- 1 -              Rev-850/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-850/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. R. iz S., (OIB: …), zastupanog po punomoćnicima D. V. i S. L., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. i L. d.o.o. iz S., protiv tuženika D. K. (OIB: …), vlasnika obrta za proizvodnju, trgovinu, ugostiteljstvo i turizam ''M.'' iz S., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku iz S., radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-2087/2019-2 od 21. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. Pr-969/2016-34 od 4. studenoga 2019., u sjednici održanoj 28. svibnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Revizija tužitelja u dijelu u kojemu se odnosi na drugostupanjsku presudu u odluci kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odlukama iz stavka I/ točke 1., stavka I/ točke 2. i stavka I/ točke 3., o njegovom zahtjevu na utvrđenje „da nije zakonit ni dopušten otkaz ugovora o radu“ kojeg mu je tuženik dao Odlukom o prestanku ugovora o radu od 31.10.2016.“, te zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu (na utvrđenje „da je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao dana 01.12.2016.“) i zahtjevu za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza njegovog ugovora o radu, odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

II. Ukidaju se drugostupanjska i prvostupanjska presuda u dijelu u kojemu je njima odlučeno o zahtjevima tužitelja na isplatu iz stavka I/ točke 4., stavka I/ točke 5., stavka I/ točke 6. te (glede odluke o parničnom trošku) stavka II/ izreke prvostupanjske presude - i u tome se dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni zahtjevi tužitelja:

 

- iz stavka I/ točke 1.,na utvrđenje „da nije zakonit ni dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tužitelju dao tuženik Odlukom o prestanku ugovora o radu od 31.10.2016.“,

 

- iz stavka I/ točke 2., na utvrđenje „da je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao dana 01.12.2016.“,

 

- iz stavka I/ točke 3., na obvezivanje tuženika „pod prijetnjom ovrhe tužitelju zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu naknaditi štetu u iznosu od 35.256,92 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.12.2016. do konačne isplate“,

 

- iz stavka I/ točke 4., na obvezivanje tuženika „pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju 11.000,00 kn“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa,

 

- iz stavka I/ točke 5., na obvezivanje tuženika „pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju 44.071,15 kn“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na „8.814,00 kuna od 01.01.2013., na 8.814,00 kuna od 01.01.2014., na 8.814,00 kuna od 01.01.2015., na 8.814,00 kuna od 01.01.2016., na 8.814,00 kuna od 01.12.2016.,

 

- iz stavka I/ točke 6., na obvezivanje tuženika „pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju 17.628,00 kn“ sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim „od 02.12.2016. do konačne isplate“,

 

dok je odlukom iz stavka II/ izreke, tužitelju (u presudi se očitom omaškom u pisanju navodi: tuženiku) naloženo naknaditi tuženiku (u presudi se očitom omaškom u pisanju navodi: tužitelju) parnični trošak od 29.375,00 kuna sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od presuđenja pa do isplate.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju „sukladno čl. 382.a st. 1. toč. 1. ZPP-a (...) zbog razloga navedenih u čl. 385. st. 2. i st. 5. ZPP-a, odnosno zbog: - bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a; - pogrešne primjene materijalnog prava.“ Predlaže da se osporena presuda preinači tako da se njegovi zahtjevi prihvate „i osudi tuženika na snašanje parničnog troška“.

 

3. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio da se ona odbije kao neosnovana.

 

4. Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 21. siječnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382.a stavak 1. podstavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj: „Iznimno, stranke mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u sporu: - o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,..."

 

Obzirom da je tužitelj ovaj spor pokrenuo kao spor o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa - podnesena revizija tužitelja je dopuštena kao izravna (dakle: i bez prethodnog i posebnog dopuštenja revizijskog suda).

