Poslovni broj: Gž-401/2024-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M. iz P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku u O., protiv tuženika Republika Hrvatska, OIB: …, iz Z., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-191/2022-10 od 22. travnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. lipnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-191/2022-10 od 22. travnja 2024. godine.

 

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pn-191/2022-10 od 22. travnja 2024. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja G. M. iz P., kojim je traženo da se tuženoj Republici Hrvatskoj naloži da mu isplati zbog povrede prava osobnosti iznos od 9.609,13 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. travnja 2017. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; i da mu isplati na ime tuđe njege i pomoći iznos od 783,06 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; a odbijen je i zahtjev da mu tužena naknadi parnični trošak (točka III. izreke).

 

1.1.) Istom presudom naloženo je tužitelju da tuženoj na ime naknade parničnog troška

isplati iznos od 2.450,00 EUR (točka II. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.) Žalba nije osnovana.

 

5.) Predmet spora je naknada neimovinske i imovinske štete, koju je tužitelj pretrpio uslijed tjelesnih ozljeda zadobivenih na radu 21. travnja 2016. godine pri izvršavanju sankcije rada za opće dobro izrečene mu u prekršajnom postupku.

 

5.1.) U postupku nije bilo sporno da je tužitelju u prekršajnom postupku izrečena sankcija rada za opće dobro, da je tužitelj naredbom Prekršajnog suda u Osijeku od 11. travnja 2016. godine upućen na izvršavanje navedene sankcije (rada za opće dobro u trajanju od 76 sati) u pravnu osobu T. d.o.o. O., te da je tijekom izvršavanja navedene sankcije u navedenoj pravnoj osobi tužitelj zadobio tjelesnu ozljedu, i to dana 21. travnja 2016. godine oko 7,30 sati.

 

5.2.) Bilo je sporno pitanje pasivne legitimacije – odnosno da li iz činjenice što je tužitelj ozljedu na radu pretrpio pri izvršavanju prekršajne sankcije rada za opće dobro temeljem naloga sudbenog tijela (prekršajnog suda) proizlazi pasivna legitimacija tužene Republike Hrvatske, a pored toga i pitanje odgovornosti za nastalu štetu te njena visina.

 

6.) Postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim nakon što utvrđuje slijedeće činjenice:

-da je tužitelj dana 21. travnja 2016. godine, pri izvršavanju prekršajne sankcije rada za opće dobro, zadobio ozljedu skočnog zgloba, zbog koje je bio podvrgnut operativnom zahvatu;

-da je do navedene ozljede došlo u poslovnom krugu pravne osobe T. d.o.o. O., pri iznošenju sklopive klupe iz prostora radione u dvorište kada je tužitelj, nakon silaska sa metalnih stepenica hodajući unazad, pao sa ravnog betonskog podesta na stepenište koje je vodilo u podrum;

-da navedeno mjesto rada nije bilo sigurno za obavljanje rada budući da otvor podrumskog stepeništa nije bio zaštićen poklopcem ili drugom zaštitom; 

-da je u prijavi ozljede na radu tužitelja navedenog dana kao poslodavac naznačena pravna osoba – T. d.o.o. O.;

-da je dana 11. listopada 2013. godine, između Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske s jedne strane,  i pravne osobe T. d.o.o. O. kao poslodavca s druge strane, zaključen Ugovor o izvršavanju rada za opće dobro u prekršajnom postupku (dalje: Ugovor) kojim se uređuju međusobna prava obveze ugovornih strana te uvjeti pod kojima se izvršava rad za opće dobro u prekršajnom postupku;

-da je navedenim Ugovorom propisno da poslodavac (T. d.o.o.) raspoređuje osuđenika na rad u skladu sa njegovim psihofizičkim osobinama i prilikama, tj. određuje koje će poslove obavljati u izvršavanja navedene sankcije, da poslodavac (T. d.o.o.) izvješćuje sud o izvršavanju rada za opće dobro te vodi evidenciju o broju sati rad koje je osuđenik odradio, a Ministarstvo pravosuđa da će osuđenika za vrijeme izvršavanja rada za opće dobro osigurati od trajnog invaliditeta i slučaja smrti.

