1

Broj: Ppž-11797/2021

 

                                 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nikoline Maretić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. A. – J. K., zbog prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 26. travnja 2021., broj 7. Pp-5603/2021, u sjednici vijeća održanoj 19. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I. Odbija se žalba okr. A. – J. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. A. – J. K. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 EUR (trideset eura) u roku 15 dana od primitka ove presude.

 

             

Obrazloženje

 

 

              1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 26. travnja 2021., broj 7. Pp-5603/2021, proglašen je krivim okr. A. – J. K. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je izrečena novčana kazna 300,00 kuna (protuvrijednost 77,67 DEM), koju je dužan platiti u roku 15 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, u odnosu na troškove prekršajnog postupka, odlučeno je da je okrivljenik obvezan naknaditi 200,00 kuna.

 

              2. Protiv navedene presude, žalbu je podnio okrivljenik osobno, ne naznačujući žalbene osnove, no iz sadržaja žalbe je vidljivo da se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se žalba prihvati te da se pobijana presuda ukine.

 

              3. Žalba nije osnovana.

 

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno prethodno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5. Žalbeni navodi kojima okrivljenik opisuje detalje događaja 14. listopada 2020. nemaju nikakvog utjecaja na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u ovom prekršajnom predmetu, jer okrivljenik nije proglašen krivim, niti mu je optužbom stavljeno na teret, da je policijske službenike vrijeđao i omalovažavao tom prilikom. Dio pobijane presude u kojoj se spominje događaj od 14. listopada 2020. je samo prepričavanje sadržaja odgovora Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke na pritužbu okrivljenika u vezi ponašanja policijskih službenika te prigode. Iz obrazloženja pobijane presude jasno i nedvojbeno proizlazi da prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio na detaljima događaja 14. listopada 2020., niti je taj događaj na bilo koji način imao utjecaja na utvrđivanje odlučnih činjenica.

 

6. Nisu osnovani ni žalbeni navodi kojima se ističu određene činjenice u vezi protupravnih radnji građevinskog poduzetnika I. P., napada na okrivljenika koji se desio 3. kolovoza 2011. te činjenica vezanih uz okrivljenikovo istraživanje korupcije u Zagrebu. Ni jedna od ovih okolnosti nije bitna za pravilno i potpuno utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom prekršajnom predmetu.

 

7. Žalbeni navodi kojima se ističe da je zagrebačka policija neprimjereno komunicirala s okrivljenikom te da okrivljenik ni na koji način nije imao dojam da komunicira s policijskih službenikom koji je osposobljen za svoj posao i postupa po njegovom upitu, nego da razgovara sa zidom ili botom ne opravdavaju njegov postupak, niti ga mogu ekskulpirati od prekršajne odgovornosti. Nije osnovano ni pozivanje okrivljenika na slobodu izražavanja koja je prihvatljiva u demokratskom društvu sukladno europskom pravu i pravnoj praksi te isticanje da se čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira zloupotrebljava kako bi se onemogućila sloboda mišljenja i izražavanja koja je zajamčena ljudskim pravima u demokratskom društvu. Suprotno tvrdnjama žalbe, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica.

 

8. U čl. 38. Ustava Republike Hrvatske jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli te da je čl. 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisana sloboda izražavanja. Međutim, u st. 2. čl. 10. navedene Konvencije propisano je kako ostvarivanje prava na slobodu izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti te da ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su nužni u demokratskom društvu. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama, jedna od najnovijih je odluka U-III-1741/2019 od 6. veljače 2024., zauzeo stav da je miješanje države u okrivljenikovo pravo na slobodu izražavanja utemeljeno na zakonu, konkretno na čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te da slijedi jedan od legitimnih ciljeva, a to je zaštita ugleda i autoriteta tijela državne uprave i njegovih službenika. Stoga, uz puno poštivanje prava na slobodu izražavanja misli, po stanovištu ovog suda, okrivljenik potpuno zanemaruje da se ne radi o neograničenom pravu, nego o pravu koje je podvrgnuto određenim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom. To znači da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, ali ne bezuvjetno i bez ikakvih ograničenja pa je u svakom pojedinom predmetu potrebno utvrditi je li postignuta pravedna ravnoteža između, s jedne strane, potrebe da se zaštiti autoritet tijela državne uprave i njegovih službenika i, s druge strane, zaštite slobode izražavanja.

 

9. Okrivljenik ne osporava odlučnu činjenicu da je Policijskoj upravi zagrebačkoj, elektroničkom poštom, uputio tekst u kojem je između ostalog napisao i „Vaši službenici su me napali kao bijesni psi ...“, „tko ste vi, imate li diplomu policijske akademije ili su vam je poklonili, ili ste ju kupili, imate li uopće srednju školu? Tko ste vi?“. Za ovaj sud nema nikakve dvojbe da je okrivljenik predmetnim tekstom izravno insinuirao i navodio na misao da su policijski službenici prekoračili granice svojih ovlasti i postupali izrazito brutalno („napali kao bijesni psi“) te da su neobrazovani i neosposobljeni za obavljanje svojih poslova odnosno da su potrebni stupanj obrazovanja stekli protupravnom radnjom („imate li diplomu policijske akademije ili su vam je poklonili, ili ste ju kupili, imate li uopće srednju školu?“), a što je, kako za osobu koja obavlja policijske poslove primjenom policijskih ovlasti, koje su strogo definirane Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima, tako i za policijsku službu općenito, vrlo uvredljivo i omalovažavajuće, jer negira sve vrijednosti koje su sadržane u obnašanju policijskih poslova, a ujedno se i ruši autoritet policijske službe u cjelini.

 

10. Ni jedno državno tijelo nije izuzeto od kritike, pa tako ni Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske odnosno policijski službenici, međutim, ta kritika mora biti konstruktivna, argumentirana i mora se odvijati u okviru granica prihvatljivih demokratskom društvu, a omalovažavanje i vrijeđanje drugog, ne može biti tolerirano pod krinkom načela slobode izražavanja. Okrivljenik ima pravo kritički se osvrtati na postupanje policijskih službenika, ali se pritom mora služiti argumentima koji se odnose na predmet postupka, ne prekoračujući granicu do koje može iskazivati negativan odnos prema osobi policijskog službenika i službi policije općenito. Po ocjeni ovog suda, okrivljenik je nedvojbeno prekoračio granice dopuštene kritike, pa i po standardima postavljenim u odlukama Europskog suda za ljudska prava, jer nije iznosio konstruktivnu i argumentiranu kritiku, nego je išao samo za time da omalovaži i ponizi policijske službenike i upravo ta činjenica, u ovom prekršajnom predmetu, razlikuje granicu dopuštene kritike i uvrede.

 

11. Zbog svega navedenog, u ponašanju okr. A. – J. K. ispunjena su sva bitna obilježja prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud.

 

12. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

13. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao vrstu i mjeru prekršajnopravne sankcije primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. S obzirom da nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost izricanja blaže novčane kazne odnosno primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

 

14. Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okr. A. – J. K. nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašen krivim, kao i imajući na umu da ovaj sud ne nalazi postojanje okolnosti zbog kojih bi odluku o izrečenoj novčanoj kazni trebalo preinačavati te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.   

 

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure, na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad, niti to tvrdi u žalbi, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 30,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.  

 

16. Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

             

Zagreb, 19. lipnja 2024.

 

 

 

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 3 ovjerena prijepisa: za spis, okrivljenika i tužitelja.