1

Poslovni broj: Gž-669/2023-5

 

 

Poslovni broj: Gž-669/2023-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak-Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Snježane Šaško kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. D. (OIB: …) iz Š., Ž. M. (OIB:…) iz Z., M. V. (OIB: …) iz Š., K. Š. (OIB: …) iz Š., V. K. (OIB: …) iz S. i K. V. (OIB:…) iz Š., svi zastupani po punomoćniku N. D., odvjetniku iz Š. protiv tuženika Ž. K. (OIB: …) iz Š., zastupanog po punomoćnici E. K., odvjetnici iz Š., radi utvrđenja prava vlasništva, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-501/2022-22 od 27. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 3. srpnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-501/2022-22 od 27. ožujka 2023.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su zahtijevali da ih se utvrdi (su)vlasnicima pojedinih realnih dijelova čkbr. 2733/174 upisane u zk.ul.9204 k.o. Z. koji su realni dijelovi u skici geodete K. V. označeni slovnim oznakama R-S-T-U-R (poljska kućice sa 21 m2), M-N-P-O-M ("pojata"? sa 17 m2) i A-B-C-D-E-F-G-H-I-J-K-L-A sa 375 m2 pa im je naloženo da tuženiku naknade trošak postupka u iznosu od 522,53 Eur.

 

2. Pravovremenom žalbom tužitelji pobijaju opisanu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 koji svoju primjenu u predmetnom postupku nalazi osnovom odredbe čl.107.stav.1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a - dalje: ZID ZPP 80/22 uz izuzetke propisane odredbama čl.107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/22) s prijedlogom ovom sudu da je ukine.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik se usprotivio osnovanosti u žalbi sadržanih navoda, tvrdnji i stajališta uz prijedlog ovom sudu da žalbu tužitelja odbije kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Naime, polazeći od tužbenog zahtjeva kojim tužitelji pretendiraju na suvlasništvu, a tužiteljica V. K. uz to i na samovlasništvu realnih dijelova čkbr.2733/174 (poljske kućice, zemljišta i puta) upisane u zk.ul. 9204 k.o. Z. u vlasništvu tuženika, navodeći da je dijelove iste početkom X. stoljeća kupio njihov prednik Š. D. (sin A.) koji je potom sa svojom ženom D. D. i sinovima N. D. i A. D. dana 4. ožujka 1946. sklopio Ugovor o diobi, odreci nasljednog prava i prava doživotnog uzdržavanja temeljem kojeg je A. D. pripalo „1/2 dijela stana u polju koji je pokriven” dok je N. D. pripalo „1/2 dijela stana u polju, koji je nepokriven”, da su N. D. (sina Š.) naslijedila njegova djeca - tužitelji Š. D. i Ž. M. odnosno unuka - tužiteljica M. V., tužitelj K. Š. da je naslijedio svoju majku D. Š. koja je pak naslijedila svog oca N. D., tužiteljica V. K. da je naslijedila svog oca A. D. (sina Š.) i majku M. D., a da je tuženik vlasništvo predmetne nekretnine stekao provedbom Ugovora o kupoprodaji sklopljenog sa prodavateljicom S. P. dana 16. srpnja 2020. pa kako je predmet spora od ostatka čkbr.2733/174 k.o. Z. jasno odvojen kamenim suhozidom i predstavlja fizički jasno omeđenu cjelinu do koje vodi put, a da tuženik više godina živi u blizini predmeta spora koji je (sezonski) održavan, da je supruga tuženika rodom iz D. i da je odvjetnica te da joj je poznato da je izvanknjižno vlasništvo dolačkih nekretnina evidentirano kroz reviziju posjeda odnosno kroz posjedovne listove te da su kao posjednici dijelova čkbr. 2733/174 k.o. Z. na katastru upisani N. D., tužiteljica V. K. i M. D. pa je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kupoprodaji imao dovoljno razloga posumnjati u to da predmet spora pripada prodavateljici S. P. – prvostupanjski sud je opširan dokazni postupak usmjerio na utvrđivanje da li je tuženik stjecatelj u dobroj vjeri (jer je po tezi tužitelja obzirom da mu je supruga porijeklom iz gradskog predjela D. i da su njezini prednici imali također svoje nekretnine na području gdje je položen predmet spora, te da su tuženik i supruga na jednoj od tih nekretnina izgradili kuću u kojoj da žive imao saznanje da knjižno stanje ne odgovara stvarnom), te imaju li tužitelji valjani pravni osnov stjecanja predmetnih realnih dijelova.

