- 1 -

Broj: Ppž-11063/2022

 

                                         

 

 

Broj: Ppž-11063/2022

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Anđe Ćorluka članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika-specijalista zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. M.K. i dr., zbog prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: broj: 5/90., pročišćeni tekst, 30/90, 47/90., 29/94.), odlučujući o žalbi okr. M.T. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, Prekršajni odjel od 12. kolovoza 2022., broj: Pp-1987/2021-19, u sjednici Vijeća održanoj 28. svibnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

                    I.              Odbija se kao neosnovana žalba okr. M.T. i potvrđuje prvostupanjska presuda u odnosu na tog okrivljenika.

             

          II.               Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okr. M.T. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 eura (trideset eura), u roku 30 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

1.              Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, Prekršajni odjel od 12. kolovoza 2022., broj: Pp-1987/2021-19 proglašeni su krivim okr. M.K. i okr. M.T.,  da su na način činjenično opisan u izreci presude, počinili prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i članka, za koji je svakom izrečena novčana kazna 500,00 kuna/66,36 eura, što je protuvrijednost 128,57 DEM, koju su dužni platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obvezu na naknadu troškova prekršajnog postupka od po 126,00 kuna/16,72 eura, svaki okrivljenik.

 

2.              Protiv te presude okr. M.T. po branitelju odvjetniku K.S. u odnosu na sebe podnio je žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede pravila prekršajnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom, da se prihvati žalba i preinači pobijana presuda na način da se okrivljenik oslobodi optužbe.

 

3.              Žalba nije osnovana.

             

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koji se navode u žalbi i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih  žalitelj pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

             

5.              Bit žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se na tvrdnju da žalitelj nije započeo tučnjavu, niti se naguravao, nego suprotno, napadnut je od strane okr. M.K., što je vidljivo i iz iskaza policijskog službenika koji je zatekao osobno mu poznate okrivljenike na način da je K. držao T. za ruke s leđa. Dakle, nije bilo riječi o međusobnom naguravanju, nego je okr. M.K. napao žalitelja te ističe da nije životno logično da sam, s djevojkom, nasrne na okr. M.K.  s kojim je bio još jedan muškarac. Smatra da je u postupku trebao biti ispitan i policijski vježbenik koji se u trenutku patrole nalazio sa svjedokom policijskim službenikom M.. Isto tako sud je trebao saslušati i građane od kojih je policija prikupila obavijesna saznanja te je neprovođenjem dokaza sud povrijedio pravila prekršajnog postupka.

             

6.              Nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze te neosnovano žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prigovarajući ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda i sukladno tome, pogrešnom zaključku suda da je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.

 

6.1.              Neosnovano okr. M.T. negira da bi u provedenom dokaznom postupku bila utvrđena njegova krivnja za postupanje koje mu se optužbom i izrekom pobijane presude stavlja na teret.  Da su se u njegovom ponašanju ostvarila bitna obilježja prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, prvostupanjski sud je osnovano zaključio iz provedenih dokaza koje je pravilno ocijenio, a za svoju odluku dao argumentirane i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Sud je izvedene dokaze cijenio po slobodnom sudačkom uvjerenju u smislu odredbe čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona, a svoju odluku obrazložio jasnim i argumentiranim razlozima u smislu čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza i kojim se razlozima rukovodio pri rješavanju postoji li prekršaj i krivnja okrivljenika.