 

6. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 391. st. 2. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: „U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.“

 

7. O reviziji tužitelja u odnosu na odluku (iz stavka I/ točke 1., stavka I/ točke 2. i stavka I/ točke 3. izreke prvostupanjske presude) o njegovom zahtjevu na utvrđenje „da nije zakonit ni dopušten otkaz ugovora o radu“ kojeg mu je tuženik dao Odlukom o prestanku ugovora o radu od 31.10.2016.“, kumuliranim sa njegovim zahtjevom za sudski raskid ugovora o radu (na utvrđenje „da je radni odnos između tužitelja i tuženika prestao dana 01.12.2016.“) te zahtjevom za naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu.

 

7.1. Sporna su pitanja u odnosu na tu odluku je su li postojali razlozi za tužitelju dani otkaz ugovora o radu i je li tuženik poštivao zakonske obveze prilikom donošenja odluke o poslovno uvjetovanom otkazu toga ugovora.

 

7.2. Suprotno tvrdnji revidenta da je „apsolutno nejasno kako je i na temelju čega drugostupanjski sud zaključio da je predmetni otkaz zakonit“, da je sud „potpuno zanemario i druge dokaze“, da je „pobijana presuda nerazumljiva i da nema razloga o odlučnim činjenicama“:

 

- osporena presuda u osporenoj odluci o otkazu ugovora sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve tužiteljeve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (ona je jasna i određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega), tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju opisno revident ukazuje.

 

7.3. Navodi kojima revident osporava ili problematizira utvrđenja drugostupanjskog suda o razlozima što mu je otkazan ugovor o radu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima on iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

7.4. Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta,

 

- da je i tužitelju omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predloži dokaze i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluje u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o razlozima što mu je ugovor o radu otkazan - a sve jer u postupku u kojemu je to mogao (pred prvostupanjskim sudom) nije predložio dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi on htio, ne može u postupku ostvariti povoljniju poziciju.

 

7.5. U odnosu na istu odluku nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

7.6. Drugostupanjski sud je polazeći od odredaba Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR-a), i to:

 

- čl. 115., prema kojima: stavak 1. podstavak 1. “Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju: 1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz),” te stavak 2), prema kojoj: “(2) Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.”,

 

- čl. 127., prema kojima: (stavak 1) “Poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorice radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.”, (stavak 2) “U višak radnika iz stavka 1. ovoga članka ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca.”, (stavak 3) “Poslodavac je dužan, radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.”, (stavak 4) “Tijekom postupka savjetovanja s radničkim vijećem, poslodavac je dužan razmotriti i obrazložiti sve mogućnosti i prijedloge koji bi mogli otkloniti namjeravan prestanak potrebe za radom radnika.”, (stavak 5) “O provedenom savjetovanju iz stavka 1. ovoga članka poslodavac je dužan obavijestiti nadležnu javnu službu zapošljavanja i dostaviti joj podatke iz stavka 3. ovoga članka, podatke o trajanju savjetovanja s radničkim vijećem, rezultatima i zaključcima provedenog savjetovanja, te priložiti pisano očitovanje radničkog vijeća, ako mu je ono dostavljeno.”, (stavak 6) “Radničko vijeće može nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i poslodavcu uputiti svoje primjedbe i prijedloge na dostavljenu obavijest iz stavka 5. ovoga članka.”,

 

- čl. 135., prema kojima: (stavak 1) “U slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.”, “(stavak 3) “U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.”, (stavak 4) “U slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 5. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu.”,

 

- čl. 150., prema kojima: (stavak 1) “Prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika….”, (stavak 3) “Važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o:…2) planu te razvoju i politici zapošljavanja i otkazu…”, (stavak 4) “Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.”,…(stavak 7) “Radničko vijeće se može protiviti otkazu ako poslodavac nema opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim Zakonom.”,…(stavak 12) “Odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.”, i

 

- čl. 153. stavak 3., prema kojoj: “Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ovim Zakonom, osim prava iz članka 164. stavka 2. ovoga Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 164. stavka 1. ovoga Zakona.”,

 

zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio. To sve uz utvrđenja te osnovno i odlučno shvaćanje:

 