 

5.1. Prvostupajski sud je svoje stajalište o neosnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio na utvrđenju da je S. P. (pravni prednik tuženika) u zemljišnoj knjizi suda upisana 28. kolovoza 2014. nasljeđivanjem V. B. koja je bila uknjižena osnovom ugovora o darovanju sklopljenog sa svojim bratom P. K. dana 22. rujna 1976., da je nekretnina tuženikove supruge (čkbr.1151 k.o. Z.) u odnosu na predmetnu čkbr. 2733/174 položena dublje u kopnu i da put do nje uopće ne prolazi pored predmeta spora koji je položen uz more, da je otac tuženikove supruge bio gradonačelnik i da se isti nije bavio poljoprivrednom niti dolazio na područje prijepora, da je svjedok A. B. (saslušan na prijedlog tužitelja), a koji je porijeklom također iz gradskog predjela D. iskazao da uopće ne poznaje suprugu tuženika i da je predmetna nekretnina u vrijeme kupoprodaje po tuženiku 2019/2020. bila zapuštena te da su tamošnje tri masline koje su izgledale kao da se održavaju -  služile više za hlad, nego za plod, da iz iskaza samih u postupku saslušanih stranaka i svjedoka i to upravo onih predloženih po tužiteljima proizlazi da nitko od njih nikada nije razgovarao niti na bilo koji način dao tuženiku do znanja da bi predmet spora (ili predmet spora iz parnice broj P-2249/2020) pripadao tužiteljima, da iz fotografija koje prileže spisu za koje su tužitelji naveli da prikazuju stanje prijepora na dan 25.11.2020. i 15.7.2021. dakle nakon što je tuženik sklopio kupoprodajni ugovor i nakon što ga je predao na uknjižbu - vidljivo da se radi o nekretnini obrasloj travom i korovom koji nadvisuju i zaklanjaju suhozide, na kojima se nalaze objekti bez krovova i zatvora zbog čega po ocjeni prvostupanjskog suda tuženik ni po čemu nije mogao posumnjati da predmet kupoprodaje pripada prodavateljici koja je tada bila osoba starije životne dobi i slabo pokretna, koja po kazivanju samog tuženika nije ni znala gdje se iste točno nalaze pa su kupoprodajnu cijenu dogovorili na način da mu je prodavateljica rekla da predmet kupoprodaje ima 5.000 m2 kojeg je potom tuženik sam po svojoj procjeni na terenu utvrdio zemljištem u obliku četverokuta omeđenog kamenim suhozidima (što prvostupanjski sud nalazi logičnim obzirom da se prema u postupku izvedenim dokazima unutrašnji suhozidi od raslinja i makije nisu ni mogli vidjeti kao niti ulazi), da je tužitelj Š. D. prvi puta vidio tuženika na predmetu spora kada ga je tuženik počeo čistiti obzirom da je u posjed iste ušao tek nakon što se upisao kao vlasnik u zemljišnoj knjizi kada je pristupio čišćenju i uređenju predmeta kupoprodaje, što znači da su okolnosti (unutarnja posjedovna razgraničenja) koje bi tuženiku kao stjecatelju mogle ukazivati na to da stvar ne pripada otuđivatelju tuženiku postale dostupne eventualno tek nakon provedene uknjižbe, koji trenutak je irelevantan obzirom da odredba čl. 122. stav.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV – „Narodne novine“ broj  91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - ispravak) odlučan trenutak takvog saznanja veže uz trenutak sklapanja pravnog posla i podnošenja prijedloga za uknjižbu, a ne nakon provedbe uknjižbe.

