Poslovni broj: Gž R-33/2024-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Hrvatske šume d.o.o. iz Zagreba, Ulica kneza Branimira 1, OIB: 69693144506, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4527/2020-16 od 19. prosinca 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tužitelja  i žalba tuženika djelomično se uvažavaju kao osnovane a djelomično se odbijaju kao neosnovane pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4527/2020-16 od 19. prosinca 2023. godine:

-potvrđuje u točki I. izreke glede dosuđenog iznosa od 2.589,87 EUR / 19.513,37 kuna[1];

-preinačuje u preostalom dijelu točke I. izreke, i u točki II. izreke, tako da se sudi:

1.) Nalaže se tuženiku Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, da tužitelju M. M. iz O. na iznos od 2.589,87 EUR dosuđen točkom I. izreke prvostupanjske presude, plati i zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, i to: na iznos od 89,57 EUR od 21.10.2018. pa do isplate,  na iznos od 157,79 eura od 21.11.2018. pa do isplate, na iznos od 107,53 eura od 21.12.2018. pa do isplate,  na iznos od 124,94 eura od 21.01.2019. pa do isplate, na iznos od 146,32 eura od 21.02.2019. pa do isplate, na iznos od 135,05 eura od 21.03.2019. pa do isplate, na iznos od 145,64 eura od 21.04.2019. pa do isplate, na iznos od 122,00 eura od 21.05.2019. pa do isplate, na iznos od 164,23 eura od 21.06.2019. pa do isplate, na iznos od 152,00 eura od 21.07.2019. pa do isplate, na iznos od 100,11 eura od 21.08.2019. pa do isplate, na iznos od 116,27 eura od 21.09.2019. pa do isplate, na iznos od 92,53 eura od 21.10.2019. pa do isplate, na iznos od 167,79 eura od 21.11.2019. pa do isplate, na iznos od 120,29 eura od 21.12.2019. pa do isplate, na iznos od 114,60 eura od 21.01.2020. pa do isplate, na iznos od 132,17 eura od 21.02.2020. pa do isplate, na iznos od 109,72 eura od 21.03.2020. pa do isplate, na iznos od 77,27 eura od 21.04.2020. pa do isplate, na iznos od 93,16 eura od 21.05.2020. pa do isplate, na iznos od 120,89 eura od 21.06.2020. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i od 30. prosinca 2023. godina pa do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili je granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2.) Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, da tužitelju M. M. iz O. isplati iznos od 3.726,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, i to: na iznos od 124,41 eura od 21.07.2015. pa do isplate, na iznos od 185,87 eura od 21.08.2015. pa do isplate, na iznos od 95,43 eura od 21.09.2015. pa do isplate, na iznos od 104,82 eura od 21.10.2015. pa do isplate, na iznos od 171,73 eura od 21.11.2015. pa do isplate, na iznos od 163,64 eura od 21.12.2015. pa do isplate, na iznos od 77,91 eura od 21.01.2016. pa do isplate, na iznos od 166,64 eura od 21.02.2016. pa do isplate, na iznos od 241,44 eura od 21.03.2016. pa do isplate, na iznos od 165,60 eura od 21.04.2016. pa do isplate, na iznos od 142,25 eura od 21.05.2016. pa do isplate, na iznos od 105,87 eura od 21.06.2016. pa do isplate, na iznos od 126,39 eura od 21.07.2016. pa do isplate, na iznos od 127,01 eura od 21.08.2016. pa do isplate, na iznos od 128,94 eura od 21.09.2016. pa do isplate, na iznos od 71,74 eura od 21.10.2016. pa do isplate, na iznos od 3,27 eura od 21.11.2016. pa do isplate, na iznos od 66,63 eura od 21.12.2016. pa do isplate,  na iznos od 105,27 eura od 21.01.2017. pa do isplate, na iznos od 39,03 eura od 21.02.2017. pa do isplate, na iznos od 48,13 eura od 21.03.2017. pa do isplate, na iznos od 83,59 eura od 21.04.2017. pa do isplate, na iznos od 23,32 eura od 21.05.2017. pa do isplate, na iznos od 200,17 eura od 21.11.2017. pa do isplate, na iznos od 107,47 eura od 21.12.2017. pa do isplate, na iznos od 111,25 eura od 21.01.2018. pa do isplate, na iznos od 58,82 eura od 21.02.2018. pa do isplate, na iznos od 19,14 eura od 21.03.2018. pa do isplate, na iznos od 123,92 eura od 21.04.2018. pa do isplate, na iznos od 170,35 eura od 21.05.2018. pa do isplate, na iznos od 97,86 eura od 21.06.2018. pa do isplate, na iznos od 65,22 eura od 21.07.2018. pa do isplate, na iznos od 129,58 eura od 21.08.2018. pa do isplate, i na iznos od 73,65 eura od 21.09.2018. pa do isplate, u roku od 15 dana.“

