- 1 -              Revd-2839/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd-2839/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. K. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku V. R., odvjetniku iz S., protiv 1. tuženika W. K. (OIB: …) i 2. tuženice G. K. (OIB: …), oba na adresi Austrija, K., zastupanih po punomoćnici M. M. K., odvjetnici u odvjetničkom društvu B. i p. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-609/2021-3 od 28. ožujka 2022. kojima je djelomično potvrđena te djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pst-369/2013-58 od 11. ožujka 2021., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u točki I. 1. i 3. Izreke“, u odluci kojom je odbijen „u cijelosti tužbeni zahtjev kojim bi se tuženima naložilo da tužitelju naknade štetu u iznosu od 141.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 31. srpnja 2015. pa do isplate“, kao i „zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka“.

 

1.1. Drugostupanjskim rješenjem:

 

- u stavku I. izreke, ukinuta je prvostupanjska presuda „u točki I. 2. izreke“ (u odluci kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika ukloniti bespravno izgrađenu građevinu-garažu koja se nalazi na čest. zem. 2625/602 površine 300 m2 u z.k.ul. 1846 k.o. G. te zapadnim dijelom ulazi na čest. zem. 2625/589 površine 315 m2 u z.k.ul. 1656 k.o. G.) i ukinute su sve provedene radnje i odbačena „tužba sa zahtjevom da tuženici uklone bespravno izgrađenu građevinu - garažu koja se nalazi na jugozapadnom dijelu čest. zem. 2625/602 (k.č. zem. 2155/7) površine 300 m2 z.k.ul. 1846 k.o. G., te zapadnim dijelom ulazi u čest. zem. 2625/589 (k.č. zem. 2155/4), površine 315 m2 z.k.ul. 1656 k.o. G., vlasništvo tužitelja“,

 

- u stavku II. izreke, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena odluka o troškovima postupka sadržana u prvostupanjskoj presudi u točki II. izreke (kojom je tužitelju naloženo da tuženicima naknadi parnični trošak od 79.550,00 kn).

 

2. Tužitelj je podnio prijedlog da mu se dopusti revizija protiv te drugostupanjske odluke (presude i rješenja) zbog pravnog pitanja kojeg (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

„Može li početak tijeka zastare tražbine za naknadu štete započeti prije nego je oštećenik saznao za potpuni opseg štete, odnosno može li zastara početi teći prije nego je oštećenik saznao za uzročnu vezu između štetne radnje, štetnika te opsega štete?“

 

3. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.

 

4. Prijedlog tužitelja da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 28. ožujka 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".

 

6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. Te odredbe, u tome sadržaju, predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog (a ne činjeničnog) pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi revizijskog suda ili drugostupanjskih sudova ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

 

Takav se pristup, sa takvim shvaćanjem, zahtjeva za dopuštenost prijedloga zbog njegove specifičnosti - a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju prijedloga: predlagatelj mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo prijedloga - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima ga temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj reviziji ako bi bila dopuštena - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije) u ujednačavanju sudske prakse.

 

8. Pitanje postavljeno po predlagatelju u prijedlogu revizijski sud ne nalazi važnim niti za odluku o predmetu spora niti (kumulativno potrebno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

8.1. Naime, prije svega, odgovor na to pitanje je jasan i proizlazi neposredno iz smisla odredaba čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005. - dalje: ZOO-a), prema kojima: (stavak 1, kojim je uređen tzv. subjektivni rok zastare) „Tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.“, (stavak 2, kojim je uređen tzv. objektivni rok zastare) „U svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala.“:

 

„početak računanja subjektivnog roka zastare potraživanja naknade uzrokovane štete u smislu citirane odredbe čl. 230. st. 1. ZOO-a ovisi istodobno o dvije činjenice: 1. oštećenikovu saznanju za štetu (u biti za posljedice štetnog događaja) i 2. o oštećenikovu saznanju za osobu koja je učinila štetu, pri čemu se pod oštećenikovim saznanjem za štetu ne podrazumijeva samo saznanje o postojanju štete već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine (iz čega proizlazi da se tzv. subjektivni zastarni rok vezuje uz objektivne mogućnosti saznanja oštećenika za štetu - ali i štetnika, odnosno uz trenutak saznanja oštećenog za okolnosti pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta koji odgovara za štetu)“.

