- 1 -              Rev 1141/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1141/2023-2

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. Š., odvjetnik u O., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž - 1009/2021-2 od 16. prosinca 2021., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P - 567/2019-31 od 26. svibnja 2021., u sjednici održanoj 27. ožujka 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              U pobijanom dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja i kojim je odlučeno o troškovima postupka ukida se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž - 1009/2021-2 od 16. prosinca 2021. i presuda Općinskog suda u Osijeku broj P - 567/2019-31 od 26. svibnja 2021., te se u ovom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 3., 4. i 24. ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tuženika i tužitelja 9. srpnja 2007. i tuženik obvezan isplatiti tužitelju 7.764,49 kuna s pripadajućom zateznom kamatom kako je to preciznije određeno izrekom pod t. II. prvostupanjske presude, te 30.066,81 kuna s pripadajućom zateznom kamatom kako je to preciznije određeno izrekom pod t. III. prvostupanjske presude, dok je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. navedenog ugovora na način da je u ovom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan. Odlukom o troškovima postupka tuženik je obvezan naknaditi tužitelju 8.400,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom.

 

2. Rješenjem ovog suda broj Broj: Revd - 1259/2022-3 od 29. kolovoza 2023. tuženiku je dopuštena revizija protiv potvrđujućeg dijela stavka I. izreke te stavka II. izreke drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

 

              „Protivi li se čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), a posebno stavku 4. ovog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“

 

3. Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojem je revizija dopuštena tuženik je zbog prethodno naznačenog pitanja podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji prema odredbi čl. 391. st. 3. ZPP-a stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača na utvrđenje da su ništetne odredbe čl. 3., 4. i 24. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika 9. srpnja 2007., kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

8. Pobijana presuda temelji se na činjeničnom utvrđenju: - da su pravni prednik tuženika i tužitelj kao potrošač 9. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 21.900,00 CHF protuvrijednost u kunama, - da je navedenim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za valutnu klauzulu, - da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, - da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, formulirala banka, - da tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupano suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su te odredbe ništetne.

 

9. Nižestupanjski sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž - 6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 2221/18 od 3. rujna 2019.), te odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt - 249/14 od 9. travnja 2015.) kojima je utvrđeno postupanje suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), odnosno od 7. kolovoza 2007. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07,125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08.,78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

 

10. Ujedno su nižestupanjski sudovi (pozivom na odredbe čl. 1111. do čl. 1120. ZOO-a) prihvatili tužbeni zahtjev temeljem pravnog shvaćanja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c ZPP-a u svezi čl. 502.a ZPP-a.

 

11. Tuženik naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama (radnika tuženika B. P., te saslušanje javne bilježnice B. A.). Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

 

12. U skladu s prethodno izloženim potrebno je dati odgovor na pitanje može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku, pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku.

 

13. Kod odgovora na navedeno pitanje treba reći da čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača glasi: „...ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača... (...) ...ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati...“. U prethodno citiranom kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka. S druge strane, u ovom postupku, tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

14. Prema shvaćanju ovog suda (pravno shvaćanje iznijeto u odlukama broj: Rev- 120/2023-2 od 28. veljače 2023, Rev- 1279/2022-2 od 14. veljače 2023, Rev- 1074/2023-2 od 23. siječnja 2024. i dalje, koje je u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredbi, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena, jer tuženiku nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

15. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu saslušaju određeni svjedoci, između kojih je i radnik tuženika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora, a sud je odbio taj dokazni prijedlog tuženika.

 

16. Slijedom prethodno iznijetog odgovor na postavljeno pitanje glasi: Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

 

17. U ovom konkretnom slučaju tuženik je predložio saslušati svjedoke upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, dok su nižestupanjski sudovi odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u kolektivnom sporu, čime su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača.

 

18. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

19. U ponovnom postupku potrebno je utvrditi činjenice odlučne za primjenu materijalnog prava u smislu izloženog pravnog shvaćanja ovog suda, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

 

20. Ukinuta je i odluka o troškovima postupka, jer se za sada ne zna uspjeh stranaka u sporu, a o trošku revizijskog postupka odlučit će se konačnom odlukom (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 27. ožujka 2024.