3.) Nalaže se tuženiku Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, da tužitelju M. M. iz O. na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 1.009,13 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, a od 30. prosinca 2023. godina pa do isplate po stopi koja se utvrđuje uvećanjem za tri postotna poena referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili je granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke), pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi ​​na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II.) Tužitelju i tuženiku se ne dosuđuju troškovi izjavljivanja žalbi.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4527/2020-16 od 19. prosinca 2023. godine naloženo je tuženiku Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, da tužitelju M. M. iz O. isplati na ime razlike plaće iznos od 6.316,23 EUR / 47.589,66 kuna zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, izuzev zateznih kamata na iznos od 124,41 eura od 21.07.2015. pa do isplate, na iznos od 185,87 eura od 21.08.2015. pa do isplate, na iznos od 95,43 eura od 21.09.2015. pa do isplate, na iznos od 104,82 eura od 21.10.2015. pa do isplate, na iznos od 171,73 eura od 21.11.2015. pa do isplate, na iznos od 163,64 eura od 21.12.2015. pa do isplate, na iznos od 77,91 eura od 21.01.2016. pa do isplate, na iznos od 166,64 eura od 21.02.2016. pa do isplate, na iznos od 241,44 eura od 21.03.2016. pa do isplate, na iznos od 165,60 eura od 21.04.2016. pa do isplate, na iznos od 142,25 eura od 21.05.2016. pa do isplate, na iznos od 105,87 eura od 21.06.2016. pa do isplate, na iznos od 126,39 eura od 21.07.2016. pa do isplate, na iznos od 127,01 eura od 21.08.2016. pa do isplate, na iznos od 128,94 eura od 21.09.2016. pa do isplate, na iznos od 71,74 eura od 21.10.2016. pa do isplate, na iznos od 3,27 eura od 21.11.2016. pa do isplate, na iznos od 66,63 eura od 21.12.2016. pa do isplate,  na iznos od 105,27 eura od 21.01.2017. pa do isplate, na iznos od 39,03 eura od 21.02.2017. pa do isplate, na iznos od 48,13 eura od 21.03.2017. pa do isplate, na iznos od 83,59 eura od 21.04.2017. pa do isplate, na iznos od 23,32 eura od 21.05.2017. pa do isplate, na iznos od 200,17 eura od 21.11.2017. pa do isplate, na iznos od 107,47 eura od 21.12.2017. pa do isplate, na iznos od 111,25 eura od 21.01.2018. pa do isplate, na iznos od 58,82 eura od 21.02.2018. pa do isplate, na iznos od 19,14 eura od 21.03.2018. pa do isplate, na iznos od 123,92 eura od 21.04.2018. pa do isplate, na iznos od 170,35 eura od 21.05.2018. pa do isplate, na iznos od 97,86 eura od 21.06.2018. pa do isplate, na iznos od 65,22 eura od 21.07.2018. pa do isplate, na iznos od 129,58 eura od 21.08.2018. pa do isplate, na iznos od 73,65 eura od 21.09.2018. pa do isplate, na iznos od 89,57 eura od 21.10.2018. pa do isplate, na iznos od 157,79 eura od 21.11.2018. pa do isplate, na iznos od 107,53 eura od 21.12.2018. pa do isplate,  na iznos od 124,94 eura od 21.01.2019. pa do isplate, na iznos od 146,32 eura od 21.02.2019. pa do isplate, na iznos od 135,05 eura od 21.03.2019. pa do isplate, na iznos od 145,64 eura od 21.04.2019. pa do isplate, na iznos od 122,00 eura od 21.05.2019. pa do isplate, na iznos od 164,23 eura od 21.06.2019. pa do isplate, na iznos od 152,00 eura od 21.07.2019. pa do isplate, na iznos od 100,11 eura od 21.08.2019. pa do isplate, na iznos od 116,27 eura od 21.09.2019. pa do isplate, na iznos od 92,53 eura od 21.10.2019. pa do isplate, na iznos od 167,79 eura od 21.11.2019. pa do isplate, na iznos od 120,29 eura od 21.12.2019. pa do isplate, na iznos od 114,60 eura od 21.01.2020. pa do isplate, na iznos od 132,17 eura od 21.02.2020. pa do isplate, na iznos od 109,72 eura od 21.03.2020. pa do isplate, na iznos od 77,27 eura od 21.04.2020. pa do isplate, na iznos od 93,16 eura od 21.05.2020. pa do isplate, na iznos od 120,89 eura od 21.06.2020. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka I. izreke).

