1              Poslovni broj: Gž-350/2024-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-350/2024-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik N. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici D. M., K. K. i dr., odvjetnici iz OD M., K. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-42266/2021 od 3. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 29. svibnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

 

"I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj ... sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 06.12.2004. godine, sadržana u čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.”

II/ Nalaže se tuženiku E.&S. B. d.d., R., OIB: …, isplatiti tužiteljici S. K. iz Z., OIB …, iznos od 470,56 EUR / 3.545,47 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."             

 

2. Ujedno je sud prvog stupnja donio i rješenje koje glasi:

"I/ Određuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.797,79 EUR / 13.545,47 kuna.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.089,54 EUR / 15.743,64 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenoga 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška."

 

3. Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku presudu sve zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istom.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe članka 10. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 6. prosinca 2004. te isplata iznosa od 470,56 Eur/3.545,47 kuna.

 

7. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 6. prosinca 2004. u iznosu od 71.792,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti s tim da je člankom 10. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u visini 1% na iznos kredita obračunata sa datumom ugovora.

 

8. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita, zaključen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102140551 od 6. prosinca 2004. za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.792,50 CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan puštanja kredita u tečaj (korištenja kredita), a koji je kredit odobren kao stambeni kredit građana za kupovinu nekretnine, uz ugovoreni rok otplate kredita od 276 mjeseci;

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. točka 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. točka 1. ZZP-a,

- da je člankom 10. st.1 Ugovora o kreditu ugovorena obveza tužiteljice da prije korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1% iznosa kredita, obračunatu s datumom Ugovora;

- da se u letku tuženika u svezi ponude stambenih i srodnih kredita za razdoblje od 01.04.2004. do 01.09.2004. (listovi 36-37 spisa), između ostalog, navodi "visina naknade za obradu kredita 1%";

- da je tužiteljici dana 17. prosinca 2004. po osnovi čl. 10. st. 1. Ugovora naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 3.545,47 kuna.

 

9. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

10. Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga:

Kako se sa tužiteljicom prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 10. Ugovora) to očito tužiteljica nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.

 

11. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu.

 

12. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

 

13. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

14. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi ista mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja.

 

15. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

 

16. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga: Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

 

17. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

 

18. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

 

19. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

 

20. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

 

21. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

 

22. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako  se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

 

23. Stoga nepobitno proizlazi da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene te da tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita- kao VSRH Rev-673/2023).

 

24. Žalbeni navodi glede ne saslušanja osobne bankarice nisu osnovani, jer je tuženik na ročištu od 2. listopada 2021. odustao od saslušanja svjedoka tuženika.

 

25. Kako žalbeni navodi ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21).

 

26. Neosnovani su i žalbeni navodi glede odluke o troškovima postupka, pa je i u tome dijelu odlučeno kao u izreci.

 

U Splitu, 29. svibnja 2022.