- 1 -              Revd 3129/2023-2

Broj: Revd 3129/2023-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o., OIB …, iz K., kojeg zastupa punomoćnik P. T., odvjetnik u S., protiv tuženika D. C., OIB …., iz V., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2296/2021-2 od 3. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Povrv-148/2020-15 od 23. srpnja 2021., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e:

              Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2296/2021-2 od 3. svibnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Povrv-148/2020-15 od 23. srpnja 2021.

2. Prijedlog je utemeljen na tvrdnji da su pitanja navedena u njemu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog neujednačene prakse drugostupanjskih sudova, a naznačena pitanja glase:

1) Jesu li prema odredbama Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/93, 73/17, 14/19 i 98/19) i odredbama Uredbe o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19) uz obveznu primjenu načela "onečišćivač plaća", vlasnici kuća za odmor, u vremenu kada nisu onečišćivači, jer nisu proizveli otpad za vrijeme kada nisu boravili u kući za odmor, pa im usluga odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada nije pružena, dužni plaćati cijenu obvezne minimalne usluge kao samostalni trošak odnosno zasebnu cijenu ili zasebno kao dio cijene komunalne usluge;

2) Smiju li davatelji javne usluge prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada, s obzirom na odredbe Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/93, 73/17, 14/19 i 98/19) i na odredbe Uredbe o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19) te s obzirom na obveznu primjenu načela "onečišćivač plaća", cijenu te usluge u cijelosti obračunati u fiksnom iznosu na način da ukupna cijena javne usluge uopće ne sadrži varijabilni dio razmjeran količini predanog otpada;

3) Smiju li davatelji javne usluge prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada, s obzirom na odredbe Zakona o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 94/93, 73/17, 14/19 i 98/19) i na odredbe Uredbe o gospodarenju otpadom ("Narodne novine" broj 50/17 i 84/19) te s obzirom na obveznu primjenu načela "onečišćivač plaća", vlasnicima kuća za odmor, koji tu nekretninu i javnu uslugu koriste samo povremeno, fiksni dio cijene javne usluge obračunavati u istom iznosu kao i vlasnicima nekretnine iste kategorije, koji imaju stalno prebivalište na području jedinice lokalne samouprave na kojem se javna usluga pruža, i koji uslugu davatelja javne usluge koriste tijekom cijele godine?

3. Obrazlažući razloge važnosti revident ističe da, iako je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena drugostupanjska presuda podudarno s praksom revizijskog suda u odnosu na prvo postavljeno pitanje (presuda broj Rev 679/2022-2 od 28. ožujka 2023.), da bi ju ipak trebalo preispitati imajući na umu argumente dane u odvojenom mišljenju jedne članice vijeća objavljenom uz tu presudu pri čemu bi trebalo cijeniti i da je prije toga praksa drugostupanjskih sudova po predmetnim pitanjima bila neujednačena.

4. Revizijski sud ocjenjuje da prvo postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zato što je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u presudi Rev 679/2022-2 od 28. ožujka 2023. koje glasi: Vlasnici kuća za odmor dužni su plaćati cijenu obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio cijene) i za onaj period u kojem nisu boravili u kući za odmor.

5. Drugo pitanje također nije važno zato što polazi od tvrdnje koja kao činjenica nije utvrđena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, a to je da ukupna cijena javne usluge uopće ne sadrži varijabilni dio razmjeran količini predanog otpada jednako kao što činjenica u postupku nije utvrđena ni tvrdnja sadržana u trećem postavljenom pitanju da se fiksni dio ne obračunava svim korisnicima javne usluge prikupljanja i zbrinjavanja komunalnog otpada.

