- 1 -              Revd-3238/2023-2

Broj: Revd-3238/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. V., Z., OIB … , koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. i p. j. t. d., Z., protiv tuženika Osnovne škole B., B., OIB … , kojega zastupa punomoćnica B. B., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-70/2022-2 od 13. listopada 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-58/2020 od 6. srpnja 2020., u sjednici održanoj 23. travnja 2024.

r i j e š i o   j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu šest pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP).

2. Tuženik na taj prijedlog nije odgovorio.

3. Prvo u prijedlogu postavljeno pitanje, koje glasi: „Koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se u sukladno čl. 25. st. 2. ZZR umanjila odgovornost poslodavca za štetu koju je radnik pretrpio na uslijed ozljede na radu?“ postavljeno je preopćenito da bi ga se moglo tretirati pravnim pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP. Odgovor na njega je propisan odredbom čl. 25. st. 2. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18), kojom je propisano da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Drugostupanjski je sud zaključak o postojanju djelomične odgovornosti tužiteljice, radnice, što rezultira djelomičnim oslobođenjem od odgovornosti za štetu tuženika, poslodavca, obrazložio upravo pozivom na jednu od navedenih okolnosti, naime, na krajnju nepažnju tužiteljice, obrazloživši i o kojem konkretnome propustu tužiteljice se radi. Zato se ne radi o važnome pitanju.

4. Drugo u prijedlogu postavljeno pitanje, ono koje glasi: „Da li ima mjesta djelomičnom oslobođenju poslodavca od odgovornosti za štetu zbog ozljede koju je radnik pretrpio na radu u situaciji kada poslodavac nije poduzeo propisane mjere zaštite na radu?“ nije važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ni za razvoj prava u sudskoj praksi. Glede shvaćanja da objektivna odgovornost ne isključuje postojanje podijeljene odgovornosti, odnosno da može postojati doprinos radnika nastanku štete bez obzira što poslodavac nije u cijelosti poduzeo zaštitne mjere, drugostupanjska je presuda u skladu sa shvaćanjem izraženim u više odluka ovoga suda, primjerice Rev 867/1997 od 10. ožujka 1999., Revr 231/2006 od 2. listopada 2007., Revr 251/2015 od 1. ožujka 2017. i Revr 169/2013 od 1. veljače 2017.

5. Treće i četvrto pitanje iz prijedloga, koja glase: „Da li je prilikom postojanja krajnje nepažnje na strani radnika potrebno cijeniti sve okolnosti koje su dovele do nastanka štetnog događaja?“ i „Da li je kod utvrđivanja ekskulpacijskih razloga na strani poslodavca potrebno ocijeniti i da li je poslodavac mogao utjecati na posljedice štetnog događaja, odnosno da li je poslodavac mogao izbjeći posljedice štetnog događaja?“ nisu važna pravna pitanja jer je drugostupanjski sud u konkretnome slučaju obrazložio koje to okolnosti ukazuju na zaključak o krajnjoj nepažnji na strani tužiteljice s obzirom na sve ostale okolnosti koje su dovele do štetnoga događaja.

6. Peto postavljeno pitanje, koje glasi: „ Da li je sud prilikom donošenja odluke dužan dati ocjenu izvedenih dokaza, odnosno svoje uvjerenje o pravno relevantnim činjenicama opravdati uvjerljivim i logičkim zaključkom?“ te ono šesto, koje glasi: „Da li je viši sud u primjeni čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP dužan u obrazloženju presude određeno navesti koje su sporne bitne činjenice pogrešno utvrđene u prvostupanjskom postupku, te radi čega je bitnu činjenicu utvrdio na drugačiji način?“ nisu važna pravna pitanja jer drugostupanjski sud nije dokaze ocijenio drukčije od prvostupanjskoga, niti se radi o tome da se činjenična utvrđenja u postupku ne podudaraju s time kako činjenično stanje vidi tužiteljica, već se radi o tome da istu utvrđenu činjenicu, koja se odnosi na propust tužiteljice koji je djelomično doveo do štete, za razliku od prvostupanjskoga suda i tužiteljice, drugostupanjski sud cijeni kao krajnju nepažnju na strani tužiteljice.  Tako je drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinačio pozivom na čl. 373. t. 3. ZPP, zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, a ne pozivom na čl. 373.a ZPP kako to u pitanju sugerira tužiteljica.

7. Kako se ne radi o važnim pravnim pitanjima prijedlog za dopuštenje revizije odbijen je na temelju čl. 389.b st. 1. ZPP.

Zagreb, 23. travnja 2024.

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Pajalić, v.r.