 

Međutim, taj (dakle: pravilan) odgovor, na kojeg predlagatelj u biti i ukazuje sadržajem postavljenog pitanja i razlozima kojima ga obrazlaže, u okolnostima ovoga slučaja ne može - gledano prema svim razlozima zbog kojih je njegov zahtjev (u ovome stupnju postupka jedino sporan) na naknadu štete ocijenjen neosnovanim i odbijen, sa obrazloženom odlukom o tim razlozima, utjecati (a i to je bitno za dopuštenost revizije) na osporenu presudu i predlagatelja dovesti u povoljniju poziciju: to stoga što je osporena presuda temeljena upravo na takvom (pravilnom) odgovoru, sve prema njezinom obrazloženju u dijelu koji glasi:

 

„(...) Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud odbija zahtjev za naknadu štete prihvaćajući kao osnovan istaknuti prigovor zastare (...).

.

Naime prvostupanjski sud utvrđuje da je izgradnja garaže započela 2004. a završena je u kolovozu 2006. i to najkasnije u trenutku kada su tuženi od tužitelja dobili pismo od 15. kolovoza iste godine o tome da moraju ukloniti bespravnu građevinu i to garažu s terasom.

 

Pozivom na odredbu članka 230. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje u tekstu ZOO) prvostupanjski sud prihvaća kao osnovan istaknuti prigovor zastare imajući u vidu trenutak saznanja za štetu i vrijeme podnošenja tužbe.

 

(...) 9. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja o tome da mu je šteta nastala tek 2021. odnosno kada su tuženici kao pomoćnu samostalnu građevinu spojili sa stambenim objektom postavljanjem terase.

 

Naime iz dopisa koji je tužitelj uputio prvotuženiku W. K. (dalje u tekstu prvotuženik) od 15. kolovoza 2006. (list 33. spisa) koji je punomoćnik tužitelja priložio u spis na ročištu od 08. studenog 2017. proizlazi kako tužitelj zahtjeva od prvotuženika da hitno ukloni bespravne građevine i to garažu izgrađenu uz rub njegove parcele na koju je postavljena terasa s ogradom i proširenje pomoćne prostorije.

 

Dakle već iz ovoga dopisa je razvidno da je predmetna garaža zajedno sa terasom izgrađena najkasnije do 15. kolovoza 2006.

 

Prema odredbi članka 230. stavak 1. i 2. ZOO-a tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

 

Pri tome objektivni rok od pet godina počinje teći od trenutka kada su nastale štetne posljedice i primjenjuje se kad subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja istječe izvan petogodišnjeg roka.

 

Početak subjektivnog roka zastare počinje od saznanja oštećenika za štetu i za osobu koja je štetu počinila.

 

Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj saznao za štetu i počinitelja najkasnije 15. kolovoza 2006. slijedom čega je subjektivni rok istekao 15. kolovoza 2009. (tužba je u ovome predmetu podnesena 25. ožujka 2013.).

 

Pritom su neosnovani žalbeni navodi da je tužitelj za štetne posljedice saznao znatno kasnije odnosno kako to navodi u žalbi tek 22. siječnja 2021. jer je nesporno da je garaža s terasom izgrađena u kolovozu 2006. a tada su nastupile i štetne posljedice koje u svom nalazu navodi vještak M.

 

U svakom slučaju je protekao i objektivni rok od pet godina za naknadu štete slijedom čega je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio kao osnovan istaknuti prigovor zastare i odbio zahtjev tužitelja za naknadom štete.(...)“.

