Poslovni broj: Us I-1459/2023-9

 

 

 

                                                                           

                  

Poslovni broj: Us I-1459/2023-9

     REPUBLIKA HRVATSKA

  UPRAVNI SUD U ZAGREBU

      Avenija Dubrovnik  6 i 8

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Željki Zrilić Ježek, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje Valentine Lukinec Galović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja I. d.o.o., sa sjedištem u Z., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica S. C. Ć., odvjetnica u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB: …, radi povrata poreza plaćenog bez pravne osnove, 13. lipnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I              Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-450-14/16-01/02, Urbroj: 513-04-23-2 od 09. ožujka 2023.

II              Poništava se rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Klasa: UP/I-410-01/2015-001/00002, Urbroj: 513-07-23/02-15-2 od 09. prosinca 2015. i predmet vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

III              Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu 1.875,00 EUR (slovima: tisućuosamstosedamdesetpeteura) u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-450-14/16-01/02, Urbroj: 513-04-23-2 od 09. ožujka 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Klasa: UP/I-410-01/2015-001/00002, Urbroj: 513-07-23/02-15-2 od 09. prosinca 2015. kojim se usvaja zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 1.492,31 kn, uplaćenog temeljem poništenog poreznog rješenja, te se dijelom usvaja zahtjev za obračun i isplatu kamata.

2.              Tužitelj pobija osporeno rješenje tuženika te ističe kako je rješenjem Porezne uprave, Područnog ureda Z. od 22. prosinca 2008. račun tužitelja na ime PDV-a zadužen za iznos od 251.989,16 kn te kamate u iznosu od 378.951,22 kn, odnosno ukupno 630.940,38 kn. Tužitelj je navedeni iznos platio 19. srpnja 2011. kao i dodatnu kamatu u iznosu od 1.492,31 kn, što daje ukupno plaćeni iznos tuženiku od 632.432,69 kn. Ističe da je Visoki upravni sud Republike Hrvatske svojom presudom br. Us-8449/11-6 od 06. svibnja 2015. godine, poništio drugostupanjsko rješenje od 26. svibnja 2011. godine, te je temeljem te presude Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak rješenjem Klasa: UP/II-471-02/09-01/178, Urbroj: 513-04/15-9 od 10. rujna 2015. godine poništio rješenje Područnog ureda Z. od 22. prosinca 2008. na temelju kojega je na kraju obustavljen postupak utvrđivanja porezne obveze. Tužitelj je podnio zahtjev za povrat: (i) iznosa od 632.432,69 kn kao i (ii) kamata na iznos od 632.432,69 kn, pri čemu je tužitelju osporavanim rješenjem "priznato" samo pravo na povrat poreza na 251.989,16 kn, kao i kamate na navedeni iznos, dok mu je osporeno pravo na kamatu na iznos od 380.443,53 kn (378.951,22 kn + 1.492,31 kn) uz obrazloženje drugostupanjskog tijela kako: "… se preostali dio iznosa do 632.432,69 kn (380.443,53 kn) ne odnosi na porez plaćen bez pravne osnove, već naplaćene kamate.", pri čemu u istom odlomku drugostupanjsko tijelo obrazlaže kako je tužitelj: "…ostvario pravo na kamate na iznos koji je plaćen bez pravne osnove." Međutim, na dan podnošenja zahtjeva za povrat, osnova za uplatu iznosa od 251.989,16 kn i iznosa od 380.443,53 kn ne postoji, a Porezna uprava je (u korist Državnog proračuna RH) od tužitelja bez osnove stekla, tj. za sebe zadržala i raspolagala s ukupno 632.432,69 kn. Navodi da tuženik pogrešno tumači odredbe članaka 19., 113. i 116. OPZ-a/08 jer osporava pravo na povrat kamate na porez koji je plaćen na temelju nezakonitog poreznog rješenja. Tužitelj smatra kako svaki naplaćeni iznos za koji se utvrdi da ga je porezni obveznik platio bez valjane pravne osnove u vidu valjanog poreznog rješenja, a nakon toga porezno tijelo porezni postupak pravomoćno obustavi, predstavlja glavnicu, koja podliježe obvezi povrata, te obračuna i plaćanja zakonske zatezne kamate na taj iznos. Prvostupanjsko tijelo griješi kad smatra da se, i nakon takvog okončanja poreznog postupka, ipak još uvijek može osnovano oslanjati na podjelu tog, izvorno plaćenog iznosa na glavnicu i kamatu (na koju onda ne teče kamata), a prema sadržaju pravomoćnog poreznog rješenja koje je poništeno. Ovo stoga što se prvostupanjsko tijelo u tom pogledu oslanja upravo na sadržaj poreznog rješenja koje je sud poništio u cijelosti i koje ne proizvodi više nikakve pravne učinke, pa ni u smislu pravno relevantnog razlikovanja glavnice poreznog duga odnosno kamata na navodni porezni dug. Ukazuje na brojnu sudsku praksu.

