- 1 -              Revd 472/2024-2

Broj: Revd 472/2024-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. R. H. H., OIB …, iz V., kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva P. i Š. d.o.o. iz V., protiv tuženice S. H. H., OIB …, iz V., koju zastupa punomoćnica M. M. - O., odvjetnica u V., radi izmjene odluke o roditeljskoj skrbi, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-198/2022-3 od 17. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P Ob-118/2020-25 od 25. studenoga 2021., u sjednici održanoj 6. veljače 2024.,

r i j e š i o   j e:

              Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-198/2022-3 od 17. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P Ob-118/2020-25 od 25. studenoga 2022. Prijedlog je utemeljen na tvrdnji da su tužitelju u postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda do čega je došlo "uslijed osobito teških povreda odredaba parničnog postupka" iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, i to: prava na ravnopravnost, prava na pravično suđenje, zaštitu osobnog i obiteljskog života, prava na vjeroispovijest i na samostalno odlučivanje o odgoju djece.

2. Tuženica nije odgovorila na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbom članka 389. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.

4. Naime, razlozi koje tužitelj veže uz povredu temeljnih ljudskih prava u bitnom se odnose na okolnost odbijanja njegovih prijedloga za izvođenje dokaza, posebno izvođenje dokaza vještačenjem ističući da je "čak i posebna skrbnica podneskom od 8. ožujka 2021. predložila daljnju psihološku obradu kod Centra za socijalnu skrb ili podredno vještačenje". Imajući na umu naprijed navedeno, kao i pojedine dijelove prvostupanjske presude, predlagatelj navodi da "prema njemu nije primijenjen objektivan i nepristran stav".

5. Međutim, iz sadržaja priloga priloženih uz predmetni prijedlog proizlazi da je posebna skrbnica maloljetnog djeteta stranaka (inače, rođenog 28. kolovoza 2012.) u ožujku 2021. predložila "daljnju psihološku obradu kod CZS ili podredno vještačenje", nakon što je razgovarala s djetetom, upoznala ga s predmetom i utvrdila njegovo mišljenje, ali nije dobila informacije o neprimjerenom postupanju majke na koje je tužitelj ukazao u tužbi te je zamijetila da dječak izbjegava odgovarati na pojedina pitanja u kojima bi mogao eventualno kompromitirati roditelje. Nakon toga je stručni tim Centra za socijalnu skrb u V. napravio detaljnu obradu obiteljskih prilika stranaka i dostavio sudu mišljenje od 18. lipnja 2021. u kojemu je, u bitnom, istaknuto da dječak ne ukazuje na značajne teškoće u odnosima s roditeljima, iako je svjestan njihova neslaganja, da majku percipira kao roditelja kojem je malo stabilnije privržen i k tome ne iznosi želju da se postojeći raspored osobnih odnosa značajno mijenja. U tom je smislu, prema mišljenju stručnog tima, predloženo da se ranija odluka o roditeljskog skrbi ne mijenja. Nakon toga su sudovi odbili provođenje psihijatrijskog vještačenja smatrajući taj dokazni prijedlog suvišnim jer je mišljenje Centra dano od stručnih osoba (socijalni radnik i psiholog) koji raspolažu potrebnim stručnim znanjem vezanim uz procjenu najboljih interesa djeteta, kao i prepoznavanjem smisla i prave volje djeteta na temelju razgovora i crteža.   

6. Iz navedenog proizlazi da su sudovi prije donošenja odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva postupili u skladu s odredbom članka 416. stavka 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 - dalje: ObZ) jer su omogućili djetetu da izrazi svoje mišljenje, sukladno odredbama ovoga Zakona, utvrdili su obiteljske prilike stranaka o provođenju vremena roditelja s djetetom i pribavili nalaz i mišljenje centra za socijalnu skrb. Posebno valja naglasiti da ova zakonska odredba obvezuje sud prije donošenja odluke o tome s kojim će roditeljem dijete stanovati (pa tako i o izmjeni odluke o roditeljskoj skrbi), po potrebi pribaviti nalaz i mišljenje centra za socijalnu skrb ili ovlaštenog sudskog vještaka, što znači da ne obvezuje sud bezuvjetno na provođenje vještačenja. Osim toga, sudovi su cijenili i spremnosti svakog od roditelja iz stavka 2. članka 416. ObZ imajući na umu konfliktnost njihovih međusobnih roditeljskih odnosa.

7. U takvim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da su u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bila osigurana procesna jamstva prava na pravično suđenje koja proizlaze iz članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i članka 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustava RH), kao i ustavnog prava na jednakost svih pred zakonom i pred sudovima zajamčenog odredbom članka 14. Ustava RH te prava na poštivanje obiteljskog života zajamčenog odredbom članka 8. stavka 1. EKLJP i članka 35. Ustava RH.

8. Tužitelju je bilo omogućeno iznositi činjenice i predlagati dokaze, izjasniti se o navodima tuženice i posebne skrbnice maloljetnog djeteta, kao i o mišljenju stručnog tima te ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim su presudama sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja, dali su uvjerljive i razumne razloge zbog kojih nisu prihvatili njegov dokazni prijedlog za provođenje psihijatrijskog vještačenja, pri čemu se naglašava da ni Obz ne obvezuje sud na bezuvjetno provođenje vještačenja u ovoj vrsti spora, obje su nižestupanjske presude detaljno obrazložene i ne mogu se smatrati ni arbitrarnim ni očito nerazumnim, pa te okolnosti ne upućuju da tužitelj nije imao pravično suđenje.

9. Osim toga, predmetne odluke nižestupanjskih sudova ne predstavljaju neosnovano zadiranje u pravo tužitelja na poštivanje obiteljskog života jer se temelje na činjenicama koje su utvrđene prema posebnim odredbama članka 416. stavaka 1. i 2. ObZ, zatim na odredbi članka 414. stavcima 1. i 2. u vezi s člankom 408. stavkom 1. ObZ i stoga su zakonite jer teže postizanju legitimnog cilja zaštite prava i najboljeg interesa djeteta. Istina, pozitivna obveza države na temelju odredbe članka 8. stavka 1. EKLJP, kao i članka 35. Ustava RH, između ostalog, uključuje sve što je usmjereno ostvarivanju prava i roditelja na ostvarenje obiteljske zajednice sa svojim djetetom, odnosno mjere koje će im, u okviru realnih mogućnosti, omogućiti život sa svojim djetetom. Međutim, ta obveza nije apsolutna i ovisna je o okolnostima svakog pojedinog slučaja uz obvezu vođenja računa o pravima i interesima svih uključenih, a posebno o najboljem interesu djeteta i ostvarivanju njegovih prava. U tom smislu sadržaj spisa ne ukazuje da su u naprijed opisanim okolnostima sudovi primijenili mjerodavne odredbe na način koji bi bio nerazmjeran cilju ostvarenja najboljeg interesa zajedničkog maloljetnog djeteta stranaka, a na štetu tužitelja kao oca. Okolnost, pak, da tužitelj nije zadovoljan presudom i njezinim razlozima nije dostatna za vjerojatnost povrede temeljnih ljudskih prava na koja tužitelj ukazuje.

10. Stoga, kada tužitelj nije učinio vjerojatnim da su mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku povrijeđena temeljna ljudska prava na koja ukazuje, njegov je prijedlog valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP te riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 6. veljače 2024.