- 1 -              Poslovni broj: Usž-2411/2024-2

Poslovni broj: Usž-2411/2024-2

 

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i mr. sc. Mirjane Juričić, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice V. H. iz G. B., koju zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. & R. & C. C. d.o.o., G., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 1 UsI-1087/2022-9 od 25. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. srpnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice V. H. i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 1 UsI-1087/2022-9 od 25. siječnja 2024.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: 1 UsI-1087/2022-9 od 25. siječnja 2024. odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/234, urbroj: 513-04-22-2 od 27. svibnja 2022. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda V., Služba za nadzor, klasa: UP/I-471-02/20-01/15, urbroj: 513-07-10/21-15 od 19. veljače 2021. (točka I. izreke presude) te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke presude).

2.              Protiv navedene presude tužiteljica je izjavila žalbu iz svih žalbenih razloga u kojoj u bitnom navodi da su se porezna uprava i prvostupanjski sud koncentrirali isključivo na činjenicu da su suprug i ona imali dva obrta kako ne bi ušli u sustav PDV-a što niti ne osporavaju i navodi da je to bio jedini razlog njihovog osnivanja i poslovanja s dva obrta. Ističe da je u nekoliko navrata poreznoj upravi, koristeći konkretne izračune, navela kako je članak 90. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost diskriminirajući za male trgovačke obrte, budući da uslužni obrti sa istim prometom kao i trgovački, ostvaruju enormno veću dobit. Napominje da je prvostupanjskom sudu dostavljen podnesak gdje ukazuje na problem netočnosti izračuna poreza na dodanu vrijednost i poreza na dohodak od strane porezne uprave, jer su ti izračuni rađeni retroaktivno pa prilikom prebacivanja sa paušalnog obrta na poslovne knjige, nisu bili dostupni podaci koje bi kao obrt u sustavu PDV-a u poslovnim knjigama svakako iskazali. Međutim, na taj podnesak prvostupanjski sud se pod točkom 16. presude očitovao na način da je samo jednom rečenicom odbacio svu argumentaciju bez ikakvog protuargumenta i objašnjenja, što jasno pokazuje da je presuda donesena i prije nego što je napravljen uvid u spis. Ističe da nitko nije osporio da porezna uprava nije unosila podatke koje je imala na raspolaganju, međutim naglasak je bio da ti podaci, s obzirom na prisilno i retroaktivno računanje, nisu relevantni zbog nedostatka svih rashoda koje bi knjižili da su bili u sustavu PDV-a i to je ono na što se prvostupanjski sud morao referirati. Ističe da je njezin suprug u svom predmetu naveo izračune iz kojih proizlazi da je članak 90. stavak 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost nepošten i diskriminirajući te za to u tužbi opširno iznosi argumente i smatra da je to u provedenom postupku trebalo dokazati. Smatra da je presudama narušeno pravo na pravično suđenje njoj i suprugu i nepravedno oduzeta njihova sredstva i nanesena im teška duševna bol zbog nepravednog postupanja institucija koje bi trebale provoditi pravdu. Predlaže da ovaj Sud ukine prvostupanjsku presudu i predmet ponovno ispita jer je takvom presudom u konačnici povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva.

3.              Žalba tužiteljice dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužiteljice, iako je istu uredno primio.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6.              Osporenim rješenjem tuženika od 27. svibnja 2022. pod točkom 1. izreke obustavljen je postupak po žalbi u dijelu koji se odnosi na poreznu obvezu iz točke I.1. i s tim u vezi u odgovarajućem dijelu točke II.1., II.2., II.3., III., IV. i V. izreke rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda V. od 19. veljače 2021. zbog nastupa zastare prava na utvrđivanje porezne obveze, a u preostalom dijelu izreke rješenje ostaje na snazi (točka 2. tog rješenja).

7.              Prvostupanjskim poreznim rješenjem, koje je u preostalom dijelu ostalo na snazi, tužiteljici je utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. i razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosima kako je to pobliže navedeno tim rješenjem.

8.              Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno ovlasti iz odredbe članka 33. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima uzeo u obzir činjenice utvrđene u provedenom poreznom nadzoru te je zaključio da je porezno tijelo iznijelo pravilne zaključke te da je bilo osnove za uvećanje poreznih obveza tužiteljici zbog postojanja zlouporabe prava na području poreza na dodanu vrijednost pri čemu je svoju odluku valjano i dostatno obrazložilo.