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je naloženo tuženiku Hrvatske šume d.o.o. Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, da tužitelju M. M. iz O. isplati iznos od 2.041,99 eura / 15.385,37 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude, u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati, žalbu izjavljuje tužitelj zbog bitne povrede postupka pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud preinači u skladu sa žalbenim navodima uz dosudu mu troška njenog izjavljivanja.

3.) Prvostupanjsku presudu žalbom pobija i tuženik, i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, ili da ju preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

4.) Odgovori na žalbe nisu podneseni. 

5.) Žalba tužitelja i žalba tuženika djelomično su osnovane.

6.) Predmet spora je novčana tražbina u vidu razlike bruto plaće za vremensko razdoblje od mjeseca lipnja 2015. godine pa do svibnja 2020.godine, i to plaće za radno mjesta šumskog radnika – sjekača, poslove kojeg radnog mjesta je tužitelj obavljao prije pretrpljene ozljede na radu 2013. godine, i plaće za radno mjesto šumskog radnika, na koje poslove je raspoređen počevši od 01. lipnja 2015. godine. Navedeni tužbeni zahtjev tužitelj je temeljio na odredbi čl.44.st.2. Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih šuma d.o.o. – dalje: KU tuženika, i na činjenici da je konačnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. svibnja 2019. godine utvrđeno da kod njega, počevši sa 17. srpnja 2018. godine postoji neposredna opasnost za nastupanje smanjenja radne sposobnosti.

7.) Polazeći od odredbe čl.9. Zakona o radu (NN broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. – dalje: ZR/14), kojom je propisana mogućnost ugovaranja uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ili drugim zakonom te primjena za radnika povoljnijeg prava, sud prvog stupnja postavljeni tužbeni zahtjeva nalazi u cijelosti osnovanim jer nalazi utvrđenim:

-da je tužitelj, obavljajući rad na radnom mjestu šumskog radnika – sjekača, dana 19. kolovoza 2013. godine pretrpio ozljedu na radu;

-da je tuženik, zbog navedenog ozljeđivanja i smanjenja tužiteljeve radne sposobnosti, tužitelju ponudio sklapanje novog ugovora na radu za obavljanje poslova radnog mjesta šumskog radnika, i to sa danom 01. lipnja 2015. godine, koju ponudu je tužitelj prihvatio;

-da je pravomoćnim rješenjem HZMO od 23. svibnja 2019. godine utvrđeno da kod tužitelja, počevši od 17. srpnja 2018. godine, postoji neposredna opasnost za nastupanje smanjenja radne sposobnosti, što je posljedica pretrpljene ozljede na radu;

-da je radno mjesto šumskog radnika slabije plaćeno od radnog mjesta šumskog radnika – sjekača, te da u utuženom vremenskom razdoblju razlika plaće, između one koju bi tužitelj ostvario da je nastavio raditi na radnom mjestu sjekača te one na radnom mjestu šumskog radnika, iznosi ukupno 6.316,23 EUR / 47.589,66 kuna.