„...U odnosu na žalbene navode valja odgovoriti da je tuženik u Odluci o otkazu naveo da se tužitelju otkazuje ugovor o radu radi poslovno uvjetovanih razloga, a iz stanja spisa i na temelju rezultata raspravljanja kao nesporno proizlazi da je tuženik svim svojim radnicima istodobno otkazao ugovore o radu i to stoga što mu je račun bio u blokadi i nije više mogao isplaćivati plaće, a o činjenici teške financijske situacije je isti obavijestio radnike prije nego što im je uručena odluka o otkazu pa je u okolnostima konkretnog slučaja pravilno zaključio sud prvog stupnja da odluka o otkazu nije nedopuštena samom činjenicom što u obrazloženju iste nisu navedeni gornji razlozi otkazivanja ugovora o radu, koji su tužitelju i ostalim radnicima bili nesporno poznati. U prilog tome ide i činjenica da je tužitelj u iskazu danom na ročištu 27. lipnja 2018. izjavio da se kod drugog poslodavca zaposlio 1. studenoga 2016., što znači dan nakon primitka pobijane Odluke o otkazu, dok je na Zavodu za zapošljavanje bio službeno prijavljen od 5. studenoga 2016.

 

Nadalje, neosnovano tužitelj smatra da bi Odluka o otkazu bila nedopuštena, jer tuženik, mada je otkazao ugovor o radu više od 20 radnika, nije proveo proceduru propisanu odredbom čl. 127. ZR-a. To stoga što tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje da bi kod tuženika bilo osnovano radničko vijeće (čl. 140. i čl. 141. ZR-a) ili da bi djelovao sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća (čl. 153. st. 3. ZR-a), a da bi tuženik propustio provesti savjetovanje s istima prije otkazivanja ugovora o radu i potom postupiti u smislu navedene zakonske odredbe.

 

Posljedično utvrđenju da pobijana Odluka o otkazu nije nedopuštena i odbijanjem tog dijela tužbenog zahtjeva, sud prvog stupnja pravilno je odbio i tužbeni zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadom štete (čl. 125. ZR-a), jer je preduvjet da bi se takav zahtjev prihvatio utvrđenje nedopuštenosti otkaza...“

 

7.7. Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

7.8. U konkretnom slučaju teret dokazivanja da je prestala potreba za radom tužitelja (za obavljanjem njegovih poslova, onih koje je do otkazivanja ugovora o radu obavljao: pekara) ležao je (u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a) na tuženiku (poslodavcu) - a ovaj je to, prema činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka - koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), i dokazao.

 

7.9. Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 1. ZR-a postoji i u slučaju kada poslodavac radi ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) ukine određena ili sva radna mjesta na kojima se obavljaju određeni poslovi (ovdje: pekara), pa i ono na kojem tužitelj radi - čime tužitelj “gubi” svoje radno mjesto, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta, da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

7.10. U ovome predmetu, a polazeći od toga da dopuštenost otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje tuženika da je samo korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to upravo u cilju ekonomski uspješnijeg poslovanja i planirane uštede, te da je u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a dokazao da je u postojećim (pa i općepoznato) složenim uvjetima u radu i poslovanju imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 115. st. 1. podstavak prvi ZR-a.

 

7.11. U pravu je, kod toga, tužitelj kada tvrdi da se u sudskom postupku u kojemu radnik ostvaruje zaštitu prava kojeg drži povrijeđenim odlukom poslodavca o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu, poslodavac ne može s uspjehom pozivati na razloge koje ta odluka o otkazu ne sadrži, ali se (u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a) niti radnik (tužitelj) ne može dovoditi u situaciju da u takvome postupku istražuje zbog čega mu je otkazan ugovor o radu: radnik se (da bi uspio u sporu) ne može teretiti obvezom da odluku o otkazu osporava i u odnosu na razloge izvan njezina sadržaja. Pritom se, a obzirom na sadržaj odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a, u slučaju kada se ne može s sigurnošću utvrditi je su li postojali razlozi za otkaz ugovora o radu - ne može smatrati da je poslodavac dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz.

