr. L., , dr. S.), iskaz svjedoka dr. K. i dr. E. upućuju samo na to da je provođena medikamentozna terapija koja je bila ordinirana od neurokiruga, neurokirug D. G.  ne sjeća se tužiteljice, pri čemu se okolnosti liječenje zbog proteka vremena prema sadržaju iskaza danog pred sudom ne sjeća ni sam dr. E.,  to se na temelju iskaza ovih svjedoka ne može zaključivati o drugačijoj  senzibilnoj, osjetilnoj funkciji  leđne moždine u prva tri do četiri dana liječenja kod tuženika od one koje je opisala prvo  tužiteljica u svom iskazu.

52.Stajalište je ovoga suda da okolnost što je tuženik tijekom postupka  priložio  kontrolni nalaz Ct mijelografije od 2. prosinca 1999. koji govori u prilog potpune resorpcije ranije opisivanog epiduralnog hematoma ne predstavlja okolnost koja dokazuje da u vrijeme rađenja Ct mijelografije od 25. listopada 1999. nije postojao hematom koji je vršio pritisak u spinalnom kanalu, a napose u procesnoj situaciji kao što je konkretna kada tuženik  nije priložio objektivni dokaz da je nalaza Ct po radilogu od 25. listopada 1999. krivo očitan te da je neurokirug imao objektivnog uporišta odlučiti se za  liječenje ozljeđene medule spinalis lijekovima a ne operativnim zahvatom, tj. isključiti svaku sumnju u postojanje hematoma koji vrši pritisak na ozljeđenu medulu.

53.Suprotno žalbenim navodima tuženika  u  spisu ne prileži niti jedan nalaz o objektivno učinjenoj medicinskoj pretrazi kod tuženika, o kojima bi se moglo zaključivati o potpunom izostanku osjetne-senzibilne funkcije nogu  kod  prvo tužiteljice kod zaprimanja u bolnicu. Pritom niti nalaz neurologa dr. A. kojeg tuženik dostavlja u spis tek po izradi nalaza dr. M. u kojem ovaj notira dominantni nivo ispada senzibiliteta od nivoa Th 5-6 obostrano, a na kojeg se je vještak M. potom i očitovao u usmenom saslušanju, kako to zaključuje i vještak, ne govori o tome je li ispad senzibiliteta bio potpun ili ne, pri čemu iskaz prvo tužiteljice upućuje upravo na suprotno.

54.Zbog navedenog protivno žalbenim navodima tuženika  opravdano prvostupanjski sud ne prihvaća zaključak vještaka M.F. u S. kojeg je ispred te ustanove iznio dr.sc. Ž. B.,a koji iznosi mišljenje da je tužiteljica u prometnoj nezgodi zadobila potpunu transferzalnu leziju medule spinalis koja se je već tada očitovala kao potpuna oduzetost donjih udova koja podrazumijeva potpuni ispad  i motoričkih i senzibilnih funkcija, dakle potpunu anesteziju, motoričku i senzibilnu, koje stanje da je isključivalo nužnost poduzimanje operativnog zahvata nad prvo tužiteljicom,  i da je bila dovoljna terapija lijekovima kada nalaz CT mijelografije  od 25. listopada 1999. upućuje na djelomičan stop kontrastnog sredstva u visini Th3/Th4 prostora dorzomedijalno i paramedijalno lijevo, dakle da medula spinalis nije potpuno zgnječena, te  pravilno otklanja  i  mišljenje vještaka dr.  K. R. da nije bila indicirana hitna kirurška operacija dekompresije torakalne kralježnice s obzirom da po njemu nije dokazan hematom u spinalnom kanalu, kao i mišljenje dr.B. koji u sadržaju svog nalaza također isključuje postojanje edema koji bi vršio pritisak na leđnu moždinu, u situaciji kada je sam radiolog u nalazu od 25. listopada 1999. vezano uz očitanje slike CT mijelografije ukazao sumnju na hematom u spinalnom kanalu i kada tuženik tijekom postupka nije ponudio niti jedan  objektivan dokaz da je prikaz Ct mijelografije od 25. listopada 1999. po radiologu. krivo očitan ili da  je neurokirug gledajući slike Ct nije imao objektivnih elemenata zaključivanju da kod tužiteljice nema hematoma u spinalonom kanalu koji vrši pritisak na leđnu moždinu odnosno da s obzirom na  sadržaj slike Ct operativni zahvat nije bio  potreban.

