- 1 -              III Kr 78/2024-3

Broj: III Kr 78/2024-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika Vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog L. N.-N. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 3. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. -ispravak, 101/17., 118/18. i 129/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 9. lipnja 2022. broj K-28/2021-113 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2023. broj I Kž-326/2022-10, u sjednici održanoj 13. lipnja 2024.,

p r e s u d i o   j e:

Zahtjev osuđenog L. N.-N. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Rijeci od 9. lipnja 2022. broj K-28/2021-113, potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2023. broj I Kž-326/2022-10, L. N.-N. je zbog kaznenih djela iz čl. 190. st. 3. u vezi sa st. 2. KZ/11. i čl. 191. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11., nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni za svako to djelo, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 54. KZ/11. u navedenu mu je kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. do 14. svibnja 2020.

2. Osuđeni L. N.-N. je po svoj braniteljici I. B., odvjetnici iz O. d. M., P. i B. j.t.d. sa sjedištem u R., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude iz razloga u čl. 517. st. 1. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. -pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/22.), s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i vrati "nižim sudovima na ponovno odlučivanje.".

3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. -pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22. i 36/24. - dalje: ZKP/24.), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske odgovorio je na zahtjev osuđenika, smatrajući da ga treba odbiti kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovoj braniteljici.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđeni L. N.-N. u svom zahtjevu, koji se sadržajno većim dijelom podudara sa žalbom koju je po istoj braniteljici podnio protiv prvostupanjske presude, smatra da drugostupanjski sud uopće nije odgovorio na pojedine žalbene navode te upire na "…selektivan pristup i različite kriterije pri ocjeni dokaza, odnosno vjerodostojnosti iskaza pojedinih svjedoka kako od strane prvostupanjskog tako i drugostupanjskog suda prilikom odlučivanja o žalbi.". Nadalje, ističe da dijelovi obrazloženja drugostupanjske presude citirani u zahtjevu  "…ne sadrže odgovor na žalbene argumente obrane…" te da se "…u drugostupanjskoj presudi … zapravo ponavljaju razlozi iz prvostupanjske presude koji ne sadrže odgovor na najbitnije argumente obrane koji se odnose na nekritičko ocjenjivanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka ispitanih pred redarstvenim vlastima i onih danih na raspravi, prema nejednakim kriterijima, što ukazuje na nejasnoću i proturječja u razlozima drugostupanjske presude.". U konačnici se u zahtjevu smatra da nisu dobro ocijenjene okolnosti koje su relevantne za odluku o kazni.

5.1. Dakle, u zahtjevu osuđenika miješaju se pojedini zakonom dopušteni, ali i nedopušteni osnovi pobijanja pravomoćne presude. Naime, u skladu s čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/22., ovaj izvanredni pravni lijek može se podnijeti zbog točno određenih povreda odredaba kaznenog postupka, među kojima nije i povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč 11. ZKP/22., na koju se dijelom upire u zahtjevu. Također, pod tim osnovom ne mogu se preispitivati činjenice utvrđene u pravomoćnoj presudi niti odluka o kazni, a upravo to osuđenik većim dijelom svojeg zahtjeva pokušava ostvariti. Naime, pitanje dokazanosti pojedinih radnji u sklopu produljenog kaznenog djela je činjenične naravi i kao takvo ne može biti predmetom ocjene ovog suda u trećem stupnju, kako to proizlazi iz taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. ZKP/22. Jednaka je situacija i  s ocjenom otegotnih i olakotnih okolnosti kod odluke o kazni jer niti odluka o kazni nije predviđena u čl. 517. st. 1. ZKP/22. kao osnova preispitivanja u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka.

5.2. Jedina dopuštena osnova istaknuta u osuđenikovom zahtjevu je ona iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/22., odnosno tvrdnja da je drugostupanjski sud propustio ocijeniti sve navode žalbe osuđenika. Međutim, istaknuta povreda odredaba kaznenog postupaka nije ostvarena.

5.3. Naime, iz obrazloženja drugostupanjske presude vidljivo je da je taj sud dao jasne, dostatne i za ovaj sud prihvatljive razloge u odnosu na sve odlučne prigovore istaknute u osuđenikovoj žalbi te je, u povodu te žalbi i po službenoj dužnosti, razmatrao eventualne povrede zakona. Pritom sadržaj žalbe protiv prvostupanjske presude, kao što je već istaknuto, većim dijelom odgovara sadržaju ovog zahtjeva, a drugostupanjski sud je u svojoj presudi već odgovarao na okolnosti koje se sada ponovno ističu.  Okolnost da se drugostupanjski sud, odgovarajući na pojedine žalbene navode, pozvao na argumente iz prvostupanjske presude, ne znači da nije odgovorio na žalbene navode. Naime,  prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu i takva presuda kao cjelina treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Analizom obrazloženja prvostupanjske presude vidljivo je da je taj sud dostatno i jasno odgovorio na sva sporna pitanja pa i ona koja su kasnije bila predmetom  žalbenog postupka. Kraj takve kvalitete prvostupanjske presude, koja obuhvaća valjanu ocjenu svih izvedenih dokaza, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste argumente kojima je već prvostupanjski sud odgovorio na sporna pitanja. Naime, prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači ujedno da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, već pokazuje da se u žalbi ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drugačija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a to ovdje nije slučaj pa je tvrdnja o nedostatku obrazloženja drugostupanjske presude neosnovana.

5.4. U konačnici, osuđenik i kroz ovu osnovu zapravo izražava svoje nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem (npr. vezano za svijest osuđenika o dječjoj dobi kupaca i količinama prodane droge), međutim, kako je to već ranije navedeno u ovoj presudi, zbog te se osnove ovaj izvanredni pravni lijek po zakonu ne može podnijeti. Naime, u čl. 517. st. 1. ZKP/22. nabrajaju se razlozi zbog kojih je ovaj izvanredni pravni lijek dopušten (točno određene povrede materijalnog i procesnog zakona), a pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (što sadržajno jednim dijelom predstavljaju navodi u osuđenikovom zahtjevu) nije među njima. U protivnom, dopustilo bi se preispitivanje činjeničnog stanja u trećem stupnju, a mimo zakonom predviđenih uvjeta. Stoga su ovi navodi u zahtjevu osuđenika potpuno promašeni, a time i neosnovani.

6. Slijedom svega navedenog, navodi zahtjeva osuđenog L. N.-N. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani pa je, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/24., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 13. lipnja 2024.

              Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.