Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-682/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Arme Vagner Popović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grad T., T., zastupan po gradonačelniku A. B., a on po opunomoćenicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva I. i Č. d.o.o., sa sjedištem u S., protiv tuženika Splitsko – dalmatinske županije, Upravni odjel za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, S., uz sudjelovanje zainteresirane osobe A. d.o.o., P., T., kojeg zastupa opunomoćenik Z. I., odvjetnik iz S., radi komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-1799/2023-9 od 20. studenog 2023. godine, na sjednici vijeća održanoj 4. srpnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 1799/2023-9 od 20. studenog 2023.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, klasa: UP/II-363-03/23-0002/00042, urbroj: 2181/1-10/15-23-0002 od 6. lipnja 2023. godine, kojim je po žalbi A. d.d., P. (ovdje zainteresirana osoba) poništeno rješenje Grad T., Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo i investicije, klasa: UP/I-363-03/2-01/239, ur.broj: 2181-13-56/01-23-8 od 21. ožujka 2023. i predmet vraćen istom tijelu na ponovno rješavanje (točka I. izreke). Naloženo je ujedno tužitelju zainteresiranoj osobi nadoknaditi trošak prvostupanjskog upravnog spora u iznosu od 1.244,28 eura u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima.
2. Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga navodeći da je suprotno utvrđenju suda Zakon o koncesijama lex specialis u odnosu na Zakon o komunalnom gospodarstvu obzirom da Zakon o koncesijama uređuje pitanje definiranja obveznika komunalne naknade isključivo za nekretnine pod režimom cesije i to u članku 11. stavak 5. Zakona, gdje se izričito navodi da je koncesionar (korisnik nekretnine) uz naknadu za koncesiju, uvijek i obveznik plaćanja naknade za nekretninu prema posebnim propisima, a jedan od tih posebnih propisa je i Zakon o komunalnom gospodarstvu, koji propisuje obvezu plaćanja komunalne naknade. Smatra da sud nije ničim argumentirao svoj stav da bi u pogledu definiranja obveznika komunalnog doprinosa, Zakon o komunalnom gospodarstvu bio lex specialis u odnosu na Zakon o koncesijama, već jednostavno u presudi (stranica 6.) navodi, bez obrazloženja. S druge strane tužitelj je ponudio ozbiljne argumente da je, glede definiranja obveznika komunalne naknade, upravo Zakon o koncesijama lex specialis u odnosu na Zakon o komunalnom gospodarstvu. Ističe da je u predmetnom ugovoru o koncesiji izričito navedeno da se isti sklapa u skladu s odredbom članka 56. stavak 1. Zakona o koncesijama, kojim je propisano da se ugovorom o koncesiji određuju prava i obveze davatelja koncesije i koncesionara u skladu s odredbama tog Zakona. Smatra da iz navedenog proizlazi da se ugovor o koncesiji sklapa u skladu sa svim odredbama Zakona o koncesiji, pa tako i u skladu s odredbom članka 11. stavak 5. istog, pa je prema tome koncesionar nedvojbeno ugovorom o koncesiji preuzeo obvezu plaćanja svih davanja za koncesioniranu nekretninu, što uključuje i komunalni doprinos. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu.
3. Zainteresirana osoba A. d.o.o. u odgovoru na žalbu se detaljno očitovala o žalbenim navodima predlažući žalbu odbiti te ističući da tužitelj pogrešno tumači odredbu članka 11. stavak 5. Zakona o koncesiji koju odredbu i citira napominjući da se odredba stavka 5. navedenog članka ne odnosi na komunalnu naknadu već se odnosi isključivo na naknadu za korištenje nekretnine na području za koje se izdaje koncesija dok ista bude trajala. Pojam "naknada za nekretninu" iz stavka 5. se odnosi isključivo na naknadu za služnost na zemljištu u vlasništvu RH na prostoru za koje nekretnine se ujedno izdaje i koncesija, u ovom slučaju koncesija za eksploataciju mineralne sirovine koja je odvojena od samog korištenja zemljišta nekretnine, jer se mineralna sirovina koja je predmet ugovora o koncesiji mogla nalaziti i ispod terena nekretnine tj. zemljišta u privatnom vlasništvu u kojem slučaju bi koncesionar bio dužan "naknadu za nekretninu" regulirati s privatnim vlasnikom zemljišta kroz ugovor o kupnji služnosti, zakup o predmetnoj nekretnini. Poziva se i na odredbu članka 11. stavak 6. kojeg citira ističući da je istim definirano da naknada za nekretninu u skladu sa posebnim propisima iz članka 11. stavak 5. predstavlja naknadu za služnost na nekretnini iz članka 11. stavak 1. i stavak 2., a ne bilo kakve druge naknade u skladu s posebnim propisima, što je i dodatno pojašnjeno u stavku 6. odredbom da ista, visinom naknade, mora biti sastavni dio dokumentacije za nadmetanje što, ako se misli na komunalnu naknadu, svakako nije bila jer bi u suprotnom bila i navedena u ugovoru o koncesiji, a što nije. Sud pravilno navodi da se prava i obveze koncesionara utvrđuju prema odredbi članka 56. Zakona o koncesiji, ugovorom o koncesiji, pa se ima nadalje primijeniti odredba članka 92. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, prema kojoj korisnik nekretnine plaća komunalnu naknadu, ako je vlasnik na njega tu obvezu prenio ugovorom, što u ovom slučaju nije tako, te na temelju tog nema ni osnove da zainteresirana osoba A. d.o.o. bude obveznik plaćanja komunalne naknade. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
4. Tuženik se nije očitovao o žalbi, iako je dostava poziva uredno iskazana.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ocjenjujući zakonitost osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21. i 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da osporenom presudom nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.