3.              Slijedom navedenog, predlaže da Sud poništi osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovni postupak.

4.              Tuženik je ovom Sudu dostavio spis zajedno s odgovorom na tužbu u kojem navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja.

5.              Predlaže da Sud riješi spor bez rasprave te da odbije tužbeni zahtjev.

6.              Sud je 6. lipnja 2024. održao usmenu i javnu raspravu, te je time je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17., 110/21.) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka, te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Sud je raspravu proveo u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 39. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima.

7.              Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja, Sud je izveo dokaze uvidom u spis i isprave priložene spisu tuženika.

8.              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da je tužbeni zahtjev za poništavanje osporenog rješenja osnovan.

9.              Iz priloženog spisa predmeta utvrđeno je da je provedenim poreznim postupkom po Nalogu za inspekcijski nadzor Klasa: 471-02/01-01/1737, Urbroj: 513-07-01-01-1 od 15. studenog 2001. godine kojim je predmet nadzora bio nadzor poreza na dodanu vrijednost od 01. siječnja 2001. do 30. rujna 2001. godine, utvrđene su nepravilnosti o čemu je sastavljen zapisnik Klasa: 471-02/01-01/1737, Urbroj: 513-07-01-01-3 od 31. siječnja 2002. godine, doneseno porezno rješenje Klasa: UP/I-471-02/02-01/346, Urbroj: 513-07-01-02-2 od 02. travnja 2002. godine. U ponovnom postupku sastavljen je Dopunski Zapisnik, te je doneseno i novo prvostupanjsko porezno rješenje od 22. prosinca 2008. Izjavljena žalba tužitelja odbijena je rješenjem tuženika Klasa: UP/II-471-02/09-01/178, Urbroj: 513-04/11-2 od 26. svibnja 2011., koje je poništeno presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-8449/11-6 od 6. svibnja 2015.

10.              U izvršenju presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske doneseno je rješenje Porezne uprave. Područni ured Z., Klasa: UP/I-471-02/02-01/346, Urbroj: 513-07-01-15-35 od 29. rujna 2013.

11.              Iz spisa predmeta nespornim proizlazi da je po poreznom rješenju od 22. prosinca 2008. tužitelj 19. srpnja 2011. platio zaduženi iznos od 630.940,38 kn, i to iznos od 251.989,16 kn na ime poreza i iznos od 378.951,22 kn kamate, te daljnju kamatu u iznosu od 1.492,31 kn, odnosno sveukupno 632.432,69 kn.

