1              Poslovni broj: Us I-242/2023-10

 

 

 

 

 

Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-242/2023-10

 

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Manueli Ostoić Čačinović, uz sudjelovanje zapisničarke Marije Brcko, u upravnom sporu tužitelja F. H. iz B. i H., s boravištem u S., kojeg zastupa opunomoćenik B. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., radi zahtjeva za odobrenje stalnog boravka, nakon objave presude, 16. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/22-04/616, URBROJ: 511-01-204-22-5 od 22. prosinca 2022.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan u cijelosti.

 

Obrazloženje

 

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/22-04/616, URBROJ: 511-01-204-22-5 od 22. prosinca 2022. odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za stalni boravak/dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj.

2.              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila procesnih normi.

2.1.              Dalje je naveo kako je 10. siječnja 2022. podnio zahtjev za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj, a zahtjevu je priložio ovjerene preslike putne isprave B. s rokom važenja do 05. prosinca 2026., osobne iskaznice broj …, boravišne iskaznice, izjave poslodavca tužitelja o pružanju usluge smještaja, svjedodžbu o poznavanju hrvatskog jezika i latiničnog pisma i šest obračunskih lista plaće. Pojasnio je kako je zahtjev za odobrenje stalnog boravka podnio u svrhu rada, ne u svrhu spajanja obitelji (kako to u obrazloženju navodi tuženik).

2.2.              Tužitelj je istaknuo kako je objašnjenje tuženika nelogično i posljedica je krivog izračuna razdoblja provedenog u RH na ime privremenog boravka. To stoga što iz samog utvrđenja tuženika proizlazi da je tužitelj u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka u RH prebivao više od 4 godine i to točno s danom 10. siječnja 2022., 4 godine 11 mjeseci i 25 dana. Tuženik je u svom obrazloženju naveo kako je tužitelj u razdoblju od 5 godina do dana podnošenja zahtjeva 10. siječnja 2022. iz Republike Hrvatske izbivao ukupno 542 dana odnosno višekratno više od 10 mjeseci ukupno. Tuženik je također kontradiktoran sam sebi jer na kraju druge stranice predmetnog rješenja navodi da se radi o 524 dana izbivanja iz RH te je nejasno koji je podatak točan.

2.3.              Posebno je napomenuo kako je sam tužitelj ukazao tuženiku na činjenicu da je on izbivao iz Republike Hrvatske isključivo zbog poslovnih razloga, budući da ga je poslodavac iz Republike Hrvatske kontinuirano upućivao na rad izvan RH kao izaslanog radnika na način i u vremenskim razdobljima kako ga je poslodavac upućivao na rad u EU.

2.4.              Smatra kako on uopće nije izbivao iz RH, već je kao upućeni radnik obavljao rad u drugoj državi EU, članici šengenskog prostora, dok je sva svoja davanja, isplatu plaće, plaćanje doprinosa obračunavao i vršio njegov poslodavac u RH na njegov račun u RH.

2.5.              Napomenuo je i kako za njegovu pravnu situaciju uopće ne postoji sudska praksa.

2.6.              Predlaže sudu da usvoji tužbeni zahtjev.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe da je o zahtjevu tužitelj odlučivao i kao o zahtjevu tužitelja odlučivao i kao o zahtjevu za stalni boravak i kao o zahtjevu za dugotrajno boravište. Pozvao se na odredbe čl.156. st.1. toč.1. i st.2. Zakona o strancima. Naveo je kako tužitelj nije imao neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u trenutku podnošenja zahtjeva, a u razdoblju četiri godine do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak 10. siječnja 2022. iz RH izbivao je više od 6 mjeseci višekratno odnosno 488 dana (više od 16 mjeseci).

3.1.              Nadalje u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelj nije imao pet godina neprekidno odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu budući je u razdoblju od pet godina do dana podnošenja zahtjeva iz RH izbivao ukupno 524 dana odnosno višekratno više od 10 mjeseci ukupno.

3.2.              Tužitelj tijekom upravnog postupka  dostavlja izjavu u kojoj je kratko naveo kako prilaže A1 obrazac o reguliranju socijalne sigurnosti radnika upućenog na rad u drugu državu, iz koje je razvidno da tužitelj nije doveo u pitanje svoje izbivanje, već navodi razlog svojih izbivanja izvan RH. Tuženik se pozvao i na Direktivu Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem koja je prenesena u hrvatski pravni poredak Zakonom o strancima.

3.3.              Pri odlučivanju o zahtjevu za stalni boravak namjere i volja stranca za nastanjenje u konkretnoj državi sporedne su važnosti te ne mogu nadomjestiti objektivne pokazatelje zbiljske veze s državom u kojoj je zatražen stalni boravak, uključujući kriterij fakticiteta boravka.

3.4.              Istaknuo je kako odredbama Zakona o strancima kao ni njegovim podzakonskim aktima nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz RH u dužem trajanju od predviđenog odredbom čl.158. st.2. odnosno čl.150. st.2. Zakon o strancima.

3.5.              Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4.              Tužbeni zahtjev je neosnovan.

5.              Sud je održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i opunomoćenika tuženika te je time strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24).

6.              Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika priložen uz odgovor na tužbu.

6.1.              Uvodno se napominje kako je tuženik pobijanim rješenjem odlučivao  o zahtjevu za stalni boravak i o zahtjevu za dugotrajno boravište.

7.              Uvidom u osporavano rješenje od 22. prosinca 2022. utvrđeno je da je istim odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj, s obrazloženjem da tužitelj u Republici Hrvatskoj ima odobrene privremene boravke u svrhu rada kontinuirano od 16. siječnja 2017. do zaključno 05. rujna 2023., a da je zahtjev za stalni boravak podnio 10. siječnja 2022., pa da do dana podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog boravka nema neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak.