55.Slijedom iznijetog pravilno sud prvog stupanja polazeći od utvrđenja iz nalaz i mišljenja vještaka dr. M. zaključuje o postojanju liječničke pogreške koja se sastoji u propustu tuženika za izvršenjem nužne izdatne dekopresivne operacije kralježnice nivoa Th III do Th IV.

56.Kako tuženik nije poduzeo sve potrebne dijagnostiče i  terapijske postupke prema najvišim neurokiruškim standardima, vezano uz povrede kralježnice koje je prvo tužiteljica zadobila u prometnoj nezgodi, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud prihvaćajući nalaze i mišljenja vještaka dr. M.V.i dr. V. M.iz R. S., tada se tuženik ne može osloboditi odgovornosti za naknadu štete zbog zaostalog trajnog invaliditeta kod prvo tužiteljice  ukazivanjem  na nepostojanje kauzaliteta između zaostalog zdravstvenog stanja tužiteljice i postupanja tuženika.

57.To što se medicinskim vještačenjem više ne može utvrditi kakav bi bio ishod po zdravlje prvo tužiteljice da je nad istom poduzet operativni zahvat, na što upućuje  i sadržaj nalaza vještaka  dr. M.  te se ne može sa sigurnošću utvrditi da li bi prvo tužiteljici bilo bolje i koliko bi bilo bolje da je poduzet operativni zahvat ne isključuje odgovornost tuženika kada tužiteljici  kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud nije ponuđen maksimum u liječenju te kada nije napravljen nužan operativni zahvat te nužna izdatna dekompresivna operacija kralježnice nivoa Th3-Th4 slijedom čega se u ovom slučaju, protivno žalbenim navodima  ne može se govoriti o izostanku kauzaliteta između propusta tuženika te zaostalih trajnih posljedica kod prvo tužiteljice.

58.U slučajevima kad postoji određena dvojbenost o kauzalitetu, koji je nekada vrlo teško ili gotovo nemoguće utvrditi tada se odluka o uzročnoj vezi može temeljiti jedino na dovoljno visokom stupnju vjerojatnosti njenog postojanja. Liječenje ne mora uvijek dovesti do izlječenja pacijenta, no da bi se zdravstvena ustanova oslobodila odgovornosti za štetu u slučaju neuspjeha liječenja, nužno je da je poduzela sve dijagnostičke i terapijske postupke prema pravilima liječničke struke, a u konkretnom slučaju nije poduzet nužni operativni zahvat pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio o postojanju odgovornosti tuženika za naknadu štete tužiteljici.

              59.Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika kojim osporavaju zaključak suda prvog stupanja u odnosu na odgovornost i uzročnu vezu između štetne radnje i nastale štete su neosnovani.

              60.Stoga proizlazi pravilnim zaključak suda prvog stupanja o odgovornosti tuženika kao ustanove koja se bavi pružanjem liječničke skrbi temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZOO-a  za nastalu štetu prvo tužiteljici.

              61.Odredbom čl. 195. st. 1. i 2. ZOO-a propisano je da  tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

62.Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

63.Naknada u obliku novčane rente regulirana je odredbom čl. 188. st. 1. do 5.  ZOO-a kojima je propisano da se slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme.

64.Novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo.

65.Vjerovnik ima pravo zahtijevati potrebno osiguranje za isplatu rente, osim ako to prema okolnostima slučaja ne bi bilo opravdano.

66.Ako dužnik ne dade osiguranje koje sud odredi, vjerovnik ima pravo zahtijevati da mu se umjesto rente isplati jedna ukupna svota čija se visina određuje prema visini rente i vjerojatnom trajanju vjerovnikova života, uz odbitak odgovarajućih kamata.