9.              Prema podacima u spisu predmeta dostavljenima ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tijekom poreznog nadzora sastavljen zapisnik od 28. prosinca 2020. kojim su utvrđene nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju tužiteljice. Naime, nadzorom je utvrđeno da je tužiteljica povezana osoba s fizičkom osobom i to svojim suprugom Ž. J. te su kao povezane osobe obavljale istu gospodarsku djelatnost: trgovina na malo odjećom u specijaliziranim prodavaonicama u istom poslovnom prostoru na adresi u V., (objekt na Gradskoj tržnici br. 2.04 i 2.03). Nadalje, proizlazi da su tužiteljica i njezin suprug povezane osobe u smislu članka 49. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 32/20. i 42/20. – dalje: OPZ) koji su kao fizičke osobe obavljali istu djelatnost trgovine na malo u specijaliziranim prodavaonicama, da je prodavaonica koja je u vlasništvu tužiteljice pripojena prodavaonici u vlasništvu njezinog supruga te su jedan drugome iznajmljivali prostor bez naknade u vremenskom razdoblju kada jedan od njih nije obavljao djelatnost obrta. Dakle, utvrđeno je da se mogu promatrati kao jedan poduzetnik, jedan poslovni prostor, jedna gospodarska djelatnost jer postoji kontinuitet u obavljanju istovrsne djelatnosti na način da obrt koji je poslovao u prethodnoj poslovnoj godini prenosi poslovanje na obrt koji nije u sustavu PDV-a, a sve u svrhu ostvarivanja porezne prednosti odnosno s namjerom izbjegavanja iskazivanja obračunavanja i plaćanja PDV-a.

10.              Na temelju navedenih činjenica, zaključeno je da je tužiteljica protivno dužnosti postupanja u dobroj vjeri poduzela postupke i radnje kako bi ostvarila poreznu prednost zbog čega se na nju ne može primijeniti posebni postupak oporezivanja za male porezne obveznike propisan odredbom članka 90. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 148/13., 143/14., 115/16., 99/13. i 15/13. – dalje: Zakon o PDV-u). Navedenom odredbom je propisano da se malim poreznim obveznikom smatra poslovna jedinica odnosno fizička osoba s prebivalištem ili uobičajenim boravištem u tuzemstvu, čija vrijednost isporuka dobara ili obavljenih usluga u prethodnoj kalendarskoj godini nije bila veća od 230.000,00 kuna odnosno 300.000.,00 kuna. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da porezni obveznik iz stavka 1. oslobođen plaćanja PDV-a na isporuke dobara ili usluga, nema pravo iskazati PDV na izdanim računima i nema pravo na odbitak pretporeza. Nadalje, odredbom članka 9. OPZ-a, propisano je da su sudionici poreznopravnog odnosa dužni postupati u dobroj vjeri, a postupanje u dobroj vjeri znači savjesno i pošteno postupanje u skladu sa zakonom. Dakle, smisao odredbe članka 90. stavka 1. Zakona o PDV-u je da se pomogne malim poreznim obveznicima u postupcima kada pokreću gospodarsku aktivnost, u cilju pojednostavljenja postupanja, a ne da  se osnivanjem novih obrta izbjegava ulazak u sustav poreza na dodanu vrijednost i plaćanje poreznih obveza. Nadalje, valja istaknuti da je zlouporaba poreznog sustava kojom porezni obveznici nastoje steći prednost na tržištu nedopušteno porezno ponašanje koje je potvrđeno i presudama Europskog suda koje su pravno obvezujuće za sve članice Europske unije pa tako i za Republiku Hrvatsku, a na koje presude su se pozvali prvostupanjski sud i porezna tijela, uključujući i stajalište suda Europske unije iz predmeta Halifax i dr. C-255/02 i dr. što je sve detaljno obrazloženo u osporenoj presudi i poreznim rješenjima pa ne stoji navod tužiteljice da navedena stajališta iz te presude nisu pravilno primijenjena.

11.              Slijedom navedenog, osnovan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika i rješenjem tijela prvog stupnja nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, zbog čega je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, a posebno se napominje da u konkretnom slučaju postupanjem prvostupanjskog suda i poreznih tijela nije došlo do povrede prava tužiteljice na mirno uživanje vlasništva i poduzetničku slobodu, kako to ista pogrešno smatra. Prvostupanjski sud i porezna tijela su točno i potpuno utvrdili činjenično stanje te pravilno primijenili i protumačili mjerodavno materijalno pravo, a prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi pravilno primijenio odredbu Zakona o upravnim sporovima te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

12.              Kako tužiteljica razlozima navedenima u žalbi nije dovela u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu 10. srpnja 2024.

 

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić, v.r.