- 1 -

Broj: Ppž-564/2024

 

 

                                

Broj: Ppž-564/2024

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

                                                                     

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika-specijalista zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. T. H. G., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 30/90., 47/90., 29/94., 114/22. i 47/23.), odlučujući o žalbi okr. T. H. G. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 27. studenog 2023., broj: 72. Pp-3752/2023-10, u sjednici vijeća održanoj 3. srpnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I.               Odbija se kao neosnovana žalba okr. T. H. G. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

              II.               Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona okr. T. H. G. obvezan je naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka 50,00 eura (pedeset eura), u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Osijeku od 27. studenog 2023., broj: 72. Pp-3752/2023-10 proglašen je krivim okr. T. H. G. da je, na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 3.000,00 eura/22.603,50 kuna, koju kaznu je dužan platiti u roku 2 mjeseca po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu paušalnog troška prekršajnog postupka 40,00 eura.

 

1.1.              Istom presudom na temelju čl. 58. a Prekršajnog zakona okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane posjećivanja područja Gornja Siga u roku 1 godine, a istom se ne smije približiti na udaljenosti manjoj od 500 metara, u koju se uračunava mjera opreza određena rješenjem suda od 14. studenog 2023., broj: 72. Pp-3752/2023-3.

 

2.               Protiv te presude okr. T. H. G. po branitelju odvjetniku K. N. podnio je žalbu iz svih zakonskih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i okrivljenik oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno postupanje pred izmijenjenim sucem.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a  po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              Žalbom se, prvenstveno, ističe da je prvostupanjski sud propustio pravilno primijeniti odredbe koje se odnose na jurisdikciju državnih tijela Republike Hrvatske, nadležnost tužitelja te prvostupanjskog suda za odlučivanje. Okrivljenik ističe da tijekom prvostupanjskog postupka nije izveden niti jedan dokaz na okolnost gdje se točno nalazi paušalno naznačeno područje „Gornja Siga“ i koju točno vrstu „nadzora“ može provoditi hrvatska vlast. Već iz izreke presude razvidno je ne postojanje ovlaštenog tužitelja na iniciranje ovog prekršajnog postupka, niti nadležnost ovog suda ili bilo kojeg državnog tijela Republike Hrvatske, budući se u istoj navodi da bi se „državna pripadnost“ predmetnog nedefiniranog teritorija „Gornja Siga tek trebalo utvrditi“. Ističe se suprotnost obrazloženja pobijane presude (t.14.) u kojem se navode razmijenjene note Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije i Republike Hrvatske  sa činjeničnim navodom izreke pobijane presude u kojoj se navodi „bilateralni dogovor“, budući da razmijenjene note ne predstavljaju, sukladno odredbama međunarodnog prava, bilateralni sporazum, a činjenica postojanja „nota“ ne predstavlja valjani međunarodni ugovor i/ili akt. Dakle, okrivljenik ističe da područje Gornje Sige ni u kom slučaju nije u sastavu Republike Hrvatske, a koju činjenicu ne spori niti ovlašteni tužitelj niti prvostupanjski sud te uslijed takvog stanja, jurisdikcija Republike Hrvatske ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir prilikom možebitnog sankcioniranja osoba koje se tamo zateknu, a tako ni okrivljenika. 

 