67. Iz ozbiljnih uzroka vjerovnik može i u drugim slučajevima zahtijevati, odmah ili kasnije, da mu se mjesto rente isplati jedna ukupna svota.

              68.Kako je pok. prvo tužiteljici, zbog zaostalog trajnog invaliditeta i narušenja zdravlja  bila potreba tuđa pomoć i njega to je pravilno prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja temeljena  na nalazu i mišljenju vještaka dr. Zlatka Kolića, temeljem kojeg utvrđuje intenzitet i trajanje tuđe pomoći u trajanju 5-6 sati dnevno za mjesec srpanj 2000. , te potom za razdoblje od završetka liječenja  (13. sprnja 2000.) nadalje  i potrebu za trajnom trajnom tuđom pomoći  u trajanju 5-6 sati dnevno, pravilnom primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a te slobodnom ocjenom polazeći od cijene sata nestručne tuđe pomoći i njege u iznosu od 30,00 kn, prvo tužiteljici za mjesec srpanj 2000. temeljem odredbe čl. 195.st.1. ZOO-a dosudio iznos od 430,02 eur /3.240,00 kn te odlučio kao u točki I. izreke, a potom za razdoblje od 1. kolovoza 2000. pa nadalje dok je tužiteljica živa, pravilnom primjenom materijalnog prva iz odredbe čl. 188.st.1. i 2. ZOO-a tuženika obvezao i na plaćanje rente zbog potrebe za trajnom tuđom pomoći i njegom u visini od 5.400,00 kn mjesečno te je pravilno odlučio kao u točki II. izreke pobijane presude.

              69.Vezano uz prednje navedeno za istaći je da tuženik žalbenim razlozima i navodima  niti ne dovodi u pitanje pravilnost  činjenična utvrđenja suda prvog stupanja u pogledu intenziteta i trajanja potrebe za  tuđom pomoći i njega temeljena na nalazu i mišljenju vještaka dr. Z.K. kao ni visinu suđenih iznosa temeljem naprijed navedenih osnova, pri čemu je sud prvog stupnja  pravilnom primjenom materijalnog prva iz odredbe čl. 277. ZOO-a, na priznate iznose materijalne štete iz točaka I. i II. izreke odlučio i o tijeku kamate.

              70.Nadalje, pravilno je sud prvog stupanja s obzirom da je prvo tužiteljici zbog zaostalog invaliditeta priznato pravo na invalidsku mirovinu te da ista zbog zaostalih trajnih posljedica nije bila u mogućnosti ostvarivati primanja radom u trgovini kako je to činila u razdoblju prije ozljeđivanja, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 195. ZOO-a u okviru zahtjeva tužiteljice obvezao tuženika i na naknadu tužiteljici gubitka na zaradi za vremensko razdoblje od 9. travnja 2002. pa do kraja kolovoza 2022. u sveukupnom novčanom iznosu od 540.233,16 kn. Ovo sve uzimajući u obzir razliku između ostvarene invalidske mirovine i pretpostavljene plaće koju bi tužiteljica u navedenom razdoblju ostvarila radom u trgovinu, utvrđivane temeljem  podataka o prosječnoj mjesečnoj plaći u trgovini na malo, visinu koje pretpostavljen plaće te gubitka na zaradi je prvostupanjski sud utvrdio  temeljem rezultata provedenog financijskog vještačenja po sudskom vještaku D. T. B., pravilnost kojih utvrđenja kao ni visinu suđenog iznosa gubitka na zaradi tuženik, žalbenim razlozima i ne dovodi u pitanje.

              71.Isto tako pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 277.st.1. ZOO-a  prvostupanjski sud  je prvo tužiteljici priznato i  pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa gubitka na zaradi pa od isplate te je pravilno odlučio kao u točki IV. izreke presude.