7.1.) Naime, uvažavajući naprijed navedenu odredbu ZR/14 sud prvog stupnja ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju zakonske odredbe kojima je regulirano pitanje naknade štete te pretpostavke poslodavčeve odgovornosti za štetu koju radnik pretrpi ozljedom na radu, već da tužitelju pravo na isplatu utuženog iznosa pripada primjenom odredbe čl.44. KU tuženika, prema kojoj odredbi, jedina pretpostavka za ostvarenje pravo na isplatu razlike plaće je postojanje konačnog rješenja HZMO kojim je utvrđena neposredna opasnost od nastupa smanjenja radne nesposobnosti te da je poslodavac radnika, za kojeg je utvrđena ta neposredna opasnost, rasporedio na drugo slabije plaćeno radno mjesto. S obzirom da utvrđuje da su navedene pretpostavke u konkretnom slučaju ispunjene prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, tj. dosuđuje mu utuženi iznos utvrđen provedenim vještačenjem zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a dosuđuje mu i parnični trošak primjenom odredbe čl.154.st.3. i čl.155. ZPP-a.

8.) Tužitelj u žalbi, koju izjavljuje samo glede odluke o obvezi plaćanja zakonske zatezne kamate, ističe da je presuda u tom dijelu opterećena bitnom povredom postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer da je izreka u navedenom dijelu nerazumljiva a onda i neizvršiva.

9.) Tuženik pak u žalbi, koju izjavljuje zbog svih žalbenih razloga, u bitnome ističe:

-da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer da je izreka presuda nerazumljiva vezano za obvezu plaćanja zatezne kamate, jer presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama na koje je ukazao tuženik u odgovoru na tužbu a koje se tiču odgovornosti za naknadu štete te o oslobođenju poslodavca od navedene odgovornosti, a na koje činjenice ukazuju i relevantne zakonske odredbe o odgovornosti za štetu;

-da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije izveo niti jedan dokaz koji je tuženik predložio na okolnost nastanka štetnog događaja, niti je utvrđivao kako je došlo do ozljeđivanja tužitelja, da li je do ozljeđivanja došlo uslijed nekog propusta tuženika kao poslodavca, ili je do ozljeđivanja došlo zbog krivnje samog radnika, tj. tužitelja, pri čemu je tijekom postupka iznio konkretne činjenice koje ukazuju da je tužitelj nepravilnim radom sam skrivio svoje ozljeđivanje;

-da je uslijed svega naprijed navedenog sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da je pogrešno primijenio odredbe KU tuženika, koje odredbe se ne mogu primjenjivati izvan zakonskih normi koje reguliraju pitanje odgovornosti poslodavca za štetu radnika ozljeđivanjem na radu.

10.) Navedene žalbene tvrdnje i tužitelja i tuženika djelomično su osnovane.

11.) Osnovano obje stranke žalbom ukazuju da je odluka iz točke I. izreke, u dijelu u kojem je odlučeno o sporednoj tražbini – tražbini zakonske zatezne kamate na glavnu tražbinu – nerazumljiva a i proturječna navodima obrazloženja, čime da je učinjena bitna povreda postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

11.1.) Naime, iz razloga (t.12.) presude sadržanih u obrazloženju proizlazilo bi da sud tužitelju, na iznos glavne tražbine dosuđene u bruto iznosu, dosuđuje i zakonsku zateznu kamatu osim na iznos poreza na dohodak i na iznos prireza. Međutim, takvim razlozima proturječi dio izreke „sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa izuzev zateznih kamata“ iza kojeg su navedeni pojedini mjesečni iznos na koje teče zatezna kamata. Ne samo da navedeni dio izreke proturječi t.12. obrazloženja, već navedeno tu odluku čini nerazumljivom – odnosno iz nje nije jasno je li tuženik u obvezi platiti zateznu kamatu, ili nije dužan, odnosno da li nije dužan platiti na cijeli iznos glavne tražbine ili samo na neki njen dio.

11.2.) Navedena manjkavost presude ne čini razlog za njeno ukidanje budući da je istu manjkavost bilo moguće otkloniti u ovom žalbenom postupku, na temelju stanja predmetnog spisa, a što je i učinio ovaj drugostupanjski sud temeljem ovlasti iz odredbe čl.373.a st.1.t.2. u svezi st.3. ZPP-a. Naime, iz podnesene tužbe kao i iz podneska kojim je tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev sasvim izvjesno proizlazi da je tužitelj na glavnu tražbinu izraženu u bruto iznosu potraživao i zakonsku zateznu kamatu osim na onaj dio te tražbine koji predstavlja porez na dohodak i prirez uz porez. Međutim, odlučujući o navedenom zahtjevu sud prvog stupnja je ispustio (svjesno ili nesvjesno) iz izreke onaj dio „osim zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i na prirez“ te time odlučio i protivno postavljenom zahtjevu a i učinio izreku u tom dijelu nerazumljivom, odnosno nejasnom, zbog čega su u ovom dijelu, temeljem naprijed navedene zakonske odredbe, uvažene žalbe pa je preinačena prvostupanjska presuda u dosuđenom dijelu sporedne tražbine na glavnu tražbinu, za koju ovaj sud drugog stupanja nalazi da je pravilno dosuđena tužitelju.