 

Gledano u tome svijetlu, poslodavac ono na čemu temelji svoju odluku o otkazu, ako pretendira da ona bude valjana (dopuštena), zaista mora i obrazložiti dostatnim i određenim razlozima - iz kojih bi i radnik ovu mogao provjeriti i prema kojima bi se jedino morao i mogao braniti (štititi): suprotno postupanje poslodavca sigurno ne pripada pravilnom i pravičnom postupanju, koje u sebi uključuje i pravo radnika na obrazloženu i provjerljivu odluku kojom se zadire u njegova prava (zbog zaštite od arbitrarnosti ili samovolje u odlučivanju poslodavca).

 

Međutim, iako tuženikova Odluka u svome pisanom sadržaju takve razloge ne sadrži, u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja, u uvjetima - kada je (prema činjeničnom utvrđenju) tuženik „istodobno“ otkazao ugovore o radu svim svojim radnicima i niti jednog nije zadržao na radu, napose kada je svim tim radnicima bio poznat svaki razlog otkazivanja njihova ugovora („račun tuženika je bio u blokadi i nije više mogao isplaćivati plaće“: bio je u „teškoj financijskoj situaciji“) - pa su razlozi otkazivanja njegova ugovora u svim odlučnim okolnostima bili poznati i tužitelju (riječ je o istim razlozima koji su utvrđeni i u postupanju nižestupanjskih sudova, ocjenom provedenih dokaza), inzistiranje na propustu poslodavca (tuženika) da sve razloge otkazivanja ugovora (one: u svojoj ukupnosti poznate tužitelju) decidirano i u potpunosti naznači i u svojoj odluci o otkazu ugovora predstavlja inzistiranje na strogom formalizmu - a na takvome tužitelj ne može ostvariti povoljniju poziciju u postupku.

 

To sve čak i neovisno od toga da li bi i koliko bi, uz razuman pristup ocjeni, ustrajanje na pravu (načelno neospornom) na sveobuhvatno obrazloženu pisanu odluku poslodavca, kada činjenice na kojima se odluka temeljila ionako u ničemu nisu bile sporne, u navedenim specifičnim okolnostima slučaja (u kojima tužitelj ništa nije trebao „istraživati“: sve mu je ionako bilo poznato) predstavljalo zlorabu prava iz čl. 135. st. 3. ZR-a.

 

Sve to treba sagledati i u svijetlu shvaćanja:

 

- da je Zakonom o radu, koji je na snagu stupio 16. lipnja 1995. i primjenjivao se od 1. siječnja 1996., u našem pravnom sustavu ugovor o radu postao temelj radnog odnosa i (time) svih prava i obveza iz toga odnosa,

 

- da se zbog toga (to se ovdje napominje budući da se prema odredbi čl. 8. st. 4. ZR-a na ugovor o radu primjenjuju i opći propisi obveznog prava) i na ovdje prijeporan ugovor primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 - Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO-a) pa time i odredbe iz toga Zakona kojima je u ugovornim odnosima zabranjeno nemoralno postupanje ili postupanje protivno načelima po kojima bi morali postupati svi sudionici u obveznim odnosima (dakle i u odnosu kakav je ovdje, uređenim ugovorom o radu), načelu savjesnosti i poštenja iz smisla odredbe čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja“), načelu iz odredbe čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i načelu iz odredbe čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“).

 

7.12. U pravu je tužitelj i kada ističe, u suštini, da ZR-om (odredbama čl. 127.) propisani postupak savjetovanja sa radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom ne valja relativizirati: riječ je o bitnoj obvezi u ostvarenju stvarne i primarne svrhe postojanja radničkog vijeća i sindikata, demokratske organizacije radnika - u koju se radnici dobrovoljno udružuju (npr. čl. 141 st. 1. i 2. te čl. 165. st.1. ZR-a) kako bi zajednički zastupali, unapređivali i štitili svoja radna i druga prava i interese.

