1

Poslovni broj: UsI-547/24-10

 

 

          

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: A. S., državljanin Tunisa, smješten u Prihvatnom centru za strance, Z., …, zastupan po opunomoćenici I. G. S., odvjetnici iz Z., …, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova, …, Z., radi poništavanja rješenja, 12. travnja 2024. godine

 

 

p r e s u d i o j e

 

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/23-06/21241, URBROJ: 511-01-212-23-7 od 04. prosinca 2023. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za priznanje prava na besplatnu pravnu pomoć u postupku međunarodne zaštite.

 

Obrazloženje

 

 

Tužitelj tužbom osporava rješenje od 04. prosinca 2023. godine, kojim mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj (RH) te mu je naloženo u roku od osam dana napustiti Europski gospodarski prostor (EGP), uz prijetnju prisilnog udaljenja.

Tuženik je u osporavanom rješenju prihvatio kao vjerodostojne tužiteljeve podatke o identitetu i državljanstvu Tunisa, ali kao nevjerodostojne nije prihvatio njegove tvrdnje o izbjegavanju služenja vojnog roka i o njegovoj homoseksualnosti.

Tužitelj u tužbi navodi da na saslušanju u upravnom postupku 29. rujna 2023. godine nije dao odgovor na pitanje razumije li dâna upozorenja te ističe da mu je iskaz u zapisniku iskrivljen. Ukazuje na vjerodostojnost svojih iskaza te se poziva na blagodat sumnje. Tužitelj posebno ukazuje na status homoseksualaca u Tunisu. Navodi da je neuka stranka te osporava rok za napuštanje EGP-a od osam dana, smatrajući da mu je zbog neposjedovanja putovnice trebao biti određen maksimalan rok od 30 dana.

Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.

Sud je održao raspravu, a u dokaznom je postupku pročitao dokumentaciju u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Iz dostupne materijalne dokumentacije i dvaju iskaza tužitelja u upravnom postupku nesporno proizlazi: da je tužitelj državljanin Tunisa, da je u RH iz Tunisa došao preko Turske i Srbije, da mu je putovnica ostala u Srbiji, da mu je ciljana zemlja bila Njemačka, da je u RH ušao nezakonito i pod lažnim identitetom, da je nakon ranijeg, prethodnog podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu napustio RH i preko Slovenije otišao za Njemačku (odakle je vraćen), te da je prilikom vraćanja ponovno u RH namjeru za međunarodnu zaštitu izrazio pod lažnim identitetom.

Tek u nastavku postupanja povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu je tužitelj ukazao na svoj pravi identitet, odnosno na svoje ispravne osobne podatke.

Tužitelj je u zahtjevu za međunarodnu zaštitu bio navodio razloge vezane uz izbjegavanje služenja vojnog roka u Tunisu i uz probleme koje je tamo imao zbog svoje navodne homoseksualne orijentacije.

Iako je tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u upravnom postupku odbijen, on u upravnom sporu izričito više ne ukazuje na ranije isticane razloge u vezi izbjegavanja služenja vojnog roka. Te je pak razloge tuženik u osporavanom rješenju ocijenio nevjerodostojnim, s obzirom na to da je tužitelj na saslušanju naveo da je poziv u vojsku primio prije četiri godine, da se na njega nije odazvao, ali da zbog toga nije snosio nikakve posljedice. Ujedno je tužitelj na zahtjevu naveo da je vojni rok obvezan, dok je prilikom saslušanja naveo da vojni rok u Tunisu nije obvezan.

Tuženik je u osporavanom rješenju nevjerodostojnim ocijenio i tužiteljeve navode u vezi njegove homoseksualnosti.

Tuženik je pravilno utvrdio da je tužitelj na saslušanju davao izrazito paušalne podatke vezane za spolnu orijentaciju - konkretno o ljudima s kojima je navodno bio u vezi, o vremenskom periodu kada je bio u pojedinoj vezi te o okolnostima uslijed kojih je ušao u pojedinu vezu.

Pravilno je utvrđeno da tužitelj nije znao gdje je njegov navodni prvi partner živio, iako je naveo da je s njim bio u vezi oko tri godine. Pravilno je navedeno da tužitelj nije bio u stanju pružiti detaljne informacije o tome kako je upoznao tog svog partnera niti o tome kako je njihova veza završila.