6.2.              Okrivljenik u obrani pred prvostupanjskim sudom, kao i žalbi, negira da bi započeo tučnjavu i naguravao se sa okr. M.K.. Za počinjeni prekršaj okrivljenika tereti okr. M.K., koji je priznao prekršaj, navodeći „…..pa sam ga uhvatio oko struka, bokova i pri tome sam ga uspio savladati i srušio na travu…….“. Međutim, naveo je, između ostalog, i  da je bilo razmjene udaraca između njega i T., misli da je zaprimio neki udarac u nogu. Na takav iskaz okr. M.K. žalitelj nije stavio primjedbe, niti je imao pitanja, kako je to vidljivo iz zapisnika o glavnoj raspravi od 1. lipnja 2022. (list 40 spisa),  Također, svjedok policijski službenik M.M. svjedočio je o tome da je dolaskom na mjesto događaja zatekao osobno mu poznate okrivljenike, naguravali su se u pognutom položaju na travnatoj površini, a da su se nastavili hrvati i u prisutnosti policijskih službenika proizlazi iz Izvješća o postupanju policijskog službenika M.M. koje se temelji na njegovom neposrednom opažanju.  

 

6.3.              U odnosu žalbeni navod da je u postupku trebao biti ispitan i policijski vježbenik koji se u trenutku patrole nalazio sa svjedokom M., ističe se da okr. M.T. tijekom prvostupanjskog postupka nije predložio izvođenje tog dokaza, uslijed čega se, njegovo predlaganje tek sada u žalbi, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona,  ukazuje zakašnjelim. Naime, u smislu navedene zakonske odredbe, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi samo ako te činjenice i dokazi nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao.

6.4.               Prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Razloge prvostupanjske odluke prihvaća i ovaj sud, pa kako podnositelj žalbe nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaj koji mu se pobijanom presudom stavlja na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

6.5.               Iz navedenih razloga, nije osnovana žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.  Okr. M.T. nije se žalio zbog odluke o kazni, međutim budući da u smislu čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i  žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu i u odnosu na izrečenu novčanu kaznu.

 

7.1.  Po ocjeni ovog suda, žalitelju je za počinjeni prekršaj izrečena vrsta i mjera kazne primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona. Naime, za prekršaj iz čl. 13. Zakona prekršajima protiv javnog reda i mira u vrijeme počinjenja prekršaja bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50-200 DEM, ili kazna zatvora do 30 dana, pa izrečena novčana kazna predstavlja, prije svega blažu vrstu propisane kazne, u visini koja je primjerena i dostatna svim okolnostima počinjenog prekršaja.

 

7.2. Ovaj drugostupanjski sud je imao u vidu da je, nakon donošenja nepravomoćne presude, kao posljedica donošenja Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22., 88/22.), stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.), koji, zbog konverzije valute, za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno niži posebni minimum i posebni maksimum novčane kazne. Međutim, pri ocjeni koji zakon treba primijeniti, rukovodeći se načelom konkretnosti u primjeni blažeg zakona, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da „novi“ Zakon ne daje povoljniji rezultat za počinitelja. Naime, „starim“ Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira za počinjeni prekršaj bila je propisana novčana kazna u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 300 DEM (konverzijom DEM u eure prema fiksnom tečaju 1 euro=1,955583 DEM iznos od 25,56 eura do 153,39 eura), dok je prema odredbi čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine" br. 114/22.) propisana novčana kazna od 20,00 do 10,00 eura te je preračunavanjem prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450 jasno da je „novi“ Zakon blaži za žalitelja.  Međutim, kako je žalitelju pobijanom presudom izrečena novčana kazna niža od propisanog posebnog maksimuma, a viša od propisanog posebnog minimuma, a nisu utvrđene okolnosti koje bi utjecale na izricanje novčane kazne u nižem iznosu te da je donošenje „novog“ Zakona isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, ovaj sud smatra da u ovoj situaciji nema mjesta primjeni „novog“ Zakona jer, prema načelu konkretnosti, nije povoljniji za okrivljenika.

 

8.               Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona  određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13. ) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovinsko stanje okrivljenika. Naime, ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu od 30,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosu paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

9.               Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

                 Zagreb, 28. svibnja 2024.

                         

Zapisničar :                                                                                   Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                      Kristina Gašparac Orlić, v.r.

 

              Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Zlataru u 5 ovjerena prijepisa: za spis, žalitelja, branitelja i tužitelja.