 

Međutim, svrha odredaba ZR-a koje uređuju to savjetovanje iscrpljuje se u ostvarenju mogućnosti zaštite radnika u uvjetima kada je i poslodavac znao za svoju obvezu savjetovanja i mogućnost da je ostvari - a ne i u uvjetima kada, kao ovdje (opet: prema utvrđenom), kod tuženik nije niti iskorištena navedena dobrovoljnost udruženja: to budući da kod tuženika („tužitelj niti tvrdi, niti dokazuje“ nešto suprotno) nije bilo utemeljeno radničko vijeće niti je djelovao sindikalni povjerenik - pa tuženik nije niti mogao provesti postupak savjetovanja s ovima o namjeri otkazivanja Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem.

 

Time je jedino pravilno zaključiti (kako je to osporenom presudom i učinjeno) da savjetovanje o otkazu tužitelju nije bilo niti moglo biti provedeno zbog propusta radnika ili sindikata - a ne poslodavca, pa to nesavjetovanje ne može imati za posljedicu nedopuštenost prijepornog otkaza ugovora o radu.

 

7.13. U svezi sa prethodno navedenim - a zbog posljedica odluke o neosnovanosti zahtjeva tužitelja na utvrđenje nedopuštenim prijepornog otkaza ugovora o radu, pravilne su i odluke nižestupanjskih sudova o zahtjevima koje tužitelj temelji na (pogrešnoj) tvrdnji o nedopuštenosti otkaza, i to:

 

- o zahtjevu tužitelja za sudski raskid ugovora o radu - koju odluku tužitelj, uostalom, takvu (gledajući je samo vezano sa odlukom o otkazu ugovora), niti ne osporava,

 

- o zahtjevu tužitelja za naknadu štete zbog (kako pogrešno drži) nezakonitog otkaza njegovog ugovora o radu.

 

7.14. Stoga, a budući da su nižestupanjske presude u prijepornim odlukama o zahtjevu tužitelja na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika o otkazu sa njime sklopljenog ugovora te zahtjevu za sudski raskid ugovora o radu i zahtjevu za naknadu štete zbog (kako tužitelj pogrešno drži) nedopuštenog otkazivanja ugovora o radu (iz stavka I/ točke 1., stavka I/ točke 2. i stavka I/ točke 3. izreke prvostupanjske presude) donesene u skladu s takvim pravnim shvaćanjem i (time) uz pravilnu primjenu materijalnog prava - pa nije utvrđena osnovanost revizijskih razloga (onih jedinih određenih u reviziji), o reviziji tužitelja protiv tih odluka valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. st. 2. ZPP-a).

 

8. O reviziji tužitelja u odnosu na odluke o njegovim zahtjevima na isplatu iz stavka I/ točke 4., stavka I/ točke 5. i stavka I/ točke 6. izreke prvostupanjske presude.

 

8.1. U odnosu na te odluke ostvaren je revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a: revident opravdano u reviziji ističe da se osporena presuda u tome dijelu, prema podacima (činjenicama) na kojima se temelji i stanju raspravljenosti ovoga predmeta, ne može ispitati - jer (da) joj nedostaju jasni, dostatni i prihvatljivi razlozi koji bi je opravdavali.

 

8.2. Naime, obzirom na navedene odredbe čl. 135. st. 1. i 4. ZR-a i njima uređeno pitanje tereta dokazivanja (u vezi sa nekim pravom iz radnog odnosa, ako se ne tiče razloga za otkaz ugovora, “na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno”; na osobi koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno” - te, u vezi s radnim vremenom, “ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 5. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena je na poslodavcu.”), osporenoj (ali i prvostupanjskoj) presudi nedostaju takvi razlozi:

 