 

6.1.) Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja – a osobito uzimajući u obzir da je između Ministarstva pravosuđa i pravne osobe T. d.o.o. O. sklopljen Ugovor o izvršavanju rada za opće dobro u prekršajnom postupku, uvažavajući pri tome odgovarajuće odredbe Prekršajnog zakona (NN broj 107/07., 39/13., 157/13. i 110/15. – dalje: PZ), i to one iz čl.152.a st.2. i st.3. – kojima je propisano da ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa sklapa ugovore s ustanovama i drugim pravnim osobama o postojanju zajedničkog interesa za izvršavanje rada za opće dobro u prekršajnom postupku i o tom vodi evidenciju te da na temelju tog ugovora sud izvršenja naredbom upućuje osuđenika na rad za opće dobro, i na one iz čl.152.d st.1. – kojima je propisano da pravna osoba raspoređuje osuđenika na rad u skladu s njegovim psihofizičkim sposobnostima i osobnim prilikama, i uvažavajući i odgovarajuće odredbe Zakona o zaštiti na radu (NN broj 71/14., 118/14. i 154/14. – dalje: ZZR) – i to osobito one kojima se daje određenje tko se smatra osobom na radu (čl.3.st.1.t.11.), kojima se daje određenje ozljede na radu (čl.3.st.1.t.14.) te kojima se daje određenje poslodavca (čl.3.st.1.t.15.), sud prvog stupnja nalazi da tužena Republika Hrvatska nije pasivno legitimirana u predmetnoj parnici naknade štete pretrpljene ozljedom na radu.

 

6.1.1.) Naime, sud prvog stupnja respektirajući navedene zakonske odredbe i odredbe sklopljenog ugovora između Ministarstva pravosuđa i pravne osobe u kojoj je tužitelj izvršavao rad za opće dobro, zaključuje da za štetu zbog ozljede na radu odgovara poslodavac a u predmetnom slučaju to nije Republika Hrvatska već je to bila pravna osoba T. d.o.o., jer tužitelj rad nije niti obavljao za tuženu Republiku Hrvatsku već za navedenu pravnu osobu koja je bila dužna tužitelju, u skladu sa odredbama ZZR osigurati sigurne uvjete rada pa slijedom toga samo ona odgovara i za štetu, u skladu sa odredbama navedenog zakona, a do koje štete dođe ozljeđivanjem na radu u izvršavanju rada za opće dobro.

 

6.2.) Zbog navedenog sud prvog stupnja odbija postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete kao neosnovan, i ujedno obvezuje tužitelja da, u skladu sa odredom čl.154.st.1. ZPP-a, naknadi tuženoj cjelokupni parnični trošak koji je u skladu sa odredbom čl.155. ZPP-a utvrđen potrebnim za vođenje predmetne parnice.

 

7.) Neosnovane su žalbene tvrdnje da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

 

7.1.) To stoga što pobijana presuda u svome obrazloženju sadrži jasne i međusobno neproturječne razloge o svim važnim činjenicama temeljem kojih sud zaključuje o nepostojanju pasivne legitimacije tužene za utuženu naknadu štete. Naime, sud u obrazloženju jasno navodi zbog čega smatra da tužena Republika Hrvatska u predmetnom slučaju nema položaj poslodavca niti osobe koja bi odgovarala za štetu koja je posljedica ozljede na radu, odnosno temeljem čega smatra da je to pravna osoba (T. d.o.o. O.) sa kojom je Ministarstvo pravosuđe RH zaključilo ugovor o izvršavanju rada za opće dobro u prekršajnom postupku, pri čemu jasno navodi i zakonske odredbe temeljem kojih izvodi navedeni zaključak. Kako pobijana prvostupanjska presuda, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema niti nekih drugih manjkavosti zbog kojih ne bi bilo moguće na valjan način ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava to onda nije ostvareno postojanje naprijed navedenog žalbenog razloga.