6.               Nije u pravu okrivljenik kada osporava jurisdikciju državnih tijela Republike Hrvatske na području Gornje Sige, pobliže određenog u izreci pobijane presude. Općepoznata je činjenica da Republika Hrvatska i danas ima otvorena pitanja granice sa svim svojim susjednim bivšim jugoslavenskim republikama. Kod granice s Republikom Srbijom na Dunavu postoji takvo otvoreno pitanje, koje se svodi na dvojbu treba li se granica prostirati sredinom toka Dunava ili granicama katastarskih općina, koje na nizu mjesta (pa tako i na prostoru Gornje Sige) zanemaruju današnji tok rijeke, posljedica čega bi bila da postoje dijelovi hrvatskog teritorija na lijevoj i srpskog na desnoj obali Dunava, jedan od kojih bi bila i Gornja Siga. Republika Hrvatska načelno, kao osnovu za budući sporazum ili odluku organa kojemu države povjere uređenje granice (arbitraža, međunarodni sud), smatra da granica treba pratiti granice katastarskih općina, a Republika Srbija da granica treba pratiti sredinu toka Dunava. Međutim, nije točno da nitko ne polaže pravo na Sigu, jer se ne radi o području koje je slobodno, ničije, već o području koje je sporno zbog različitih gledišta država o točnom smjeru pružanja granice. Dakle, jasno je kako područje uz Dunav (sedam kvadratnih kilometara), unatoč činjenici da se radi o određenom teritoriju, nije ničije, već sporno područje.

 

6.1.              Neosnovano se žalbom pobija jurisdikcija državnih tijela Republike Hrvatske na spornom području, a prvostupanjski sud je dao valjane i jasne razloge navedene u t. 14. obrazloženja pobijane presude, koje proizlaze iz note Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske broj: 4513/2023 i note Ministarstva spoljnih poslova Republike Srbije broj N 83-2/2023, a koje obvezuju države u čije ime su upućene. Naime, „diplomatska nota je formalni oblik korespondencije u diplomatskoj komunikaciji između država. Uvijek se predaje u pisanom obliku, piše u trećem licu; ima službeni karakter i njezin sadržaj pravno obvezuje državu u čije je ime upućena. Razmjena nota općenito je prihvaćen način međudržavne komunikacije između vlada, tj. ministarstava vanjskih poslova pojedinih država, između diplomatske misije države šiljateljice i ministarstva vanjskih poslova države primateljice, a također između pojedinih diplomatskih misija u istoj državi primateljici.“ (Citiranje: nota. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024.)

 

 

6.2.              Činjenica da se u izreci presude navodi „bilateralni dogovor“, a u obrazloženju presude sud navodi „note“ Ministarstava dviju država nisu takvog  značaja da izreku presude činili suprotnu obrazloženju, čime bi bila počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, tako da se presuda ne može ispitati. Naime, među diplomatskim općim instrumentima je i međunarodni ugovor, kao takav i može biti uspostavljen i preko razmjene nota. Razmjena diplomatskih nota po potrebi se interpretira kao dvostrani ili ponekad (zavisno od broja strana) kao multilateralni međunarodni pravni ugovor, odnosno dvostrani se ugovori radi jednostavnosti često sklapaju razmjenom nota. Stoga, po ocjeni ovog suda ne postoji proturječje izreke i obrazloženja pobijane presude.

 

7.              Nadalje, neosnovano okrivljenik pobija presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovarajući pritom ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i sukladno tomu, pogrešnom zaključku da nema dovoljno dokaza da bi okrivljenik počinio prekršaj za koji se optužuje.

 

7.1.              Tijekom dokaznog postupka okrivljenik nije osporavao mjesto počinjenja prekršaja, pa se navodi žalbe da „na okolnost utvrđivanja mjesta počinjenja inkriminacije nije izveden niti jedan dokaz tijekom prvostupanjskog postupka“, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, istaknuti tek sada u žalbi, ukazuju zakašnjelim. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao. Budući okrivljenik u prvostupanjskom postupku nije osporavao mjesto počinjenja prekršaja, prvostupanjski sud nije niti bio dužan izvoditi dokaze na tu okolnost, smatrajući je nespornom.

 

8.              Žalbom se osporava subjektivni element djela kod okrivljenika i to obzirom da isti nije znao niti mogao znati da bi se radilo o uređaju u vlasništvu odnosno pod nadzorom službene osobe kao što nije znao niti mogao znati da li se iste kamere gledaju u realnom vremenu te tko pregledava iste kamere te se u tom smislu ističe suprotnost obrazloženja presude obrani okrivljenika.

