1

Poslovni broj: UsI-2327/20-7

  REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

   Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-2327/20-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Aniti Zlodi, u upravnom sporu tužitelja B. R. iz Z., , protiv tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z.,  radi starosne mirovine, 14. veljače 2024.

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-02/20-01/03389085102, URBROJ: 341-99-05/3-20-3317 od 29. srpnja 2020. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. KLASA: UP/I 140-02/19-01/03389085102, URBROJ: 341-25-05/3-19-25453 od 9. travnja 2020. te za rješavanje stvari.

Obrazloženje

1.              Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe KLASA: UP/II 140-02/20-01/03389085102, URBROJ: 341-99-05/3-20-3317 od 29. srpnja 2020. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z. od 9. travnja 2020. kojim mu je određena starosna mirovina počevši od 1. rujna 2015. u iznosu od 4.241,00 kn mjesečno, s time da dio mirovine ostvaren prema posebnom propisu iz mirovinskog osiguranja na dan 1. rujna 2015. iznosi 3.816,87 kn mjesečno, a dio mirovine ostvaren na temelju staža osiguranja na dan 1. rujna 2015. iznosi 424,13 kn mjesečno. Nadalje, tim rješenjem je određeno da svota mirovine od 1. siječnja 2017. iznosi 4.304,05 kn mjesečno, a da su daljnja usklađivanja mirovne u prilogu rješenja.

2.              Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da se tužba podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava na štetu tužitelja. Opisuje da se u obrazloženju tog rješenja navodi da je prema članku 185. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju na zahtjev tužitelja priznato pravo na mirovinu od 1. siječnja 1992. do dana stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju, s tim da je u ukupan mirovinski staž uračunat i staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. prema prijašnjim propisima kojima su bila uređena prava vojnih osiguranika, te da se mirovina ponovo određuje na način da se za razdoblja toga staža osiguranja plaće (osobni dohodak i posebni dodaci) ostvarene u bivšoj JNA uračunavaju u mirovinsku osnovicu u visini od 63,22%. Dodaje da se ujedno navodi da su u postupku određivanja mirovine pribavljeni podaci o plaćama ostvarenim u bivšoj JNA u razdoblju od 20. ožujka 1960. do 15. rujna 1991. prema potvrdi - uvjerenju JNA, broj 820-2 od 2. studenog 2000. Iznosi da je 8. svibnja 2020. podnio žalbu, u kojoj je naveo da je priznati staž ostvario u Republici Hrvatskoj radeći u znanstvenoistraživačkoj instituciji B. I. u Z. koji je bio u ingerenciji bivše Jugoslavenske ratne mornarice. Nastavlja da su plaće u B. I. bile određivane jednako svim zaposlenicima bez obzir na vojni status. Ističe da nije službovao u trupnim strukturama bivše JNA i da nije imao posebne plaće ni nikakve beneficije ni dodatke. Smatra da nije opravdano da se izračunana osnovica isplaćuje u visini od 63,22%. Opisuje da je ovaj način izračuna prema ranijem Zakonu o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA da se izračunana osnovica mirovina isplaćuje u visini od 63,22% izvorno bio opravdano predviđen za mirovine pripadnika bivše JNA koji su mirovinu ostvarili u bivšoj JNA i kojima je iznos mirovine po vojnim propisima bio obračunavan na temelju samo zadnje plaće. Dodaje da je, međutim, za primjenu tog načela na normalno obračunane mirovine na temelju uplaćenih svota na ime mirovinskog osiguranja nema osnove niti su objavljene neke analize kojima bi se to opravdalo. Navodi da se nepravilna primjena materijalnog prava odnosi na propust tuženika da visinu njegove mirovine utvrdi prema njegovim stvarno isplaćenim plaćama u punom iznosu (100%) u razdoblju od bilo kojih uzastopnih 13 najpovoljnijih godina mirovinskog staža iz slijedećih razloga. Ističe da se mirovina u visini od 63,22% određivala za one pripadnike bivše JNA kojima je iznos mirovine po vojnim propisima bio obračunavan na temelju samo zadnje plaće ili u odnosu na mirovinu koja bi im pripadala za mjesec prosinac 1991. Prema tome, smatra da u njegovom slučaju, s obzirom da je radio kao stručnjak, magistar znanosti, u znanstveno-istraživačkoj instituciji B. I. u Z., za primjenu tog načela nema osnove, jer se njemu kao osnovica za izračun mirovne nije primjenjivala zadnja isplaćena plaća, odnosno, plaća za prosinac 1991., već je mirovina obračunata na temelju stvarno uplaćenih svota unutar određenog broja najpovoljnijih godina, kao i umirovljenicima koji su radili cijeli radni vijek u civilnim institucijama, a koliko mu je poznato, niti su objavljene neke analize kojima bi se to opravdalo. Zaključuje da je načelo uračunavanja plaća stvarno isplaćenih u bivšoj JNA u smanjenom iznosu od 63,22% prilikom utvrđivanja mirovinske osnovice automatski preneseno u Zakon o mirovinskom osiguranju bez razloga i protuzakonito i protuustavno zbog čega je i pobijano rješenje nezakonito. Opisuje da se u članku 4. stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju navodi da su prava iz mirovinskog osiguranja neotuđiva osobna materijalna prava, a u stavku 2. istog članka da prava iz mirovinskog osiguranja ne mogu zastarjeti, osim dospjelih, a neisplaćenih mirovina i drugih novčanih davanja u slučajevima određenim zakonom. Smatra da su prema tome, uplaćivana sredstva na temelju plaća neotuđiva njegova osobna imovina. Predlaže poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te obvezati tuženika da donese rješenje o priznavanju njemu prava na starosnu mirovinu računajući vrijednosne bodove prema punom iznosu (100%) najpovoljnijih plaća koje je on ostvario tijekom staža osiguranja u bilo kojih uzastopnih trinaest godina osiguranja, počevši od 1. siječnja 1970. pa do umirovljenja sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome iznosi da tužba nije osnovana. Dodaje da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima. Iznosi da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Ističe da u tužbi tužitelj u bitnome ponavlja navode iznesene u žalbi temeljem koje je doneseno osporavano rješenje. Nastavlja da su u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedene činjenice koje su relevantne za određivanje i izračun mirovine te da je izložen način izračuna tužiteljeve mirovine i pravni propisi na kojima se isti temelji, a što je navedeno i u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja. Posebno ističe kako su za razdoblje od 20. ožujka 1960. do 15. rujna 1991., a u skladu s odredbom članka 81. stavka 7. Zakona o mirovinskom osiguranju vrijednosni bodovi utvrđeni na temelju plaća (osobnog dohotka i posebnih dodataka) ostvarenih u bivšoj JNA u iznosu od 63,22% prema podacima iskazanim na uvjerenju JNA od 2. studenoga 2000. Polazeći od navedenoga smatra neosnovanim navode tužitelja kojim osporava svoj status u JNA, budući da je bio zaposlenik B. I. koji je bio u ingerenciji bivše Jugoslavenske ratne mornarice. Pojašnjava da je člankom 185. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da na zahtjev korisnika mirovine hrvatskog državljanina, kojemu je priznato pravo na mirovinu od 1. siječnja 1992. do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske, a kojemu je u ukupan mirovinski staž uračunat i staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. prema prijašnjim propisima kojima su bila uređena prava vojnih osiguranika, ponovo će se odrediti mirovina na način da će se za razdoblja toga staža osiguranja plaće (osobni dohodak i posebni dodaci) ostvarene u bivšoj JNA uračunati u visini od 63,22%. Zaključuje da je stoga tužitelju sukladno gore citiranoj odredbi na kojoj se i temelji tužiteljev zahtjev za određivanje starosne mirovine od 7. kolovoza 2015. pravilno određena nova svota mirovine na temelju ostvarenih plaća u bivšoj JNA u visini od 63,22%, čime smatra neosnovanima navode u kojima tužitelj smatra da je trebalo odrediti svotu mirovine prema stvarno isplaćenim plaćama u iznosu od 100%. Predlaže da se odbije tužbeni zahtjev.