Niti u vezi navodne kasnije veze s dvojicom muškaraca tužitelj nije naveo detaljne okolnosti upoznavanja (osim sasvim općenitog navoda da ih je upoznao u kafiću), a potpuno je neprihvatljiv tužiteljev navod o razdoblju kad ih je upoznao - s obzirom na to da je naveo kako ih je upoznao kada je imao 26 godina i da je veza trajala pet godina, a istovremeno tužitelj tvrdi da ima 27 godina.

Tuženik je pravilno otklonio kao nevjerodostojne i kontradiktorne i tužiteljeve izjave o tome da ga je zbog homoseksualne orijentacije obitelj htjela ubiti, jer je i u tom dijelu tužitelj davao suprotne izjave u vezi vremena boravka u gradu Tunisu i o tome gdje se desio navodni događaj kada ga je obitelj pronašla i pretukla.

Tužitelj je još na zapisnik u upravnom postupku bio upozoren na sve kontradiktornosti svojih izjavâ, ali kada je od njega zatraženo objašnjenje, on je naveo da je umoran, da mu se spava i da ne može nastaviti intervju, odnosno da više nema ništa za dodati.

Tužitelj je dakle imao priliku detaljno iskazivati o svim razlozima za traženje međunarodne zaštite, na zapisnik prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu 21. srpnja 2023. godine i na zapisnik prilikom saslušanja povodom podnesenog zahtjeva 29. rujna 2023. godine. Oba puta je tužitelj iskaze davao uz neposrednu prisutnost prevoditelja za arapski jezik i oba puta je naveo da se s prevoditeljem razumije.

Sud ne prihvaća tužiteljev navod iz tužbe da na saslušanju 29. rujna 2023. godine nije dao odgovor na pitanje razumije li dâna upozorenja.

Sud smatra da je riječ o pokušaju relativiziranja sadržaja njegovog iskaza dânog na zapisnik 29. rujna 2023. godine, s obzirom na to da su mu prilikom tog saslušanja dâna sva potrebna i nužna upozorenja, kako prilikom početka iznošenja razloga za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, tako i u uvodnom dijelu zapisnika, a sud još jednom napominje da je tom prilikom prevodio prevoditelj za arapski jezik s kojim se tužitelj razumio.

Stoga sud ne može prihvatiti niti tužiteljev navod iz tužbe da mu je iskaz na zapisniku iskrivljen.

Iako je imao nekoliko prilika u upravnom postupku razložno i dosljedno iznijeti razloge za traženje međunarodne zaštite u RH, tužitelj je u pogledu tih razloga davao potpuno nevjerodostojne, kontradiktorne, općenite i paušalne podatke, što je sve pravilno navedeno i utvrđeno u osporavanom tuženikovom rješenju.

Stoga tužitelj bez ikakve osnove u tužbi ukazuje na vjerodostojnost svog iskaza, a također se neosnovano poziva na blagodat sumnje. Naime, sud može prihvatiti blagodat sumnje (čl. 29. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti; NN 70/15,127/17 i 33/23 - ZMPZ) u situaciji u kojoj neka tužiteljeva tvrdnja ostane nedokazana materijalnim dokazima, ali ne i u slučaju potpune nevjerodostojnosti i kontradiktornosti iskaza, koje tužitelj nije ni pokušao otkloniti davanjem zadovoljavajućih objašnjenja kada mu je za to pružena prilika. Pritom sud utvrđuje da postoje i elementi koji direktno ukazuju na izostanak istaknutih razloga za traženje međunarodne zaštite, a  radi se o elementima neposrednog, jasnog i izričitog odabira ciljane zemlje u koju tužitelj želi otići (Njemačka), o ranijem napuštanju RH (kao zemlje Europske unije) u cilju odlaska u Njemačku i o ponovljenom davanju lažnih podataka o svom identitetu, uz ostavljanje putovnice u Srbiji.

Ne može se prihvatiti niti navod tužitelja o tome da je neuka stranka, jer se u upravnom postupku od njega nije tražilo nikakvo stručno znanje, već mu je naprosto bilo omogućeno iskazivanje o činjenicama i okolnostima o kojima samo on ima saznanja, a koje su vezane uz razloge traženja međunarodne zaštite.