 

8.) Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje niti nekih drugih bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

9.) Suprotno žalbenim tvrdnjama nije ostvareno niti postojanje žalbenog razloga iz odredbe čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo na koje se je i pozvao u pobijanoj presudi.

 

10.) Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj nalazi, prije svega, u tome što je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu čl.51.st.3. Zakona o radu (NN broj 93/14. i 127/17. – dalje: ZR), zanemarujući pri tome nespornu činjenicu da je tužitelj, na rad pri čijem obavljanju je pretrpio ozljedu, upućen naredbom sudbenog tijela tužene RH, tj. naredbom Prekršajnog suda u Osijeku.

 

10.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tužitelja ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

 

11.) Naime, odredba č.51.st.3. ZR, na koju se poziva tužitelj, nalazi se u glavi II. odjeljka 6. kojim je uređena materija privremenog zapošljavanja putem Agencije za privremeno zapošljavanje koja se, u smislu odredbe čl.44., smatra poslodavcem radnika te koja tog radnika ustupa drugom poslodavcu za privremeno obavljanje poslova. U smislu odredbi navedenog odjeljka o privremenom zapošljavanju ustupljeni radnik je radnik kojeg agencija zapošljava sklapanjem ugovora o radu (na određeno ili neodređeno vrijeme – čl.46.) a radi ustupanja drugom poslodavcu kao korisniku sa kojim o tome sklapa poseban ugovor (čl.45.).

 

11.1.) Odredbom čl.51.st.3. ZR je propisano da ako ustupljeni radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom kod korisnika, da tu naknadu štete može potraživati od agencije (svoga poslodavca) ili od korisnika u skladu sa čl.111. ovog zakona. Međutim, navedena odredba ne može se primijeniti na predmetnu slučaj izvršavanja rada za opće dobro – to prije svega budući niti Republika Hrvatska niti Ministarstvo pravosuđa nemaju položaj agencije za privremeno zapošljavanje u smislu odredbe čl.44. i 46. ZR, pa onda nemaju niti pravni položaj poslodavca jer sa tužiteljem, kao osuđenikom u izvršavanju prekršajne sankcije rada za opće dobro, ne postoji niti sklopljen ugovor o radu, a niti je tužitelj  navedeni rad obavljao za tuženu Republiku Hrvatsku. Upravo zbog navedenih razloga tužitelj se u žalbi, kao i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, pri tvrdnjama o pasivnoj legitimaciji tužene, neutemeljeno pozivao na primjenu navedene odredbe čl.51.st.3. ZR.

 

12.) Pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja tužitelj nalazi i u pogrešnom tumačenju odredbi ZZR, na koje se je pozvao sud prvog stupnja, a onda i u pogrešno izvedenom zaključku da je T. d.o.o. O., kao poslodavac u predmetnom slučaju, osoba koja bi bila odgovorna za štetu koja je posljedica njegove ozljede na radu.

 

12.1.) Niti naprijed navedene žalbene tvrdnje tužitelja ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

 

13.) Nije sporno da tužitelj potražuje naknadu štete zbog ozljede na radu, s tim da nije sporno da je tu ozljedu on pretrpio pri obavljanju rada u i za pravnu osobu – T. d.o.o. O., a pri izvršavanju prekršajne sankcije rada za opće dobro po naredbi nadležnog suda za izvršenje navedene sankcije.

14.) Kada je riječ o naknadi štete zbog ozljede na radu, tada treba imati u vidu, pored općih odredbi o izvan ugovornoj odgovornost za štetu, i specijalne odredbe – a to je prije svega odredba čl.111.st.1. ZR, prema kojoj ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, ali i odredbe u vrijeme štetnog događaja (2016.) važećeg ZZR/14. Tim je zakonom uređen sustav zaštite na radu, opća načela prevencije te pravila zaštite na radu, obveze poslodavca te prava i obveze radnika u svezi sa zaštitom na radu. Navedeni zakon regulira i pitanje odgovornosti za štetu koja je posljedica ozljede na radu, i to u odredbama čl.25., kojima je propisano da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (st.1.); i da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (st.2.).