- zašto bi na tužitelju bilo, kako se to u osporenoj presudi navodi, da dokazuje da li mu je omogućeno korištenje godišnjeg odmora, odnosno da li je ovog koristio ili mu je plaćeno, kraj činjenice da je tuženik trebao voditi (čl. 5. ZR-a) evidenciju radnog vremena tužitelja - ali i da je u okviru samo te evidencije trebao voditi i evidenciju tužiteljeva korištenja godišnjeg odmora (to sve imajući na umu da je pravo radnika na godišnji odmor pravo iz ZR-a, pa se, ako već njegov poslodavac nije vodio evidenciju radnog vremena /slijedom čega mora snositi štetne posljedice toga propusta/, ne može tužitelju imputirati teret dokazivanja onog što tvrdi: da godišnji odmor nije koristio ili da mu nije omogućeno ostvarenje prava na godišnji odmor - kao niti ono što on nema interesa dokazivati jer mu ne ide u prilog pa u biti i ne može niti dokazati: da ga je ipak koristio),

 

- zašto tužitelju ne bi pripadalo pravo na plaću za vrijeme otkaznog roka ako mu je taj otkazni rok (prema odredbama čl. 122. ZR-a) pripadao, a sve uvažavajući da radnik svoje zakonom propisano pravo na otkazni rok sa pravom na plaću ne gubi (kako to nižestupanjski sudovi pogrešno drže) već i samo osnovom činjenice što se nakon dobivenog otkaza ugovora o radu (bez da mu je tuženik priznao i omogućio otkazni rok, sa zahtjevom da ga i odradi) zaposlio kod drugog poslodavca i od njega dobivao naknadu za njemu obavljeni posao,

 

- zašto dokazima o stvarnim primanjima (plaći) tužitelja, izvan onih iz pisanog ugovora o radu, nisu prihvaćeni iskazi u postupku saslušanih svjedoka: to obzirom na činjenicu da je u postupku prihvaćeno da se visina tih primanja utvrđuje i putem svjedoka - a da potrebne razloge o ocijeni iskaza (ipak) prihvaćenih svjedoka ne može nadomjestiti uopćeni navod ”da tužitelj ničim nije dokazao da mu je tuženik na ruke isplaćivao na ime plaće…”, iako su svjedoci jasno (tu je revident također u pravu) iskazivali o tuženikovoj isplati plaće (i to ugovorene sa tuženikom kao stalne, a ne sporadične) radnicima “djelomično na ruke”.

 

Okolnost što su saslušani svjedoci iskazivali samo o onome što su osobno primali na ime plaće “na ruke” - ali u iznosima koji nisu za svakog bili isti, samo po sebi ne dokazuje da tužitelj nije primao plaću koju je utužio - ali na način kao i oni, “na ruke”.

 

8.3. Sud ima ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i prema svojem uvjerenju i na osnovu savjesne i brižljive ocjene dokaza odlučivati koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a), ali ne može otkloniti svoju obvezu da logičnim razlogom obrazloži određeno svoje (a za odluku o predmetu spora bitno) činjenično shvaćanje - kao i shvaćanje o materijalnom pravu koje je primijenio: u slobodi ocjene dokaza i ocjene materijalnog prava primjenjivog na konkretan slučaj i sud je ograničen obvezom da tu svoju ocjenu opravda jasnim, uvjerljivim i logičnim (razumnim) razlozima iz kojih bi se mogla preispitati.

 

Valja kod toga uvažiti da sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i ako presuda ne sadrži takve (jasne, uvjerljive, logične ili razumne, dostatne) razloge i (time) ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati - tako da se ne vidi koje činjenice je sud uopće utvrđivao i cijenio, odnosno koje je činjenice našao utvrđenim i kojim dokazima je stvorio određeni zaključak - i takvog uzeo relevantnim za odluku o predmetu spora.

 

8.4. Slijedom toga, a budući da se propuštanjem iznošenja navedenih razloga nižestupanjske presude ne mogu ispitati, gledano prema izloženom pravnom shvaćanju revizijskog suda, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tužitelj pravilno ukazuje, valjalo je, odlukom iz izreke - iz stavka II., na temelju odredbe čl. 394. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude u osporenom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

8.5. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a).

 

8.6. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će postupiti u skladu s iznijetim shvaćanjem ovoga suda te razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano i ponovno odlučiti o zahtjevima tužitelja, onim iz ukinutih odluka - i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a.

 

Zagreb, 28. svibnja 2024.