 

Konkretno, to (inače pravilno) shvaćanje (odgovor), u ovome postupku nije sporno niti je bilo sporno: osporena presuda nije zasnovana na nečemu što bi bilo u suprotnosti sa takvim shvaćanjem - i što bi (pozivom na neku suprotnost) vodilo dopuštenosti revizije.

 

8.2. Tužitelju je sporno nešto drugo: njemu je u biti sporna činjenica na koju su nižestupanjski sudovi primijenili taj odgovor, konkretno - sporan mu je trenutak utvrđen osporenom presudom kao onaj u kojemu je saznao za činjenice relevantne za računanje subjektivnog roka zastare, a istinitost tog trenutka, koji pripada činjeničnom utvrđenju, ne može biti predmetom raspravljanja ili preispitivanja u ovome stupnju postupka - obzirom da se u prijedlogu sa uspjehom (za dopuštenje revizije) može postaviti samo pravno a ne i činjenično pitanje, odnosno obzirom da je revizijski sud ograničen obvezom postupanja prema odredbama čl. 385. ZPP-a, koje niti po postavljenom pitanju ne dopuštaju provjeru i činjeničnog stanja.

 

To što je predlagatelj nezadovoljan donesenom odlukom i shvaćanjima na kojima je temeljena, prvenstveno činjeničnim - glede utvrđenja trenutka njegova saznanja za štetu koju utužuje (za opseg te štete i učinioca), te ta shvaćanja drži pogrešnim, samo za sebe ne čini, kako predlagatelj pitanjem sugerira prihvatiti, tu odluku pogrešnom.

 

8.3. Imajući na umu prethodno navedeno pod točkama 8.1. i 8.2., pitanje kojeg postavlja tužitelj - makar ga temelji na pravilnom pravnom shvaćanju o računanju subjektivnog roka zastare, već i samo po sebi ne zahtjeva intervenciju revizijskog suda u osporenu presudu: on pogrešno drži da je to shvaćanje u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu se temelji osporena presuda i da je sudska praksa na koju se poziva usporediva i u suprotnosti sa ovdje osporenom presudom, a kakva bi trebala biti da bi njegov prijedlog bio dopušten - kada ga temelji na tvrdnji o postojanju neujednačene ili nesigurne sudske prakse, odnosno, precizno, o postojanju shvaćanja revizijskog suda koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene odluke.

 

9. Konačno, ali u ničemu manje bitno, pitanje iz prijedloga nije važno prema smislu iz točke 7. ovoga rješenja ni zbog toga što je usmjereno isključivo na traženje odgovora o početku računanja roka zastare tražbine za naknadu štete, i to samo (ovdje bitno) subjektivnog roka te zastare - dok je osporena presuda temeljena na shvaćanju da je u predmetnom slučaju nastupila zastara tražbine tužitelja zbog proteka subjektivnog roka zastare ali i (ovdje odlučno) objektivnog roka - koji ne ovisi niti od jednog „saznanja“ već samo od trenutka nastanka štete, a na taj se, drugi osnov osporene presude, predlagatelj u prijedlogu ne poziva - niti se postavljeno pitanje na njega odnosi.

 

Napomenuti je pritom da se u ovome postupku, po podnesenom prijedlogu i u njemu postavljenom pitanju, ne može provjeravati ili preispitivati niti utvrđeni trenutak nastanka utužene štete, sa značajem činjeničnog utvrđenja.

 

10. Sukladno navedenom, za prihvatiti je:

 

- da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi u njemu naznačeno pitanje - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bilo važno prvenstveno za odluku o konkretnom predmetu spora a potom i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a) navod predlagatelja da je to pitanje važno upravo u tome smislu,

 

- da odgovor na postavljeno pitanje, sve i kada se odredi, predlagatelja ionako ne dovodi u povoljniju poziciju.

 

11. Valja kod toga primijetiti:

 

- da podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama po predlagatelju postavljenog pitanja i razloga kojima ga predlagatelj obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi u prijedlogu postavljenog pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

- da i inače revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

12. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

 

12.1. da Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

12.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

13. Stoga je prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 28. svibnja 2024.