4.               Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.              Nesporno je da je prvostupanjskim rješenjem tužitelju određena starosna mirovina na temelju članka 185. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19.).

7.               Sporno je, je li pravilno primijenjen taj članak.

8.              Člankom 185. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19.) propisano je da će se na zahtjev korisnika mirovine hrvatskog državljanina, kojemu je priznato pravo na mirovinu od 1. siječnja 1992. do dana stupanja na snagu toga Zakona, prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja Republike Hrvatske, a kojemu je u ukupan mirovinski staž uračunat i staž osiguranja navršen do 8. listopada 1991. prema prijašnjim propisima kojima su bila uređena prava vojnih osiguranika, ponovo odrediti mirovina na način da će se za razdoblja toga staža osiguranja plaće (osobni dohodak i posebni dodaci) ostvarene u bivšoj JNA uračunati u visini od 63,22% (stavka 1.), te da mirovina iz stavka 1. toga članka pripada od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva (stavak 2.).

9.              Iz zahtjeva tužitelja od 7. kolovoza 2015. utvrđeno je da je tužitelj tada podnio zahtjev za određivanje mirovine – bivša JNA prema članku 185. Zakona o mirovinskom osiguranju.

10.              Stoga kako je tužitelj zahtjevom od 7. kolovoza 2015. zatražio upravo određivanje mirovine prema članku 185. Zakona o mirovinskom osiguranju te kako je taj članak u predmetnom slučaju i primijenjen osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja. Ostali navodi tužitelja ne utječu na zakonitost osporavanog rješenja.

11.              Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) riješiti kao u izreci.

U Zagrebu 14. veljače 2024.

Sutkinja

Vanja Crnković v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (članak 66. Zakona o upravnim sporovima). Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude (članak 70. Zakona o upravnim sporovima).