14.1.) Dakle, u smislu navedenih odredbi, za štetu koja je nastala ozljedom na radu odgovara poslodavac, a sud prvog stupnja, na temelju utvrđenih činjenica izvodi potpuno pravilan zaključak da to u predmetnom slučaju, pri obavljanju prekršajne sankcije rada za opće dobro, nije tužena Republika Hrvatska već da je to pravna osoba – T. d.o.o. O. za koju je tužitelj obavljao rad kada je pretrpio ozljedu.

15.) Nema spora da je poslodavac, tj. osoba koja u smislu naprijed navedenog odgovara za štetu uslijed ozljede na radu, ona osoba koja sa ozlijeđenim radnikom ima zaključen ugovor o radu temeljem kojeg je radnik za tu osobu obavljao rad kada je pretrpio ozljedu.

15.1.) Nije sporno da tužitelj nije bio u ugovornom odnosu, tj. nije imao sklopljen ugovor o radu niti sa Republikom Hrvatskom, odnosno Ministarstvom pravosuđa, ali niti sa pravnom osobom T. d.o.o. O. kod koje je došlo do njegova ozljeđivanja, slijedom čega se je i postavilo pitanje tko se od navedenih osoba ima smatrati njegovim poslodavcem, odnosno tko je od njih onaj tko odgovara štetu od ozljede na radu.

16.) Pri traženju odgovora na navedeno sporno pitanje sud prvog stupnja se je s pravom pozvao na odredbe ZZR/14, važećeg u vrijeme štetnog događaja – i to na odredbu čl.3.st.1.t.15., kojom je dano određenje tko se u smislu zaštite na radu smatra poslodavcem, a to je svaka fizička i pravna osoba za koju radnik, odnosno osoba na radu, obavlja poslove, i na odredbu čl.3.st.1.t.11., kojom je dano određenje tko se smatra osobom na radu, a to je fizička osoba koja nije u radnom odnosu kod tog poslodavca, ali za njega obavlja određene aktivnosti, odnosno poslove (osoba na stručnom osposobljavanju za rad; osoba na sezonskom radu za obavljanje privremenih, odnosno povremenih sezonskih poslova u poljoprivredi; osoba koja radi na određenim poslovima u skladu sa posebnim propisom, redoviti student i redoviti učenik srednjoškolske ustanove na radu u skladu s posebnim propisom, osoba koja radi kao volonter, naučnik, student i učenik na praksi, osoba koja radi u vrijeme izdržavanja kazne zatvora, ili odgojne mjere i slično). Osim navedenih odredbi, ovdje treba ukazati i na odredbu čl.4.st.5. ZZR/14, kojom je propisano da obveze poslodavca u provođenju zaštite na radu propisane ovim zakonom i propisima donesenim na temelju ovog zakona u odnosu na radnike odnose se i na osobe na radu ako ovim zakonom nije drukčije propisano, što znači da se i odredba iz čl.25. o odštetnoj odgovornosti odnosi ne samo na štete ozljedom na radu radnika (osobe u radnom odnosu temeljem ugovora o radu) već i na osobe na radu koje nisu u radnom odnosu.

16.1.) Dakle, iz navedenih odredbi potpuno izvjesno proizlazi da odlučan kriterij za prosudbu o odgovornoj osobi za štetu od ozljede na radu je za koga je rad obavljan, i da navedena odgovornost postoji ne samo spram osobe radnika koji je u radnom osobu već i spram osobe koja nije u radnom odnosu ali je osoba na radu, tj. osoba koja za tog poslodavca obavlja rad. U predmetnom slučaju, sasvim je izvjesno da tužitelj u izvršavanju prekršajne sankcije rada za opće dobro, taj rad nije obavljao za tuženu Republiku Hrvatsku već za pravnu osobu u koju je od suda izvršenja bio upućen na izvršenje te sankcije.

17.) Naprijed navedeni zaključak proizlazi i iz zakonskih i pod zakonskih odredbi kojima je normativno uređeno izvršenje navedene sankcije u prekršajnom postupku, na koje se je također s pravom pozvao sud prvog stupnja, ali i iz odredbi sklopljenog ugovora između Ministarstva pravosuđa RH i pravne osobe T. d.o.o. O.