              72.Iako je prvo tužiteljica preminula u žalbenoj fazi postupka  18. listopada 2022., dakle prije nastupa pravomoćnosti pobijane presude, po prvostupanjskom sudu dosuđeni iznos materijalne štete u točki I. izreke pobijane presude na ime tuđe pomoći i njege za mjesec srpanj 2000. u visini od  430,02 eur/3.240,00 kn s kamatom tekućom od presuđenja 29. srpnja 2022. kao i u točki II. izreke suđeni iznosi rente  u visini od 5.400,00 mjesečno za razdoblje od 1. kolovoza 2000. pa do smrti prvo tužiteljice, ( prvo tužiteljica je preminula 18. listopada 2022.) kao dospjela materijalna šteta prelaze na njezine nasljednike, konkretno prema sadržaju rješenja o nasljeđivanju ( list 706-708 spisa) na nasljednika M. Gržina. nosi gubitka za zaradi prvo tužiteljice suđeni u točki IV. izreke prvostupanjske presude

              73.Ovo iz razloga jer dospjele svote naknade za tuđu pomoć i njegu trenutkom smrti oštećenika prelaze na njegove nasljednike i to kao dio ostavinske imovine pa zbog toga u tom dijelu gube značaj rente, stoga se u ovom slučaju glede zahtjeva drugo tuženika, kao nasljednika prvo tužiteljice kao  oštećenice, u odnosu na iznose ove štete dospjele do smrti prvo tužiteljice kao oštećenice ne primjenjuju odredbe iz članka 197. ZOO-a te ta zakonska odredba ne sprječava nasljeđivanje iznosa naknade materijalne štete zbog ozljede tijela ili narušenja zdravlja koji su dospjeli do dana oštećenikove smrti. (Identičan pravni stav zauzet je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1867/11 i  Rev-x 135/13) pri čemu na nasljednika prelaze i dospjeli iznosi gubitka za zaradi prvo tužiteljice suđeni u točki IV. izreke prvostupanjske presude.

              74.Pravilno je prvostupanjski sud s obzirom na utvrđeni te zaostali visoki postotak trajnog invaliditeta kod prvo tužiteljice utvrđen u omjeru od od 85% i njegove pojavne oblike koji se očituju u gubitku funkcije donjih dijelova udova, u nemogućnosti samostalnog gibanja, gubitku osjećaja kontrole kod uriniranja,  te osjeta za stolicu, vezanost uz pelenu te invalidska kolica,  primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 201. st. 3. ZOO-a te je pravilno tuženika, obvezao na naknadu drugo i treće tužiteljima, pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli  zbog naročito teškog invaliditeta njihove majke te je pravilno visinu pripadajuće naknade ocijenio u iznosu od 330.000,00 kn za svakog, koja utvrđenja kao ni visinu suđenog iznosa tuženik žalbenim razlozima ne dovodi u pitanje.

              75.Naime, odredbom čl. 201.st.3. ZOO-a propisano je da u slučaju naročito teškog invaliditeta neke osobe sud može dosuditi njezinu bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli.

              76.Zaostali naročito teški invaliditet kao i njegovi pojavni oblici i po ocjeni ovoga suda  u smislu odredbe čl.201.st.3. ZOO-a  s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosuđenje drugo i treće tužitelju pravične novčane naknade zbog naročito teškog invaliditeta majke u iznosu od 330.000,00 kn svakom pri čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 277.st.1. ZOO-a zateznu kamatu na dosuđeni iznos istog priznao od presuđenja pa do isplate.

              77.Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovan i po tuženiku istaknuti prigovor zastare.

              78.Glede prigovora zastare tuženika u odnosu na preinačenu tužbu glede povećanja tužbenog zahtjeva drugo i treće tuženika učinjenih podnescima od 27. veljače 2020. i 1. travnja 2022., za naknadu nematerijalne štete te zahtjeva prvo tužiteljice za naknadu materijalne štete o osnovanosti kojih se končano odlučuje povodom ove žalbe, pitanje zastare se, u odnosu na povećani dio zahtjeva, ocjenjuje samostalno samo onda kada se uz povećanje tužbenog zahtjeva, mijenja pravna i činjenična osnova prijašnjeg tužbenog zahtjeva do mjere koja dovodi do izmijene istovjetnosti zahtjeva.

