- 1 -              Revd-2314/2024-2

Broj: Revd-2314/2024-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice P. J. iz Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. l. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., P.1, R., R.2 d.o.o. Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-10/2024-3 od 18. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-11481/2021-19 od 7. studenoga 2023., na sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,

r i j e š i o   j e:

Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-10/2024-3 od 18. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-11481/2021-19 od 7. studenoga 2023., postavljajući pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:

„1) Da li je radnik ovlašten povući izjavu o otkazu ugovora o radu te ako jest, u kojoj formi takvo povlačenje otkaza ugovora o radu mora biti dano da bi bilo relevantno za daljnje postupanje poslodavca?

2) Na kome je teret dokaza činjenice koja je relevantna za predmet postupka, na postojanje koje tužitelj ukazuje u tužbi, ako tuženik istu nije osporio odgovorom na tužbu, međutim koja se do zaključenja glavne rasprave ospori od strane upravo tužitelja?

3) Da li je sud ovlašten određenu činjenicu, koja je jedina relevantna za predmet određenog postupka, utvrditi spornom te svoju odluku temeljiti na tumačenju kako je na tuženiku teret dokazivanja postojanja takve činjenice, premda se radi o činjenici na čije je postojanje tužitelj ukazao u tužbi, a tuženik nije osporio postojanje te činjenice?

4) Da li je obveza dokazivanja činjenica koje su utvrđene nespornima tužbom te odgovorom na tužbu, u skladu sa načelom ekonomičnosti parničnog postupka?“

1.2. Tuženik u odnosu na postavljena pravna pitanja nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da su postavljena pitanja važna ne samo za odluku u ovom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

2. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

3.1. Prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, osobito

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena ili

- ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena ili

- ako je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

3.2. Prema odredbi čl. 387. st. 2. ZPP u prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te jasno naznačiti razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti sudske odluke na koje se poziva ili ih određeno naznačiti (čl. 387. st. 3. ZPP).

4. Međutim, uz to što su postavljena pitanja usko vezana za činjenične okolnosti konkretnog slučaja, tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo  razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna, ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu citirane odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime nije navedeno niti je tuženik dostavio sudske odluke iz kojih bi proizlazilo da bi o tim pitanjima viši sudovi imali različitu praksu, ili da bi pravno shvaćanje na kojem je utemeljena navedena odluka odstupalo od prakse ovog suda i sl. već se tuženik, izražavajući svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sadržajno poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava u konkretnom slučaju, ponavljajući time žalbene razloge, a što nije predmet odlučivanja u povodu prijedloga za dopuštenje revizije.

5. Stoga, pitanja iz prijedloga nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer s obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu odluku nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.

6. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 18. lipnja 2024.