S obzirom na to da je tuženik pravilno otklonio vjerodostojnost tužiteljevog iskaza u pogledu njegove homoseksualnosti, neosnovano tužitelj dalje ukazuje na status homoseksualaca u Tunisu, jer se onda taj status ne može dovesti u vezu s njim i njegovim slučajem.

Tužitelj je u upravnom postupku prilikom davanja izjavâ na dva zapisnika davao kontradiktorne, nedosljedne i paušalne odgovore na postavljena pitanja, a te kontradiktornosti nije niti pokušao otkloniti kada mu je za to pružena prilika, već je umjesto toga samovoljno prekinuo saslušanje uz navod da je umoran i da mu se spava.

U takvoj situaciji sud nije smatrao potrebnim još jednom saslušavati tužitelja (u upravnom sporu) pa je taj dokazni prijedlog na raspravnom ročištu odbio, kao i prijedlog za saslušanje psihologinje M. S. - s obzirom na notornu činjenicu da psihologinja može davati iskaz samo o aktualnom tužiteljevom psihičkom statusu, a ne i o činjenicama i okolnostima na temelju kojih tužitelj traži međunarodnu zaštitu.

Na temelju svega navedenog sud zaključuje da je tuženik u svom osporavanom rješenju pravilno zaključio da tužitelj ne ostvaruje uvjete niti za  priznanje azila, a niti za priznanje supsidijarne zaštite (čl. 20. i čl. 21. ZMPZ-a).

Naime, sud potvrđuje ocjenu tuženika o tome da tužitelj nema osnovani strah od proganjanja u Tunisu niti postoje opravdani razlozi koji bi ukazivali da bi se tužitelj povratkom u Tunis suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

Opunomoćenica tužitelja je na raspravnom ročištu priložila i sudsku praksu ovog suda iz koje proizlazi priznavanje azila u RH osobi koja se deklarirala kao homoseksualac. Međutim - osim činjenice da je svaki postupak traženja međunarodne zaštite specifičan i poseban sâm po sebi - sud dodatno napominje da je u prezentiranom slučaju tražitelj međunarodne zaštite navodio detaljne i precizne podatke koji se odnose na njegovu homoseksualnost, uključujući i podatke o svom partneru, koji je u tom primjeru i zajedno s tražiteljem međunarodne zaštite došao u RH.

Paušalno tužitelj osporava i rok od osam dana za napuštanje EGP-a.

Na temelju čl. 37. st. 1. ZMPZ-a odlukom o zahtjevu za međunarodnu zaštitu odlučit će se i o mjeri osiguranja povratka, u skladu s odredbama Zakona o strancima (NN 133/20, 114/22 i 151/22 - ZS). Na temelju čl. 184. st. 3. ZS-a prilikom određivanja roka za dobrovoljni odlazak uzet će se u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam niti dulje od 30 dana.

Prema tome, određen rok od osam dana za dobrovoljno napuštanje EGP je u skladu sa zakonom propisanim vremenskim rasponom, a tužitelj pritom ne predstavlja neku posebnu ranjivu skupinu u smislu čl. 4. t. 14. ZMPZ-a, dok novu putovnicu ne može ishoditi niti u maksimalno moguće određenom roku od 30 dana.

Zbog svega navedenog sud smatra da je tuženik svojim osporavanim rješenjem od 04. prosinca 2023. godine pravilno i zakonito odbio tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u RH i naložio mu napuštanje EGP-a u roku od osam dana, pa je na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS) tužbeni zahtjev za poništavanje tog rješenja kao neosnovan odbijen.

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška na teret tuženika.

Tužitelju je odbijen i zahtjev za besplatnu pravnu pomoć, s obzirom na to da je u RH bio zaposlen i ostvario dovoljne neto prihode (preko 2.800,00 €, bez plaće za veljaču 2024. godine), iz kojih je u mogućnosti snositi troškove zastupanja po opunomoćenici - odvjetnici, imajući u vidu da je smješten u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite i da stoga ne snosi nikakve troškove stanovanja, režijskih troškova niti prehrane (čl. 60. st. 1. i 3. ZMPZ-a).

 

 

U Zagrebu, 12. travnja 2024. godine.

 

 

       Sudac:

Bojan Bugarin, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude. Žalba na presudu ne odgađa izvršenje osporavanog rješenja.