 

5.2. Prvostupanjski sud zaključno navodi da se sukladno odredbi čl. 122. stav.3. ZV-a nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje, to više što sadržaj provedenog dokaznog postupka ne ukazuje ni na kakve razloge zbog kojih bi tuženik uopće trebao izvanknjižno stanje istraživati.

 

5.3. Kako tužitelji tužbu činjenično temelje na dugogodišnjem kvalificiranom posjedu, u kojem smislu prilažu isprave o pravnim poslovima i rješenja o nasljeđivanju prvostupanjski sud je njihov tužbeni zahtjev prosuđivao i iz aspekta odredbe čl. 130.stav.2. ZV-a prema kojoj vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. U kontekstu te odredbe, obzirom da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tuženik predmet spora stekao postupanjem s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri upisao svoje pravo dok tužitelja stečeno temeljem zakona nedvojbeno još nije bilo upisano, to tuženik uživa zaštitu iz čl. 122. u vezi s čl. 130. stav.2. ZV-a, pa je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen neosnovanim.

 

6. Iznesena činjenična utvrđenja kao i na njima zasnovano materijalno-pravno stajalište prvostupanjskog suda u cijelosti pravilnim i rezultatom zakonite ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe čl.8. ZPP-a prihvaća i ovaj sud te ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima žalitelja.

 

7. Naime, nakon reprodukcije sadržaja izreke pobijane presude, činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda i njegove ocjene dokaza na osnovu kojih je zaključio da je tuženik bio u dobroj vjeri prilikom stjecanja predmetne nekretnine, tužitelji opširno preocjenjuju provedene dokaze u prilog tužbene teze – da tuženik nije bio u dobroj vjeri jer je znao da knjižno stanje ne odgovara izvanknjižnom – navedeno zbog toga što mu je supruga iz okruga u kojemu se nalazi prijepor a i da nedaleko od istoga žive, pa zaključuje da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav.2. toč. 11. ZPP-a budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati iz razloga što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava (no pri tom iznesene nedostatke uopće ne razrađuje niti konkretizira u odnosu na predmetnu prvostupanjsku presudu).

 

7.1. Razmatrajući stoga pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa iz aspekta isticane bitne povrede, a i u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a, ovaj je sud, suprotno žalbenom stajalištu tužitelja, utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuju  žalitelji, a niti i jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

8. U preostalom sadržaju žalbe tužitelji osporavaju analizu provedenih dokaza pa tako objašnjavaju prikaz fotografija i interpretiraju iskaze provedenih personalnih dokaza u prilog tvrdnje da je prijepor bio u stanju uslijed kojeg da je tuženik znao ili morao barem posumnjati da isti nije u vlasništvu prodavateljice S. P.. No pri tom tužitelji ne nude konkretne razloge zbog kojih bi tuženik morao posumnjati u vlasništvo navedene prodavateljice niti se u žalbi referiraju na jasne i određene razloge na kojima prvostupanjski sud temelji svoje stajalište o tuženikovoj dobroj vjeri. Opširno se referiraju i na sadržaj pravomoćno okončanog postupka vođenog kod istog prvostupanjskog suda pod brojem P- 2249/2020 po tužbi Z. M. protiv istog tuženika a koji je okončan pravomoćnom presudom kojom je navedena tužiteljica utvrđena samovlasnicom dijela prijepora koji je u tamošnjoj skici izmjere označen pravcem omeđenim slovima A-B-C-T1-T2-T3-T4-T5-T6-T7-K-L-M-N-A- sa 819 m2 uz utvrđenje da tuženik prilikom kupoprodaje tamošnjeg prijepora nije bio u dobroj vjeri. Pozivaju se na pravno shvaćanje izraženo u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brletić c/a Republika Hrvatska (Zahtjev broj 42009/10) i presudi Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3902/2015 od 4. listopada 2017. - da postupci istog materijalnog dosega trebaju biti riješeni na isti način jer protivno postupanje predstavlja kršenje prava na pošteno suđenje proklamirano čl.6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

9. Odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja, u okviru ovlasti iz odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja navesti da žalbeni navodi žalitelja ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju jer način na koji u žalbi nastoje iskaze svjedoka pripisati u dokaznu snagu njihove verzije o nedostatku dobre vjere tuženika prilikom kupnje predmetne nekretnine te njihovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica i njihove dokazne snage ne mogu se prihvatiti utemeljenim, jer nemaju uporišta u provedenim dokazima na koje se sami tužitelji pozivaju.