              79.Međutim, u ovom predmetu nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične i pravne osnove zahtjeva, već je zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete preinačen povišenjem postojećih tužbenog zahtjeva sadržanog u tužbi bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe te bez izmjene vidova naknade tako da je prekid zastare za sve vidove štete nastupio podnošenjem tužbe 8. veljače 2001. u smislu odredbe čl. 388. ZOO-a i to za cijeli zahtjev kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

              80.Naime, podnošenjem tužbe poduzeta je radnja ostvarenja subjektivnog prava na naknadu nematerijalne  i materijalne štete, a time je prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećane zahtjeve za naknadu nematerijalne i materijalne štete iz iste činjenične i pravne osnove te vidova štete sadržanih u tužbi. S ovim u vezi  valja ukazati i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.

              81.Za istaći je a protivno žalbenim navodima tuženika da okolnost što je prvo tužiteljica u tužbi zahtijevala naknadu na ime trajne tuđe pomoći i njege isplatom kapitaliziranom iznosa u visini od 200.000,00 kn, dakle postavila zahtjev u smislu odredbe čl. 188.st.5. ZOO-a a potom  podneskom od 27. veljače 2020. po provedenom vještačenju postavila je zahtjev u smislu odredbe čl. 188.st.2. ZOO-a za isplatom mjesečnih iznosa rente u visini od 4.500,00 kn mjesečno za razdoblje od 1.kolovoza 2000. pa nadalje kojeg podneskom od 1. travnja 2022. naknadno povećava na iznos od 5.400,00 kn za isto vremensko razdoblje to takvim postupanjem tužiteljice suprotno žalbenim navodima tuženika, nije preinačena činjenična i pravna osnova tužbe, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Ovo iz razloga jer se ne radi o isticanju drugo zahtjeva već o zahtjevu za naknadu istog vida štete koji se ostvaruje temeljem odredbe čl. 188. ZOO-a bilo kao renta ili kapitalizirani iznos iz iste činjenične i pravne osnove.

88.U odnosu na odluku o trošku sadržanu u točki VI. izreke pobijane presude za navesti je da sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka time da  tuženik sadržajem žalbe i ne iznose razloge zbog kojih odluka o troškovima sadržana u točki VI.  izreke pobijane presude nije pravilna.

              83.Zbog navedenog pravilno prvostupanjski sud pozivom na odredbi čl. 154.st.2. i st. 5. te čl. 155. ZPP-a a polazeći od djelomičnog uspjeha stranaka u ovoj parnici koja  da se ogleda uspjehom tužitelja u omjeru od 82,3%, sukladno tako postignutom uspjehu u sporu tužiteljima za radnje poduzete po punomoćniku odvjetniku  sve prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.), te troškove koji su tužitelji imale s osnova provedenih vještačenja priznaje pravo na isplatu iznosa od 446.626,59 kn te odlučuje kao u točki VI. izreke.

              84.Tuženik nije uspio s žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu žalbenog troška slijedom čega je odlučeno kao u  točki II. izreke temeljem čl. 166.st.2. ZPP-a.

85.Slijedom svega naprijed iznijetog na temelju odredbi čl. 380. t.2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci rješenja, pri čemu  točka I. izreke rješenja suda prvog stupanja od 29. srpnja 2022. kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

86.U odnosu na žalbu tužitelja protiv prvostupanjske presude  temeljem odredbe čl. 368.st.1. i čl. 166.st.2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci, ove presude.

87.U odnosu na točku I. izreke prvostupanjska presude za iznos od 1.046.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom te odbijajući dio njezinog zahtjeva nematerijalne štete iz točke V. izreke prvostupanjske presude postupak je pravomoćno  obustavljen, dok točka I. izreke prvostupanjskog rješenja kao ne pobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 24. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar v.r.