12.) U osporavanju pravilnosti i zakonitost pobijane prvostupanjske presude tuženik u žalbi u bitnome spori pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa, a to stoga što smatra da u predmetnom slučaju ne postoje zakonom propisane pretpostavke tuženikove odgovornosti za štetu koju je tužitelj pretrpio ozljedom na radu, čime se prema navodima žalbe sud prvog stupnja nije niti bavio, iako je na to ukazivao tijekom postupka te predlagao izvođenje dokaza na okolnost da je do ozljeđivanja došlo isključivo krivnjom samog tužitelja kao radnika.

12.1.) Naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti nastavno izneseni.

13.) Nije sporno da tužitelj u predmetnoj parnici utužuje razlika plaće radnog mjesta (šumski radnik – sjekač), na kojem je bio kod tuženika zaposlen do momenta ozljeđivanja na radu 2013. godine, i radnog mjesta (šumski radnik) na koje je, počevši od 01. lipnja 2015. godine, raspoređen novim izmijenjenim ugovorom o radu.

13.1.) Navedena razlika u plaći predstavlja gubitak radnika, tj. umanjenje njegove imovine, i kao takvo se može tretirati kao imovinska šteta, no polazeći od činjeničnog supstrata tužbe tužitelj navedenu razliku ne utužuje kao naknadu štete, već kao ostvarenje prava priznatog sklopljenim kolektivnim ugovorom.

13.2.)Točne su žalbene tvrdnje da je pitanje odgovornosti poslodavca za štetu koju pretrpi radnik ozljeđivanjem na radu regulirano zakonskim odredbama – ZR/14, Zakonom o zaštiti na radu te odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05. i dr. – dalje: ZOO/05), i da u smislu navedenih odredbi poslodavac za štetu radnika pretrpljenu ozljedom na radu odgovara po objektivnom kriteriju. Točne su i žalbene tvrdnje da se sud prvog stupnja pri odlučivanju o postavljenom tužbenom zahtjevu nije bavio pitanjem postojanja pretpostavki navedene odštetne odgovornosti, međutim to u predmetnom slučaju nema utjecaja niti na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja niti na pravilnost primjene materijalnog prava.

14.) Naime, u skladu sa već naprijed navedenim u t.12.1. tužitelj utuženi iznos ne potražuje od tuženika kao naknadu štete za koju bi on kao poslodavac odgovarao primjenom zakonskih odredbi koje reguliraju odštetnu odgovornost. Navedeni iznos razlike u plaći tužitelj utužuje od tuženika kao pravo utvrđeno kolektivnim ugovorom – tj. kao ostvarenje prava priznatog odredbom čl.2. Dodatka III Kolektivnom ugovoru za radnike Hrvatskih šuma d.o.o. od 18. listopada 2018. godine.

14.1.) Naime, nije sporno da su Hrvatske šume d.o.o. (tuženik) s jedne strane te Hrvatski sindikat šumarstva s druge strane, dana 16. ožujka 2018. godine zaključili Kolektivni ugovor za radnike Hrvatskih šuma d.o.o. (KU/18), sa primjenom od 01. ožujka 2018. godine. Nadalje, Dodatkom III KU/18, čl.2. izmijenjena je odredba čl.44. KU/18, i to tako da je u st.1. propisano da radniku kojem je po konačnom rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje utvrđeno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti, da je poslodavac dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje poslova koji odgovaraju njegovoj zdravstvenoj, odnosno preostaloj radnoj sposobnosti u skladu s mogućnostima i potrebama posla, odnosno poslova za koje je on sposoban, a koji, što je više moguće, moraju odgovarati poslovima na kojima je radnik radio. Nadalje u st.2. je pak propisano da u slučajevima kada je radniku utvrđeno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost o nastanka smanjenja radne sposobnosti koje su posljedica profesionalne  bolesti ii ozljede na radu, a poslodavac mu, postupajući u skladu sa st.1. ovog članka, ponudi sklapanje novog ugovora o radu, odnosno otkaže ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu na slabije plaćeno radno mjesto, da radnik ima pravo na plaću koju je primao do trenutka premještaja na slabije plaćeno radno mjesto.