 

9.1. Naime, obzirom na fragmentarni način na koji u žalbi osporavaju ocjenu provedenih dokaza iznoseći sadržaj istih izvan konteksta i bez uzajamne i sveobuhvatne analize pojedinih dokaza, valja tek kratko navesti da relevantne činjenice prvostupanjski sud utvrđuje prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti da li ocjena provedenih dokaza izvršena po sudu prvoga stupnja ima pravnu i činjeničnu osnovu, a kojim je zahtjevima u konkretnom slučaju u potpunosti udovoljeno.

 

10. U odnosu na činjenicu što je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda broj P-2249/2020 po tužbi Z. M. protiv istog tuženika utvrđeno da je navedena tužiteljica utvrđena samovlasnicom prijepora uz utvrđenje da tuženik prilikom kupoprodaje tamošnjeg prijepora nije bio u dobroj vjeri, valja razumijevanja radi naglasiti - da se radi o različitim dijelovima nekretnina a i da ne postoji ni subjektivni identitet spora.

 

10.1. Slijedom toga ni pravno shvaćanje izraženo u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Brletić protiv Hrvatske od 16. siječnja 2014. (Zahtjev broj 42009/10) - prema kojoj se sklop postupka, i pod pretpostavkom da se ne radi o istovjetnom zahtjevu prema mjerodavnom domaćem pravu (predmet spora u jednom od postupaka bila je isplata plaće i otpremnine, a drugog – isplata temeljem stjecanja bez osnove) a koji obuhvaća iste stranke i odnosi na iste pravne odnose i iste okolnosti, spada pod isti materijalni opseg te bi ponovno raspravljanje po navedenom ugrozilo načelo pravne sigurnosti svojstvene članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13, 14( MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) nije primjenjivo u predmetnoj  pravnoj situaciji.

 

11. Obzirom da je prvostupanjski sud pravilno, na osnovu provedenih dokaza koje je zakonito i pravilno ocijenio sukladno zahtjevima odredbe čl.8. ZPP-a zaključio da je tuženik u dobroj vjeri stekao prijepor na čijem (su)vlasništvu pretendiraju tužitelji predmetnom tužbom na osnovu instituta dosjelosti, te u tom kontekstu pravilno primijenio odredbu čl. 122.stav.2. i 3. ZV te tuženiku nastavno tome osnovano pružio zaštitu u smislu odredbe čl.130.stav.2. ZV-a, pravilnost čega nije dovedena u sumnju žalbom tužitelja, valjalo je istu pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u meritornom dijelu toč.I. izreke.

 

12. Potvrditi je valjalo i odluku o troškovima postupka koju tužitelji pobijaju navodeći (tek) da je bila obveza tuženika zatraženi trošak iskazati u valuti Eur, a ne u kunama. Nastavno valja navesti da tužitelji ne pobijaju ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova te da drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti.

 

12.1. Stoga razumijevanja radi valja navesti da je valuta Euro kao službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj uvedena 1. siječnja 2023. odredbom čl.13.stav.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22 – ispravak). Prema odredbi čl.43.stav.1. navedenog Zakona dvojno iskazivanje započelo je prvog ponedjeljka u mjesecu koji slijedi nakon mjeseca u kojem istekne 30 dana od dana donošenja uredbe Vijeća EU-a u skladu s čl.140. stav.3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije kojom će biti utvrđen fiksni tečaj konverzije i završava protekom 12 mjeseci od dana uvođenja eura. Slijedom toga je osnovano tuženik u troškovniku od 25.10.2022. novčani iznos iskazao u kunama obzirom da je obveza dvojnog iskazivanja u smislu odredbe čl.48.stav.1. Zakona o uvođenju eura obveza tijela javne vlasti, a ne fizičke osobe.

 

U Varaždinu, 3. srpnja 2024.

 

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec, v.r.