- 1 -              Poslovni broj: Usž-1038/2024-2

Poslovni broj: Usž-1038/2024-2

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja S. I. iz R., kojeg zastupa opunomoćenik M. Đ., odvjetnik u R., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Službe za državljanstvo i strance, R., radi privremenog boravka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1753/2023-8 od 8. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2024.

p r e s u d i o   j e

I              Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1753/2023-8 od 8. veljače 2024.

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1.              Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-02/23-03/8439, URBROJ: 511-09-38-23-1 od 18. srpnja 2023. te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja, državljanina treće zemlje (Republike Srbije), za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji po osnovi braka s hrvatskom državljankom, I. I., uz nalaganje dužnosti dragovoljnog napuštanja Europskog gospodarskog prostora.

2.              Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je nepoznato na koji način tuženik i sud crpe saznanja o sadržaju stranih evidencija na temelju koje se izdaje uvjerenje o nekažnjavanju s jedne strane i potvrda o neosuđivanosti s druge strane. Pozivaju se na okolnosti koje ne proizlaze iz pozitivnih propisa niti je sud odnosno tuženik pribavljao podatke o stranom pravu kako bi na temelju njega zaključio o sadržaju evidencija i uvjerenja. Obrazloženje tuženika o razlikama u sadržaju evidencije ne može se uzeti u obzir jer ne postoji izvor iz kojeg crpi takvo saznanje. Smatra da je prilaganjem uvjerenja Drugog osnovnog suda u Beogradu od 26. travnja 2023. podnio dokaz da nije pravomoćno osuđen za kaznena djela iz matične države ili države u kojoj je boravio duže od godine dana neposredno prije dolaska u Republiku Hrvatsku. Nadalje, u pogledu dostavljanja valjane putne isprave tužitelj upućuje na odredbu članka 61. stavka 3. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj 133/20., 114/22. i 151/22.-dalje: Zakon). Budući da iz te odredbe proizlazi da će se rješenje o odobrenju privremenog boravka izdati državljaninu treće zemlje koji nema valjanu stranu putnu ispravu, a zahtjev za privremeni boravak podnese u Republici Hrvatskoj, smatra da se Pravilnikom ne mogu propisati dodatni uvjeti pod kojim će se ta odredba primijeniti. Ističe da je pobijanom presudom propušteno provesti test razmjernosti svrhe koja se rješenjem želi postići u odnosu na teret sankcija koje mu se nameću. Predlaže preinačiti pobijanu presudu tako da se usvoji tužbeni zahtjev, poništi rješenje tuženika i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, a tuženika obveže da mu nadoknadi trošak upravnog spora. Traži trošak sastava žalbe.

3.              Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da su iz potvrda sudova razvidne informacije da li se protiv osobe vodi kazneni postupak koji još nije okončan pa samim tim ne postoje ti podaci o sporu u kaznenoj evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova. Nadalje ističe da propisivanje pravila isključivo zakonom nije ostvarivo pa se različita područja reguliraju i drugim pravnim pravilima nižim po rangu od zakona, odnosno podzakonskim općenormativnim aktima. Isti služe za lakše i uspješnije izvršavanje zakona i izvode se iz samog zakona. Tako je odredbom članka 10. stavka 1. Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 20/22.) propisano da član obitelji hrvatskog državljanina koji u postupku odobrenja privremenog boravka nije u mogućnosti priložiti valjanu stranu putnu ispravu, dužan je uz zahtjev priložiti potvrdu diplomatsko-konzularnog predstavništva svoje zemlje o trenutačnoj nemogućnosti izdavanja strane putne isprave. Ističe da je tužitelju omogućeno sudjelovanje u postupku jer je saslušan na zapisnik. Tom prilikom je upoznat da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak u Republici Hrvatskoj ukoliko dostavi valjanu putnu ispravu. Tužitelj je naveo da će se obratiti konzularnom predstavništvu Republike Srbije u svezi ishođenja iste, a što do donošenja osporavanog rješenja nije učinio. Tužitelj nije iznio ni jednu novu činjenicu i dokaz koji bi doveli do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari. Iz sadržaja odgovora razvidno je da predlaže odbiti žalbu.

4.              Žalba nije osnovana.

5.              Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.-dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jednog žalbenog razloga propisanog odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a, koji bi doveo do nezakonitosti pobijane presude.

6.              To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je pravilnom primjenom odredbe članka 59. Zakona zaključio da tužitelj nije dokazao ispunjavanje propisanih uvjeta za odobravanje privremenog boravka. 

7.               Naime, prema odredbi članka 59. stavka 1. točke 5. Zakona državljaninu treće zemlje odobrit će se privremeni boravak ako, između ostalog, uz zahtjev za odobrenje prvog privremenog boravka priloži dokaz da nije pravomoćno osuđen za kazneno djelo iz matične države.

8.               Nije sporno da je tužitelj radi dokazivanja nepostojanja pravomoćne osude za kazneno djelo iz matične države dostavio uvjerenje Republike Srbije, Drugog osnovnog suda u Beogradu, KU broj: 6367/2023 od 26. travnja 2023. U tom uvjerenju navedeno je da na temelju podataka koji se vode u službenoj evidenciji osnovnih i viših sudova te poimenično nabrojanih sudova nije pokrenut kazneni postupak odnosno na temelju podataka koji se vode u službenoj evidenciji javnih tužiteljstva nije pokrenuta istraga protiv tužitelja.

9.               Dakle, već iz samog sadržaja navedenog uvjerenja i prema ocjeni ovog Suda razvidno je da istim tužitelj nije dokazao nepostojanje pravomoćne osude za kazneno djelo iz matične države. Slijedom navedenog, neosnovano smatra tužitelj da je istim uvjerenjem dokazao ispunjavanje navedene zakonom propisane pretpostavke za odobrenje privremenog boravka te stoga nisu od utjecaja ostali prigovori tužitelja istaknuti u tom pravcu.

10.               S obzirom da je već iz tog razloga trebalo odbiti zahtjev tužitelja za odobrenje privremenog boravka, to nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari prigovori tužitelja kojima upućuje na odredbu članka 61. stavka 3. Zakona prema kojoj se državljaninu treće zemlje koji nema valjanu stranu putnu ispravu, a zahtjev za privremeni boravak podnese u Republici Hrvatskoj, izdaje rješenje o odobrenju privremenog boravka.

11.               Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe, a to osobito iz razloga jer tužitelj pravilnost pobijane presude i rješenja tuženika osporava pozivajući se na iste činjenice i dokaze na koje se poziva prvostupanjski sud i javnopravno tijelo, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, pri čemu ustraje u tvrdnji da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za izdavanje odobrenja za privremeni boravak, iako za takvu tvrdnju nema podloge u podacima sveza spisa.

12.               Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu odbiti kao neosnovanu (točka I. izreke presude), a odluka o trošku (točka II. izreke) se temelji na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a jer tužitelj nije uspio sa žalbom.

U Zagrebu, 20. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner, v.r.