6. Iako odvojeno mišljenje izraženo kao manjinsko uz sudsku odluku donesenu većinom glasova, samo po sebi ne predstavlja razlog važnosti, ipak predlagatelju, u kontekstu tvrdnji o potrebi preispitivanja postojeće sudske prakse s obzirom na to mišljenje, valja odgovoriti da revizijski sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da potrebe razvoja prava opravdavaju preispitivanje naprijed navedenog pravnog shvaćanja. Naime, ni odvojeno mišljenje načelno ne isključuje mogućnost naplate tzv. fiksnog dijela cijene i izvan razdoblja korištenja nekretnine, ali cijeni nužnim provođenje testa proporcionalnosti po pitanju nameće li se osobi koja faktično koristi kuću za odmor tijekom jednog mjeseca u godini, prekomjeran individualni teret time što ga se obvezuje na plaćanje tzv. fiksnog dijela cijene u punom iznosu kroz cijelu godinu, čime ga se - u pogledu tog dijela cijene - stavlja u položaj kao da opterećuje tzv. hladni pogon tužitelja na jednak način kao oni korisnici koji proizvode otpad i faktično koriste uslugu tužitelja tijekom cijelog godišnjeg perioda.

7. S druge strane, presudom broj Rev 679/2022-2 od 28. ožujka 2023. revizijski je sud imajući, među ostalim, na umu da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2023. ocijenio da nisu u nesuglasnosti s Ustavom i ZOGO odredbe koje definiraju pojam obvezne minimalne javne usluge, kao ni one koje reguliraju iznos obvezne minimalne javne usluge u dijelu kojim se propisuje cijena obvezne minimalne javne usluge, kao dijela same strukture cijene javne usluge, zaključio da je plaćanje cijene obvezne minimalne javne usluge potrebno kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge na način da bude redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, uz osiguranje potrebnih sredstava (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva), a navedeno ne može zavisiti isključivo od količine predanog otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati. To posebno kod činjenice da odredba članka 20. stavaka 3. i 4. Uredbe predviđa izuzetak od obveze plaćanja tzv. fiksnog dijela cijene jedino u odnosu na one nekretnine koje se trajno ne koriste.

8. U opisanim je okolnostima, dakle, već Ustavni sud ocijenio da uređenje konkretnog pravnog odnosa, koje ima za posljedicu i predmetnu obvezu tuženika, ima razumno opravdavanje, a što, iako ne izrijekom, prihvaća i revizijski sud u naprijed citiranoj odluci. Stoga odgovarajući negativno na tvrdnje revidenta da potrebe razvoja prava opravdavaju dopuštenje revizije, revizijski sud ukazuje da ustavno pravo vlasništva zajamčeno odredbom članka 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) nije neograničeno i da zakonodavac ima zakonsku ovlast ograničenja vlasničkih prava, među ostalim, i zbog općih interesa zajednice (zaštite prirode, ljudskog okoliša i zaštite ljudi i dr. - članak 50. stavak 2. Ustava). Osim toga, sukladno odredbi članka 31. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17) vlasništvo obvezuje i vlasnik je dužan pridonositi općem dobru. Dostignuti standardi ograničavanja prava vlasništva u praksi Europskog suda za ljudska prava (Stretch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 24. lipnja 2003., zahtjev broj 44277/98, James and Others protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. veljače 1986., zahtjev broj 8793/79), i Ustavnog suda Republike Hrvatske (odluka broj U-I-1267/10 od 7. travnja 2010. i dr.) pokazuju da država uživa izvjesnu slobodu prosudbe u primjeni mjera koje poduzima u području vlasništva te ugovornih i drugih odnosa povezanih s njim, kao što ima i u primjeni mjera u drugim područjima vezanim uz socijalnu, financijsku ili gospodarsku politiku zemlje s čim u vezi treba poštovati slobodu države u prosudbi o tome što je potrebno za postizanje ciljeva te politike, osim ako je prosudba očigledno bez razumne osnove. Na osnovu tako nerazumnog stupnja sadržaj predmetnog prijedloga, usprkos ozbiljnosti i relevantnosti, ipak ne upućuje.

9. U takvim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da, makar za sada, potrebe razvoja prava dopuštenjem revizije ne opravdavaju preispitivanje aktualne sudske prakse po spornim pitanjima. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP radi čega je riješeno kao u izreci.

Zagreb, 6. veljače 2024.