12.              Tužitelj podnosi 19. listopada 2015. zahtjev za povrat iznosa poreza uplaćenog na temelju poništenog poreznog rješenja te isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza uplaćenog bez pravne osnove od 632.432,69 kn od 19. srpnja 2011. pa do povrata tog iznosa. U predmetnom zahtjevu se navodi kako je porezno tijelo 2. listopada 2015. već odobrilo, pod šiframa knjiženja 218 ST- k.z nadPU (2001) iznos od 378.951,22 kn, te 216 ST-Zad.nadPU (2001) iznosa od 251.989,16 kn, ili ukupno 630.940,38 kn. Iz navedenoga proizlazi da su ovi iznosi stornirane porezne obveze odnosno odobrenja, za 1.492,31 kn manji od 632.432,69 kn koliko je porezni obveznik stvarno uplatio po tada pravomoćnom poreznom rješenju, dana 19. srpnja 2011. godine. Stoga, porezni obveznik sukladno odredbi čl. 113. stavka 5. Općeg poreznog zakona potražuje povrat iskazane razliku od 1.492,31 kn. Nadalje, sukladno odredbi čl. 116. stavka 6. Općeg poreznog zakona, porezni obveznik potražuje i zakonsku zateznu kamatu na iznos od 632.432,69 kn, obračunatu od dana 19. srpnja 2011. godine nadalje.

13.              Uvodno naznačenim prvostupanjskim rješenjem od 9. prosinca 2015. usvojen je zahtjev tužitelja za povrat iznosa od 1.492,31 kn uplaćenog na temelju poništenog poreznog rješenja, te se dijelom usvaja zahtjev za obračun i isplatu kamata, uz obrazloženje da je nakon prijeboja ostao iznos od 1.492,31 kn koji se ima vratiti, a da su kamate na porez plaćen bez pravne osnove koji iznosi 251.989,16 kn obračunate su u iznosu od 129.393,60 kn, za razdoblje od 19. srpnja 2011., pa do 09. prosinca 2015., temeljem članka 116. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13 i 26/15), članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) i članka 3. Zakona o kamatama (narodne novine broj 94/04 i 35/05). Zahtjev poreznog obveznika za obračun i isplatu kamata na iznos od 632.432,69 kn usvojen je dijelom, odnosno kamate su obračunate na iznos od 251.989,16 kn, budući da je, sukladno članku 19. stavku 2. točki 2. Općeg poreznog zakona, porezni obveznik ostvario pravo na kamate na porez koji je plaćen bez pravne osnove, a što je u konkretnom slučaju iznos od 251.989,16 kn, dok se preostali dio iznosa od 632.432,69 kn (380.443,53 kn) ne odnosi na porez plaćen bez pravne osnove, već na naplaćene kamate. 

14.              Predmetni stav potvrđen je osporenim rješenjem od 9. ožujka 2023.

15.              Člankom 19. stavak 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj: 147/2008, 18/2011, 78/2012, 136/2012, 73/2013, 26/2015. – dalje OPZ) propisano je da porezni obveznik ili osoba koja je preplatila porez ili od koje je bez pravne osnove porez naplaćen ima pravo na:

1. povrat preplaćenog poreza ili poreza plaćenog bez pravne osnove,

2. kamate na porez koji je plaćen bez pravne osnove.

16.              Člankom 113. stavak 5. OPZ-a propisano je da je povrat preplaćenog poreza i poreza plaćenog bez pravne osnove zajedno s kamatama porezno tijelo dužno vratiti osobi koja ga je platila, odnosno osobi kojoj je pravo na povrat poreza ustupljeno.

17.              Člankom 116. stavak 5. OPZ-a propisano je da se na plaćene poreze bez pravne osnove kamate obračunavaju počevši s 15-im danom od dana primitka zahtjeva za povrat, ako posebnim propisom nije uređeno drugačije. Iznimno od stavka 5. ovoga članka, ako je povodom pokrenutog upravnog spora u pravomoćno dovršenom postupku poništeno, izmijenjeno ili ukinuto rješenje ili drugi akt o zaduženju na temelju kojeg je plaćen porez, tada obračun kamata počinje teći od dana uplate poreza (stavak 6.).

