- 1 -              Poslovni broj: Usž-2535/2024-2

Poslovni broj: Usž-2535/2024-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja B. S., P., kojeg zastupa opunomoćenik mr. sc. J. D., odvjetnik u P., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z. radi odobrenja stalnog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-2954/2023-6 od 18. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. rujna 2024.

p r e s u d i o   j e

I.              Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 3 UsI-2954/2023-6 od 18. ožujka 2024.

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.              Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-216-02/22-04/1352, URBROJ: 511-01-204-23-5 od 19. rujna 2023. Točkom II. izreke presude odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Osporenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

3.              Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Ponavljajući utvrđenja iz upravnog postupka i upravnog spora, smatra da su razlozi zbog kojih je tužbeni zahtjev odbijen proturječni i nejasni. Citirajući članak 156. stavak 1. točku 1. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: ZoS) navodi da je u istoj odredbi izrijekom propisana temeljna pretpostavka za odobrenje stalnog boravka i to odobren privremeni boravak u razdoblju od četiri godine neprekidno, što je u konkretnom slučaju nesporno. Ističe da je u razdoblju od 3. studenoga 2016. do lipnja 2021. izbivao iz Republike Hrvatske manje od šest mjeseci ukupno pa kako se radi o razdoblju dužem od četiri godine smatra da je ispunio zakonske uvjete za pozitivnu odluku o njegovom zahtjevu. Navodi da je kao zaposlenik hrvatske tvrtke po prirodi posla bio upućivan povremeno i u više kratkotrajnih razdoblja na rad u inozemstvo, a na koje izbivanje nije mogao utjecati i koje je potpuno regulirano i potkrijepljeno odgovarajućom dokumentacijom. Upravo zbog navedenog smatra da se na njega ne primjenjuje članak 156. stavak 1. ZoS-a. Smatra da stav suda izražen u pobijanoj presudi predstavlja pretjerani pravni formalizam, koji se u praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske smatra povredom prava na pristup sudu. Pri tome ističe da se tijekom cjelokupno provedenog postupka pozvao na određene isprave koje upućuju na opravdanost njegova izbivanja iz Republike Hrvatske. S obzirom na navedeno, predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i odobriti mu stalni boravak, podredno vratiti predmet na ponovni postupak. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4.              Tuženik u odgovoru na žalbu, ponavljajući navode iz upravnog spora, smatra da tužitelj niti jednim žalbenim navodom ne upućuje na nezakonitost pobijane presude, već samo iskazuje svoje nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem. Stoga predlaže odbiti žalbu na osnovi dokaza u spisu predmeta.

5.              Žalba nije osnovana. 

6.              Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, u skladu s člankom 73. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti te Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.

7.              Predmetni upravni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 18. kolovoza 2022. za odobrenje stalnog boravka, kao državljanina Bosne i Hercegovine. Tužitelj je u Republici Hrvatskoj imao odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s hrvatskom državljankom do 4. studenoga 2023., koji privremeni boravak je kontinuirano odobravan od 3. studenoga 2016.

8.              Prvostupanjski sud je ocijenio pravilnim osporeno rješenje tuženika uzevši u obzir činjenice utvrđene u postupku njegova donošenja, jer iz rezultata dokaznog postupka, odnosno službenih evidencija prelazaka državne granice, proizlazi da je javnopravno tijelo pravilno utvrdilo da je tužitelj u razdoblju od 18. kolovoza 2018. do 18. kolovoza 2022. izbivao višekratno iz Republike Hrvatske 284 dana, odnosno u višekratnom trajanju dužem od šest mjeseci (iako nisu uračunata sva razdoblja izbivanja), iz čega proizlazi da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 156. stavka 1. u vezi sa stavkom 2. ZoS-a.

9.              Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužitelj ne dovodi u sumnju, niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi se one eventualno mogle dovesti u sumnju, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U konkretnom slučaju tužitelj ne ispunjava uvjet za odobrenje stalnog boravka, u skladu s člankom 156. stavkom 1. u vezi sa stavkom 2. ZoS-a, kojeg citira i prvostupanjski sud, s obzirom na njegovo izbivanje iz Republike Hrvatske u četverogodišnjem razdoblju u ukupnom trajanju od 284 dana (višekratno).

10.              Naime, tužitelj niti ne osporava ova utvrđenja tuženika, no smatra da je za njegovo izbivanje odlučno to što su u razdoblju od četiri godine postojali opravdani razlozi za višekratno izbivanje koji prelaze ukupno šest mjeseci. Međutim, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da razlozi koje tužitelj navodi nisu razlozi koji bi bili od utjecaja na drugačiju odluku.

11.              Ovaj Sud smatra potrebnim ponoviti svoje, višekratno isticano, stajalište da članak 156. ZoS-a jasno propisuje uvjete koji moraju biti ispunjeni u trenutku podnošenja zahtjeva, a to je neprekidno četiri godine odobren privremeni boravak, te da će se pri tome taj boravak smatrati neprekidnim ako nije bilo izbivanja višekratno do ukupno šest mjeseci. S obzirom na jasan izričaj zakonskih odredaba, osnovano je zaključeno da navedena zakonska odredba ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdavati prekoračenje razdoblja izbivanja od propisanog, uslijed kojeg bi se iznimno mogao odobriti stalni boravak. Stoga nisu od utjecaja niti žalbeni navodi o povredi ustavnih i konvencijskih prava imajući na umu da tužitelj nije državljanin države članice Europskog gospodarskog prostora koji uživa pravo slobode kretanja u smislu Direktive 2004/38/EZ od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području država članica, već se radi o državljaninu treće zemlje (Bosne i Hercegovine) koji ne uživa navedenu slobodu kretanja prema pravu Europske Unije, iz kojeg razloga se o njegovom zahtjevu i odlučivalo primjenom odredaba ZoS-a, a u skladu s člankom 1. stavkom 1. ZoS-a.

12.              Pri tome se tužitelju napominje da neodobravanje stalnog boravka nije prepreka za podnošenje zahtjeva kojim tužitelj može produžavati odobreni privremeni boravak sve dok ispunjava zakonske uvjete i temeljem kojeg može nesmetano boraviti i raditi u Republici Hrvatskoj bez obveze ishođenja dozvole za boravak i rad.

13.              Suprotno tvrdnjama tužitelja, prvostupanjski sud se očitovao na sve tužbene navode i iznio je razloge na temelju kojih smatra da isti nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud. Pri tome se napominje da norma članka 156. stavka 1. i stavka 2. ZoS-a ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, već je posrijedi odredba striktne naravi kojom su propisane pretpostavke za odobravanje stalnog boravka.

14.              Slijedom navedenog, Sud žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

15.              Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).

16.              Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 4. rujna 2024.

Predsjednica vijeća:

Radmila Bolanča Vuković, v.r.