14.2.) Nije sporno da je navedena izmijenjena odredba čl.44.st.1. i st.2. u primjeni počevši od 18. listopada 2018. godine.

15.) Dakle, pretpostavke za ostvarenje prava na isplatu razlike plaće u smislu navedene odredbe čl.44. KU/18, a koju tužitelj utužuje u predmetnoj parnici, jesu:

-postojanje ozljede na radu ili profesionalne bolesti;

-postojanje konačnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje;

-da je navedenim rješenjem utvrđeno: ili smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, ili djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti,

-da je poslodavac, zbog neke od navedenih okolnosti, rasporedio na slabije plaćeno radno mjesto.

15.1.) U konkretnom slučaju su ispunjene sve naprijed navedene pretpostavke, što i utvrđuje sud prvog stupnja i što u ovom žalbenom stadiju postupka niti nije sporno – jer je tužitelj tijekom 2013. godine kod tuženika kao poslodavca pretrpio ozljedu na radu, jer je konačnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. svibnja 2019. godine utvrđeno da kod tužitelja, počevši od 17. srpnja 2018.godine postoji neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti, i da je tuženik zbog navedene neposredne opasnosti nastanka smanjenja radne sposobnosti rasporedio tužitelja sa radnog mjesta šumskog radnika sjekača, na kojem je rad obavljao do ozljede na radu, na radno mjesto šumskog radnika, koje radno mjesto je slabije plaćeno od radnog mjesta na kojem je rad obavljao do pretrpljene ozljede na radu.

15.2.) Navedeno pravo tužitelja na isplatu razlike plaće između navedena dva radna mjesta, ugovoreno naprijed citiranom odredbom tuženikova KU/18, postoji neovisno od toga kako i zbog kojih razloga je došlo do tužiteljeva ozljeđivanja na radu te je li za to ozljeđivanje odgovoran tuženik kao poslodavac. Pri tome, a vezano za ugovaranje navedenog prava radnika sklopljenim kolektivnim ugovorom, koje postoji neovisno o ispunjenju zakonom propisanih pretpostavki za poslodavčevu odštetnu odgovornost, tuženiku treba ukazati i na odredbu čl.9.st.1. ZR/14, kojom je propisano da poslodavac, radnik i radničko vijeće, sindikati i udruge poslodavaca, mogu ugovoriti uvjete rada koji su za radnika povoljniji od uvjeta određenih ovim ili drugim zakonom.

15.3.) Slijedom naprijed navedenog tuženik se, sporeći pravilnost i zakonitost pobijane presude, neutemeljeno poziva na primjenu zakonskih odredbi o odštetnoj odgovornosti poslodavca za štetu radnika pretrpljenu ozljedom na radu.

16.) Međutim, ispitujući pravilnost primjene materijalnog prava i po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, polazeći od činjenica utvrđenih u postupku pred prvostupanjskim sudom, ovaj drugostupanjski sud nalazi da pravilnom primjenom materijalnog prava nije bilo mjesta za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, odnosno za čitavo utuženo vremensko razdoblje od 01. lipnja 2015. godine.

17.) Već iz naprijed izloženog (t.13. i t.13.1.) jasno proizlazi da tužitelj svoju novčanu tražbinu temelji na odredbi čl.2. Dodatka III Kolektivnog ugovora za radnike Hrvatskih šuma d.o.o., kojim je izmijenjena i nadopunjena odredba čl.44. KU tuženika. Pri tome nije sporno da je navedeni KU tuženika u primjeni od 01. ožujka 2018. godine (čl.132. KU tuženika), a odredbe Dodatka IIII KU tuženika su u primjeni od 18. listopada 2018. godine (čl.3.) jer je navedenog dana sklopljen i sa navedenim danom je stupio na snagu.