7. Ovaj Sud ne nalazi postojanje niti jedne žalbene osnove zbog kojih bi osporena presuda bila nezakonita. To stoga jer je prema podacima spisa predmeta postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu odluku utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke nakon čega je osnovano zaključio da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja.
8. Odredbom članka 93. stavak 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 68/18., 110/18., 32/20. – dalje: ZKG) propisano je da komunalnu naknadu plaća vlasnik, odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavak 1. ovog Zakona. Prema stavku 2. iste zakonske odredbe korisnik nekretnine iz stavka 1. ovog članka plaća komunalnu naknadu, ako je na njega obveza plaćanja te naknade prenesena pisanim ugovorom (broj 1), ako nekretninu koristi bez pravne osnove (broj 2), te ako se ne može utvrditi vlasnik (broj 3). Prema stavku 3. istog članka Zakona propisano je kako vlasnik nekretnine solidarno jamči za plaćanje komunalne naknade ako je obveza plaćanja te naknade prenesena na korisnika nekretnine pisanim ugovorom.
9. Presuda prvostupanjskog upravnog suda poziva se upravo na naprijed citiranu i mjerodavnu odredbu članka 93. stavak 1. do 3. ZKG-a kao i na odredbu članka 92. stavak 1. i 2. istog Zakona kojom je propisano da se komunalna naknada plaća za stambeni prostor, garažni prostor, poslovni prostor, građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti te neizgrađeno građevinsko zemljište, koje se nalazi na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave.
10. Iz spisa predmeta proizlazi da je rješenjem prvostupanjskom upravnog tijela od 21. ožujka 2021. godine utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade ovdje zainteresiranoj osobi A. d.o.o. na temelju zaključenog ugovora o koncesiji za eksploataciju arhitektonsko – građevnog i tehničkog građevnog kamena na eksploatacijskom polju "R." od 28. travnja 2021. godine. Nespornim se pokazala da je zainteresirana osoba korisnik predmetnih nekretnina na temelju zaključenog ugovora o koncesiji zaključenim s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja RH. U upravnom postupku je na temelju uvida u zaključeni ugovor o koncesiji utvrđeno da istim nije ugovoreno da bi zainteresirana osoba bila obveznik plaćanja komunalne naknade odnosno da ta obveza nije prenesena na istog.
11. Dakle, proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem zainteresiranoj osobi utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade na temelju zaključenog ugovora o koncesiji za navedeno eksploatacijsko polje koji ugovor je sklopljen s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske i zainteresirane osobe 28. travnja 2021. godine. I tuženik i prvostupanjski upravni sud su izvršili uvid u citirani ugovor o koncesiji te utvrdili da je navedenim ugovorom utvrđena obveza plaćanja novčane naknade za eksploataciju arhitektonsko – građevnog i tehničko – građevnog kamena, međutim da nije ugovorena obveza zainteresiranoj osobi i plaćanje komunalne naknade.
12. Stoga, a imajući naprijed navedeno u vidu i prema ocjeni ovog Suda pravilno tuženik i prvostupanjski upravni sud zaključuju da u konkretnom slučaju nije ispunjena pretpostavka propisana odredbom članka 93. stavak 2. ZKG-a po kojoj bi se zainteresirana osoba mogla utvrditi obveznikom plaćanja komunalne naknade. Pri tome se pravilno u obrazloženju osporene presude poziva i na odredbu članka 11. stavak 5. Zakona o koncesiji ("Narodne novine", broj: 69/17. i 107/20., - dalje u tekstu: ZoK-a) prema kojoj odredbi koncesionar za stečeno pravo na korištenje nekretnine, odnosno pravo služnosti iz stavka 1. i 2., uz naknadu za koncesiju, plaća i naknadu za nekretninu u skladu s posebnim zakonom. Prema odredbi članka 56. istog Zakona prava i obveza davatelja koncesije i koncesionara utvrđuju se ugovorom o koncesiji. Plaćanje komunalne naknade propisano je i utvrđeno odredbama ZKG-a, obzirom da je upravo navedeni Zakon lex specialis koji regulira upravo navedenu materiju, pa kako je odredbom članka 93. stavak 1. istog Zakona propisano da komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavak 1. samo ukoliko je na njega obveza plaćanja te naknade prenesena pisanim ugovorom u konkretnom slučaju ne postoji obveza zainteresirane osobe na plaćanje komunalne naknade, po osnovu zaključenog ugovora o koncesiji. To stoga što navedenim ugovorom, kao je to već naprijed istaknuto nije prenesena obveza plaćanja komunalne naknade zainteresiranoj osobi.
13. Obzirom na sve navedeno i utvrđeno, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore tužitelja kojim upire na odredbe članka 11. stavak 5. i članak 56. Zakona o koncesiji koje pogrešno tumači.
14. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavak 1. riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 4. srpnja 2024.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner v.r.