18.              Nije sporno da je tužitelj 19. srpnja 2011. uplatio iznos od 251.989,16 kn na ime poreza, iznos od 378.951,22 kn na ime kamate, te iznos od 1.492,31 kn na ime dodatne kamate, odnosno sveukupno iznos od 632.432,69 kn.

19.              Naime, porezni obveznik ima pravo na povrat poreza plaćenog bez pravne osnove kao i na povrat kamate koja je plaćena na porez plaćen bez pravne osnove,  te na ukupan iznos porezni obveznik ima pravo na kamatu koja počinje teći, u konkretnom slučaju, od dana uplate poreza, obzirom je porezno rješenje poništeno donesenom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Dakle, sukladno citiranim odredbama OPZ-a navedeni iznos od 632.432,69 kn ima se smatrati glavnicom na koju teku kamate od dana uplate.

20.              Sud ne može prihvatiti razloge tuženika zbog kojih je odbijen zahtjev tužitelja za kamate, jer polazi od pogrešnog tumačenja citiranih odredbi OPZ-a

21.              Slijedom navedenog, u ponovnom postupku tuženo tijelo je u skladu sa citiranim odredbama dužno pravilno utvrditi i obračunati iznos zatraženih kamata.

22.              Imajući u vidu navedeno, osporavanim rješenjima povrijeđen je zakon na štetu tužitelja, stoga je trebalo na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, presuditi kao u toč. I izreke ove presude.

23.              Tužitelj postavlja zahtjev za naknadom troška ovog upravnog spora, te potražuju trošak od po 500 EUR za sastav tužbe, sastav podneska od 2. lipnja 2023. i pristupa na održano ročište, sve uvećano za pripadajući PDV, dakle, potražuju iznos od 1.875,00 EUR. Nadalje, potražuje i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troška, kao i sudsku pristojbu za tužbu i presudu.

24.               Člankom 79. Zakona o upravnim sporovima propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 1.). Vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom (stavak 2.). Stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu (stavak 4.).

25.              Sukladno citiranoj odredbi zakona, imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom upravnom sporu, stoga je tuženik obvezan i naknaditi trošak istog, sukladno odredbi članka 79. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima.

26.              Budući da je sukladno odredbi članka 79. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima vrijednost predmeta spora neprocjenjiva, to je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Tbr. 27. toč. 1. al. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23.). Tužitelju je priznat zatraženi trošak sastava tužbe, podneska i pristupa na održano ročište od po 500,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, dakle ukupno 1.875,00 EUR. Vezano uz zahtjev za naplatu i zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos troška ističe se da zakonske zatezne kamate ne mogu početi teći prije isteka roka za dobrovoljno izvršenje obveze. Ovo proizlazi iz članka 29. stavka 1. ZOO-a kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zatezne kamate, a prema članku 20. stavku 2. ZOO-a obveze mogu nastati i na osnovi odluke suda ili druge javne vlasti. Zbog navedenog, tužitelju nisu dosuđene zatezne kamate jer do obveze plaćanja zatezne kamate može doći tek po proteku roka za dobrovoljno izvršenje u kojem slučaju će kamate početi teći od donošenja odluke koja se prisilno izvršava Tužitelju se ukazuje da u eventualnom postupku prisilne naplate ima mogućnost postupiti po članku 30. stavku 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20. i 114/22.) koji propisuje da ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u ovršnoj ispravi, sud će na prijedlog ovrhovoditelja u rješenju o ovrsi odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno sklapanja nagodbe do naplate. Predmetni stav zauzet je u rješenju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Usž-2522/23. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer taj trošak nije nastao, niti će nastati, sukladno članku 22. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18., 51/23.). 

27.              Sukladno iznesenom, odlučeno je kao u toč. III izreke ove presude.

 

 

U Zagrebu 13. lipnja 2024.

 

Sutkinja:

Željka Zrilić Ježek, univ. spec., v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv toč. I i II ove presude nije dopuštena žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Protiv toč. III ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu u roku od 15 dana od dana dostave presude.

 

 

 

 

1