17.1) Naime, nije spono da je tužitelja na izvršenje izrečene mu prekršajne sankcije rada za opće dobro naredbom uputio za to nadležni sud izvršenja (Prekršajni sud u Osijeku), no pri tome treba reći da sud  ne može uputiti osuđenog na izvršavanje navedene sankcije u bilo koju pravnu osobu već samo u onu sa kojom je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske, u skladu sa odredbom čl152.a st.2. PZ, zaključio ugovor o izvršavanju rada za opće dobro u prekršajnom postupku, kojim ugovorom se, u skladu sa odredbom čl.3. Pravilnika o izvršavanju rada  za opće dobro u prekršajnom postupku (NN broj 71/13 – dalje: Pravilnik) uređuju međusobna prava i obveze ugovornih strana.

17.2.) Dakle, rad opće dobroj izvršava se samo u određenim ustanovama i drugim pravnim osoba koje obavljaju humanitarnu, ekološku, komunalnu ili neku drugu djelatnost od javnog interesa (čl.2.st.1. Pravilnika), i to samo onima koje su sklopljenim ugovorom i preuzele obvezu da će organizirati provedbu izvršenja sankcije rada za opće dobro. Navedeni rad je besplatan i ne smije služiti postizanju dobiti, za njega se ne isplaćuje naknada niti osobi koja ga obavlja niti osobi koja upućuje osuđenika na izvršavanje rada. No taj rad se nesumnjivo obavlja za navedenu ustanovu, odnosno pravnu osobu, koja upućenog sukladno sklopljenom ugovoru raspoređuje na poslove koje će kod nje i za nju obavljati, organizira obavljanje tog rada, u obvezi mu je u obavljanju tog rada osigurati sigurne uvjete rada kao i svakom drugom radniku. Slijedom svega toga ta ustanova odnosno pravna osoba odgovara i za eventualne štete koje bi bile posljedica ozljede na radu pri obavljanju navedenog rada.

18.) Iz činjenica utvrđenih u provedenom postupku ne proizlazi da je nadležno sudsko tijelo (sud izvršenja), u provedbi izrečene prekršajne sankcije rada za opće dobro, postupalo protivno naprijed navedenim odredbama ZP i Pravilnika, odnosno protivno odredbama sklopljenog ugovora između Ministarstva pravosuđa i pravne osobe T. d.o.o. Osijek, niti je tužitelj iz tih razloga podnio tužbu, odnosni on nije utužio naknadu štete koja bi mu nastala zbog navedeni propusta tužene.

18.1.) Isto tako, treba reći i to da je u izvršenju navedene sankcije, u skladu sa odredbom čl.152.d st.3. PZ, obveza nadležnog ministarstva za poslove pravosuđa osigurati osuđenika za vrijeme izvršavanja rada za opće dobro od trajnog invaliditeta i za slučaj smrti, no u predmetnoj parnici također nije utužena šteta zbog navedenog eventualnog propusta tijela RH. 

19.) Prema tome, uvažavajući sve naprijed navedeno, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužitelj je zbog ozljede pretrpljene na radu u izvršavanju prekršajne sankcije rada za opće dobro, tužbu za naknadu štete pogrešno usmjerio prema tuženoj, slijedom čega je sud prvog stupnja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, ocijenio da tužena nije pasivno legitimirana te je uz pravilnu primjenu materijalnog prava, na koje se je pozvao u pobijanoj presudi, pravilno odbio postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

20.) Kako tužitelj nije uspio u sporu, tj. u cijelosti je odbijen sa tužbenim zahtjevom, to je onda pravilna i zakonita i odluka suda prvog stupnja o troškovima parničnog postupka utemeljena na odredbama čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a.

21.) Zbog svega navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

22.) Tužitelj nije uspio sa izjavljenom žalbom pa mu stoga ne pripada niti pravo na naknadu troškova njenog izjavljivanja.

 

 

Bjelovar, 19. lipnja 2024.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                          Alen Golub v. r.