17.1.) S obzirom na navedeno u prethodnoj točki, pozivom na odredbu čl.44.st.1. i st.2. KU tuženika, tužitelju ne pripada pravo na isplatu utužene razlike plaće za vremensko razdoblje prije 18. listopada 2018. godine, tj. za vremensko razdoblje koje prethodi stupanju na snagu Dodatka III KU tuženika te početku primjene izmijenjene i nadopunjene naprijed navedene odredbe čl.44. KU tuženika. Budući da niti odredbama KU tuženika niti odredbama Dodatka III KU tuženika nije propisano da bi se navedena odredba primjenjivala retroaktivno, tužitelj temeljem navedene odredbe nije ovlašten zahtijevati isplatu razlike plaće za vremensko razdoblje od 01. lipnja 2015. godine pa  zaključno do 17. listopada 2018. godine, s tim da ovdje treba nadodati i to da konačnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje nije niti utvrđena opasnost od nastupanja smanjenja radne sposobnosti tužitelja sa danom 01. lipnja 2015. godine, već sa danom 17. srpnja 2018. godine.

18.) Slijedom izloženog u prethodnoj točki tužitelju je neosnovano, tj. uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, dosuđen iznos od 3.726,36 EUR, što čini razliku plaće za razdoblje od mjeseca lipnja 2015. godine pa zaključno sa mjesecom rujnom 2018. godine, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos, pa je u tom dijelu, temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, prvostupanjska presuda u točki I. izreke preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog za navedeni iznos.

18.1.) Glede preostalog dosuđenog iznosa od 2.589,87 EUR, što čini razliku plaće počevši od mjeseca listopada 2018. godine pa do mjeseca svibnja 2020. godine, sud prvog stupnja je, sukladno već naprijed izloženom, pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl.44.st.2. KU tuženika, zbog čega je u navedenom dijelu točke I. izreke prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a.

19.) Budući da je uslijed djelomičnog uvažavanja žalbe tuženika prvostupanjska presuda djelomično preinačena, to je onda valjalo odlučiti i o troškovima postupka u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, a kojom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

19.1.) Nakon što je ovom presudom odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, njegov ukupni uspjeh u sporu iznosi 70,5 %. Naime, glede osnove (kvalitativno) tužitelj je uspio u sporu u cijelosti (100 %), a prema visini zahtjeva (kvantitativno) tužitelj je uspio sa 41 %, pa kada se  kvalitativni i kvantitativni uspjeh zbroji (141 %) te isti podijeli sa dva, tada proizlazi da je njegov uspjeh 70,5 % a uspjeh tuženika u sporu 29,5 %.

19.2.) Slijedom navedenog o troškovima postupka ima se odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, tj. razmjerno uspjehu u sporu, pa kada se u skladu sa navedenom odredbom prebije uspjeh tuženika i tužitelja, tada proizlazi da je tuženik temeljem navedene odredbe u obvezi naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 41 %.

19.3.) Trošak tužitelja utvrđen po prvostupanjskom sudu, a kojem tuženik žalbom ne prigovara, iznosi ukupno 2.041,99 EUR, pri čemu se na trošak vještačenja odnosi iznos od 291,39 EUR, a na trošak zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika iznos od 1.750,60 EUR. Od navedenog troška u iznosu od 1.750,60 EUR, tužitelju u skladu sa navedenim u prethodnoj točki pripada pravo na 41 %, što čini iznos od 717,74 EUR. Tom iznosu treba pribrojati trošak vještačenja u iznosu od 291,39 EUR, pa ukupan trošak tužitelja, koji je tuženik dužan naknaditi tužitelju temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, iznosi 1.009,13 EUR koliko mu je i dosuđeno.

20.) U skladu sa naprijed navedenim valjalo je, temeljem odredbe čl.380.t.3. ZPP-a, djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke presude.

20.1.) Tužitelju nije dosuđen trošak izjavljivanja žalbe jer je sa njom uspio u neznatnom dijelu u odnosu na ukupan zahtjev, a tuženiku nije dosuđen trošak žalbe jer je on, unatoč njenom uvažavanju, i nadalje u obvezi naknade parničnog troška tužitelju.

 

 

Bjelovar, 28. svibnja 2024.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                          Alen Golub, v.r.