8.              Odredbom članka 150. stavka 1. i 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj:, 133/20, 114/22) propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

9.              Stavkom 2. Istog članka Zakon propisano je da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u RH i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno 10 mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.

10.              Člankom 152.st.1. Zakona propisani su uvjeti koje, uz uvjet iz čl. 150.st.1. mora ispunjavati državljanin treće zemlje da bi mu se odobrilo dugotrajno boravište: 1. imati valjanu putnu ispravu, 2. Imati sredstva za uzdržavanje, 3. imati zdravstveno osiguranje, 4. poznavati hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavljati opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

11.              Odredbom čl.156. st.1. toč.1. Zakona  propisano je kako se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji je član ili životni partner hrvatskog državljanina koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva.

12.              U trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.

13.              Prema ocjeni suda, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

14.              Naime, sukladno gore citiranim odredbama, za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora kumulativno ispunjavati uvjete i to da ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu te da u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.

15.              Iz podataka spisa razvidno je da je tuženik pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje, iz kojeg proizlazi da tužitelj, nesporno ne ispunjava uvjet odobrenog neprekidnog privremenog boravka od pet godina do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak, obzirom da je tužitelj u razdoblju od pet godina do dana podnošenja zahtjeva 10. siječnja 2022. iz RH izbivao ukupno 542 dana odnosno višekratno više od 10 mjeseci ukupno. Iz izjave koju je tužitelj dostavio tijekom upravnog postupka razvidno je kako tužitelj nije doveo u pitanje svoja izbivanja, već je samo navodio razloge istih.

16.              Tužitelj ima u kontinuitetu odobren privremeni boravak u RH u svrhu rada počevši od 16. siječnja 2017. do 05. rujna 2022. Zahtjev za stalni boravak podnio je 10. siječnja 2022., a u trenutku podnošenja zahtjeva nije ima o neprekidno 4 godine odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji ili životnog partnerstva niti je član obitelji hrvatskog državljanina.

17.              Dosljednom primjenom odredbi Zakona o strancima nesporno se ostvaruje cilj konkretne norme europskog prava, koja, između ostalog, ističe važnost kriterija zbiljskog neprekinutog boravka prilikom utvrđivanja postoji li ili ne postoji u odnosnom slučaju takva vrsta i stupanj zbiljske veze s državom članicom koja opravdava statusnu zaštitu stranca (državljanina treće zemlje) s dugotrajnim boravištem. Napominje se kako je pri odlučivanju o zahtjevu za stalni boravak/dugotrajno boravište, namjera i volja stranca za nastanjenje u konkretnoj država i sporednog značaja, te ne mogu nadomjestiti objektivne pokazatelje stvarne veze s državom u kojoj je zatražen stalni boravak/dugotrajno boravište.

18.              Zakonom o strancima nije propisana mogućnost opravdanja izbivanja izvan RH više od propisanih čl.150.st.2. To osobni, obiteljski ili poslovni razlozi na strani državljana treće zemlje nisu od utjecaja na maksimalno dozvoljeno trajanje za jednokratno, odnosno višekratno izbivanje sukladno naprijed navedenom članku. Institut dugotrajnog boravišta reguliran Zakonom o strancima, podrazumijeva jasne i nedvojbene te kumulativno određene pretpostavke za pozitivno odlučivanje te stvarni i stalni boravak državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj.

19.              Državljanin treće zemlje može boraviti u RH na kratkotrajnom boravku, privremenom boravku, stalnom boravku ili dugotrajnom boravištu. Privremeni boravak odobrava se državljaninu treće zemlje koji namjerava boraviti ili boravi u RH u svrhu spajanja obitelji, srednjoškolskog obrazovanja, studiranja, istraživanja, humanitarnog razloga, životnog partnerstva, rada, rada upućenog radnika, boravka osobe s dugotrajnim boravištem u drugoj državi članici, u druge svrhe ili boravka digitalnih nomada te se odobrenje za privremeni boravak izdaje na rok važenja do godine dana, dok stalni boravak odnosno dugotrajno boravište nema roka do kada se izdaje.

20.              Napominje se i kako je čl.87. Zakona o strancima propisano da će Ministarstvo, putem policijske uprave odnosno policijske postaje, ukinuti privremeni boravak državljaninu treće zemlje ako od dana odobrenje privremenog boravka odobrenog na rok od godine dana boravi u inozemstvu višekratno duže od 90 dana ukupno ili duže od 30 dana jednokratno, iznimno navedeno se neće primijeniti za državljanina treće zemlje kojemu je odobrena dozvola za boravak i rad, a upućen je na rad u drugu državu članicu EGP-a.

21.              Privremeni i stalni, odnosno dugotrajni boravak različite su kategorije boravka, za koje se temeljem toga propisani i različiti zakonski uvjeti za odobrenje istih, slijedom čega državljanin treće zemlje pod odobrenju svakog od njih stječe i različita prava. Nesporno je kako državljanin treće zemlje može godinama živjeti u Republici Hrvatskoj s odobrenim privremenim boravkom uz neprekidno produživanje i utvrđivanje ispunjavanja zakonom propisanih uvjeta.

22.              Slijedom svega navedenog prigovori tužitelja istaknuti u tužbi nemaju utjecaja na drugačije rješavanje u predmetnoj upravnoj stvari, te osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.

23.              Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

24.              Tužitelju je odbijen zahtjev za naknadu troška upravnog spora kao neosnovan na temelju odredbe članka 147 stavka 1. Zakona o upravnim sporovima budući da je izgubio spor u cijelosti.

 

U Zagrebu 16. srpnja 2024.

 

Sutkinja:

Manuela Ostoić Čačinović, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.