 

8.1.              Suprotno navodima žalbe, sud pogrešno ne zaključuje da iz obrane okrivljenika proizlazi da bi prije inkriminiranog događaja od strane policije dobio informacije da bi se radilo o policijskoj kameri, već da mu je to policija rekla jedan jedini puta kad mu je to i mogla reći i kada je imao jedini kontakt sa policijom, prilikom davanja iskaza u svojstvu osumnjičenika. Naime, na zapisnik o ispitivanju osumnjičenika pred policijom od 14. studenog 2023. (str. 9 spisa) okrivljenik je, između ostalog, izjavio „Za vrijeme boravka na otoku jednom prilikom upitao sam policijskog službenika kojem ne znam ime da li su to policijske kamere na što mi je isti odgovorio da nisu, a to se desilo otprilike prije tri tjedna“. Nadalje, u obrani pred prvostupanjskim sudom 22. studenog 2023. (list 49 spisa) okrivljenik je naveo :“……nisam znao da se radi o kameri hrvatske policije ……rečeno mi je da je to policijska kamera za praćenje divljači, isto mi je rekla policija…….nema nikakve oznake da je područje pod video nadzorom, a rečeno nam je da je kamera za praćenje divljači. Nije mi u trenutku tog događaja bilo poznato tko gleda na te kamere, mislio sam da se radi o nekakvoj šumarskoj organizaciji……….prošao sam tamo više puta pa sam uočio kameru, a osim toga i drugi prijatelji iz Liberlanda su mi na to obratili pozornost……“ 

 

8.2.              Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno cijenio obranu okrivljenika neprihvatljivom, budući da je mijenjao obranu i bio nedosljedan. Iz obrane okrivljenika jasno proizlazi da je za policijske kamere znao  i prije nego je bio ispitan u svojstvu osumnjičenika, o čemu je i pitao policijskog službenika otprilike prije tri tjedna, pri čemu je potpuno neprihvatljiva njegova obrana da mu je policijski službenik odgovorio da nisu policijske kamere, već za praćenje divljači. Osim toga, okrivljenik je prošao tamo više puta i uočio kameru, a i drugi prijatelji iz Liberlanda su mu na to obratili pozornost“. Jasne i uvjerljive razloge neprihvaćanja obrane okrivljenika, a koje prihvaća i ovaj sud, prvostupanjski je sud iznio u t. 22. i 23. obrazloženja pobijane presude.

 

9.              Prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo i proglasio okrivljenika krivim za počinjenje prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, budući da je kritične prigode pokazivanjem srednjeg prsta desne ruke prema kameri koja služi da nadzor državne granice, vlasništvo MUP-a RH, omalovažavao i vrijeđao policijske službenike Postaje granične policije Beli Manastir prilikom vršenja ili u vezi vršenja službe.  Kako podnositelj žalbe nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

 

10.              Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio na primijenjenu prekršajnopravnu sankciju, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

10.1.              Cijeneći sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, kao i cijeneći težinu i značaj prekršaja i stupanj odgovornosti okrivljenika, ovaj sud smatra da je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrečena primjerena novčana kazna, primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje utječu na vrstu i mjeru kazne i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna.

 

11.              Izrečena zaštitna mjera zabrane posjećivanja područja Gornja Siga u roku jedne godine, na zakonu je osnovana, za izricanje iste prvostupanjski je sud iznio odgovarajuće razloge, koje prihvaća i ovaj sud. I po ocjeni ovog suda, njenim će se izricanjem dodatno djelovati na okrivljenika da ubuduće ne čine prekršaje. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Imajući u vidu načelo razmjernosti propisano odredbom čl. 51. a Prekršajnog zakona, duljina trajanja izrečene mjere od jedne godine, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, u razmjeru je s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.

 

12.               Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 50,00 eura, dakle bliže minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika. 

 

13.              Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude. 

 

 

Zagreb, 3. srpnja 2024.

 

 

Zapisničar:                                                                        Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                        Gordana Korotaj, v.r.             

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Osijeku u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.